Ako ste u dobi od šesnaest godina proglašeni wunderkindom neke književnosti, i to od strane najvećeg spisatelja iste, pred vama je budućnost koju se može proglasiti u najmanju ruku neizvjesnom. Hoće li se očekivanja ispuniti i wunderkind postati klasik, nešto je što, poput svakog oduševljenjem ispunjenog senzacionalnog događaja, ostaje u zvijezdama. Ljubko je Dereš debitirao u ukrajinskoj književnosti romanom Obožavanje guštera napisanim 2000. (autoru je šesnaest godina!), a objavljenim 2002, prvo u časopisu, a potom kao knjiga, istovremeno s romanom Kult o kojemu će biti riječi u ovome tekstu. Gore je spomenute riječi izgovorio nitko drugi do Jurij Andruhovič, nestor suvremene ukrajinske književnosti. Živjeti s takvim komplimentom nije mali teret. Zastoj u bibliografiji prijevoda na Zapadu (kao posljednji se Derešov na njemački preveden roman navodi Namjera iz 2008.) govori o tome da su očekivanja koja su postavljena pred njega, i ona koja je postavio sam pred sebe, ostala manje ili više neispunjena, bar što se tiče internacionalnih uspjeha. Ukrajinska Wikipedia sa svoje strane svjedoči o nastavljanju živahne spisateljske djelatnosti.
Zašto je tomu tako? Prije svega, rekao bih, zbog iznimne ambicioznosti utkane u potku Kulta. Roman je to koji odlikuje gusta intertekstualna mreža. Ona je spletena od niza elemenata od kojih je literatura tek jedan, makar i najvažniji, dio. Sedamnaestogodišnji Dereš vatreni je obožavatelj žanra horora i njegovog glavnog predstavnika, američkog autora H.P. Lovecrafta (1890-1937). Lovecraftova se proza odlikuje generiranjem paralelnih svjetova koji naš dovode u opasnost. Njegov je opus standard „trivijalne“ književnosti (možda u istoj mjeri kao i Tolkienov), a pripovijesti u kojima se izgrađuje kompleksna mitologija Chtulchu i danas zrače utjecajem na književnost koja se bavi fantastikom i svjetovima iz snova. Upravo na toj podlozi Dereš izgrađuje paralelni svijet u romanu Kult. Njegov je junak lvivski student biologije Jurko Banzai koji se, nezadovoljan stalnim trvenjima ispunjenim životom s bakom i ocem, odlučuje na praksu u koledžu, zapravo provincijskoj školi, u mjestu Midni Buky – s kojom njegovo sveučilište održava kooperaciju. Fiktivno se mjesto nalazi u Zakarpatju. Već po samom dolasku glavnome junaku postaje jasno da nije riječ o običnoj sredini. Signali koji ukazuju na čudnovatost lokaliteta množe se, a donekle ih se ublažuje informacijama o tome da Banzaijevo psihičko stanje prije dolaska u novu sredinu nije bilo osobito stabilno.
No potencijal se strave unutar priče ublažuje idiličnim momentima, osobito romantičnom ljubavnom pričom u kojoj su protagonisti mladi nastavnik i njegova povučena učenica, Daria Borges, koja pati od proganjanja kojima je izložena od strane školskih kolegica. Obratimo li pažnju na imena vidjet ćemo da je već u njima ispisana intertekstualna matrica koja dominira knjigom. Daria je povezana s argentinskim fantastičarem i ocem postmodernizma, dok Jurko svojim prezimenom priziva tradiciju Dalekog Istoka, u japanskoj se tradiciji njime označuje bodrenje koje donosi sreću, ali je „banzai“ istovremeno i borbeni poklič samuraja. Realistički se sloj romana (a o njemu spočetka doista i može biti riječi) pojačava konstrukcijom u kojoj je fiktivni Midni Buky stiliziran poput petrificiranog provincijskog središta iz nestalog Sovjetskog Saveza. Dereš svoj jasni pro-ukrajinski stav do izričaja dovodi i u poigravanjima na jezičnoj razini u kojima negativno karakterizirani likovi govore ruski. „’Privjet’, počela je. / ‘Pryvit’, odgovorio je i nasmiješio se. Ako kod djevojaka nešto nije podnosio, bilo je to kada bi rekle ‘Privjet’ i ‘Diksazeka’“. To su dvije ruske riječi – „Zdravo“ i Diskoteka – pri čemu je ova druga još dodatno karikirana u transkripciji.
Fantastika u roman prodire na neusporedivo više razina i efektivno potiskuje realistički pristup. Prije svega radi se o snovima čija je glavna nositeljica Daria. Njoj se u snovima zbivaju stvari koje postupno razaraju stvarnost, prodiru u nju i čine je mjestom realizirane noćne more. Nositelj je destrukcije Roman Korij – lik koji se na početku pojavljuje u marginalnoj poziciji da bi sve više preuzimao centralnu ulogu i na kraju se očitovao kao zastupnik i sljedbenik Yog-Sothota (još jedna ličnost iz Lovecraftova fiktivnoga svijeta), Velikog Crva čiji je cilj preuzimanje vlasti nad našim planetom. Korij biva poražen u bici koja se vodi u podrumima ženskog internata u kojemu stanuju djevojke iz koledža. No ni Daria ni Jurko ne preživljavaju konačni obračun. Malo svjetlo optimizma pruža putokaz na kojemu stoji da se njih dvoje, u realnome životu mrtvi, nalaze tek 30 km udaljeni od mjesta koje se zove Utopija.
Pored literarnih asocijacija centralno mjesto Kulta čine glazbene. Ljubko Dereš iznimno dobro poznaje rok-glazbu koja je vremenski udaljena od njegove generacije. Kod Zhadana smo prepoznali poigravanje s elementima punka i ironiziranje elektro-popa. No mlađi se autor u potpunosti okreće britanskoj i američkoj tradiciji šezdesetih i sedamdesetih godina, s osobitim akcentom na progresivnom roku otjelotvorenom u liku Petera Hammila i njegove grupe Van der Graaf Generator, King Crimsonu i posebice u ploči Pink Floyda Piper at the Gates of Dawn. Soundtrack romana dopunjuju Jimmy Hendrix, Jim Morrison i Janis Joplin. I u tu se znakovitu zbirku glazbenika i glazbenica koji su obilježili jedno (moje!) doba upisuje fiktivni lik Satira – uličnog glazbenika koji Banzaiu služi kao vodič kroz svijet Midni Bukya, čovjek koji je dio života proveo u Americi, družeći se s džezerima i bluzerima, a sada istrajava u zakarpatskoj provinciji čijim pustim ulicama nudi zvukove svoje besmrtne gitare.
Ako mislite da je Dereš pretrpao svoj roman, djelomice ste u pravu. Svega tu ima. Mladost se ne kontrolira i teži da sve što zna podijeli s okolišem. No lektira se isplati. Iz nje je vidljiva čudesna vitalnost ukrajinske književnosti. Iz nje se može spoznati i zašto planovi kremaljskoga historičara i njegovih vjernih sljedbenika za brisanje te zemlje i njezine kulture s lica zemlje nemaju izgleda na trajan uspjeh. Imperijalni su projekti, zbog svoje inherentne megalomanije, osuđeni na propast. Prije ili kasnije.
Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/21
Ljubko Dereš, Kult, 2001
Ako ste u dobi od šesnaest godina proglašeni wunderkindom neke književnosti, i to od strane najvećeg spisatelja iste, pred vama je budućnost koju se može proglasiti u najmanju ruku neizvjesnom. Hoće li se očekivanja ispuniti i wunderkind postati klasik, nešto je što, poput svakog oduševljenjem ispunjenog senzacionalnog događaja, ostaje u zvijezdama. Ljubko je Dereš debitirao u ukrajinskoj književnosti romanom Obožavanje guštera napisanim 2000. (autoru je šesnaest godina!), a objavljenim 2002, prvo u časopisu, a potom kao knjiga, istovremeno s romanom Kult o kojemu će biti riječi u ovome tekstu. Gore je spomenute riječi izgovorio nitko drugi do Jurij Andruhovič, nestor suvremene ukrajinske književnosti. Živjeti s takvim komplimentom nije mali teret. Zastoj u bibliografiji prijevoda na Zapadu (kao posljednji se Derešov na njemački preveden roman navodi Namjera iz 2008.) govori o tome da su očekivanja koja su postavljena pred njega, i ona koja je postavio sam pred sebe, ostala manje ili više neispunjena, bar što se tiče internacionalnih uspjeha. Ukrajinska Wikipedia sa svoje strane svjedoči o nastavljanju živahne spisateljske djelatnosti.
Zašto je tomu tako? Prije svega, rekao bih, zbog iznimne ambicioznosti utkane u potku Kulta. Roman je to koji odlikuje gusta intertekstualna mreža. Ona je spletena od niza elemenata od kojih je literatura tek jedan, makar i najvažniji, dio. Sedamnaestogodišnji Dereš vatreni je obožavatelj žanra horora i njegovog glavnog predstavnika, američkog autora H.P. Lovecrafta (1890-1937). Lovecraftova se proza odlikuje generiranjem paralelnih svjetova koji naš dovode u opasnost. Njegov je opus standard „trivijalne“ književnosti (možda u istoj mjeri kao i Tolkienov), a pripovijesti u kojima se izgrađuje kompleksna mitologija Chtulchu i danas zrače utjecajem na književnost koja se bavi fantastikom i svjetovima iz snova. Upravo na toj podlozi Dereš izgrađuje paralelni svijet u romanu Kult. Njegov je junak lvivski student biologije Jurko Banzai koji se, nezadovoljan stalnim trvenjima ispunjenim životom s bakom i ocem, odlučuje na praksu u koledžu, zapravo provincijskoj školi, u mjestu Midni Buky – s kojom njegovo sveučilište održava kooperaciju. Fiktivno se mjesto nalazi u Zakarpatju. Već po samom dolasku glavnome junaku postaje jasno da nije riječ o običnoj sredini. Signali koji ukazuju na čudnovatost lokaliteta množe se, a donekle ih se ublažuje informacijama o tome da Banzaijevo psihičko stanje prije dolaska u novu sredinu nije bilo osobito stabilno.
No potencijal se strave unutar priče ublažuje idiličnim momentima, osobito romantičnom ljubavnom pričom u kojoj su protagonisti mladi nastavnik i njegova povučena učenica, Daria Borges, koja pati od proganjanja kojima je izložena od strane školskih kolegica. Obratimo li pažnju na imena vidjet ćemo da je već u njima ispisana intertekstualna matrica koja dominira knjigom. Daria je povezana s argentinskim fantastičarem i ocem postmodernizma, dok Jurko svojim prezimenom priziva tradiciju Dalekog Istoka, u japanskoj se tradiciji njime označuje bodrenje koje donosi sreću, ali je „banzai“ istovremeno i borbeni poklič samuraja. Realistički se sloj romana (a o njemu spočetka doista i može biti riječi) pojačava konstrukcijom u kojoj je fiktivni Midni Buky stiliziran poput petrificiranog provincijskog središta iz nestalog Sovjetskog Saveza. Dereš svoj jasni pro-ukrajinski stav do izričaja dovodi i u poigravanjima na jezičnoj razini u kojima negativno karakterizirani likovi govore ruski. „’Privjet’, počela je. / ‘Pryvit’, odgovorio je i nasmiješio se. Ako kod djevojaka nešto nije podnosio, bilo je to kada bi rekle ‘Privjet’ i ‘Diksazeka’“. To su dvije ruske riječi – „Zdravo“ i Diskoteka – pri čemu je ova druga još dodatno karikirana u transkripciji.
Fantastika u roman prodire na neusporedivo više razina i efektivno potiskuje realistički pristup. Prije svega radi se o snovima čija je glavna nositeljica Daria. Njoj se u snovima zbivaju stvari koje postupno razaraju stvarnost, prodiru u nju i čine je mjestom realizirane noćne more. Nositelj je destrukcije Roman Korij – lik koji se na početku pojavljuje u marginalnoj poziciji da bi sve više preuzimao centralnu ulogu i na kraju se očitovao kao zastupnik i sljedbenik Yog-Sothota (još jedna ličnost iz Lovecraftova fiktivnoga svijeta), Velikog Crva čiji je cilj preuzimanje vlasti nad našim planetom. Korij biva poražen u bici koja se vodi u podrumima ženskog internata u kojemu stanuju djevojke iz koledža. No ni Daria ni Jurko ne preživljavaju konačni obračun. Malo svjetlo optimizma pruža putokaz na kojemu stoji da se njih dvoje, u realnome životu mrtvi, nalaze tek 30 km udaljeni od mjesta koje se zove Utopija.
Pored literarnih asocijacija centralno mjesto Kulta čine glazbene. Ljubko Dereš iznimno dobro poznaje rok-glazbu koja je vremenski udaljena od njegove generacije. Kod Zhadana smo prepoznali poigravanje s elementima punka i ironiziranje elektro-popa. No mlađi se autor u potpunosti okreće britanskoj i američkoj tradiciji šezdesetih i sedamdesetih godina, s osobitim akcentom na progresivnom roku otjelotvorenom u liku Petera Hammila i njegove grupe Van der Graaf Generator, King Crimsonu i posebice u ploči Pink Floyda Piper at the Gates of Dawn. Soundtrack romana dopunjuju Jimmy Hendrix, Jim Morrison i Janis Joplin. I u tu se znakovitu zbirku glazbenika i glazbenica koji su obilježili jedno (moje!) doba upisuje fiktivni lik Satira – uličnog glazbenika koji Banzaiu služi kao vodič kroz svijet Midni Bukya, čovjek koji je dio života proveo u Americi, družeći se s džezerima i bluzerima, a sada istrajava u zakarpatskoj provinciji čijim pustim ulicama nudi zvukove svoje besmrtne gitare.
Ako mislite da je Dereš pretrpao svoj roman, djelomice ste u pravu. Svega tu ima. Mladost se ne kontrolira i teži da sve što zna podijeli s okolišem. No lektira se isplati. Iz nje je vidljiva čudesna vitalnost ukrajinske književnosti. Iz nje se može spoznati i zašto planovi kremaljskoga historičara i njegovih vjernih sljedbenika za brisanje te zemlje i njezine kulture s lica zemlje nemaju izgleda na trajan uspjeh. Imperijalni su projekti, zbog svoje inherentne megalomanije, osuđeni na propast. Prije ili kasnije.