Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/20

Serhij Žadan, Depeche Mode, 2004

 

Prvijenci čitani naknadno uvijek su dobar test za procjenu je li autorica/autor ispunio-la, iznevjerio-la očekivanja. Ili jesu li nadmašile-li skromni početak. Tom sam lakmusu već podvrgnuo Jurija Andruhoviča a sada je došao trenutak za Serhija Žadana. Izvještavao sam da je on karijeru započeo kao pjesnik i rok-glazbenik dok je istovremeno na harkivskom sveučilištu promovirao izučavajući ukrajinsku avangardu. U nekome je slijedu došao na red i izazov suočavanja s formom romana kojega se prihvatio 2004. objavljujući Depeche Mode. Naslov ukazuje na rok-pozadinu. Depeche je Mode, sjetit ćemo se, bila britanska rok-postava lakih nota koja se smatra zasnivateljicom tzv. elektro-popa. Istovremeno taj britanski bend stoji svojom poetikom kao ekstremna suprotnost punk-usmjerenosti Žadana. Kako ih onda povezati? Naravno, u figuri izvrtanja/subvertitanja, onom retoričkom sredstvu koje iz pozadine dirigira cjelokupnom retoričkom strukturom romana. 

Dakle, prije svega je riječ o ironiji, ali ne samo o njoj. Serhij Žadan je autor koji u prvoj fazi svojega stvaralaštva kreira ambivalentnu sliku Donbasa, regije u kojoj je rođen, a potom i Harkiva, grada i regije u kojima je socijaliziran. Prikazujući roman Anarchy in the UKR ukazao sam na njegovu on-the-road konstrukciju. I Depeche Mode je izgrađen na sličnoj osnovi, s tim što je matrica unekoliko varirana. Pripovjedna je osnova u izvjesnoj mjeri čvršća, a okreće se oko četiri prijatelja, poimence: trojica, Dog Pawlov, Vasja Komunist i Serhij Žadan, koji traže četvrtoga, Sašu Svjećicu, kome trebaju prenijeti tužnu vijest o smrti očuha (koja zapravo uopće i nije tako tužna, budući da se Sašina ljubav prema zamjenskome ocu drži u granicama). Čitajući ovu u momentima deliričnu priču nisam se mogao suzdržati od asocijacija koje su me vodile prema jednako subverzivnome Šoljanovom Kratkom izletu. Kod Žadana je, naravno, skupina onih koji tragaju manja i preglednija. Ni cilj nije povezan s nekim višim nakanama, a nedostaje i nedvosmislena figura vođe. No paralela koja se očitava u strukturi otpadanja jednog po jednog člana grupe i razrješenje koje će se pronaći u samozadovoljnome Saši, kojemu ne pada napamet da ode na očuhovu sahranu, jasno govore o srodnosti između dvaju (relativno) mladih autora kojima je stalo do kritike postojećih društvenih odnosa – bez osobito izražene aktivističke želje za njihovom promjenom.

U pozadini se te potrage nižu scene različitog stupnja deliričnosti. Na ovoj će dimenziji pripovjedni tekst uspostaviti neprevidive veze s Andruhovičevom Moskovijadom. Te veze nisu bezuvjetno usmjerene na stvaranje identičnosti. Naprotiv, kao što sam i ranije rekao Andruhovič i Žadan paradigmatski su zastupnici dviju struja unutar suvremene ukrajinske književnosti koje pokazuju dodirna mjesta, ali su istovremeno odijeljene različitim poetikama – proces koji s protokom vremena postaje sve vidljiviji. Depeche Mode, dakle, organizira potragu za nestalim Sašom u kojoj se tražitelji kreću prostorima postsocijalističkog Donbasa, naseljenim kojekakvim sumnjivim figurama koje obitavaju u napuštenim fabričkim halama ili se smještaju u zapuštenim zgradama socijalističke izgradnje. Kao sporedni likovi pojavljuju se jedan američki propovjednik i jedan radio-moderator. Njih se dvojica pokazuju kao ključne figure u formiranju gore spomenute retoričke operacije izvrtanja slike stvarnosti koja determinira i poetološku konstrukciju samoga romana.

Američki propovjednik u svojoj pratnji ima prevoditeljicu koja se brine o njegovome kontaktu s publikom. No ono što ona čini je nedopustivo – njezini su prijevodi prepuni grešaka što dovodi do potpunoga kraha cijele komunikacije. Primjer (u zagradama je „prijevod“): „Jedna djevojka iz južnog Connecticuta (Jedna djevojka s Juga) živjela je u velikoj nevolji (živjela je na jugu), nije imala roditelje, prijatelje, vlastitog psihologa (bavila se psihologijom, bila je psiholog, svoj vlastiti), već je napustila svaku nadu za božansku objavu, dani su joj se vukli u beskraj (izgubila je sve i tek je vegetirala). Hallelujah! (Guska šuti).“ No poanta je u tome što je publici, zapravo, svejedno. Nesporazum je sekundaran, performans propovjednika je ono što dovodi do kulminacije komunikacije, a ekstazu će iskoristiti jedan naratorov poznanik kako bi ukrao propovjednikov zlatni rolex. Rezultat je ovakvoga pripovijedanja urnebesni humor kojeg se zasigurno može obilježiti centralnom osobinom Žadanovljeve rane proze.

Još je zanimljiviji primjer s radio-moderatorom – u čijemu se prilogu govori o „irskoj rok-grupi Depeche Mode“ čiju se povijest predočava u potpuno izobličenome obliku, koju se, točnije rečeno, svrstava u neku vrst irskoga punka čime joj se oduzima njezina glavna odrednica – uglačana elektronska glazba koji stoji zastupnički za cijeli mainstream engleske glazbe koji komercijalnom kontrarevolucijom ukida sva dostignuća punk-revolucije. Panker Žadan odgovara na taj izazov i sprovodi malu osvetu usmjerenu na perfidni obračun s progresivnim shvaćanjem glazbe i uvjerenjem u njezinu subverzivnu snagu. Na određeni se način ta izvrnuta povijest projicira i na pobjedu koju je establishment u Ukrajini odnio nad onim revolucionarnim dijelom zemlje koji je, kao i u doba Sovjetske revolucije, društveni preokret povezivao s avangardnim djelovanjem umjetnika. (Sjetit ćemo se: Serhij je Žadan svoju doktorsku disertaciju posvetio avangardnome pokretu u Ukrajini dvadesetih godina prošlog stoljeća.) Interesantni su to asocijativni nizovi koji su u mladome tridesetogodišnjem Žadanu dali naslutiti spisatelja koji će dominirati ukrajinskom scenom u ovim mračnim vremenima i vlastitim primjerom pokazati kako se efikasno može i mora suočiti besprizornome okupatoru. A kako je završila potraga za Sašom Svjećicom? Nadam se da ćete to moći saznati i sami kada se hrvatsko izdavaštvo odluči za sustavnije predstavljanje ovog velikog ukrajinskog autora. Ovim putom bacam rukavicu Seidu Serdareviću i njegovoj uzoritoj Frakturi i pozivam ih da naprave taj korak koji sigurno neće požaliti. Do tada u portfoliju imam još nekoliko Žadanovih knjiga koju ću sa zadovoljstvom nastaviti prikazivati na Ajfelovom mostu.         

Davor Beganović 25. 07. 2022.