Njemačka slavistika se Ukrajinom bavila tek na margini. Njemačka je slavistika, zapravo, rusistika. Njemačka je slavistika bila rusistika. Hoće li se nešto promijeniti, ostaje da se vidi – makar se stječe dojam da se nešto doista i mijenja. Njemačka se ukrajinistika sastoji od dvije katedre. Obje su smještene na nekadašnjem istoku, obje su prilično skromno opremljene. Karakteristika je jedne (bila?) posipanje pepelom po glavi. Ukrajinci (a šef je katedre Ukrajinac) su nacionalisti, oni pokušavaju u postimperijalnom maniru kolonizirati Donbas, a pri tome se služe strategijom prikrivanja. Svoje vlastite imperijalne težnje prerušavaju u navodnu borbu protiv velikoruskog kolonijalizma. Literatura koja nastaje u kontekstu rata u Donbasu i aneksije Krima protežirana je, od strane države, djelatnost koja je, u najboljem slučaju, sofisticirana propaganda. Roman će mi Dubasevič (tako se zove ukrajinista iz Greifswalda) oprostiti ova pojednostavljivanja, pogotovo što mu ona neće doći do očiju i ušiju. Ali ono što je signifikantno jest da se njegov glas, i glasovi onih okupljenih u malu skupinu oko njega, od 24.2. sve rjeđe čuje, a sve se više pažnje (čak i u slavističkim krugovima) pridaje Andriju Portnovu, onom drugom ukrajinisti koji je, po profesiji, više povjesničar nego znanstvenik koji se bavi književnošću. Portnov rado pripovijeda anegdotu kako ga je, prije gostujućeg predavanja kolega iz Švicarske koji ga je pozvao predstavio riječima: Ovo je Ukrajinac koji nije nacionalista. Toliko o slavistici na njemačkom govornom području. Pametnima dosta!
Zašto ovakav uvod? Zato što ću danas pisati o jednoj od knjiga u čijem je središtu upravo rat u Donbasu, koja, štoviše, nije fikcionalna, već su u njoj skupljene reportaže iz te „oslobođene“ ukrajinske provincije pisane od 2015. do 2017. Njemačka je velika zemlja. Zahvaljujući toj kulturalnoj činjenici u njoj će se naći ljudi koji će biti i sposobni i kvalificirani da predstavljaju i kulture prinuđene da život provode u nišama, prikrivene od reflektora javnosti. Tek kada se kataklizmičkim događajem fokus pažnje usmjeri na njih, ti iskreni posrednici/iskrene posrednice pokazuju koliko je njihova ambasadorska uloga valjana. Ovaj, već drugi, uvod prekratko predstavlja Claudiju Dathe, neumornu prevoditeljicu ukrajinske književnosti s ruskog i ukrajinskog zahvaljujući kojoj smo stekli uvid u briljantnu (i britku) knjigu reportaža Stanislava Asejeva U izolaciji. Od Claudije njemačka je publika dobila puno više informacija o Ukrajini nego od onih za koje bi se po logici stvari moralo pretpostaviti da su za kolanje informacija zaduženi – njemačkih, naime, slavista/slavistica. Claudia je, tako, pored Žadana, Maljarčuk i inih u naše živote uvela stradalački lik Stanislava Asejeva.
Asejev je rođen 1989. u Donjecku. Studirao je filozofiju i teologiju, nakratko se priključio Legiji stranaca, vratio se u rodni grad gdje ga je dočekalo izbijanje rata. Dvije je duge godine pod pseudonimom objavljivao u ukrajinskim medijima kratke reportaže i kolumne da bi ga u ljeto 2017. razotkrili pripadnici oružanih snaga tzv. „Narodne republike Donjeck“, osudili na petnaest godina zatvora zbog špijunaže i deportirali u koncentracioni logor u bivšoj tvornici i kasnijem kulturnom centru Isolazija. (Pretvaranje kulturnog centra u koncentracioni logor lijep je primjer cinizma koji vlada u „narodnim republikama.) U zarobljeništvu je proveo 962 dana, kada je oslobođen u razmjeni. O tome je iskustvu svjedočio u knjizi Svijetli put, knjizi o kojoj će u ovoj rubrici biti riječi kasnije. Naslov U izolaciji nosi dvostruki semantički naboj. S jedne se strane radi o izolaciji u kojoj se nalazi pobornik ostanka Donjecka u sastavu Ukrajine u neprijateljskoj atmosferi „narodne republike“, s druge se anticipira stvarna Isolazija u kojoj će se autor naći nakon hapšenja. Prva je izolacija na tjeskobni način usporediva s drugom. Radi se o osjećaju usamljenosti unutar obitelji, među prijateljima koji su se našli „na drugoj strani.“ U tome se momentu nalazi epicentar tragedije koja je zahvatila Donbas, koja još uvijek, u daleko nasilnijem obličju, traje i čiji se kraj ne vidi. Pocijepanost društva čiji glavni uzrok Asejev vidi u ruskoj propagandi, ali i u ignorantskom i arogantnom ponašanju centralne vlade u Kijivu, za posljedicu ima i uništenje urbanih struktura i njihovo naseljavanje, doslovno i figurativno, vulgarnim razmetljivcima „nove klase“.
Upravo zbog fiksiranosti na Donbas U izolaciji ne govori o Rusiji ili o povjesničaru-amateru. Čak se ni o ulozi Igora Girkina (da, naravno, to je onaj isti Strelkov kojega se Bosna tako dobro sjeća) govori vrlo štedljivo. U središtu se pažnje nalazi vladajuća skupina oko Aleksandra Zaharčenka čija je svemoć, ali i opća društvena gnjilež i korupcija, centralna tema Asejevljevih reportaža. Stalno pitanje koje autor postavlja sebi, i čitateljstvu, jest: Tko profitira od situacije u okupiranim područjima (to je njegov termin za označavanje „narodnih republika“)? Odgovor je uvijek isti: nova, samoproklamovana elita kao i njoj podređene kriminalne strukture. Neprestano se opisuju načini na koji takvi elementi pljačkaju vlastiti narod, ali i one, malobrojnije, koji se zbog lojalnosti prema vlastitoj zemlji odlučuju na napuštanje Donbasa i na život u Ukrajini. Oni koji ostaju osuđeni su na život prepun nasilja i na neprekidne talambase propagande iz kojih dopiru glasovi s one strane granice koju valja izbrisati. Čuju se glasovi o Novoj Rusiji, nasljednici Imperija, zemlji koja će se protezati od Harkiva na sjeveru do Odese na jugu. (Ako vas ovo sve podsjeća na liniju Daruvar-Virovitica-Karlobag ili na „biser srpskog mora“ potpuno ste u pravu.) Iza svega se nalazi svemoćna slika Sovjetskog Saveza, čovjeka (uvijek muškarca) koji doprinosi njegovoj obnovi i simbolima koji tog zombija prizivaju u život, na semiotičkoj razini. Staljin, uz njega povjesničar-amater, u hibridnoj mješavini grbovlja gdje se carski orao sreće sa srpom i čekićem, a svime dominira sveprisutna lenta Svetoga Georga (георгиевская ленточка), kao simbol bespogovornog pristajanja uz neoimperijalnu kremaljsku politiku. Statusni je to simbol kojim se prizivaju nepravedno oduzete snaga i slava. On progovara s gotovo svake stranice Asejevljeve knjige, asocijacije koje budi uvlače se pod kožu i izazivaju tihu jezu budeći uspomene za koje smo vjerovali da su pokopane. „Ruski svijet“ jedna je takva zlokobna vizija. No čujmo i autentični glas Stanislava Asejeva: „Paradoks je samo da se ljudi prave kako sve mora biti tako, a to čine tako što društvo navikavaju da su čitavu vječnost duge vožnje od Donjecka do Kijiva, prekidane beskrajnim kontrolama, hladne noći na poljima, mito i tuče na kontrolnim točkama, smrt vojnika normalna stanja koja se moraju prihvatiti. Možda ovaj rat već dugo ne miriši samo na ‘ruski svijet’ i na krpe za noge iz Burjatije, već i na praline čokoladnoga cara s njegovim nepoštenim poslovima.“
Vidimo: Stanislav Asejev ne štedi ukrajinsku elitu i ne oslobađa je njezinog dijela krivice za ono što se zbiva. Burjati su najvjerniji vojnici u redovima onih koji ginu za pomahnitale ideje ogorčenoga revizioniste. No dobro se zna tko se krije iza slike čokoladnoga cara. Svijet postaje sve ružnije i neugodnije mjesto za život. I nema nade da će u skoro vrijeme postati ljepši i ugodniji. Valja nam se pripremiti na trajnu nelagodu – i podijeliti iskustvo s onima koji su je, poput Stanislava Asejeva osjetili na vlastitoj koži.
Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/19
Stanislav Asejev, U izolaciji (2018)
Njemačka slavistika se Ukrajinom bavila tek na margini. Njemačka je slavistika, zapravo, rusistika. Njemačka je slavistika bila rusistika. Hoće li se nešto promijeniti, ostaje da se vidi – makar se stječe dojam da se nešto doista i mijenja. Njemačka se ukrajinistika sastoji od dvije katedre. Obje su smještene na nekadašnjem istoku, obje su prilično skromno opremljene. Karakteristika je jedne (bila?) posipanje pepelom po glavi. Ukrajinci (a šef je katedre Ukrajinac) su nacionalisti, oni pokušavaju u postimperijalnom maniru kolonizirati Donbas, a pri tome se služe strategijom prikrivanja. Svoje vlastite imperijalne težnje prerušavaju u navodnu borbu protiv velikoruskog kolonijalizma. Literatura koja nastaje u kontekstu rata u Donbasu i aneksije Krima protežirana je, od strane države, djelatnost koja je, u najboljem slučaju, sofisticirana propaganda. Roman će mi Dubasevič (tako se zove ukrajinista iz Greifswalda) oprostiti ova pojednostavljivanja, pogotovo što mu ona neće doći do očiju i ušiju. Ali ono što je signifikantno jest da se njegov glas, i glasovi onih okupljenih u malu skupinu oko njega, od 24.2. sve rjeđe čuje, a sve se više pažnje (čak i u slavističkim krugovima) pridaje Andriju Portnovu, onom drugom ukrajinisti koji je, po profesiji, više povjesničar nego znanstvenik koji se bavi književnošću. Portnov rado pripovijeda anegdotu kako ga je, prije gostujućeg predavanja kolega iz Švicarske koji ga je pozvao predstavio riječima: Ovo je Ukrajinac koji nije nacionalista. Toliko o slavistici na njemačkom govornom području. Pametnima dosta!
Zašto ovakav uvod? Zato što ću danas pisati o jednoj od knjiga u čijem je središtu upravo rat u Donbasu, koja, štoviše, nije fikcionalna, već su u njoj skupljene reportaže iz te „oslobođene“ ukrajinske provincije pisane od 2015. do 2017. Njemačka je velika zemlja. Zahvaljujući toj kulturalnoj činjenici u njoj će se naći ljudi koji će biti i sposobni i kvalificirani da predstavljaju i kulture prinuđene da život provode u nišama, prikrivene od reflektora javnosti. Tek kada se kataklizmičkim događajem fokus pažnje usmjeri na njih, ti iskreni posrednici/iskrene posrednice pokazuju koliko je njihova ambasadorska uloga valjana. Ovaj, već drugi, uvod prekratko predstavlja Claudiju Dathe, neumornu prevoditeljicu ukrajinske književnosti s ruskog i ukrajinskog zahvaljujući kojoj smo stekli uvid u briljantnu (i britku) knjigu reportaža Stanislava Asejeva U izolaciji. Od Claudije njemačka je publika dobila puno više informacija o Ukrajini nego od onih za koje bi se po logici stvari moralo pretpostaviti da su za kolanje informacija zaduženi – njemačkih, naime, slavista/slavistica. Claudia je, tako, pored Žadana, Maljarčuk i inih u naše živote uvela stradalački lik Stanislava Asejeva.
Asejev je rođen 1989. u Donjecku. Studirao je filozofiju i teologiju, nakratko se priključio Legiji stranaca, vratio se u rodni grad gdje ga je dočekalo izbijanje rata. Dvije je duge godine pod pseudonimom objavljivao u ukrajinskim medijima kratke reportaže i kolumne da bi ga u ljeto 2017. razotkrili pripadnici oružanih snaga tzv. „Narodne republike Donjeck“, osudili na petnaest godina zatvora zbog špijunaže i deportirali u koncentracioni logor u bivšoj tvornici i kasnijem kulturnom centru Isolazija. (Pretvaranje kulturnog centra u koncentracioni logor lijep je primjer cinizma koji vlada u „narodnim republikama.) U zarobljeništvu je proveo 962 dana, kada je oslobođen u razmjeni. O tome je iskustvu svjedočio u knjizi Svijetli put, knjizi o kojoj će u ovoj rubrici biti riječi kasnije. Naslov U izolaciji nosi dvostruki semantički naboj. S jedne se strane radi o izolaciji u kojoj se nalazi pobornik ostanka Donjecka u sastavu Ukrajine u neprijateljskoj atmosferi „narodne republike“, s druge se anticipira stvarna Isolazija u kojoj će se autor naći nakon hapšenja. Prva je izolacija na tjeskobni način usporediva s drugom. Radi se o osjećaju usamljenosti unutar obitelji, među prijateljima koji su se našli „na drugoj strani.“ U tome se momentu nalazi epicentar tragedije koja je zahvatila Donbas, koja još uvijek, u daleko nasilnijem obličju, traje i čiji se kraj ne vidi. Pocijepanost društva čiji glavni uzrok Asejev vidi u ruskoj propagandi, ali i u ignorantskom i arogantnom ponašanju centralne vlade u Kijivu, za posljedicu ima i uništenje urbanih struktura i njihovo naseljavanje, doslovno i figurativno, vulgarnim razmetljivcima „nove klase“.
Upravo zbog fiksiranosti na Donbas U izolaciji ne govori o Rusiji ili o povjesničaru-amateru. Čak se ni o ulozi Igora Girkina (da, naravno, to je onaj isti Strelkov kojega se Bosna tako dobro sjeća) govori vrlo štedljivo. U središtu se pažnje nalazi vladajuća skupina oko Aleksandra Zaharčenka čija je svemoć, ali i opća društvena gnjilež i korupcija, centralna tema Asejevljevih reportaža. Stalno pitanje koje autor postavlja sebi, i čitateljstvu, jest: Tko profitira od situacije u okupiranim područjima (to je njegov termin za označavanje „narodnih republika“)? Odgovor je uvijek isti: nova, samoproklamovana elita kao i njoj podređene kriminalne strukture. Neprestano se opisuju načini na koji takvi elementi pljačkaju vlastiti narod, ali i one, malobrojnije, koji se zbog lojalnosti prema vlastitoj zemlji odlučuju na napuštanje Donbasa i na život u Ukrajini. Oni koji ostaju osuđeni su na život prepun nasilja i na neprekidne talambase propagande iz kojih dopiru glasovi s one strane granice koju valja izbrisati. Čuju se glasovi o Novoj Rusiji, nasljednici Imperija, zemlji koja će se protezati od Harkiva na sjeveru do Odese na jugu. (Ako vas ovo sve podsjeća na liniju Daruvar-Virovitica-Karlobag ili na „biser srpskog mora“ potpuno ste u pravu.) Iza svega se nalazi svemoćna slika Sovjetskog Saveza, čovjeka (uvijek muškarca) koji doprinosi njegovoj obnovi i simbolima koji tog zombija prizivaju u život, na semiotičkoj razini. Staljin, uz njega povjesničar-amater, u hibridnoj mješavini grbovlja gdje se carski orao sreće sa srpom i čekićem, a svime dominira sveprisutna lenta Svetoga Georga (георгиевская ленточка), kao simbol bespogovornog pristajanja uz neoimperijalnu kremaljsku politiku. Statusni je to simbol kojim se prizivaju nepravedno oduzete snaga i slava. On progovara s gotovo svake stranice Asejevljeve knjige, asocijacije koje budi uvlače se pod kožu i izazivaju tihu jezu budeći uspomene za koje smo vjerovali da su pokopane. „Ruski svijet“ jedna je takva zlokobna vizija. No čujmo i autentični glas Stanislava Asejeva: „Paradoks je samo da se ljudi prave kako sve mora biti tako, a to čine tako što društvo navikavaju da su čitavu vječnost duge vožnje od Donjecka do Kijiva, prekidane beskrajnim kontrolama, hladne noći na poljima, mito i tuče na kontrolnim točkama, smrt vojnika normalna stanja koja se moraju prihvatiti. Možda ovaj rat već dugo ne miriši samo na ‘ruski svijet’ i na krpe za noge iz Burjatije, već i na praline čokoladnoga cara s njegovim nepoštenim poslovima.“
Vidimo: Stanislav Asejev ne štedi ukrajinsku elitu i ne oslobađa je njezinog dijela krivice za ono što se zbiva. Burjati su najvjerniji vojnici u redovima onih koji ginu za pomahnitale ideje ogorčenoga revizioniste. No dobro se zna tko se krije iza slike čokoladnoga cara. Svijet postaje sve ružnije i neugodnije mjesto za život. I nema nade da će u skoro vrijeme postati ljepši i ugodniji. Valja nam se pripremiti na trajnu nelagodu – i podijeliti iskustvo s onima koji su je, poput Stanislava Asejeva osjetili na vlastitoj koži.