Serhij Plohi, Černobil. Povijest jedne tragedije (2018)
Serhija smo Plohija upoznali kao autora jedne od najintrigantnijih povijesti Ukrajine, knjige Kapija Europe. Pored tog kapitalnog i sveobuhvatnog pregleda Plohi se bavi i ispisivanjem povijesti mikro-događaja koji su ostavili neizbrisiv trag u svijesti kako pojedinaca tako i čitavih kolektiva – osobito svojom tragičnom snagom sposobnom za generiranje trauma. Jedan je od takvih događaja nedvojbeno katastrofa koja se 26.4.1986. zbila u atomskoj elektrani u ukrajinskome gradu Černobilu. Oko nje Plohi plete priču koju se djelomice može čitati i kao najnapetiji triler. No ona nije samo to. Ono što je izdiže iznad uspjele publicistike jest pogled povjesničara sposoban da obuhvatno izvještava o sociološkim, političkim, psihološkim – u jednu riječ ljudskim elementima koji priču čine onim što jest: zakazivanje kontrolnih društvenih struktura uvjetovano nerealnim ekonomskim očekivanjima ideologijom zadojenih vlastodržaca, herojsku borbu pojedinaca, isprva nesvjesnih da je ono što se odvija pred njihovim očima dotada neslućena kataklizma, nakraju juristička nepravda učinjena u procesu traženja žrtvenih jaraca, ali i dalekosežne posljedice po samu državu u kojoj se nesreća zbila. Pa pođimo redom.
Iz Plohijevih temeljitih istraživanja zasnovanih na izjavama svjedoka, arhivskom radu, uvidu u dokumente kao i pregledu tiskanih i drugih medija (u Sovjetskom Savezu i na Zapadu) sklapa se integralna slika jednog u svakom pogledu epohalnog zbivanja. Knjiga je konstruirana kronološki, njezina dramaturgija slijedi ključnu riječ iz podnaslova – tragedija. Vještom gradnjom u uvodnome se poglavlju progovara o izvještajima o prvim sumnjivim mjerenjima radioaktivnosti koji ne dolaze iz Sovjetskog Saveza već iz Švedske. Time se želi ukazati na dvije stvari: opasnost kojoj je izložena cijela Europa i neodgovorno prikrivanje istine u postupku tipičnom za sovjetske vlasti – bez obzira na to tko se nalazio na njihovome čelu, navodno liberalni Gorbačov ili aparatčici tipa Brežnjeva. Nakon tog prologa slijedi istinska priča o katastrofi, u kojoj se pojavljuju živi ljudi njezini akteri, protagonisti i žrtve. Prije svega rukovodioci same atomske centrale, njihovi suradnici i, ponajprije, vatrogasci koji su bili prvi na mjestu nesreće i bili izloženi najžešćem zračenju – što je dovelo i do neposredne smrti njih dvadeset devetorice.
Plohiju je važno rekonstruirati biografije onih koji su se našli u situaciji u kojoj je preuzimanje odgovornosti bilo neminovno. Tako upoznajemo direktora Černobila Viktora Brjuhanova, glavnog inženjera Nikolaja Fomina (njih dvojica bit će glavnooptuženi u procesu koji će se voditi zbog nesreće), ili njegov zamjenik Anatolij Diatlov. Tu su i vatrogasci, ponajprije Volodimir Pravik čija je junačka smrt predočena u jednoj od najdirljivijih mikro priča Plohijeve knjige. Na drugoj se strani nalaze negativni junaci čiji su nesposobnost i oportunizam na odlučujući način doprinijeli katastrofalnome razvoju situacije. Plohi u tu kategoriju prije svega svrstava rukovodeće partijske kadrove čija je nekompetencija, u njegovome predstavljanju, gotovo zastrašujuća. Dva su osobito prominentna negativna junaka te tragične priče šef ukrajinske Komunističke partije Volodimir Ščerbicki i republički ministar energetike Anatolij Maiorec. Nasuprot njima nalaze se tri ekstremno važne ličnosti u procjeni čije je uloge Plohi daleko diferenciraniji i kojima posvećuje puno više mjesta. To su Jefim Slavski i Anatolij Aleksandrov. Titula prvoga bila je ministar za izgradnju srednjih strojeva, iza kojeg se tajanstvenog naziva krio tajni plan stvaranje sovjetskih atomskih reaktora koji se postupno kretao od vojnog prema civilnom korištenju atomske energije. Drugi je bio najugledniji sovjetski fizičar, akademik, direktor Kurčatovljevoga instituta i kreator upravo onog tipa reaktora koji je eksplodirao u Černobilu. Njih su dvojica do posljednjega trenutka, braneći sebe i svoj znanstveni ugled, poricali da bi do nesreće moglo doći zbog greške u konstrukciji. Njima se suprotstavio Valerij Legasov, designirani nasljednik Aleksandrova, koji je zbog svoje iskrenosti i otvorenoga pristupa, degradiran i, nakraju, doslovce otjeran u samoubojstvo. Plohi na ovaj način čini povijest pripoviješću, on se ne libi upotrebe dramatskih elemenata kako bi je predočio u svoj njezinoj tragičnosti kao ulančavanje niza nesretnih odluka, nesposobnosti jednih i ignoriranju sposobnosti drugih aktera.
Pri tome je važno naglasiti da Plohi ne dovodi u pitanje glavni razlog same eksplozije, a to je nedvojbeno nestručno provedena proba isključivanja reaktora. No ostaje i činjenica da je neuspjeh probe bio u dobroj mjeri ovisan i o greškama u konstrukciji samoga reaktora. Nju se u ovoj knjizi ne zanemaruje – takvo što bi bilo proturječno povjesničarskome etosu i zavjetu istinitosti koje Plohi ne zanemaruje. Još jedan bitan kritički element čine i pretjerivanja u izvještajima kolportiranim u zapadnome tisku – osobito ona koja se odnose na broj žrtava i njegovo besmisleno uvećavanje. I taj je segment priče izložen jasnoj i nepristranoj kritici.
Izvorna priča, pak, posjeduje i nastavak. Tek je eksplozija reaktora u Černobilu i reakcija centralne vlasti (kako političke, tako i znanstvene i gospodarske) u Moskvi na nju ukazala kolika je ovisnost Kijeva od tih institucija. Ta je svijest dovela do porasta samosvijesti. U Ukrajini su nastali prvi ekološki pokreti u Sovjetskom Savezu. Iz njih je nastalo i poimanje nužnosti o vlastitome putu koji će u budućnosti zemlju učiniti otpornijom prema izazovima takve vrsti. Od ekologije prema političkoj volji za samoopredjeljenjem – bio je to dugačak i trnovit put. Ako je černobilska nuklearna katastrofa u sebi imala išta dobroga, bila je to spoznaja da se samo autohtonim i autonomnim strukturama može izboriti protiv arogancije, zanemarivanja i oholosti navodne više vrijednosti. Koliko je cijena takvoga otpora skupa pokazuje i današnja situacija u Ukrajini, zemlji kojoj se iznova iz centralistički organiziranih struktura moći pokušava oduzeti pravo na samostalnost – pod kojom se podrazumijeva i pravo na samostalno mišljenje i djelovanje. Učeći od Serhija Plohija čitateljstvo može sagledati nevjerojatnu mjeru isprepletenosti različitih socijalnih faktora koji agiraju u jednome okružju. Odijeliti pozitivne od negativnih posao je koji se kod nas zove odvajanjem žita od kukolja. Suvremena Ukrajina u ovim danima vodi tu tešku borbu. Pomoći joj možemo i tako što širimo vlastite spoznaje o njoj.
Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/18
Serhij Plohi, Černobil. Povijest jedne tragedije (2018)
Serhija smo Plohija upoznali kao autora jedne od najintrigantnijih povijesti Ukrajine, knjige Kapija Europe. Pored tog kapitalnog i sveobuhvatnog pregleda Plohi se bavi i ispisivanjem povijesti mikro-događaja koji su ostavili neizbrisiv trag u svijesti kako pojedinaca tako i čitavih kolektiva – osobito svojom tragičnom snagom sposobnom za generiranje trauma. Jedan je od takvih događaja nedvojbeno katastrofa koja se 26.4.1986. zbila u atomskoj elektrani u ukrajinskome gradu Černobilu. Oko nje Plohi plete priču koju se djelomice može čitati i kao najnapetiji triler. No ona nije samo to. Ono što je izdiže iznad uspjele publicistike jest pogled povjesničara sposoban da obuhvatno izvještava o sociološkim, političkim, psihološkim – u jednu riječ ljudskim elementima koji priču čine onim što jest: zakazivanje kontrolnih društvenih struktura uvjetovano nerealnim ekonomskim očekivanjima ideologijom zadojenih vlastodržaca, herojsku borbu pojedinaca, isprva nesvjesnih da je ono što se odvija pred njihovim očima dotada neslućena kataklizma, nakraju juristička nepravda učinjena u procesu traženja žrtvenih jaraca, ali i dalekosežne posljedice po samu državu u kojoj se nesreća zbila. Pa pođimo redom.
Iz Plohijevih temeljitih istraživanja zasnovanih na izjavama svjedoka, arhivskom radu, uvidu u dokumente kao i pregledu tiskanih i drugih medija (u Sovjetskom Savezu i na Zapadu) sklapa se integralna slika jednog u svakom pogledu epohalnog zbivanja. Knjiga je konstruirana kronološki, njezina dramaturgija slijedi ključnu riječ iz podnaslova – tragedija. Vještom gradnjom u uvodnome se poglavlju progovara o izvještajima o prvim sumnjivim mjerenjima radioaktivnosti koji ne dolaze iz Sovjetskog Saveza već iz Švedske. Time se želi ukazati na dvije stvari: opasnost kojoj je izložena cijela Europa i neodgovorno prikrivanje istine u postupku tipičnom za sovjetske vlasti – bez obzira na to tko se nalazio na njihovome čelu, navodno liberalni Gorbačov ili aparatčici tipa Brežnjeva. Nakon tog prologa slijedi istinska priča o katastrofi, u kojoj se pojavljuju živi ljudi njezini akteri, protagonisti i žrtve. Prije svega rukovodioci same atomske centrale, njihovi suradnici i, ponajprije, vatrogasci koji su bili prvi na mjestu nesreće i bili izloženi najžešćem zračenju – što je dovelo i do neposredne smrti njih dvadeset devetorice.
Plohiju je važno rekonstruirati biografije onih koji su se našli u situaciji u kojoj je preuzimanje odgovornosti bilo neminovno. Tako upoznajemo direktora Černobila Viktora Brjuhanova, glavnog inženjera Nikolaja Fomina (njih dvojica bit će glavnooptuženi u procesu koji će se voditi zbog nesreće), ili njegov zamjenik Anatolij Diatlov. Tu su i vatrogasci, ponajprije Volodimir Pravik čija je junačka smrt predočena u jednoj od najdirljivijih mikro priča Plohijeve knjige. Na drugoj se strani nalaze negativni junaci čiji su nesposobnost i oportunizam na odlučujući način doprinijeli katastrofalnome razvoju situacije. Plohi u tu kategoriju prije svega svrstava rukovodeće partijske kadrove čija je nekompetencija, u njegovome predstavljanju, gotovo zastrašujuća. Dva su osobito prominentna negativna junaka te tragične priče šef ukrajinske Komunističke partije Volodimir Ščerbicki i republički ministar energetike Anatolij Maiorec. Nasuprot njima nalaze se tri ekstremno važne ličnosti u procjeni čije je uloge Plohi daleko diferenciraniji i kojima posvećuje puno više mjesta. To su Jefim Slavski i Anatolij Aleksandrov. Titula prvoga bila je ministar za izgradnju srednjih strojeva, iza kojeg se tajanstvenog naziva krio tajni plan stvaranje sovjetskih atomskih reaktora koji se postupno kretao od vojnog prema civilnom korištenju atomske energije. Drugi je bio najugledniji sovjetski fizičar, akademik, direktor Kurčatovljevoga instituta i kreator upravo onog tipa reaktora koji je eksplodirao u Černobilu. Njih su dvojica do posljednjega trenutka, braneći sebe i svoj znanstveni ugled, poricali da bi do nesreće moglo doći zbog greške u konstrukciji. Njima se suprotstavio Valerij Legasov, designirani nasljednik Aleksandrova, koji je zbog svoje iskrenosti i otvorenoga pristupa, degradiran i, nakraju, doslovce otjeran u samoubojstvo. Plohi na ovaj način čini povijest pripoviješću, on se ne libi upotrebe dramatskih elemenata kako bi je predočio u svoj njezinoj tragičnosti kao ulančavanje niza nesretnih odluka, nesposobnosti jednih i ignoriranju sposobnosti drugih aktera.
Pri tome je važno naglasiti da Plohi ne dovodi u pitanje glavni razlog same eksplozije, a to je nedvojbeno nestručno provedena proba isključivanja reaktora. No ostaje i činjenica da je neuspjeh probe bio u dobroj mjeri ovisan i o greškama u konstrukciji samoga reaktora. Nju se u ovoj knjizi ne zanemaruje – takvo što bi bilo proturječno povjesničarskome etosu i zavjetu istinitosti koje Plohi ne zanemaruje. Još jedan bitan kritički element čine i pretjerivanja u izvještajima kolportiranim u zapadnome tisku – osobito ona koja se odnose na broj žrtava i njegovo besmisleno uvećavanje. I taj je segment priče izložen jasnoj i nepristranoj kritici.
Izvorna priča, pak, posjeduje i nastavak. Tek je eksplozija reaktora u Černobilu i reakcija centralne vlasti (kako političke, tako i znanstvene i gospodarske) u Moskvi na nju ukazala kolika je ovisnost Kijeva od tih institucija. Ta je svijest dovela do porasta samosvijesti. U Ukrajini su nastali prvi ekološki pokreti u Sovjetskom Savezu. Iz njih je nastalo i poimanje nužnosti o vlastitome putu koji će u budućnosti zemlju učiniti otpornijom prema izazovima takve vrsti. Od ekologije prema političkoj volji za samoopredjeljenjem – bio je to dugačak i trnovit put. Ako je černobilska nuklearna katastrofa u sebi imala išta dobroga, bila je to spoznaja da se samo autohtonim i autonomnim strukturama može izboriti protiv arogancije, zanemarivanja i oholosti navodne više vrijednosti. Koliko je cijena takvoga otpora skupa pokazuje i današnja situacija u Ukrajini, zemlji kojoj se iznova iz centralistički organiziranih struktura moći pokušava oduzeti pravo na samostalnost – pod kojom se podrazumijeva i pravo na samostalno mišljenje i djelovanje. Učeći od Serhija Plohija čitateljstvo može sagledati nevjerojatnu mjeru isprepletenosti različitih socijalnih faktora koji agiraju u jednome okružju. Odijeliti pozitivne od negativnih posao je koji se kod nas zove odvajanjem žita od kukolja. Suvremena Ukrajina u ovim danima vodi tu tešku borbu. Pomoći joj možemo i tako što širimo vlastite spoznaje o njoj.