Natascha Wodin rođena je 1945. u Njemačkoj, kao dijete prinudnih radnika koji su tokom Drugog svjetskog rata iz Sovjetskog Saveza deportirani kako bi održali u pogonu ekonomiju koja se nalazila pod pritiskom zbog nedostatka radne snage. Njezini su roditelji porijeklom iz Mariupola i to je karika koja će je povezati s Ukrajinom i učiniti, u moderno shvaćenoj komparatistici (i) dijelom njezine književnosti – makar joj ruski bio „materinji“ jezik i makar pisala na njemačkom.
Došla je iz Mariupola u osnovi je roman koji zadovoljava sve kriterije literature sjećanja. U ovoj sam rubrici govorio o Katji Petrovskoj, kao predstavnici toga žanra, unutar multilingvalne i multikulturalne ukrajinske književne zajednice. Spomenuo sam i Mariju Stjepanovu, a u hrvatskoj je književnosti eklatantan primjer takvoga sučeljavanja s vlastitom i obiteljskom prošlošću opus Miljenka Jergovića. Pozadinu radnje romana čini traumatski događaj iz pripovjedačičine povijesti. Njezina je majka 1956. izvršila samoubojstvo. Jedanaestogodišnjakinja je preradu toga iskustva gurala od sebe sve dok, u momentu „prosvjetljenja“, nije osjetila unutarnju potrebu da samu sebe, i vlastita životna zastranjenja, preradi ispisujući životnu povijest one o kojoj jedva da je nešto znala. Uspomene u čijem je posjedu bila, bilesu osobne naravi i ticale su se sjećanja na majku koja je postojala kao dio njezinog iskustva, vezanog za različite faze boravka u Njemačkoj. Ono što je bilo prije, za nju je ostalo obavijeno velom tajne.
To se „prije“ započinje rekonstruirati, sukcesivno od 2013., preko interneta. Pretraga uz pomoć Googlea dat će pripovjedačici elementarnu informaciju koja će je, vremenski, voditi sve dublje u prošlost, ali i, prostorno, na geografske širine s kojima dotada nije mislila uspostavljati vezu. Dramaturški vješto isprepletena priča o rekonstrukciji povijesti majke širi se, da bi obuhvatila slojeve koji se udaljuju od obiteljskih, da bi se opet suzila i fokusirala na obitelj – i njezino, jedinstveno, mjesto u povijesti. Istovremeno, pripovjedačica veoma postepeno, stječući spoznaje o svojemu porijeklu, izlazi iz psihološke klopke u kojoj je bila zarobljena i stječe samosvijest nužnu da sklopi mir sama sa sobom i s onima koji su je doveli u slijepu ulicu trajne patnje i neprerađenoga tugovanja. Neka na margini ostane zabilježeno da je slijepa mrlja ovog iskopavanja vlastite prošlosti figura oca. O njemu se saznaje tek ponešto, na marginama, njegovi bjegovi iz uskog obiteljskog kruga, traganje za mirom u alkoholu, zanemarivanje djece i, pogotovo supruge, diskvalificiraju ga kao figuru koja bi, eventualno, mogla steći pravo na rasvjetljavanje prošlosti u memoarskome pothvatu pripovjedačice.
Tim je više povijest grada, Mariupola, i povijest zemlje, Ukrajine, u kojoj se nalazi započela prodor u središte pažnje. Promatrajući iz te perspektive može se reći da je konstrukcija knjige zasnovana na trima stupovima koji se raspoređuju prema količini i kakvoći informacije koje pripovjedačica skuplja, koje joj postaju dostupne, tokom njezinoga istraživanja. Prva je razina povijest majke, druga obitelji, a treća zemlje. Sve tri se prelijevaju jedna u drugu. Nijedna se ne može u potpunosti shvatiti bez poznavanja preostalih dviju. Dok se povijest majke, i onda dalje, s njom povezane obitelji, rekonstruira uz pomoć internetskih pretraga i ljudi koji se, s velikom dozom entuzijazma, bave upravo takvim poslom (u izvjesnome će smislu ta djelatnost podsjetiti na onu zabranjenog Memoriala), treća će se, povijest Ukrajine u imperijalnome okviru Sovjetskog Saveza, postupno razotkrivati iz, paradoksalno, privatnog dokumenta pronađenog slučajno, godinama nakon nastanka. Riječ je o dnevniku kojega je vodila majčina starija sestra u godinama učvršćivanja revolucionarne vlasti. Tom je dnevniku posvećen drugi dio knjige. Priča o njegovome pronalasku graniči s romantičarskim pripovjednim modelom „pronađenoga rukopisa“, s tim što mu Natascha Wodin svjesno pridaje elemente postmoderne priče o rekonstrukciji prošlosti putem uspomena, fotografija i dokumenata. Ta priča buja, razrasta se, otima se discipliniranju. Položaj jedinke u totalitarnom društvu probija se u njezino središte te na takav način stječe egzemplarnu, čak univerzalnu vrijednost. Teta, prognana na sjever kao „neprijatelj naroda“ po izbijanju rata biva evakuirana u Kazahstan, pri tome uništava pasoš i stvara si novi identitet – koji će joj spasiti život ali je, istovremeno, u potpunosti odvojiti od obitelji, od mlađe sestre.
Kojoj se Natascha Wodin vraća u trećem, posljednjem dijelu knjige. Odlazak na prinudni rad u Njemačku, kojega se može shvatiti kao bijeg u strahu od nadirućih sovjetskih trupa, torture kojima su radnici i radnice tamo izloženi, dolazak savezničkih trupa i oslobađanje te, nakraju, očajnička borba protiv repatrijacije – to su momenti preko kojih se, uz upotrebu dokumenata i svjedočanstava, rekonstruira povijest psihičke propasti majke koja će dovesti i do njezinoga samoubojstva. Tragično se krije u tome što majka slobodnu smrt bira onog trenutka u kojem je egzistencija u Njemačkoj bar djelomično konsolidirana. I kada definitivno napusti obitelj, tada započinje kćerkina borba za samostalnost, za stjecanje vlastitoga identiteta. No ta je borba prikrivena tema ove knjige koja će se nastaviti u romanu u ocu, Negdje u ovoj tami, i u Nastjinim suzama,romanu o ekonomskoj izbjeglici iz Ukrajine početkom dvadeset i prvog stoljeća u čijoj sudbini autorica razaznaje paralele sa sudbinom vlastite majke. Pripovjedačica stoji na njezinome grobu i meditira: „Ne postoji ništa više njezino osim nekoliko crno-bijelih fotografija, jedne obrnute kopije njezinog vjenčanog lista i jedne ikone koju je nekad ponijela iz Ukrajine. Vjerojatno preostatak iz obiteljskoga posjeda koji je slučajem izbjegao eksproprijaciji.“ Došla je iz Mariupola roman je o nestanku multikulturalnosti, o nacionalnoj homogenizaciji, o individualnom i kolektivnom gubitku. Kakav će biti roman o tome gradu napisan nakon proljeća dvije tisuće dvadeset druge? I hoće li uopće biti romana koji će na primjeren način moći opisati apsolutno barbarstvo? Teško je povjerovati u postojanje stvaralačke energije koja bi se suočila s ultimativnom katastrofom. No jasno je da ona nadmašuje sve ono što se Mariupolu desilo u njegovoj dugoj povijesti. Soldateski je kremaljskog povjesničara-amatera pošlo za rukom ono što nisu postigli ni Crvena armija ni Wehrmacht: ultimativno brisanje pamćenja. Ostao je palimpsest.
Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/17
Natascha Wodin, Došla je iz Mariupola
Natascha Wodin rođena je 1945. u Njemačkoj, kao dijete prinudnih radnika koji su tokom Drugog svjetskog rata iz Sovjetskog Saveza deportirani kako bi održali u pogonu ekonomiju koja se nalazila pod pritiskom zbog nedostatka radne snage. Njezini su roditelji porijeklom iz Mariupola i to je karika koja će je povezati s Ukrajinom i učiniti, u moderno shvaćenoj komparatistici (i) dijelom njezine književnosti – makar joj ruski bio „materinji“ jezik i makar pisala na njemačkom.
Došla je iz Mariupola u osnovi je roman koji zadovoljava sve kriterije literature sjećanja. U ovoj sam rubrici govorio o Katji Petrovskoj, kao predstavnici toga žanra, unutar multilingvalne i multikulturalne ukrajinske književne zajednice. Spomenuo sam i Mariju Stjepanovu, a u hrvatskoj je književnosti eklatantan primjer takvoga sučeljavanja s vlastitom i obiteljskom prošlošću opus Miljenka Jergovića. Pozadinu radnje romana čini traumatski događaj iz pripovjedačičine povijesti. Njezina je majka 1956. izvršila samoubojstvo. Jedanaestogodišnjakinja je preradu toga iskustva gurala od sebe sve dok, u momentu „prosvjetljenja“, nije osjetila unutarnju potrebu da samu sebe, i vlastita životna zastranjenja, preradi ispisujući životnu povijest one o kojoj jedva da je nešto znala. Uspomene u čijem je posjedu bila, bile su osobne naravi i ticale su se sjećanja na majku koja je postojala kao dio njezinog iskustva, vezanog za različite faze boravka u Njemačkoj. Ono što je bilo prije, za nju je ostalo obavijeno velom tajne.
To se „prije“ započinje rekonstruirati, sukcesivno od 2013., preko interneta. Pretraga uz pomoć Googlea dat će pripovjedačici elementarnu informaciju koja će je, vremenski, voditi sve dublje u prošlost, ali i, prostorno, na geografske širine s kojima dotada nije mislila uspostavljati vezu. Dramaturški vješto isprepletena priča o rekonstrukciji povijesti majke širi se, da bi obuhvatila slojeve koji se udaljuju od obiteljskih, da bi se opet suzila i fokusirala na obitelj – i njezino, jedinstveno, mjesto u povijesti. Istovremeno, pripovjedačica veoma postepeno, stječući spoznaje o svojemu porijeklu, izlazi iz psihološke klopke u kojoj je bila zarobljena i stječe samosvijest nužnu da sklopi mir sama sa sobom i s onima koji su je doveli u slijepu ulicu trajne patnje i neprerađenoga tugovanja. Neka na margini ostane zabilježeno da je slijepa mrlja ovog iskopavanja vlastite prošlosti figura oca. O njemu se saznaje tek ponešto, na marginama, njegovi bjegovi iz uskog obiteljskog kruga, traganje za mirom u alkoholu, zanemarivanje djece i, pogotovo supruge, diskvalificiraju ga kao figuru koja bi, eventualno, mogla steći pravo na rasvjetljavanje prošlosti u memoarskome pothvatu pripovjedačice.
Tim je više povijest grada, Mariupola, i povijest zemlje, Ukrajine, u kojoj se nalazi započela prodor u središte pažnje. Promatrajući iz te perspektive može se reći da je konstrukcija knjige zasnovana na trima stupovima koji se raspoređuju prema količini i kakvoći informacije koje pripovjedačica skuplja, koje joj postaju dostupne, tokom njezinoga istraživanja. Prva je razina povijest majke, druga obitelji, a treća zemlje. Sve tri se prelijevaju jedna u drugu. Nijedna se ne može u potpunosti shvatiti bez poznavanja preostalih dviju. Dok se povijest majke, i onda dalje, s njom povezane obitelji, rekonstruira uz pomoć internetskih pretraga i ljudi koji se, s velikom dozom entuzijazma, bave upravo takvim poslom (u izvjesnome će smislu ta djelatnost podsjetiti na onu zabranjenog Memoriala), treća će se, povijest Ukrajine u imperijalnome okviru Sovjetskog Saveza, postupno razotkrivati iz, paradoksalno, privatnog dokumenta pronađenog slučajno, godinama nakon nastanka. Riječ je o dnevniku kojega je vodila majčina starija sestra u godinama učvršćivanja revolucionarne vlasti. Tom je dnevniku posvećen drugi dio knjige. Priča o njegovome pronalasku graniči s romantičarskim pripovjednim modelom „pronađenoga rukopisa“, s tim što mu Natascha Wodin svjesno pridaje elemente postmoderne priče o rekonstrukciji prošlosti putem uspomena, fotografija i dokumenata. Ta priča buja, razrasta se, otima se discipliniranju. Položaj jedinke u totalitarnom društvu probija se u njezino središte te na takav način stječe egzemplarnu, čak univerzalnu vrijednost. Teta, prognana na sjever kao „neprijatelj naroda“ po izbijanju rata biva evakuirana u Kazahstan, pri tome uništava pasoš i stvara si novi identitet – koji će joj spasiti život ali je, istovremeno, u potpunosti odvojiti od obitelji, od mlađe sestre.
Kojoj se Natascha Wodin vraća u trećem, posljednjem dijelu knjige. Odlazak na prinudni rad u Njemačku, kojega se može shvatiti kao bijeg u strahu od nadirućih sovjetskih trupa, torture kojima su radnici i radnice tamo izloženi, dolazak savezničkih trupa i oslobađanje te, nakraju, očajnička borba protiv repatrijacije – to su momenti preko kojih se, uz upotrebu dokumenata i svjedočanstava, rekonstruira povijest psihičke propasti majke koja će dovesti i do njezinoga samoubojstva. Tragično se krije u tome što majka slobodnu smrt bira onog trenutka u kojem je egzistencija u Njemačkoj bar djelomično konsolidirana. I kada definitivno napusti obitelj, tada započinje kćerkina borba za samostalnost, za stjecanje vlastitoga identiteta. No ta je borba prikrivena tema ove knjige koja će se nastaviti u romanu u ocu, Negdje u ovoj tami, i u Nastjinim suzama, romanu o ekonomskoj izbjeglici iz Ukrajine početkom dvadeset i prvog stoljeća u čijoj sudbini autorica razaznaje paralele sa sudbinom vlastite majke. Pripovjedačica stoji na njezinome grobu i meditira: „Ne postoji ništa više njezino osim nekoliko crno-bijelih fotografija, jedne obrnute kopije njezinog vjenčanog lista i jedne ikone koju je nekad ponijela iz Ukrajine. Vjerojatno preostatak iz obiteljskoga posjeda koji je slučajem izbjegao eksproprijaciji.“ Došla je iz Mariupola roman je o nestanku multikulturalnosti, o nacionalnoj homogenizaciji, o individualnom i kolektivnom gubitku. Kakav će biti roman o tome gradu napisan nakon proljeća dvije tisuće dvadeset druge? I hoće li uopće biti romana koji će na primjeren način moći opisati apsolutno barbarstvo? Teško je povjerovati u postojanje stvaralačke energije koja bi se suočila s ultimativnom katastrofom. No jasno je da ona nadmašuje sve ono što se Mariupolu desilo u njegovoj dugoj povijesti. Soldateski je kremaljskog povjesničara-amatera pošlo za rukom ono što nisu postigli ni Crvena armija ni Wehrmacht: ultimativno brisanje pamćenja. Ostao je palimpsest.