Prvi roman Saše Filipenka Crveni križevi posvećen je traumatskoj temi svih postsovjetskih društava – psihološkoj i komemorativnoj preradi totalitarnog sovjetskog sistema čiji su vrhunac predstavljale staljinističke čistke, ali su im se pridružile i druge manifestacije nasilja koje su obilježile dvadeseto stoljeće. Sustavna revizija koju sprovodi kremaljski povjesničar-amater skupa sa svojim adlatusima svjedoči o virulentnosti te teme i opasnosti koju nosi po sadašnji, revanšistički, politički sustav u Rusiji i Bjelorusiji. Da ukratko podsjetim. U vremenu Gorbačovljeve perestrojke najznačajniji sovjetski disident Andrej Saharov, sa svojom suprugom Jelenom Boner, osnovao je 1989. društvo Memorial čiji je glavni cilj bio skupljanje povijesne građe o sustavu Gulaga, ali i materijala o svim njegovim žrtvama, kao i dokumentacija prošlih i sadašnjih povreda ljudskih prava. Dolaskom Putina na vlast pritisak koji je vršen na udrugu sustavno je jačao, tako da je tužilaštvo Ruske Federacije u studenom 2021. ishodovalo zahtjev za njegovu zabranu koji je sud prihvatio i prosinca iste godine donio odluku o njezinom definitivnom ukidanju. Borba protiv zaborava na taj je način prekinuta nasilnim putom, a jedna od najvažnijih zadaća ruskoga društva na putu ka demokratizaciji doživjela posljednji, možda i najteži, poraz. U kakvoj se situaciji nalaze spisatelji koji su odlučili progovoriti o staljinističkim progonima svjedoče slučajevi Sergeja Lebedeva (roman Granica zaborava, 2012, govori o unuku koji otkriva da je njegov voljeni djed bio zapovjednik logora) i Vladimira Sorokina (roman Roman do krajnosti je zaoštreni tekst o mučenjima i stradanjima koji u svojoj grotesknoj poetici ogoljava perverzni sadizam sovjetskoga društva) koji se nalaze u egzilu u Njemačkoj, a objavljivanje je njihovih djela u Rusiji u velikoj mjeri zabranjeno. Proces prerade traumatske prošlosti započet u osamdesetim godinama prošlog stoljeća u neoimperijalnoj ideologiji nove Rusije nema mjesta.
Upravo o tome periodu, problematici zaborava i pokušajima konstruiranja kulture pamćenja i sjećanja govore Crveni križevi. U romanu se spajaju životni putovi dvaju generacijski razdvojenih likova. Aleksandar, mladi čovjek koji se useljava u netom kupljeni stan, susreće se s devedesetogodišnjom ženom po imenu Tatjana Aleksejeva koja mu u prvi mah ide na nerve. Jedan od prvih znakova s kojim se sučeljava u procesu useljavanja u stan jesu crveni križevi, čija funkcija mu isprva nije jasna. Polako postaje svjestan da je starica oboljela od alchajmerove bolesti i da joj je pamćenje svakim danom sve slabije. Križevi služe kao podsjetnici uz čiju pomoć pronalazi put do vlastitog stana. Isprva odbojno držanje prema njoj („Čovječe, kakva nametljiva vještica!“) popušta pred empatijom i između dvoje se nejednakih ljudi postupno razvija odnos povjerenja. Ono što pripovjedača impresionira jest njezina životna priča. Ono što ga uznemiruje jest činjenica da će ta životna priča, paradigmatična za cijelu generaciju, gubljenjem njezinoga pamćenja nestati. Cilj je očuvati je, sredstvo koje se za njegovo ostvarenje koristi strpljivo je slušanje i naknadno bilježenje. Tako se pred Aleksandrom postupno razvija priča o tragediji žene koja je u staljinističkim čistkama, u paklu rata i u surovosti koju su pobjednici provodili kako nad poraženima tako i nad članovima svoje zajednice koje su markirali kao izdajnike izgubila sve članove obitelji – počev od voljenog oca, preko muža pa sve do kćerke.
Ona priča priču o patnjama i o hrabrosti, o traženju i gubljenju, o nemilosrdnosti i ljudskosti. Tatjana Aleksejeva cijeli će život investirati u potragu za mužem (koji je kao njemački ratni zarobljenik odmah po završetku rata i oslobađanja deportiran u koncentracioni logor) i za kćerkom (koja je majci oteta od strane NKVD-a kao supruzi narodnog neprijatelja – kako bi je se u domu za siročad odgojilo u socijalističkom duhu). Tek u sedamdesetim doznaje tužnu istinu – i muž i kćerka su umrli odmah po završetku rata. Tragedija se njezinoga života sublimira u mirnome trpljenju čiji je jedini cilj čuvanje uspomene na preminule i razjašnjenje okolnosti njihovih smrti. Razrješenje onoga što smatra osobnim grijehom (da je njezinom krivicom stradao nevin čovjek) desit će se tek u dvije tisućitim – Vjačeslav Viktorovič Pavkin, muškarac čije je ime dva puta stavila na listu ratnih zarobljenika preživio je rat bez ikakvih posljedica.
Vedrina koju, bez obzira na teško oboljenje i udarce sudbine, iznosi na svjetlo dana fascinira njezinog mladog susjeda. Vještim se pripovjednim manevrom isprva prikriva zbog čega se on doseljava sam u stan s malom bebom. Pitanje gdje se nalazi njegova supruga razrješava se postupno, dok se ne sazna da je ona, u ranoj trudnoći, oboljela od smrtonosne bolesti te da je herojskim naporom tu trudnoću uspjela dovesti do kraja. Da je, dapače, dijete rodila već kada je bila u komi. Tako se i mladić i starica pronalaze u procesu prerade tragedije i borbi za održavanje pamćenja na one koji su nepravedno i prerano otrgnuti iz života.
Nasuprot njima postavljaju se likovi čija se hladna odbojnost konstituira upravo kao antinomija u odnosu na dva glavna lika čije je osnovno gradbeno načelo duboko proćućena empatija. Osobito se dva ističu kao antipodi Aleksandru i Tatjani Aleksejevoj. To su mladićev očuh koji figurira kao simbol diktatorske pozicije koju je bjeloruskom društvu nametnuo Aleksandar Lukašenko. Drugi je upravo Pavkin kojega Aleksandar sreće nakon Tatjanine smrti. Posjećuje ga kako bi doznao na koji je način umro njezin muž. Ispostavlja se da je Pavkin, zapravo, doušnik NKVD-a koji je život spasio tako što je lažno optuživao druge ratne zarobljenike. „Jednostavno tako! Odmah su mi ponudili da kooperiram i ja sam ispričao sve onako kako je bilo. I o vašem Pavkovu sam pričao i o ostaloj antisovjetskoj bagri [… ] Pristojnim ljudima sovjetska vlast nikada nije ništa napravila.“ Priča se završava onako kako mora biti, u novim totalitarnim društvima. Izdajom koja je stajala na njezinome ishodištu i koja će se nastaviti perpetuirati u bolnoj sadašnjosti. U njoj za Memorial i za preradu tugovanja nema mjesta. Gubici su bili nužni, kao što su nužni i ovi koje tek valja otrpjeti zbog ponovnog konstituiranja imperija. A pamtiti ih? Tko još brine o tome? Dulce et decorum est pro patria mori.
Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/15
Saša Filipenko, Crveni križevi, 2017.
Prvi roman Saše Filipenka Crveni križevi posvećen je traumatskoj temi svih postsovjetskih društava – psihološkoj i komemorativnoj preradi totalitarnog sovjetskog sistema čiji su vrhunac predstavljale staljinističke čistke, ali su im se pridružile i druge manifestacije nasilja koje su obilježile dvadeseto stoljeće. Sustavna revizija koju sprovodi kremaljski povjesničar-amater skupa sa svojim adlatusima svjedoči o virulentnosti te teme i opasnosti koju nosi po sadašnji, revanšistički, politički sustav u Rusiji i Bjelorusiji. Da ukratko podsjetim. U vremenu Gorbačovljeve perestrojke najznačajniji sovjetski disident Andrej Saharov, sa svojom suprugom Jelenom Boner, osnovao je 1989. društvo Memorial čiji je glavni cilj bio skupljanje povijesne građe o sustavu Gulaga, ali i materijala o svim njegovim žrtvama, kao i dokumentacija prošlih i sadašnjih povreda ljudskih prava. Dolaskom Putina na vlast pritisak koji je vršen na udrugu sustavno je jačao, tako da je tužilaštvo Ruske Federacije u studenom 2021. ishodovalo zahtjev za njegovu zabranu koji je sud prihvatio i prosinca iste godine donio odluku o njezinom definitivnom ukidanju. Borba protiv zaborava na taj je način prekinuta nasilnim putom, a jedna od najvažnijih zadaća ruskoga društva na putu ka demokratizaciji doživjela posljednji, možda i najteži, poraz. U kakvoj se situaciji nalaze spisatelji koji su odlučili progovoriti o staljinističkim progonima svjedoče slučajevi Sergeja Lebedeva (roman Granica zaborava, 2012, govori o unuku koji otkriva da je njegov voljeni djed bio zapovjednik logora) i Vladimira Sorokina (roman Roman do krajnosti je zaoštreni tekst o mučenjima i stradanjima koji u svojoj grotesknoj poetici ogoljava perverzni sadizam sovjetskoga društva) koji se nalaze u egzilu u Njemačkoj, a objavljivanje je njihovih djela u Rusiji u velikoj mjeri zabranjeno. Proces prerade traumatske prošlosti započet u osamdesetim godinama prošlog stoljeća u neoimperijalnoj ideologiji nove Rusije nema mjesta.
Upravo o tome periodu, problematici zaborava i pokušajima konstruiranja kulture pamćenja i sjećanja govore Crveni križevi. U romanu se spajaju životni putovi dvaju generacijski razdvojenih likova. Aleksandar, mladi čovjek koji se useljava u netom kupljeni stan, susreće se s devedesetogodišnjom ženom po imenu Tatjana Aleksejeva koja mu u prvi mah ide na nerve. Jedan od prvih znakova s kojim se sučeljava u procesu useljavanja u stan jesu crveni križevi, čija funkcija mu isprva nije jasna. Polako postaje svjestan da je starica oboljela od alchajmerove bolesti i da joj je pamćenje svakim danom sve slabije. Križevi služe kao podsjetnici uz čiju pomoć pronalazi put do vlastitog stana. Isprva odbojno držanje prema njoj („Čovječe, kakva nametljiva vještica!“) popušta pred empatijom i između dvoje se nejednakih ljudi postupno razvija odnos povjerenja. Ono što pripovjedača impresionira jest njezina životna priča. Ono što ga uznemiruje jest činjenica da će ta životna priča, paradigmatična za cijelu generaciju, gubljenjem njezinoga pamćenja nestati. Cilj je očuvati je, sredstvo koje se za njegovo ostvarenje koristi strpljivo je slušanje i naknadno bilježenje. Tako se pred Aleksandrom postupno razvija priča o tragediji žene koja je u staljinističkim čistkama, u paklu rata i u surovosti koju su pobjednici provodili kako nad poraženima tako i nad članovima svoje zajednice koje su markirali kao izdajnike izgubila sve članove obitelji – počev od voljenog oca, preko muža pa sve do kćerke.
Ona priča priču o patnjama i o hrabrosti, o traženju i gubljenju, o nemilosrdnosti i ljudskosti. Tatjana Aleksejeva cijeli će život investirati u potragu za mužem (koji je kao njemački ratni zarobljenik odmah po završetku rata i oslobađanja deportiran u koncentracioni logor) i za kćerkom (koja je majci oteta od strane NKVD-a kao supruzi narodnog neprijatelja – kako bi je se u domu za siročad odgojilo u socijalističkom duhu). Tek u sedamdesetim doznaje tužnu istinu – i muž i kćerka su umrli odmah po završetku rata. Tragedija se njezinoga života sublimira u mirnome trpljenju čiji je jedini cilj čuvanje uspomene na preminule i razjašnjenje okolnosti njihovih smrti. Razrješenje onoga što smatra osobnim grijehom (da je njezinom krivicom stradao nevin čovjek) desit će se tek u dvije tisućitim – Vjačeslav Viktorovič Pavkin, muškarac čije je ime dva puta stavila na listu ratnih zarobljenika preživio je rat bez ikakvih posljedica.
Vedrina koju, bez obzira na teško oboljenje i udarce sudbine, iznosi na svjetlo dana fascinira njezinog mladog susjeda. Vještim se pripovjednim manevrom isprva prikriva zbog čega se on doseljava sam u stan s malom bebom. Pitanje gdje se nalazi njegova supruga razrješava se postupno, dok se ne sazna da je ona, u ranoj trudnoći, oboljela od smrtonosne bolesti te da je herojskim naporom tu trudnoću uspjela dovesti do kraja. Da je, dapače, dijete rodila već kada je bila u komi. Tako se i mladić i starica pronalaze u procesu prerade tragedije i borbi za održavanje pamćenja na one koji su nepravedno i prerano otrgnuti iz života.
Nasuprot njima postavljaju se likovi čija se hladna odbojnost konstituira upravo kao antinomija u odnosu na dva glavna lika čije je osnovno gradbeno načelo duboko proćućena empatija. Osobito se dva ističu kao antipodi Aleksandru i Tatjani Aleksejevoj. To su mladićev očuh koji figurira kao simbol diktatorske pozicije koju je bjeloruskom društvu nametnuo Aleksandar Lukašenko. Drugi je upravo Pavkin kojega Aleksandar sreće nakon Tatjanine smrti. Posjećuje ga kako bi doznao na koji je način umro njezin muž. Ispostavlja se da je Pavkin, zapravo, doušnik NKVD-a koji je život spasio tako što je lažno optuživao druge ratne zarobljenike. „Jednostavno tako! Odmah su mi ponudili da kooperiram i ja sam ispričao sve onako kako je bilo. I o vašem Pavkovu sam pričao i o ostaloj antisovjetskoj bagri [… ] Pristojnim ljudima sovjetska vlast nikada nije ništa napravila.“ Priča se završava onako kako mora biti, u novim totalitarnim društvima. Izdajom koja je stajala na njezinome ishodištu i koja će se nastaviti perpetuirati u bolnoj sadašnjosti. U njoj za Memorial i za preradu tugovanja nema mjesta. Gubici su bili nužni, kao što su nužni i ovi koje tek valja otrpjeti zbog ponovnog konstituiranja imperija. A pamtiti ih? Tko još brine o tome? Dulce et decorum est pro patria mori.