Ranu fazu rada Jurija Andruhoviča determinira usmjerenost prema diskursu avangarde. Tu sam tendenciju otkrio i kod Žadana, s tim što se dva najznačajnija suvremena ukrajinska spisatelja u razvoju svojih poetika razdvajaju. Prvi se, nakon kratkog eksperimenta s avangardnom hermetikom (u kojemu se već daju naslutiti elementi kolažiranja i citiranja), okreće ka na taj način anticipiranoj postmodernoj razdraganoj čitljivosti, dok se drugi, pritisnut mrakom ruske agresije na Donbas, usmjerava ka prozi novoga realizma koja se pokazuje najprimjerenijom za preradu apokaliptičke traume. Ostaje da se vidi kako će ova dva autora reagirati na eskalaciju kojoj upravo svjedočimo i na stravična razaranja koja Ukrajini, i njezinoj kulturi, nanosi barbarska soldateska kojom upravlja povjesničar amater s mjestom boravka iza zidina Kremlja. Ne želim se upuštati u prognoze, kritičari su rijetko uspješni proroci, ali se usuđujem pretpostaviti da će pogubne posljedice agresije pronaći adekvatan odgovor u novim modelima proze – za čije se generiranje mlada ukrajinska književnost pokazala već i sada više nego sposobnom. Nacija koja se formira u ratu i u revolucijama pokazuje vitalnost i kreativnost kakve se teško moglo zamisliti, koje ni u kojem slučaju nisu nešto što bi se moglo pretpostaviti samo po sebi. No vratimo se počecima književnosti nezavisne Ukrajine i Juriju Andruhoviču kao jednom od njezinih najprominentnijih zastupnika.
Moskovijada je roman djelomice baziran na Andruhovičevom autobiografskom iskustvu u kojemu se opisuje spisateljev boravak u Domu Gorkoga, nekadašnjem hramu multinacionalne sovjetske književnosti. U njemu se skupljaju spisatelji koji pripadaju raznolikim, naravno manjinskim, neruskim, nacijama Sovjetskog Saveza i u kojemu se kuje „bratstvo i jedinstvo“ svih naroda i narodnosti, pod uvjetom da se prizna ruski primat i da se piše na ruskome jeziku. Neoimperijalna politika ne promiče piscu iz zapadne Ukrajine, Ottu von F., koji je autorov alter ego. „Takav je život u ovoj prokletoj rupi, nazvanoj književnim studentskim domom koju je sistem izmislio za vlastito opravdanje i umirenje, u ovom sedmokatnom labirintu usred jezivog glavnog grada, u srcu truljenjem zahvaćenog, tek napola postojećeg imperija. Ruski pjesnik Ješevikin doduše kaže da ga već i sama riječ imperij čini high, ali sve to je dobro ima kraj, a ti Otto von F, ćutiš do srži kako se svi šavovi kidaju, kako se zemlje i narodi udaljavaju jedni od drugih, svaki od njih noseći značenje cijeloga kozmosa ili kontinenta.“
U prvome je dijelu roman doduše strukturiran skokovito, fragmentarno, ali je mogućno pratiti radnju bez većih sudaranja s principima realističkog predočavanja. No što boravak i lutanja po tranzicijskoj Moskvi postaju intenzivniji, to se više nit pripovijedanja gubi i seli u podzemni svijet. Tamo se pripovjedač nalazi zahvaljujući nizu koincidencija koje ga vode u sve dublje slojeve pulsirajućeg života u glavnome gradu imperije na zalasku. To je putovanje protkano nizom grotesknih zbivanja kojima dominira tehnika pripovjednog generiranja apsurda. Otto von F. na njemu sreće agente KGB-a, koji ga pokušavaju natjerati da bude njihov špijun, probija se kroz katakombe u kojima sreće poznate i nepoznate ljude, čudno maskirane i do neprepoznatljivosti preobražene. Podzemlje Moskve jest panoptikum u kojemu se nalaze ostaci razrušenoga imperija koji ne isplivavaju na površinu, već provode proces reorganizacije čiji je cilj ponovno uspostavljanje izgubljene moći i vraćanje odbjeglih podanika u sigurno utočište majke Rusije. (Ako vam se ovo čini poznatim, ako prepoznajete situaciju u sadašnjosti, potpuno ste u pravu.)
Roman se konstruira kao apsurdna i groteskna satira svijeta koji propada, ali ne odustaje od sna o vlastitoj moći. No ta se satira konstituira i na razini intertekstualnosti. Cijeli je roman premrežen ukazivanjima na primjere iz književnosti koja opisuje silaske u podzemni svijet. Od Homera i Vergilija preko Dantea pa do Edgara Allana Poea, proteže se panorama u kojoj se u obzir uzimaju sve semantičke opcije koje nudi ta iznimno bogata tema. Uz to će se pronaći i jasne asocijacije na Bulgakovljev roman Majstor i Margarita, a u pozadini se nazire cijela paleta ukazivanja na manje ili više poznate momente iz ukrajinske povijesti, književnosti i kulture. Zahvaljujući imperiji te su aluzije toliko tuđe čitateljstvu da su za njihovo razaznavanje neophodni komentari samoga autora raspoređeni na kraju knjige. Moskva, predstavljena u mraku raspada, mjesto je na kojemu se živi teško ali strasno, hiperbolička pretjerivanja indicija su borbe Otta von F. za stjecanje vlastitoga identiteta, a to se može postići tek u vehementnom odbijanju Sovjetskog Saveza, ili imperijalne Rusije, sa svim njihovim prinudama i zabranama.
Što se tiče same građe, roman je ispisan u ti-formi. Jedina odstupanja od tog modusa nalaze se u jednostranom dijalogu kojega pripovjedač, označavajući sebe kao Ja, vodi s fiktivnim kraljem Ukrajine Olelkom II. Njega se sreće u snu, pišu mu se duga pisma, puna ironičnih obrata te se tim putem formira folija na kojoj se može očitati alternativna povijest Ukrajine. No ti-forma je dominantna, a njezin je cilj formiranje nestabilne pripovjedne situacije (ja i ti su dvije pripovjedne instance koje su se poznavale u prošlosti pri čemu ja posreduje znanje o ti kojega posreduje čitateljstvu). Upravo je u ovakvoj konstelaciji mogućno razviti kritički pogled na zbivanja iz prošlosti i pokušati provesti njihovu korekciju u sadašnjem vremenu pripovijedanja. Otprilike je to cilj koji si je zadao Jurij Andruhovič u svojemu odbijanju naslijeđa imperija. Koliko je to ostvarenje teško svjedoči današnja agresija koju samoproglašeni nasljednik imperije sprovodi kako bi otpadnike vratio u svoje okrilje. I kojemu, svom silom, otpor pruža ukrajinska književnost.
Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/14
Jurij Andruhovič, Moskovijada (1993)
Ranu fazu rada Jurija Andruhoviča determinira usmjerenost prema diskursu avangarde. Tu sam tendenciju otkrio i kod Žadana, s tim što se dva najznačajnija suvremena ukrajinska spisatelja u razvoju svojih poetika razdvajaju. Prvi se, nakon kratkog eksperimenta s avangardnom hermetikom (u kojemu se već daju naslutiti elementi kolažiranja i citiranja), okreće ka na taj način anticipiranoj postmodernoj razdraganoj čitljivosti, dok se drugi, pritisnut mrakom ruske agresije na Donbas, usmjerava ka prozi novoga realizma koja se pokazuje najprimjerenijom za preradu apokaliptičke traume. Ostaje da se vidi kako će ova dva autora reagirati na eskalaciju kojoj upravo svjedočimo i na stravična razaranja koja Ukrajini, i njezinoj kulturi, nanosi barbarska soldateska kojom upravlja povjesničar amater s mjestom boravka iza zidina Kremlja. Ne želim se upuštati u prognoze, kritičari su rijetko uspješni proroci, ali se usuđujem pretpostaviti da će pogubne posljedice agresije pronaći adekvatan odgovor u novim modelima proze – za čije se generiranje mlada ukrajinska književnost pokazala već i sada više nego sposobnom. Nacija koja se formira u ratu i u revolucijama pokazuje vitalnost i kreativnost kakve se teško moglo zamisliti, koje ni u kojem slučaju nisu nešto što bi se moglo pretpostaviti samo po sebi. No vratimo se počecima književnosti nezavisne Ukrajine i Juriju Andruhoviču kao jednom od njezinih najprominentnijih zastupnika.
Moskovijada je roman djelomice baziran na Andruhovičevom autobiografskom iskustvu u kojemu se opisuje spisateljev boravak u Domu Gorkoga, nekadašnjem hramu multinacionalne sovjetske književnosti. U njemu se skupljaju spisatelji koji pripadaju raznolikim, naravno manjinskim, neruskim, nacijama Sovjetskog Saveza i u kojemu se kuje „bratstvo i jedinstvo“ svih naroda i narodnosti, pod uvjetom da se prizna ruski primat i da se piše na ruskome jeziku. Neoimperijalna politika ne promiče piscu iz zapadne Ukrajine, Ottu von F., koji je autorov alter ego. „Takav je život u ovoj prokletoj rupi, nazvanoj književnim studentskim domom koju je sistem izmislio za vlastito opravdanje i umirenje, u ovom sedmokatnom labirintu usred jezivog glavnog grada, u srcu truljenjem zahvaćenog, tek napola postojećeg imperija. Ruski pjesnik Ješevikin doduše kaže da ga već i sama riječ imperij čini high, ali sve to je dobro ima kraj, a ti Otto von F, ćutiš do srži kako se svi šavovi kidaju, kako se zemlje i narodi udaljavaju jedni od drugih, svaki od njih noseći značenje cijeloga kozmosa ili kontinenta.“
U prvome je dijelu roman doduše strukturiran skokovito, fragmentarno, ali je mogućno pratiti radnju bez većih sudaranja s principima realističkog predočavanja. No što boravak i lutanja po tranzicijskoj Moskvi postaju intenzivniji, to se više nit pripovijedanja gubi i seli u podzemni svijet. Tamo se pripovjedač nalazi zahvaljujući nizu koincidencija koje ga vode u sve dublje slojeve pulsirajućeg života u glavnome gradu imperije na zalasku. To je putovanje protkano nizom grotesknih zbivanja kojima dominira tehnika pripovjednog generiranja apsurda. Otto von F. na njemu sreće agente KGB-a, koji ga pokušavaju natjerati da bude njihov špijun, probija se kroz katakombe u kojima sreće poznate i nepoznate ljude, čudno maskirane i do neprepoznatljivosti preobražene. Podzemlje Moskve jest panoptikum u kojemu se nalaze ostaci razrušenoga imperija koji ne isplivavaju na površinu, već provode proces reorganizacije čiji je cilj ponovno uspostavljanje izgubljene moći i vraćanje odbjeglih podanika u sigurno utočište majke Rusije. (Ako vam se ovo čini poznatim, ako prepoznajete situaciju u sadašnjosti, potpuno ste u pravu.)
Roman se konstruira kao apsurdna i groteskna satira svijeta koji propada, ali ne odustaje od sna o vlastitoj moći. No ta se satira konstituira i na razini intertekstualnosti. Cijeli je roman premrežen ukazivanjima na primjere iz književnosti koja opisuje silaske u podzemni svijet. Od Homera i Vergilija preko Dantea pa do Edgara Allana Poea, proteže se panorama u kojoj se u obzir uzimaju sve semantičke opcije koje nudi ta iznimno bogata tema. Uz to će se pronaći i jasne asocijacije na Bulgakovljev roman Majstor i Margarita, a u pozadini se nazire cijela paleta ukazivanja na manje ili više poznate momente iz ukrajinske povijesti, književnosti i kulture. Zahvaljujući imperiji te su aluzije toliko tuđe čitateljstvu da su za njihovo razaznavanje neophodni komentari samoga autora raspoređeni na kraju knjige. Moskva, predstavljena u mraku raspada, mjesto je na kojemu se živi teško ali strasno, hiperbolička pretjerivanja indicija su borbe Otta von F. za stjecanje vlastitoga identiteta, a to se može postići tek u vehementnom odbijanju Sovjetskog Saveza, ili imperijalne Rusije, sa svim njihovim prinudama i zabranama.
Što se tiče same građe, roman je ispisan u ti-formi. Jedina odstupanja od tog modusa nalaze se u jednostranom dijalogu kojega pripovjedač, označavajući sebe kao Ja, vodi s fiktivnim kraljem Ukrajine Olelkom II. Njega se sreće u snu, pišu mu se duga pisma, puna ironičnih obrata te se tim putem formira folija na kojoj se može očitati alternativna povijest Ukrajine. No ti-forma je dominantna, a njezin je cilj formiranje nestabilne pripovjedne situacije (ja i ti su dvije pripovjedne instance koje su se poznavale u prošlosti pri čemu ja posreduje znanje o ti kojega posreduje čitateljstvu). Upravo je u ovakvoj konstelaciji mogućno razviti kritički pogled na zbivanja iz prošlosti i pokušati provesti njihovu korekciju u sadašnjem vremenu pripovijedanja. Otprilike je to cilj koji si je zadao Jurij Andruhovič u svojemu odbijanju naslijeđa imperija. Koliko je to ostvarenje teško svjedoči današnja agresija koju samoproglašeni nasljednik imperije sprovodi kako bi otpadnike vratio u svoje okrilje. I kojemu, svom silom, otpor pruža ukrajinska književnost.