Opet smo na području jezika i višejezičnosti. Żanna je Słoniowska ukrajinska spisateljica koja piše na poljskom. Rođena je u Lvivu 1978., gdje je živjela 24 godine. Nakon toga se seli u Varšavu, na doktorski studij, djeluje isprva kao novinarka (što je biografski povezuje s Katjom Petrovskajom) da bi debitirala romanom o kojemu će sada biti riječi. Słoniowska je primjer za Ukrajinu tipičnoga kretanja između više kultura i više jezika kojim se nedvojbeno dokazuje (književnost može dokazati mnogo toga!) u kolikoj je mjeri multikulturalnost tvorbena osobina te zemlje.
Kuća s vitražem je roman u kojemu se pripovijeda povijest jedne obitelji poljskoga porijekla koja u različitim periodima povijesnih gibanja prebiva u različitim predjelima sovjetske imperije dok se konačno ne skrasi u njezinome najzapadnijem dijelu – u Lvivu. Iz takve konstelacije razvijaju se i specifičnosti romana koje ga čine iznimno višeslojnim. Ta višeslojnost, sa svoje strane, ne proistječe samo iz kompleksnosti fabularnih linija, već se zasniva na složenoj strukturi pripovijedanja koja je zasnovana, prije svega, na ukidanju kronologije i s tim povezanom prinudom rekonstruiranja radnje iz neposrednoga konteksta. Komplicirano? U svakom slučaju. No onoga trenutka kada se zapetljana linija pripovijesti razmrsi, a prsteni koji je tvore steknu svoje pripadno mjesto unutar iznova uspostavljene kronologije, vidjet će se da je trud oko ispreplitanja pripovjednoga toka bio itekako opravdan. Priča koja se rekonstruira zahtijevan je i nadahnut pothvat lektira se kojega pokazuje vrijednom i gotovo nezaobilaznom djelatnošću na putu shvaćanja i prihvaćanja ukrajinske kulturalne prošlosti i sadašnjosti, ali istovremeno i anticipaciji njezine budućnosti koja se, unatoč svim nepravdama i strahotama kojima je trenutačno izložena, čini i više nego obećavajućom. Ona se formira oko uključivanja (ili vraćanja) te kulture na mjesto koje joj je oduvijek pripadalo, ma koliko surovo bilo osporavano od strane različitih imperijalnih sila.
Kuća s vitražem obiteljski je roman. Njegova je specifičnost u tome što se u središtu nalazi obitelj bez muškarca. Četiri generacije žive pod istim krovom „kuće s vitražem“, dok su pripadnici muške linije na različite načine, ali uglavnom nasilne, nestale iz povijesti. Roman je ispripovijedan iz perspektive najmlađe članice koja u momentu njegova početka ima jedanaest, a završetka trideset pet. On započinje 1988. tragičnom smrću pripovjedačičine majke, a završava protestima na Majdanu, Revolucijom dostojanstva 2013. kojom se s vlasti ruši korumpirana vlada predsjednika Janukoviča i u zemlju uvodi autentična demokracija odozdo. Posljedice su te revolucije danas osobito vidljive. Demokracija i težnja za samostalnošću teško se mogu uskladiti s autokratskim diktaturama i njihovim imperijalnim presezanjima – osobito kada su podcrtane pseudopovijesnim fabulativnim konstrukcijama prožetim rasizmom i prijezirom prema Drugome.
Inicijalna je točka romana nasilna smrt majke, pjevačice u lvivskoj operi i vatrene poborkinje ukrajinske nezavisnosti. Ona je ustrijeljena za demonstracija na kojima se traži samostalnost zemlje, a sahrana joj se pretvara u bijesni iskaz otpora nametnutom vladajućem poretku. Vraćajući se u prošlost i skačući u budućnost pripovjednoga teksta pripovjedačica postupno uvodi u igru i ostale članice obitelji: prabaku, čiji je muž pao kao žrtva staljinističkoga terora, a ona je sa malom kćerkom bila protjerana u srednju Aziju, nikad ne postavši operna pjevačica; baku koja pati od te rane traume, ali i od nerealizirane želje da postane slikarica i neželjenoga posla liječnice kojeg je obavljala do penzioniranja; pripovjedačičine majke Marijane koja jedina uspijeva realizirati umjetničke sklonosti; i, konačno, same pripovjedačice koja se nalazi u procjepu između želja i njihova ostvarenja. Jedini muški lik koji stječe pristup u roman jest Mikolaj, kipar i profesor na Likovnoj akademiji u Lvivu, koji je bio u nejasnom, makar se da naslutiti – ljubavnom, odnosu s Marijanom, i koji se u romanu instalira kao prešućeni tutor pripovjedačice. Naravno, dimenzija erotskoga se i u odnosu između njih dvoje teško može previdjeti.
Na toj se foliji bazira drugi sloj pripovijedanja u čijemu se središtu nalazi potraga za identitetom. Svaka se od protagonistica pita što doista jest. Prabaka se osjeća Poljakinjom, baka je na neki neodređen način sovjetska žena dok je majka, vidjeli smo, vatrena Ukrajinka. Kćerka se u takvu pretvara tek s Majdanom. Labilnost se tih identiteta učvršćuje jednim elementom koji se nalazi izvan pripovijedanja, ali ga istovremeno i uokviruje. Riječ je o vitražu iz naslova, impresivnoj staklenoj slici koja dominira stepeništem kuće u kojoj obitelj živi i čija se umjetnička vrijednost spoznaje tek od onoga trenutka u kojemu se Lviv (Lwów, Lavov, Lemberg, Lepolis) integrira u europsku povijest, shvaćenu ne samo kao povijest Austro-ugarske monarhije, već i kao jednoga pluralnog prostora na kojemu su se razvijale raznolike kulture. Naslućena propast arhitekture grada, i zajednički napor kojim se ona sprječava, simbolički se ocrtava upravo u vitražu kojega se može interpretirati kao svojevrsnu alegoriju čiji je značaj za pripovjedačicu razjašnjen tek onda kad Mikolaj počinje suptilni rad na njezinome prosvjetljenju: „Kao zavjesa dijelio je unutarnjost kuće od dvorišta, protezao se kroz sve katove odozgo do dolje – ili obrnuto. Stanovali smo na prvome katu i trebali samo otvoriti vrata kako bismo vidjeli njegov srednji dio: ostatke vatrenog podzemnog svijeta iz kojega je raslo usamljeno deblo kojega je po sredini presijecalo tirkizno plavo more.“ U vitražu se zrcali povijest cijeloga Lviva, ali i povijest čovječanstva. Njegovo je spašavanje od sila koje ga žele, svjesno i li nesvjesno, uništiti zapravo spašavanje povijesti jednoga grada i jedne obitelji koja je u njemu našla svoje pluriidentitetsko utočište.
Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/13
Żanna Słoniowska, Kuća s vitražem (2015)
Opet smo na području jezika i višejezičnosti. Żanna je Słoniowska ukrajinska spisateljica koja piše na poljskom. Rođena je u Lvivu 1978., gdje je živjela 24 godine. Nakon toga se seli u Varšavu, na doktorski studij, djeluje isprva kao novinarka (što je biografski povezuje s Katjom Petrovskajom) da bi debitirala romanom o kojemu će sada biti riječi. Słoniowska je primjer za Ukrajinu tipičnoga kretanja između više kultura i više jezika kojim se nedvojbeno dokazuje (književnost može dokazati mnogo toga!) u kolikoj je mjeri multikulturalnost tvorbena osobina te zemlje.
Kuća s vitražem je roman u kojemu se pripovijeda povijest jedne obitelji poljskoga porijekla koja u različitim periodima povijesnih gibanja prebiva u različitim predjelima sovjetske imperije dok se konačno ne skrasi u njezinome najzapadnijem dijelu – u Lvivu. Iz takve konstelacije razvijaju se i specifičnosti romana koje ga čine iznimno višeslojnim. Ta višeslojnost, sa svoje strane, ne proistječe samo iz kompleksnosti fabularnih linija, već se zasniva na složenoj strukturi pripovijedanja koja je zasnovana, prije svega, na ukidanju kronologije i s tim povezanom prinudom rekonstruiranja radnje iz neposrednoga konteksta. Komplicirano? U svakom slučaju. No onoga trenutka kada se zapetljana linija pripovijesti razmrsi, a prsteni koji je tvore steknu svoje pripadno mjesto unutar iznova uspostavljene kronologije, vidjet će se da je trud oko ispreplitanja pripovjednoga toka bio itekako opravdan. Priča koja se rekonstruira zahtijevan je i nadahnut pothvat lektira se kojega pokazuje vrijednom i gotovo nezaobilaznom djelatnošću na putu shvaćanja i prihvaćanja ukrajinske kulturalne prošlosti i sadašnjosti, ali istovremeno i anticipaciji njezine budućnosti koja se, unatoč svim nepravdama i strahotama kojima je trenutačno izložena, čini i više nego obećavajućom. Ona se formira oko uključivanja (ili vraćanja) te kulture na mjesto koje joj je oduvijek pripadalo, ma koliko surovo bilo osporavano od strane različitih imperijalnih sila.
Kuća s vitražem obiteljski je roman. Njegova je specifičnost u tome što se u središtu nalazi obitelj bez muškarca. Četiri generacije žive pod istim krovom „kuće s vitražem“, dok su pripadnici muške linije na različite načine, ali uglavnom nasilne, nestale iz povijesti. Roman je ispripovijedan iz perspektive najmlađe članice koja u momentu njegova početka ima jedanaest, a završetka trideset pet. On započinje 1988. tragičnom smrću pripovjedačičine majke, a završava protestima na Majdanu, Revolucijom dostojanstva 2013. kojom se s vlasti ruši korumpirana vlada predsjednika Janukoviča i u zemlju uvodi autentična demokracija odozdo. Posljedice su te revolucije danas osobito vidljive. Demokracija i težnja za samostalnošću teško se mogu uskladiti s autokratskim diktaturama i njihovim imperijalnim presezanjima – osobito kada su podcrtane pseudopovijesnim fabulativnim konstrukcijama prožetim rasizmom i prijezirom prema Drugome.
Inicijalna je točka romana nasilna smrt majke, pjevačice u lvivskoj operi i vatrene poborkinje ukrajinske nezavisnosti. Ona je ustrijeljena za demonstracija na kojima se traži samostalnost zemlje, a sahrana joj se pretvara u bijesni iskaz otpora nametnutom vladajućem poretku. Vraćajući se u prošlost i skačući u budućnost pripovjednoga teksta pripovjedačica postupno uvodi u igru i ostale članice obitelji: prabaku, čiji je muž pao kao žrtva staljinističkoga terora, a ona je sa malom kćerkom bila protjerana u srednju Aziju, nikad ne postavši operna pjevačica; baku koja pati od te rane traume, ali i od nerealizirane želje da postane slikarica i neželjenoga posla liječnice kojeg je obavljala do penzioniranja; pripovjedačičine majke Marijane koja jedina uspijeva realizirati umjetničke sklonosti; i, konačno, same pripovjedačice koja se nalazi u procjepu između želja i njihova ostvarenja. Jedini muški lik koji stječe pristup u roman jest Mikolaj, kipar i profesor na Likovnoj akademiji u Lvivu, koji je bio u nejasnom, makar se da naslutiti – ljubavnom, odnosu s Marijanom, i koji se u romanu instalira kao prešućeni tutor pripovjedačice. Naravno, dimenzija erotskoga se i u odnosu između njih dvoje teško može previdjeti.
Na toj se foliji bazira drugi sloj pripovijedanja u čijemu se središtu nalazi potraga za identitetom. Svaka se od protagonistica pita što doista jest. Prabaka se osjeća Poljakinjom, baka je na neki neodređen način sovjetska žena dok je majka, vidjeli smo, vatrena Ukrajinka. Kćerka se u takvu pretvara tek s Majdanom. Labilnost se tih identiteta učvršćuje jednim elementom koji se nalazi izvan pripovijedanja, ali ga istovremeno i uokviruje. Riječ je o vitražu iz naslova, impresivnoj staklenoj slici koja dominira stepeništem kuće u kojoj obitelj živi i čija se umjetnička vrijednost spoznaje tek od onoga trenutka u kojemu se Lviv (Lwów, Lavov, Lemberg, Lepolis) integrira u europsku povijest, shvaćenu ne samo kao povijest Austro-ugarske monarhije, već i kao jednoga pluralnog prostora na kojemu su se razvijale raznolike kulture. Naslućena propast arhitekture grada, i zajednički napor kojim se ona sprječava, simbolički se ocrtava upravo u vitražu kojega se može interpretirati kao svojevrsnu alegoriju čiji je značaj za pripovjedačicu razjašnjen tek onda kad Mikolaj počinje suptilni rad na njezinome prosvjetljenju: „Kao zavjesa dijelio je unutarnjost kuće od dvorišta, protezao se kroz sve katove odozgo do dolje – ili obrnuto. Stanovali smo na prvome katu i trebali samo otvoriti vrata kako bismo vidjeli njegov srednji dio: ostatke vatrenog podzemnog svijeta iz kojega je raslo usamljeno deblo kojega je po sredini presijecalo tirkizno plavo more.“ U vitražu se zrcali povijest cijeloga Lviva, ali i povijest čovječanstva. Njegovo je spašavanje od sila koje ga žele, svjesno i li nesvjesno, uništiti zapravo spašavanje povijesti jednoga grada i jedne obitelji koja je u njemu našla svoje pluriidentitetsko utočište.