Jedna od vodećih linija koja vodi kroz dosada objavljene tekstove jest višejezičnost njihovih autora i autorica. Tako smo upoznali Ukrajinku koja piše na ukrajinskom, Ukrajinku koja piše na njemačkom, Bjelorusa koji piše na ruskom, Bjelorusa koji piše na bjeloruskom… Danas je na redu jedan od najpoznatijih ukrajinskih spisatelja, Andrej Kurkov (1961), Ukrajinac koji piše na ruskom. Njegov je opus pozamašan, intenzivno prevođen na niz europskih jezika, pa tako i na hrvatski i na srpski. Roman Sive pčele, poput Žadanova Internata, tematizira rat u Donbasu. Tu svaka sličnost prestaje. Žadan ispisuje teški apokaliptički tekst, bez imena – ljudi i gradova, sela i oblasti. Njegov je redukcionizam tjeskoban, a predjeli kroz koje se kreću junaci obilježeni razaranjem i uništavanjem. Kurkov ispisuje sjetnu priču čiji glavni junak živi, moglo bi se reći tvrdoglavo da nije jasno kako ga prije svega odlikuju blagost i duševnost, u svojemu selu, potpuno ispražnjenom od ljudi. Jedini je preostali stanovnik njegov „najbolji neprijatelj“ s kojim ga veže duboka višegodišnja odbojnost. Njegova je osobna nesreća i to što ga je ostavila žena, odvodeći sa sobom i malodobnu kćer, i što situaciju čini još tragičnijom, učinila je to prije izbijanja rata. Vratila se u svoju zapadnoukrajinsku domovinu, gesta koja tek naznačuje eventualno cijepanje duž političkih linija. Selo se nalazi u „sivoj zoni“, ničijoj zemlji između jedinica ukrajinske vojske i pobunjenika iz Donbasa. U njemu nema ni struje ni vode, nijedna radnja nije otvorena, snabdijevanje živežnim namirnicama svedeno je na oblike prvobitne razmjene.
Upravo je potraga za hranom ono što tvori jedan od osnovnih zamajaca škrte radnje. No njezina je glavna osovina nedvojbeno sadržana u aktivnosti junaka koja možda izgleda kao hobi, ali je suštinski izjednačiva sa svrhom samoga života. On je, naime, strastveni pčelar. U istoj mjeri u kojoj se brine za svoju vlastitu opskrbljenost hranom mora se brinuti i za svoje košnice. Zima se bliži kraju, polja i šume na kojima može napasati pčele nalaze se između dviju zaraćenih strana i jedino što mu preostaje jest da se uputi u potragu za novom ispašom. Put je dug i vodi ga kroz neugodne kontrole na točkama koje drže Ukrajinci i separatisti. Sebi svojstvenom lakoćom ih prelazi i kreće se relativno slobodno po mjestima na kojima, doduše, stalno mora pokazivati (i dokazivati) svoj identitet, ali ga to ne sprječava u sklapanju prijateljskih kontakata, osobito s osobama ženskoga spola. Stabilnost njegova djelovanja osigurava činjenica da ustrajno odbija zauzeti jasan stav u vezi s političkim pitanjima. I kod Žadana je junakovo mišljenje o onome što se zbiva u zemlji namjerno zamagljeno, Kurkovljeva je strategija ipak unekoliko drukčija. Njegov je junak svjesno realiziran kao apolitična osoba kojoj je glavni cilj preživljavanje u neljudskim uvjetima. No ono što je bitno jest njegova sposobnost zadržavanja etičke pozicije i odbijanja priklanjanja strani koja bi mu život učinila ako ne ugodnim, a ono bar podnošljivim.
Putovanje u potrazi za pčelinjim ispašama formira se kao putovanje u unutarnjost sebe, ali i zemlje u kojoj se živi. S nastupom proljeća on će se otisnuti preko kontrolnih linija, prelazit će iz sive zone na područje separatista, otuda na ukrajinsko, zadržat će se tamo, potom se, sjetivši se da je na jednome davnom kongresu pčelara upoznao kolegu krimskog Tatara, uputiti na Krim, iznova prelaziti granicu, zadržati se tamo, postupno uvidjeti u kakvom se stravičnom položaju nalaze Tatari da bi se nakraju uputio na polagani povratak kući, gdje ga čeka omiljeni neprijatelj, ali i dom, mjesto pripadanja. Njegov se izlet time završava. No ono što je spoznao na putovanju oblikovat će ga na odlučujući način: ljudska dobrota se ne gubi ni u najtežim uvjetima, isto kao što ni ljudsko zlo ne prestaje postojati u najlakšima. Unekoliko difuzni humanizam kojim se odlikovao na početku romana postat će centralno mjesto njegovog pogleda na svijet. Metafora zla koncentrirana je u figuri „sivih pčela“ iz naslova. U jednoj od šest košnica, i to upravo onoj koju su na „ispitivanje“ odvezli pripadnici krimskog KGB-a, otkriva da s pčelama nešto nije u redu. Ne izlijeću iz košnice, kada ih osvijetli iznutra, vidi da su neuobičajeno trome, da su izgubile normalnu boju i postale sive. Što su doživjele na „ispitivanju“? Očevidno nešto što ih onemogućava da žive u miru i skladu s ostalim pripadnicama roja. Stoga se i odlučuje da ih pusti i da uništi košnicu. Tko je jednom došao u kontakt s tajnom službom, više nije sposoban za normalan život. Ili, kako junaka podučava ruska žena na Krimu odgovarajući na njegovu dobronamjernu opasku „Ali, to je i njihova (tatarska) zemlja.“ „’Što tu znači njihova!’ […] Zemlja je oduvijek ruska, kršćansko-pravoslavna! Još prije Tatara Rusi su iz Turske donijeli pravoslavlje. U Herson. Tada još uopće nije bilo muslimana. Njih su onda ovamo poslali Turci skupa s islamom. Kad je Putin bio ovdje, sam je ispričao da je ovo sveta ruska zemlja!’“ Doista! Moć je amaterskoga egzerciranja povijesti bezgranična.
Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/12
Andrej Kurkov, Sive pčele (2018)
Jedna od vodećih linija koja vodi kroz dosada objavljene tekstove jest višejezičnost njihovih autora i autorica. Tako smo upoznali Ukrajinku koja piše na ukrajinskom, Ukrajinku koja piše na njemačkom, Bjelorusa koji piše na ruskom, Bjelorusa koji piše na bjeloruskom… Danas je na redu jedan od najpoznatijih ukrajinskih spisatelja, Andrej Kurkov (1961), Ukrajinac koji piše na ruskom. Njegov je opus pozamašan, intenzivno prevođen na niz europskih jezika, pa tako i na hrvatski i na srpski. Roman Sive pčele, poput Žadanova Internata, tematizira rat u Donbasu. Tu svaka sličnost prestaje. Žadan ispisuje teški apokaliptički tekst, bez imena – ljudi i gradova, sela i oblasti. Njegov je redukcionizam tjeskoban, a predjeli kroz koje se kreću junaci obilježeni razaranjem i uništavanjem. Kurkov ispisuje sjetnu priču čiji glavni junak živi, moglo bi se reći tvrdoglavo da nije jasno kako ga prije svega odlikuju blagost i duševnost, u svojemu selu, potpuno ispražnjenom od ljudi. Jedini je preostali stanovnik njegov „najbolji neprijatelj“ s kojim ga veže duboka višegodišnja odbojnost. Njegova je osobna nesreća i to što ga je ostavila žena, odvodeći sa sobom i malodobnu kćer, i što situaciju čini još tragičnijom, učinila je to prije izbijanja rata. Vratila se u svoju zapadnoukrajinsku domovinu, gesta koja tek naznačuje eventualno cijepanje duž političkih linija. Selo se nalazi u „sivoj zoni“, ničijoj zemlji između jedinica ukrajinske vojske i pobunjenika iz Donbasa. U njemu nema ni struje ni vode, nijedna radnja nije otvorena, snabdijevanje živežnim namirnicama svedeno je na oblike prvobitne razmjene.
Upravo je potraga za hranom ono što tvori jedan od osnovnih zamajaca škrte radnje. No njezina je glavna osovina nedvojbeno sadržana u aktivnosti junaka koja možda izgleda kao hobi, ali je suštinski izjednačiva sa svrhom samoga života. On je, naime, strastveni pčelar. U istoj mjeri u kojoj se brine za svoju vlastitu opskrbljenost hranom mora se brinuti i za svoje košnice. Zima se bliži kraju, polja i šume na kojima može napasati pčele nalaze se između dviju zaraćenih strana i jedino što mu preostaje jest da se uputi u potragu za novom ispašom. Put je dug i vodi ga kroz neugodne kontrole na točkama koje drže Ukrajinci i separatisti. Sebi svojstvenom lakoćom ih prelazi i kreće se relativno slobodno po mjestima na kojima, doduše, stalno mora pokazivati (i dokazivati) svoj identitet, ali ga to ne sprječava u sklapanju prijateljskih kontakata, osobito s osobama ženskoga spola. Stabilnost njegova djelovanja osigurava činjenica da ustrajno odbija zauzeti jasan stav u vezi s političkim pitanjima. I kod Žadana je junakovo mišljenje o onome što se zbiva u zemlji namjerno zamagljeno, Kurkovljeva je strategija ipak unekoliko drukčija. Njegov je junak svjesno realiziran kao apolitična osoba kojoj je glavni cilj preživljavanje u neljudskim uvjetima. No ono što je bitno jest njegova sposobnost zadržavanja etičke pozicije i odbijanja priklanjanja strani koja bi mu život učinila ako ne ugodnim, a ono bar podnošljivim.
Putovanje u potrazi za pčelinjim ispašama formira se kao putovanje u unutarnjost sebe, ali i zemlje u kojoj se živi. S nastupom proljeća on će se otisnuti preko kontrolnih linija, prelazit će iz sive zone na područje separatista, otuda na ukrajinsko, zadržat će se tamo, potom se, sjetivši se da je na jednome davnom kongresu pčelara upoznao kolegu krimskog Tatara, uputiti na Krim, iznova prelaziti granicu, zadržati se tamo, postupno uvidjeti u kakvom se stravičnom položaju nalaze Tatari da bi se nakraju uputio na polagani povratak kući, gdje ga čeka omiljeni neprijatelj, ali i dom, mjesto pripadanja. Njegov se izlet time završava. No ono što je spoznao na putovanju oblikovat će ga na odlučujući način: ljudska dobrota se ne gubi ni u najtežim uvjetima, isto kao što ni ljudsko zlo ne prestaje postojati u najlakšima. Unekoliko difuzni humanizam kojim se odlikovao na početku romana postat će centralno mjesto njegovog pogleda na svijet. Metafora zla koncentrirana je u figuri „sivih pčela“ iz naslova. U jednoj od šest košnica, i to upravo onoj koju su na „ispitivanje“ odvezli pripadnici krimskog KGB-a, otkriva da s pčelama nešto nije u redu. Ne izlijeću iz košnice, kada ih osvijetli iznutra, vidi da su neuobičajeno trome, da su izgubile normalnu boju i postale sive. Što su doživjele na „ispitivanju“? Očevidno nešto što ih onemogućava da žive u miru i skladu s ostalim pripadnicama roja. Stoga se i odlučuje da ih pusti i da uništi košnicu. Tko je jednom došao u kontakt s tajnom službom, više nije sposoban za normalan život. Ili, kako junaka podučava ruska žena na Krimu odgovarajući na njegovu dobronamjernu opasku „Ali, to je i njihova (tatarska) zemlja.“ „’Što tu znači njihova!’ […] Zemlja je oduvijek ruska, kršćansko-pravoslavna! Još prije Tatara Rusi su iz Turske donijeli pravoslavlje. U Herson. Tada još uopće nije bilo muslimana. Njih su onda ovamo poslali Turci skupa s islamom. Kad je Putin bio ovdje, sam je ispričao da je ovo sveta ruska zemlja!’“ Doista! Moć je amaterskoga egzerciranja povijesti bezgranična.