Moj susjed čika Džemo

Kad čovjek ostari, ništa mu drugo ne preostaje nego se sjećati, nekih starih, uvijek govore ljepših vremena. Tako i ja.

Sjećam se, iz vremena kad sam bio dječak (moja žena kaže da nisam još odrastao) skoro svih susjeda koji su živjeli u mojoj zgradi. Moja obitelj se tu doselila 1971. godine, na raspustu između prvog i drugog razreda osnovne škole. Prvi sam razred završio u osnovnoj školi „Sestre Ditrih“, a nakon preseljenja nastavio osnovnu školu „Manojlo Popić“. Više ne sjećam tko su bile te sestre i tko je bio Manojlo, ali mora da su bili važni onom sistemu. Ulica se zvala 8. marta, a svi smo je zvali Begagića mahala, jer su tu, po pričama starih Zeničana, živjeli Begagići koji su imali puno zemlje, a partizani im nacionalizirali, napravili višekatnice i ceste.

Jedan od tih susjeda bio je i čika Džemo. Živio je na trećem katu, u jednosobnom stanu, sa suprugom Hasnom. Nisu imali djece pa su, nekako, voljeli našu galamu ispred zgrade, više nego većina drugih susjeda, jer naši nestašluci i dernjava nisu bili, baš, mali. Kako su oni voljeli nas, tako smo i mi voljeli čika Džemu i tetu Hasnu. Oni su bili tihi, mirni ljudi, nikada nisi mogao čuti povišenog tona iz njihovog stana, uvijek ljubazni sa svim susjedima, posebice s nama, djecom. Mi smo se utrkivali tko će od nas ponijeti kese i cekere teti Hasni na treći kat, da se ona ne umara, tko će donijeti čika Džemi LD cigarete, ni onda nas prodavačice u kiosku nisu pitale za godine.

Ali, čika Džemo je svoju tugu što nema potomaka liječio u mekoj rakiji, danas bi rekli brlji, a teta Hasna u, gotovo, ritualnoj samoći, sjedeći na balkonu, ispijajući kavu i pušeći cigarete, gledajući negdje u daljinu, ne vidjevši ništa.

Naši stari su pričali kako je teta Hasna stroga, oštra, danas bi rekli zajebana žena. Radila je tadašnjoj općini, slabo se družila s drugim ženama, jer uvijek joj je nedostajala ona važna tema, ona važna karika života, djeca, o kojoj bi mogla pričati. Nije se mogla hvalisati njihovim uspjesima u školi, izvannastavnim aktivnostima, sportu. Nije se mogla žaliti kako je djeca ne slušaju, kako slabo uče, kako ih ništa ne zanima osim igre, kako preglasno slušaju one čupave drekavce s radija. Samo su rijetke žene razumjele njezin teret na srcu i duši. Zato se povlačila u sebe, a sve svoje nedaće iskaljivala je na čika Džemi.

Čika Džemo udaran je s dvije strane. S jedne strane mučilo ga je, kao i njegovu ženu, to što nisu imali djece, a s druge strane mučila ga je i Hasna, koja ga je kinjila za svaku sitnicu.

Tih, miran, uglavnom pripit, išao je lagano, nikada nisi mogao, po govoru tijela, reći je li i koliko pijan. Valjda je to od svakodnevne, uporne vježbe.

E, zašto je nastala ova pričica o čika Džemi? Jednostavno, on je, u strahu od svoje Hasne, pod utjecajem maligana, kad bi se penjao do svog stana na trećem katu, hvatao kvake od svih vrata na koja je nailazio. Prva vrata koja bi otvorio, on bi uredno ušao i legao na prvi kauč, otoman, ili sjeo u fotelju, zaspao tu gdje jeste, taman dok se ne otrijezni. Pijan ili pripit nije smio Hasni pred oči izaći.

Mi smo, djeca i odrasli susjedi, bili naviknuti na te njegove ulaske i lijeganja. Naši roditelji ga nisu tjerali, naprotiv, i mame i očevi, još su ga i pokrivali. Mi djeca ga se nismo plašili, jer od njega smo mogli dobiti poneki slatkiš i uvijek jedan iskreni, široki osmijeh, koji je kod nas otvarao sva vrata za čika Džemu. Nikome od nas nikada nije palo na pamet reći teti Hasni gdje je on, gdje spava. Nikome on nije smetao.

Tek jednom, dobri čika Džemo, prilično pijan, uhvati za druga vrata po redu, jer prva gdje su stanovali Stevo i Desa bila su zaključana, u tom stanu stanovao je doktor Tozo i njegova žena Nada, umjetnička slikarica. Tozo se, inače, zvao Svetozar, ali mi ga nismo zvali nikako drugačije nego doktor Tozo, a Nadu smo zvali Nada molerka, čuvši to od naših mama. Kako je čika Džemo otvorio ulazna vrata, prva slijedeća su bila od male sobe koju je slikarica Nada koristila kao svoj atelje u kojemu je radila slike, ili kako bi naše mame rekle: svoj moleraj, inače koje baš i nisam razumio, ma koliko gledao u njih. On je ušao, lijepo pozdravio i tiho se spustio na dvosjed pored zabezeknute Nade. Tozo i Nada, inače su tu, u taj stan, doselili netom prije, pa se nisu stigli upoznati sa situacijom oko čika Džeme.

Nada, jadna, sva zbunjena i prepadnuta činjenicom kako joj u sobi leži nepoznat muškarac i uredno i mirno spava, ustrči na drugi kat kod Drage, koji je radio na birou za zapošljavanje, jer su on i Tozo igrali šah, i s vrata kaže svom Tozi:

– Tozo! Tozo! Eno neki čovjek leži u ateljeu i spava!

A Tozo, između dva šahovska poteza, onako sa čačkalicom u ustima, ne pogledavši ženu kaže:

– Ma pusti bona, to je Džemo. Što brineš?  Kad odspava, sam će se popeti svojoj Hasni.

Nada ga pogleda sva zabezeknuta, jer joj nije bila jasna Tozina mirnoća, ali i činjenica da on zna tko je čovjek u njenom ateljeu, na njenom dvosjedu.

– E jebo te Džemo! – rekla je Nada, obrisala ruke umrljane bojom od sebe i izašla, ne čuvši pozive Dragine žene Bose da popiju kavu i zapale po cigaru.

Tomislav Pupić 21. 04. 2022.