Premijeri “Ninočke” Ernsta Lubitscha prethodila je reklamna kampanja u kojoj je najvažniju ulogu imao slogan “Garbo se smije”. Šefovi Metro-Goldwyn-Mayera vjerovali su kako će film najsnažnije pogurati naglase li činjenicu kako je zagonetna femme fatale – od malo riječi i puno nagoviještene tragike – konačno propucala od smijeha. Dosjetka se pokazala vrlo učinkovitom (jer je film poharao blagajne) i poučnom (jer se i danas često navodi kao primjer propagandne kampanje u kojoj tri, odnosno na engleskome jeziku samo dvije, pametno izabrane riječi mogu zavesti milijune). Ali što prisjećanje na osamdeset godina stare osmijehe radi u prikazu “Herkula”, novog romana Miljenka Jergovića? Nemojte kriviti mene, nego neki ćudljivi, podsvjesni refleks koji se aktivirao kad sam na ovitku knjige pročitao kako se radi o satiri. Baš kao što je gospođica Garbo uživala u reputaciji dame koja radost, barem u javnosti, ne iskazuje grlenim kikotom, tako ni Jergovića do sada nismo imali prilike upoznati u ulozi onoga koji bi publiku trebao nasmijavati. Nije se valjda odmetnuo u stand up odnosno sit down komičare?
Prije nego što vam odgovorim na ovo pitanje, dopustite mi tek da iskažem ozbiljnu rezervu oko svrstavanja “Herkula” u škafetin satire. Da je knjigu napisao neki, štatigajaznam, Talijan ili Norvežanin, i da ju je situirao u svoj zavičaj, bez oklijevanja bih mu priznao kako se radi o tekstu koji i u predumišljaju i u izvedbi ima sve atribute punokrvne satire. No, pošto se ovdje radi o priči koja je ambijentirana u Hrvatsku, pače, u Dalmaciju, teško mi se oteti dojmu kako bi “Herkula” bilo preciznije definirati kao distopiju ili još gore, prilično pouzdanu, dakle, surovo realističnu projekciju naše bliske budućnosti. Što mene baš i ne može nasmijati. Ali krenimo redom…
“Herkul” je moćna prozna tročinka koju otvara ispovijest Zorana, bivšeg Sarajlije, a današnjeg Bečlije, koji zapravo ne pripada nikamo. Za svoje nekadašnje sugrađane previše je Srbin, a za svoje sunarodnjake premalo. Prvi taj kobni višak mjere golom činjenicom njegova porijekla; drugi mu ne mogu oprostiti što je izabrao ostati u Sarajevu cijeli rat. S druge strane, prekasno je odselio da bi stigao postati Austrijancem, premda se tamo lijepo snašao: i on (dizajner) i supruga (arhitektica) imaju unosne poslove. Tješi ga tek činjenica što je djecu uspio odgojiti kao Austrijance kojima zemlja majke i oca nije emocionalna nego samo zemljopisna činjenica. Obilježen vlastitim, ali još i više supruginim traumama, dugi niz godina, zapravo cijela desetljeća, zaobilazio je svoj rodni grad i svoju bivšu zemlju. Proputovao je štono se kaže cijeli svijet, uporno održavajući opreznu distancu od predjela u kojima su on i njegova Borka proveli mladost. A onda su, nakon cijele vječnosti, konačno odlučili odmor provesti na jadranskoj obali…
Druga dionica romana također je ispričana u prvom licu, ali u potpuno drukčijemu registru. Narator je general (dvostruki, HV-a i HVO-a) i heroj (razumije se, također dvostruki) Anto Gavran zvani Ćumur. Dok je Zoranov glas tipično jergovićevski, Ćumurov bismo najlakše mogli opisati kao groteskni. Opisati i teško pogriješiti. Jer, monologe poput Gavranova prečesto smo imali prilike čuti u našemu javnom diskursu. Štoviše, i dan-danas ih slušamo. Tko nam je kriv kad ono što književna teorija prepoznaje kao grotesku mi doživljavamo kao suštu stvarnost.
Kroz finalnu trećinu, u kojoj će se preplesti Zoranova i Ćumurova priča, razvodi nas sveznajući pripovjedač, koji čitatelje prije svega upoznaje s vremenom i kontekstom radnje. Budućnost je bliska, a ni društveni ambijent ne čini se osobito dalekim ili stranim. Traju “roaring twenties”, a Hrvati trpe gore od svetoga Lovre. Turizam je propao zbog nekontrolirane betonizacije obale i epidemije trbušnog tifusa za koju su ni krivi ni dužni optuženi islamski teroristi. Sve je u Hrvata čemer i jad, osim nogometne reprezentacije koja pobjeđuje leva-leva, svijetom pronoseći slavu neslavne domovine. Kakvim je narativnim driblingom pisac zaključio sraz Zorana i Ćumura pred poslovično strastvenom dalmatinskom publikom, morat ćete otkriti sami. Okej, lažem, nećete baš morati, ali bi bilo pametno, a bogami i korisno da to učinite.
Zvali vi “Herkula” satirom, kako ga brendira nakladnik, ili distopijom, kako stidljivo predlaže ovaj recenzent, jedno je nedvojbeno: svatko razuman i obaviješten pročitat će ovaj roman kao dokument našega vremena, koji jezivu budućnost ocrtava kao sasvim izglednu mogućnost. Mogućnost koja je – da parafraziram staru krilaticu – već počela.
Mogućnost koja je već počela
Miljenko Jergović: “Herkul” (Fraktura, Zaprešić)
Premijeri “Ninočke” Ernsta Lubitscha prethodila je reklamna kampanja u kojoj je najvažniju ulogu imao slogan “Garbo se smije”. Šefovi Metro-Goldwyn-Mayera vjerovali su kako će film najsnažnije pogurati naglase li činjenicu kako je zagonetna femme fatale – od malo riječi i puno nagoviještene tragike – konačno propucala od smijeha. Dosjetka se pokazala vrlo učinkovitom (jer je film poharao blagajne) i poučnom (jer se i danas često navodi kao primjer propagandne kampanje u kojoj tri, odnosno na engleskome jeziku samo dvije, pametno izabrane riječi mogu zavesti milijune). Ali što prisjećanje na osamdeset godina stare osmijehe radi u prikazu “Herkula”, novog romana Miljenka Jergovića? Nemojte kriviti mene, nego neki ćudljivi, podsvjesni refleks koji se aktivirao kad sam na ovitku knjige pročitao kako se radi o satiri. Baš kao što je gospođica Garbo uživala u reputaciji dame koja radost, barem u javnosti, ne iskazuje grlenim kikotom, tako ni Jergovića do sada nismo imali prilike upoznati u ulozi onoga koji bi publiku trebao nasmijavati. Nije se valjda odmetnuo u stand up odnosno sit down komičare?
Prije nego što vam odgovorim na ovo pitanje, dopustite mi tek da iskažem ozbiljnu rezervu oko svrstavanja “Herkula” u škafetin satire. Da je knjigu napisao neki, štatigajaznam, Talijan ili Norvežanin, i da ju je situirao u svoj zavičaj, bez oklijevanja bih mu priznao kako se radi o tekstu koji i u predumišljaju i u izvedbi ima sve atribute punokrvne satire. No, pošto se ovdje radi o priči koja je ambijentirana u Hrvatsku, pače, u Dalmaciju, teško mi se oteti dojmu kako bi “Herkula” bilo preciznije definirati kao distopiju ili još gore, prilično pouzdanu, dakle, surovo realističnu projekciju naše bliske budućnosti. Što mene baš i ne može nasmijati. Ali krenimo redom…
“Herkul” je moćna prozna tročinka koju otvara ispovijest Zorana, bivšeg Sarajlije, a današnjeg Bečlije, koji zapravo ne pripada nikamo. Za svoje nekadašnje sugrađane previše je Srbin, a za svoje sunarodnjake premalo. Prvi taj kobni višak mjere golom činjenicom njegova porijekla; drugi mu ne mogu oprostiti što je izabrao ostati u Sarajevu cijeli rat. S druge strane, prekasno je odselio da bi stigao postati Austrijancem, premda se tamo lijepo snašao: i on (dizajner) i supruga (arhitektica) imaju unosne poslove. Tješi ga tek činjenica što je djecu uspio odgojiti kao Austrijance kojima zemlja majke i oca nije emocionalna nego samo zemljopisna činjenica. Obilježen vlastitim, ali još i više supruginim traumama, dugi niz godina, zapravo cijela desetljeća, zaobilazio je svoj rodni grad i svoju bivšu zemlju. Proputovao je štono se kaže cijeli svijet, uporno održavajući opreznu distancu od predjela u kojima su on i njegova Borka proveli mladost. A onda su, nakon cijele vječnosti, konačno odlučili odmor provesti na jadranskoj obali…
Druga dionica romana također je ispričana u prvom licu, ali u potpuno drukčijemu registru. Narator je general (dvostruki, HV-a i HVO-a) i heroj (razumije se, također dvostruki) Anto Gavran zvani Ćumur. Dok je Zoranov glas tipično jergovićevski, Ćumurov bismo najlakše mogli opisati kao groteskni. Opisati i teško pogriješiti. Jer, monologe poput Gavranova prečesto smo imali prilike čuti u našemu javnom diskursu. Štoviše, i dan-danas ih slušamo. Tko nam je kriv kad ono što književna teorija prepoznaje kao grotesku mi doživljavamo kao suštu stvarnost.
Kroz finalnu trećinu, u kojoj će se preplesti Zoranova i Ćumurova priča, razvodi nas sveznajući pripovjedač, koji čitatelje prije svega upoznaje s vremenom i kontekstom radnje. Budućnost je bliska, a ni društveni ambijent ne čini se osobito dalekim ili stranim. Traju “roaring twenties”, a Hrvati trpe gore od svetoga Lovre. Turizam je propao zbog nekontrolirane betonizacije obale i epidemije trbušnog tifusa za koju su ni krivi ni dužni optuženi islamski teroristi. Sve je u Hrvata čemer i jad, osim nogometne reprezentacije koja pobjeđuje leva-leva, svijetom pronoseći slavu neslavne domovine. Kakvim je narativnim driblingom pisac zaključio sraz Zorana i Ćumura pred poslovično strastvenom dalmatinskom publikom, morat ćete otkriti sami. Okej, lažem, nećete baš morati, ali bi bilo pametno, a bogami i korisno da to učinite.
Zvali vi “Herkula” satirom, kako ga brendira nakladnik, ili distopijom, kako stidljivo predlaže ovaj recenzent, jedno je nedvojbeno: svatko razuman i obaviješten pročitat će ovaj roman kao dokument našega vremena, koji jezivu budućnost ocrtava kao sasvim izglednu mogućnost. Mogućnost koja je – da parafraziram staru krilaticu – već počela.
Slobodna Dalmacija, 22.11.2019.