Došla je u beloj muškoj košulji podvrnutih rukava i haljetku od izbledelog plavog džinsa, zbog čega su joj oči izgledale još modrije.
„Vidi“, reče dok je sedala na kauč i polako podizala haljinu, otkrivši modricu visoko na spoljašnjoj strani butine.
Bilo je leto. Bradati moleri u isprskanim kombinezonima farbali su fasadu kuće u belo. Čuli su ih kroz otvorene prozore kako stružu staru, ljuspavu boju sa dasaka s jedne strane kuće, kao i šljapkanje četki umočenih u boju sa druge.
„Ove stare daske stvarno upijaju boju“, dometnuo bi povremeno jedan od molera.
„Oduvek mi se lako naprave modrice“, rekla je, spustivši glas kao da bi je moleri mogli čuti.
Modrica je, ispod tamne mrežice najlonki, izgledala čivitasto. Nalazila se tik uz bok, a iznad se ukazivao crni, čipkasti pojas gaćica. Bilo je toplo, preko trideset stepeni, i dok je pomno zagledao tu mrlju zbog koje je zadigla haljinu kako bi je osmotrio, prođe mu kroz glavu da bi čak i u tom trenutku mogli nastaviti s razgovorom koji nije nabijen skrivenim značenjima. Ne mora svaki dan da im se ureže u sećanje. Smer u kojem je izgledalo da se njihovi životi nekontrolisano kreću mogao se promeniti, i to ne zahvaljujući nekom otkriću, već tokom običnog razgovora, uzgrednom duhovitom opaskom ili šalom, ili pak kakvim jednostavnim pitanjem. Mogao ju je pitati zašto nosi hulahopke kad je napolju takva sparina. Zar joj noge još nisu preplanule? Mogao je da ustane sa kauča i pita je da li želi limunadu, pa pošto bi odgovorila potvrdno, da ode u kuhinju i napravi je – pravu limunadu, da iscedi limunove iz frižidera, njihov hladni sok pomeša sa šećerom i vodom, šećer u zrnu šuškao bi između kockica leda, leda koji bi u orošenom staklenom bokalu zveketao kao crkveno zvono. Mogli su da sede, pijuckaju iz hladnih čaša i razgovaraju o nečem svakodnevnom poput vremena, da ćaskaju kao moleri, ne zato što im je nedostajalo zanimljivijih tema za razgovor, već zato što je bilo leto i bilo je toplo, a činilo se da se ona obukla neprimereno za vrućinu.
Umesto toga, kad je prekrstila noge tako da joj se haljina još više zarozala i primakla mu se, on je jagodicom prsta dodirnuo modricu i pritisnuo je pažljivije i nežnije nego kad se stisne dugme lifta.
Ah, uobličile su njene usne, mada nije to baš izgovorila. Uzdahnula je, sklopivši plave oči, da bi ih potom, bezmalo iznenađeno, razrogačila i zagledala se u njega. Sedeli su tik jedno do drugoga, lica su im se gotovo dodirivala.
Kad je sklonio prst, zategnula je najlonke iznad modrice kako bi bolje video različite prelive plave boje. Bila je oivičena bledozelenim sjajem kao kakvom aurom; grimizni kapilari, nalik majušnim pukotinama, pružali su se u svim pravcima, poput rečne mreže na mapi; u sredini je bila ljubičasta, nalik mrlji.
„Gadna je, jelda?“, pitala je šapatom.
Nije ništa odgovorio, već je ponovo pritisnuo, polako, duboko, a ona je zabacila glavu na jastuk. Ovog puta se s njenih usana otelo jedno čujno ah. Sklopila je oči i zastenjala, raskrstivši noge. Sedeli su tako blizu da je imao utisak kako je zvuk struganja njenih noktiju po najlonkama toliko glasan da bi ga moleri mogli čuti. Raširila je noge, pa on prisloni dlan i kroz najlonke oseti toplinu, stvarnu toplinu, poput topline leta što dopire kroz vrata sa mrežicom za komarce.
Pritiskao je i pritiskao modricu. Ona bi svaki put preoblikovala usne u vokal koji je zvučao sve više iznenađeno.
Kuća je spolja postepeno postajala sve belja. Letnje sunce rasplinulo se u zlatne, magličaste zrake u krošnjama. Modrica – nije pitao odakle joj – raširila se nebeskim svodom.
Modrica
Došla je u beloj muškoj košulji podvrnutih rukava i haljetku od izbledelog plavog džinsa, zbog čega su joj oči izgledale još modrije.
„Vidi“, reče dok je sedala na kauč i polako podizala haljinu, otkrivši modricu visoko na spoljašnjoj strani butine.
Bilo je leto. Bradati moleri u isprskanim kombinezonima farbali su fasadu kuće u belo. Čuli su ih kroz otvorene prozore kako stružu staru, ljuspavu boju sa dasaka s jedne strane kuće, kao i šljapkanje četki umočenih u boju sa druge.
„Ove stare daske stvarno upijaju boju“, dometnuo bi povremeno jedan od molera.
„Oduvek mi se lako naprave modrice“, rekla je, spustivši glas kao da bi je moleri mogli čuti.
Modrica je, ispod tamne mrežice najlonki, izgledala čivitasto. Nalazila se tik uz bok, a iznad se ukazivao crni, čipkasti pojas gaćica. Bilo je toplo, preko trideset stepeni, i dok je pomno zagledao tu mrlju zbog koje je zadigla haljinu kako bi je osmotrio, prođe mu kroz glavu da bi čak i u tom trenutku mogli nastaviti s razgovorom koji nije nabijen skrivenim značenjima. Ne mora svaki dan da im se ureže u sećanje. Smer u kojem je izgledalo da se njihovi životi nekontrolisano kreću mogao se promeniti, i to ne zahvaljujući nekom otkriću, već tokom običnog razgovora, uzgrednom duhovitom opaskom ili šalom, ili pak kakvim jednostavnim pitanjem. Mogao ju je pitati zašto nosi hulahopke kad je napolju takva sparina. Zar joj noge još nisu preplanule? Mogao je da ustane sa kauča i pita je da li želi limunadu, pa pošto bi odgovorila potvrdno, da ode u kuhinju i napravi je – pravu limunadu, da iscedi limunove iz frižidera, njihov hladni sok pomeša sa šećerom i vodom, šećer u zrnu šuškao bi između kockica leda, leda koji bi u orošenom staklenom bokalu zveketao kao crkveno zvono. Mogli su da sede, pijuckaju iz hladnih čaša i razgovaraju o nečem svakodnevnom poput vremena, da ćaskaju kao moleri, ne zato što im je nedostajalo zanimljivijih tema za razgovor, već zato što je bilo leto i bilo je toplo, a činilo se da se ona obukla neprimereno za vrućinu.
Umesto toga, kad je prekrstila noge tako da joj se haljina još više zarozala i primakla mu se, on je jagodicom prsta dodirnuo modricu i pritisnuo je pažljivije i nežnije nego kad se stisne dugme lifta.
Ah, uobličile su njene usne, mada nije to baš izgovorila. Uzdahnula je, sklopivši plave oči, da bi ih potom, bezmalo iznenađeno, razrogačila i zagledala se u njega. Sedeli su tik jedno do drugoga, lica su im se gotovo dodirivala.
Kad je sklonio prst, zategnula je najlonke iznad modrice kako bi bolje video različite prelive plave boje. Bila je oivičena bledozelenim sjajem kao kakvom aurom; grimizni kapilari, nalik majušnim pukotinama, pružali su se u svim pravcima, poput rečne mreže na mapi; u sredini je bila ljubičasta, nalik mrlji.
„Gadna je, jelda?“, pitala je šapatom.
Nije ništa odgovorio, već je ponovo pritisnuo, polako, duboko, a ona je zabacila glavu na jastuk. Ovog puta se s njenih usana otelo jedno čujno ah. Sklopila je oči i zastenjala, raskrstivši noge. Sedeli su tako blizu da je imao utisak kako je zvuk struganja njenih noktiju po najlonkama toliko glasan da bi ga moleri mogli čuti. Raširila je noge, pa on prisloni dlan i kroz najlonke oseti toplinu, stvarnu toplinu, poput topline leta što dopire kroz vrata sa mrežicom za komarce.
Pritiskao je i pritiskao modricu. Ona bi svaki put preoblikovala usne u vokal koji je zvučao sve više iznenađeno.
Kuća je spolja postepeno postajala sve belja. Letnje sunce rasplinulo se u zlatne, magličaste zrake u krošnjama. Modrica – nije pitao odakle joj – raširila se nebeskim svodom.
(S engleskog preveo Alen Bešić)