Iz ciklusa priča “Jastrebova koljena”, nastalih po pjesmama Jamesa Tatea, iz zbirke “Jastrebove uspomene”, štampanima u Mogućnostima, jesen 2011, u prijevodu Miloša Đurđevića
Nije bilo šanse da je zaobiđem. Upravo sam se vraćao s nekog konventa, ili tako nečega, ne sjećam se više. Dalek je to bio put, i kišilo je kao u listopadu, iako je bilo ljeto. Još nisam bio vičan dužem letenju, a bio me i strah od groma, pa sam uzeo auto.
Stajala je pod kestenom, usred ljetne nevere. Njen poveći stomak mi je govorio da je možda lovac na munje. Izgledala je kao da je ulovila bar jednu.
Zaustavio sam kola nedaleko nje. Nije me primjećivala.
– Trebate li prevoz? – doviknuo sam.
Nije me ni čula. Izišao sam iz auta i prišao joj. Tanka ljetna haljina bila joj je skroz mokra i prozirna. Njezina kosa se pokorila vodi i prekrivala joj lice. Nisam mogao znati je l’ ružna ili što. No njezina je koža davala na porculan, onaj najfiniji, kineski. Da nije Kineskinja, promislio sam. Gdje baš da u ovoj pustoši, i po kiši, nabasam na djevojku iz Kine? Bila je očito izgubljena i daleko od kuće. Oboje nismo imali sreće, ali nije valjalo odustajati.
– Ni Hao! Hao Đju Bu Đian. Ni Hao Ma? – zacvrkutao sam na kineskom. Brzo učim.
– Ting Hao De, Xie Xie. Ni Hao! – odgovorio je mokri porculan, ne podižući glavu.
– Duo Bu Ći… Mao Ze Dong!! – provocirao sam i dalje.
Na te je riječi razmakla kosu s lica. Nije bila Kineskinja. Nije bila ni ružna. Dapače.
– Oprostite, jeste li u redu? – repetirao sam izbliza.
Treptala je očima, kao da se budi iz transa.
– Tražila sam bijelog konja. Jeste li ga vidjeli? – progovorila je tek u autu. Dok je ulazila u prometalo, pridržavala je stomak s obje ruke.
– Nažalost, da. Upucala ga je policija koji kilometar sjevernije. Mora biti da se kretao u suprotnom smjeru. Tako su mi rekli – nije mi se lagalo.
– Rekli su vam? A da niste to bili vi? Najvjerojatnije ste ga vi upucali! – buncala je u zavoju.
– Molim? Vežite se! – zamolio sam je strogo – Slijede oštri zavoji!
– Pa vi ste policajac, zar ne? Znam da ste ga baš vi ubili! – navaljivala je i dalje.
– Odakle vam to? I to da sam policajac? – počela me nervirati.
– Valjda je negdje pisalo o tome. Čini mi se – poslušala me je i zavezala se.
– Pogriješili ste. Ja sam pilot. Pilot budućnosti! – umalo sam joj otkrio svoju tajnu.
– A tako – rekla je odsutno.
Vozili smo se dobrih pet minuta, u tišini nizbrdo. Zavoji su mijenjali jedan drugog. Kiša je pojačala. Smračilo se u po dana. Jedva sam održavao auto na asfaltu.
– Izgleda da je ugrožavao promet. Nisu htjeli riskirati po ovakvom nevremenu – presjekao sam mučanje – To je bio vaš konj? Moje iskreno saučešće.
Bio sam koncentriran na neprozirnu šofer-šajbu. Brisači su jedva radili. Morao sam usporiti.
– Hvala, ne treba. Naime, nismo se upoznali. Spavala sam s njim samo jednom. Ni imena mu ne znam – njezin je trbuh rastao pred mojim očima.
– I što…? Što ćete sad? – prepao sam se da nećemo stići na vrijeme.
Nagazio sam na gas, pa što bude da bude, ali neka bude na vrijeme.
– Mislite, što ćemo mi sada? Ja ne znam. Što mi nudite u zamjenu? – raspričala se ona.
– Plave antilope. Mislim da bi bile taman – nisam skidao oči sa šajbe.
– To u slučaju ako bude sin. A ako bude kći? – nije se dala suvozačica.
– O tome ne želim niti promislit! – bio sam odlučan i odličan.
Bio sam na visini. Komande su me slušale. Za dvadesetak minuta, seksi bomba će biti isporučena.
– Vi ste pilot, pilot budućnosti, znači? – javila se nakon duže stanke.
– Aha! – ta mi je tema bila draža.
– Vi ste loš pilot! – rekla je.
– Ma bogati, odakle vi to znate? – pokušavao sam se izvući iz snopa reflektora protuzračne obrane. Postajalo je vruće.
– Zato što vrijeme ne postoji! Eto, toliko! – njezin projektil me sasjekao popola.
U tom je grom udario u branu, rijeka je poplavila automobil. Bujica nas je zgrabila. Probudio sam se tek u bolnici. Vedro lice doktora davalo mi je neku nadu.
– Dijagnosticirana vam je mladenka. Oko toga nema nikakve sumnje – rekao je doktor.
Njegove kolege su klimale glavom u znak potvrde. Nije bila baš neka utjeha.
– Vi-vi-je-je po-po-zna-jete? – jedva da sam imao snage i za to.
– Mjesec ili dva, ne više, zar ne kolege? – obratio se doktor svojima.
Oni su i dalje klimali potvrdno.
– Ja znam letjeti! – priznao sam djevojci s djetetom, pri izlazu rodilišta.
– Znači tako. Onda poznaješ jastreba? – zastala je u po koraka.
– Aha! – bio sam ponosan što me je uopće primijetila.
– A je l’ znaš da mu je to konspirativno ime? – već je gledala iza mene.
– Ti mu znaš pravo ime?
Preskočila je odgovor. Otišla je ravno u dječju sobu.
– A gdje su plave antilope? Obećao si mi! – ostala je razočarana.
– To je bilo samo u slučaju sina – branio sam se.
– Hm… Kako ćemo je zvati? Da li si mislio o tome? – montirala je bebu na svoje velike prsi, dojila je.
– Mislim da si imala dužu kosu, kad smo se sreli, zar ne? – trudio sam se, ne znam ni sam zašto.
– Ma daj? Ti ne pamtiš ni kako se ja zovem! – gledala me ravno u oči, tražeći u njima ikakav smisao.
– Ok… Ajmo od početka… Kako ti je ime? – bilo je krajnje vrijeme da upoznam vlastitu budućnost.
– Ni Điao Šen Mo Ming Zi? – zacvrkutao je kineski porculan.
Množina budućnosti
Iz ciklusa priča “Jastrebova koljena”, nastalih po pjesmama Jamesa Tatea, iz zbirke “Jastrebove uspomene”, štampanima u Mogućnostima, jesen 2011, u prijevodu Miloša Đurđevića
Nije bilo šanse da je zaobiđem. Upravo sam se vraćao s nekog konventa, ili tako nečega, ne sjećam se više. Dalek je to bio put, i kišilo je kao u listopadu, iako je bilo ljeto. Još nisam bio vičan dužem letenju, a bio me i strah od groma, pa sam uzeo auto.
Stajala je pod kestenom, usred ljetne nevere. Njen poveći stomak mi je govorio da je možda lovac na munje. Izgledala je kao da je ulovila bar jednu.
Zaustavio sam kola nedaleko nje. Nije me primjećivala.
– Trebate li prevoz? – doviknuo sam.
Nije me ni čula. Izišao sam iz auta i prišao joj. Tanka ljetna haljina bila joj je skroz mokra i prozirna. Njezina kosa se pokorila vodi i prekrivala joj lice. Nisam mogao znati je l’ ružna ili što. No njezina je koža davala na porculan, onaj najfiniji, kineski. Da nije Kineskinja, promislio sam. Gdje baš da u ovoj pustoši, i po kiši, nabasam na djevojku iz Kine? Bila je očito izgubljena i daleko od kuće. Oboje nismo imali sreće, ali nije valjalo odustajati.
– Ni Hao! Hao Đju Bu Đian. Ni Hao Ma? – zacvrkutao sam na kineskom. Brzo učim.
– Ting Hao De, Xie Xie. Ni Hao! – odgovorio je mokri porculan, ne podižući glavu.
– Duo Bu Ći… Mao Ze Dong!! – provocirao sam i dalje.
Na te je riječi razmakla kosu s lica. Nije bila Kineskinja. Nije bila ni ružna. Dapače.
– Oprostite, jeste li u redu? – repetirao sam izbliza.
Treptala je očima, kao da se budi iz transa.
– Tražila sam bijelog konja. Jeste li ga vidjeli? – progovorila je tek u autu. Dok je ulazila u prometalo, pridržavala je stomak s obje ruke.
– Nažalost, da. Upucala ga je policija koji kilometar sjevernije. Mora biti da se kretao u suprotnom smjeru. Tako su mi rekli – nije mi se lagalo.
– Rekli su vam? A da niste to bili vi? Najvjerojatnije ste ga vi upucali! – buncala je u zavoju.
– Molim? Vežite se! – zamolio sam je strogo – Slijede oštri zavoji!
– Pa vi ste policajac, zar ne? Znam da ste ga baš vi ubili! – navaljivala je i dalje.
– Odakle vam to? I to da sam policajac? – počela me nervirati.
– Valjda je negdje pisalo o tome. Čini mi se – poslušala me je i zavezala se.
– Pogriješili ste. Ja sam pilot. Pilot budućnosti! – umalo sam joj otkrio svoju tajnu.
– A tako – rekla je odsutno.
Vozili smo se dobrih pet minuta, u tišini nizbrdo. Zavoji su mijenjali jedan drugog. Kiša je pojačala. Smračilo se u po dana. Jedva sam održavao auto na asfaltu.
– Izgleda da je ugrožavao promet. Nisu htjeli riskirati po ovakvom nevremenu – presjekao sam mučanje – To je bio vaš konj? Moje iskreno saučešće.
Bio sam koncentriran na neprozirnu šofer-šajbu. Brisači su jedva radili. Morao sam usporiti.
– Hvala, ne treba. Naime, nismo se upoznali. Spavala sam s njim samo jednom. Ni imena mu ne znam – njezin je trbuh rastao pred mojim očima.
– I što…? Što ćete sad? – prepao sam se da nećemo stići na vrijeme.
Nagazio sam na gas, pa što bude da bude, ali neka bude na vrijeme.
– Mislite, što ćemo mi sada? Ja ne znam. Što mi nudite u zamjenu? – raspričala se ona.
– Plave antilope. Mislim da bi bile taman – nisam skidao oči sa šajbe.
– To u slučaju ako bude sin. A ako bude kći? – nije se dala suvozačica.
– O tome ne želim niti promislit! – bio sam odlučan i odličan.
Bio sam na visini. Komande su me slušale. Za dvadesetak minuta, seksi bomba će biti isporučena.
– Vi ste pilot, pilot budućnosti, znači? – javila se nakon duže stanke.
– Aha! – ta mi je tema bila draža.
– Vi ste loš pilot! – rekla je.
– Ma bogati, odakle vi to znate? – pokušavao sam se izvući iz snopa reflektora protuzračne obrane. Postajalo je vruće.
– Zato što vrijeme ne postoji! Eto, toliko! – njezin projektil me sasjekao popola.
U tom je grom udario u branu, rijeka je poplavila automobil. Bujica nas je zgrabila. Probudio sam se tek u bolnici. Vedro lice doktora davalo mi je neku nadu.
– Dijagnosticirana vam je mladenka. Oko toga nema nikakve sumnje – rekao je doktor.
Njegove kolege su klimale glavom u znak potvrde. Nije bila baš neka utjeha.
– Vi-vi-je-je po-po-zna-jete? – jedva da sam imao snage i za to.
– Mjesec ili dva, ne više, zar ne kolege? – obratio se doktor svojima.
Oni su i dalje klimali potvrdno.
– Ja znam letjeti! – priznao sam djevojci s djetetom, pri izlazu rodilišta.
– Znači tako. Onda poznaješ jastreba? – zastala je u po koraka.
– Aha! – bio sam ponosan što me je uopće primijetila.
– A je l’ znaš da mu je to konspirativno ime? – već je gledala iza mene.
– Ti mu znaš pravo ime?
Preskočila je odgovor. Otišla je ravno u dječju sobu.
– A gdje su plave antilope? Obećao si mi! – ostala je razočarana.
– To je bilo samo u slučaju sina – branio sam se.
– Hm… Kako ćemo je zvati? Da li si mislio o tome? – montirala je bebu na svoje velike prsi, dojila je.
– Mislim da si imala dužu kosu, kad smo se sreli, zar ne? – trudio sam se, ne znam ni sam zašto.
– Ma daj? Ti ne pamtiš ni kako se ja zovem! – gledala me ravno u oči, tražeći u njima ikakav smisao.
– Ok… Ajmo od početka… Kako ti je ime? – bilo je krajnje vrijeme da upoznam vlastitu budućnost.
– Ni Điao Šen Mo Ming Zi? – zacvrkutao je kineski porculan.
– A?
– Ajde, ti se prvi predstavi.