Mnogo je lakše izmišljati nego istinite priče obraditi

(Razgovor s Mirkom Kovačem povodom sedamdeset godina života)

* Rođeni ste u selu Petrovići, prosinca 1938. godine, prije punih sedamdeset godina, dakle. Dvije Vas stvari želim pitati odmah na početku. Jedno je pitanje skoro bih rekao metafizičko, a drugo (geo)politički trivijalno. Kako izgleda osvrnuti se na punih sedamdeset godina života, na to “zaokruženo“ vrijeme za koje Biblija tvrdi da nam je od Boga dodijeljeno (otud Dante, znamo, s trideset i pet piše: Na pola našeg životnog puta…)? I drugo: gdje se zapravo, kad u današnjim državnim granicama govorimo, nalazi Vaše rodno selo: u Bosni i Hercegovini ili u Crnoj Gori? U većini biografija stoji da ste rođeni u Hercegovini, u Petrovićima kod Bileće, no neki u posljednje vrijeme, naročito u crnogorskim medijima, gorljivo insistiraju da su Petrovići dio općine Nikšić, dakle – teritorija Crne Gore.

 Da odmah počnem s Czeslawom Miloszem koji o svojih 77 godina govori s čuđenjem i kaže da nikako ne uspijeva sebe ubijediti da je to doista tako. Meni se ponekad učini da je to mnogo i previše godina, a potom nemam za takav osjećaj nekih opipljivih dokaza. A opet, kad ste već citirali Bibliju, u nekoj apostolskoj poslanici stoji da su “sve naše godine tren”, međutim, jedan moj junak, ili sam to ja, ne sjećam se, u ovoj knjizi na kojoj sada radim, kaže: “Ma kakav tren, kakvi bakrači, sve ovo predugo traje, toliko dugo da se užasneš od pređenog puta i prostora, to je razdaljina koja se više nikako ne može sagledati.” Kad se sjetim nekih detalja iz prošlosti, nekih događaja, primjerice, kad me majka vodi u Trebinje kod talijanskog doktora, jer sam imao stalno neke želučane tegobe, imam ih dandanas, onda mi se učini da je to netko drugi, a ne ja, ovaj koji sada jest tu gdje jest i govori o svojih 70 godina. Možda je čudnije što nikad nije bilo predvidivo, ni u jednoj varijanti, da ću ih dočekati ovdje, u gradu Rovinju, gdje sam zapravo ostario, jer ovdje sam došao, ipak u dobrim godinama, nešto prije silazne putanje i početka starenja. Dakle, zadržimo to Miloszevo: “Stalno čuđenje, svakog dana.”

Što se tiče mjesta rođenja, tu nema ničega spornog, to su uredno vođene knjige manastira Kosijerevo na Trebišnjici, to je bio stari manastir iz doba Nemanjića, tu je bio konak, kasnije za vrijeme komunizma, ta je lijepa zgrada konaka pretvorena u bolnicu za grudobolne. Još je bilo nekih manjih zgrada, divnih stabala murvi, velikih krošnji kleka, trešnjevih stabala, sve je bilo tako uređeno, travnjaci su dolazili do samog ruba rijeke. Tu su uvijek bili veliki derneci za mnoge blagdane, a najveći je bio za Gospođin dan koji pada negdje krajem kolovoza. To mi je u djetinjstvu bio omiljeni kutak, žive su mi te uspomene, s lakoćom se sjećam mnogih detalja. Kada je zaustavljena Trebišnjica, tako se to govorilo, dakle kad je počela da se gradi hidroelektrana Grančarevo, konak je potopljen, kao i druge manje zgrade, te jedna lijepa česma koje se živo sjećam, jedino je sačuvan manastir i kamen po kamen prenesen u moje rodno selo Petrovići, i danas je ondje, pokraj još starije crkve Stražnica, smiješno i nakalemljeno djeluje. Kad smo već u ovoj priči, želim reći da dobro poznajem povijest toga kraja, svaki kutak toga prostora, sve obitelji pravoslavne i muslimanske, ali i katoličke, jer smo bili rodinski povezani s nekim obiteljima iz Ravnog, a moj se otac svojatao s nekim Kovačima iz Ljubuškog, neki je Ante Kovač često dolazio u posjet mojemu ocu, govorilo se da smo “istih korijena”, ali ja nikad nisam saznao jesmo li mi od njih ili oni od nas, zapravo me takvo što i nije zanimalo.

Moram reći da je u Petrovićima jedno od najstarijih nalazišta predhistorijskog doba, to je Crvena stijena. Otkriće tih kulturnih slojeva u pećini Crvena stijena, govori o četrdeset hiljada godina postojanja ljudskog života u tim krajevima, a predmeti pronađeni u pećini govore o mediteranskoj civilizaciji. Učenjaci će reći da Crvena stijena sadrži “trideset i jedan kulturni horizont”, slojeve od paleolita do brončanog doba. Inače, cijela ta, da tako kažem, konfiguracija mog kraja postavljena je kao da ju je Marquez projektirao. Primjerice, iz Petrovića putujem vlakom za Trebinje, željeznička je stanica u Petrovićima, i to važna, s tri kolosijeka, tu su se križali vlakovi i postojao je šef stanice, ali ja nisam nikad ušao u vlak na mojoj stanici, nego bih lako trčeći došao na postaju Kosijerevo, jer vlaku treba sat i pol vremena od Petrovića preko Bileće do Kosijereva. Ne znam jesam li jasan? A ja od kuće do postaje Kosijerevo stignem za dvadesetak minuta. Dakle, uštedim četrdesetak minuta, duže spavam, to su bili rani vlakovi, a, što je vrlo bitno, uštedim i pare, jer karta je od Kosijereva do Trebinja mnogo jeftinija. Jedino smo se vraćali iz Trebinja preko Bileće, a to je bila duga vožnja, puna dva i pol sata, ako ne i više. Vraćali smo se preko Bileće zato što smo u Trebinju uvijek nešto kupovali, a uza stranu od postaje Kosijerevo do naše kuće bilo je strašno naporno. Možda sam vas sada malo zapleo u ovu svoju geografiju, ali ja uvijek imam potrebu ponešto razmrsiti.

Dakle, nakon tolike moje priče, Petrovići su nekada u davnini bili u staroj Hercegovini, ja sam rođen u Zetskoj banovini, danas su Petrovići u Crnoj Gori. U vrijeme Zetske banovine i Gruž je pripadao kotaru trebinjskom. Kada sam ja rođen, 26. prosinca 1938. godine, ministar unutrašnjih poslova Zetske banovine bio je otac mog najboljeg prijatelja, velikog pisca, Bore Pekića, Vojo Pekić, dobro sam ga poznavao, bio je krasan čovjek, pričao mi je da je vodio ljuti boj s nekim mladim komunistima iz mog bratstva. Posvuda u mojim knjigama ima natruha iz vlastite biografije, u Gradu u zrcalu, imao sam napisano veliko poglavlje s Pekićevim ocem i njegovim sjećanjem na strica iz romana, Anđelka. Htio sam spajati postojeće ličnosti s fiktivnim, ali to nije išlo, pa sam to veliko poglavlje u tzv. potonjoj ruci izbacio.

Još se ukratko vraćam na svoju biografiju, pa vas više neću gnjaviti, ali dali ste mi šlagvort, što ja tu mogu. Moj se otac kasno oženio, moja je majka iz Lastve kod Trebinja, točnije iz Nudola, ali je njezin djed kupio u Lastvi kuću koja je nekoć pripadala austrijskim oficirima graničarima, jer petnaestak kilometara odatle bila je granica s Crnom Gorom. Moja je majka bila mlađa od mojega oca pune 22 godine, inače je u bliskom rodu s Mirkom Kujačićem, slikarom i boemom, prijateljevao je s Tinom Ujevićem i pravio mu portret, a Tin je prije Drugog svjetskog rata otvarao u Sarajevu njegovu izložbu. O tome će biti riječi u mojoj novoj memoarskoj knjizi Vrijeme koje se udaljava, kažem memoarskoj, a bojim se da je to samo postupak i da naginje jednom specifičnom romanu sa stvarnim živim i mrtvim osobama.

Ispao sam opširan, na ta se pitanja odgovara s dvije ili tri rečenice, ali u posljednje vrijeme javljaju se neki samozvani moji biografi, s netočnim činjenicama i glupim provincijskim zanovijetanjima. Jedan od takvih, ime mu se ne spomenulo, zapravo je dovoljno reći da je crnogorski nitkov, portret te hulje vrhunski je napravio Marko Vešović, piše u nekoj svojoj kupusari da je moja majka bila tužna žena, on, jadan, misli da je tuga nešto sramotno. A zapravo je suprotno, bila je vesela, iako za veselje nije baš imala puno razloga. Kada bih sve to ispravljao što se o meni pisalo, samo bih se time bavio. U toj istoj kupusari ta hulja piše kako se ja stidim Petrovića i pričam da sam iz Bileće, što je suludo i bolesno. Kako je ono Andrić rekao, “svatko se mora negdje roditi”, ali ne vidim zašto je bolja Bileća od Petrovića, pogotovu Bileća iz koje je taj isti gad, zajedno s kamiondžijom i nekažnjenim ratnim zločincem Vučurovićem, progonio muslimane. Uostalom, taj polupisac prvi je put vidio lokomotivu na željezničkoj stanici u Petrovićima. Kupusara vrvi od budalaština i laži da se moraš triput križati i čudom čuditi da je takva spodoba doktor književnosti. Ti i takvi doktori zapravo su i vodili ovaj krvavi posljednji rat.

* Na stranu današnje državne međe, jasno je da je u životu & literaturi Vaš zavičaj onaj prepoznatljivi hercegovačko-dalmatinski areal, ono što Ivan Lovrenović negdje naziva “jednim cjelovitim mediteransko-balkanskim svijetom“. Kako se danas sjećate djetinjstva u tom zavičaju? Kako ste ulazili u “svijet knjige i književnosti“?

 Za mene postoje dva zavičaja, jedan je taj literarni, ili ako hoćete fiktivni, koji doista postoji i za mene je stvaran; drugi je pak taj zavičaj koji jest stvaran, ali za mene odavno ne postoji, a pogotovu ne postoji sada, nakon ovog posljednjeg rata. Ne vjerujem da su neki drugi i nečiji zavičaji bolji, na ovim našim balkanskim pustopoljinama, pa ako sam što činio ovih proteklih godina, onda sam stalno bježao od zvičaja, a on me tako proganjao da sam bježeći od njega sve više postajao njegov zatočenik. Naravno, mislim na svoje knjige, u njima se ponosim svojim zavičajem točno onoliko koliko ga u stvarnosti prezirem. Da nije bilo toga zavičaja ne bih nikad stvorio takve karkatere, takve likove, takve svjetove, niti bih o svim tim mračnim nagonima išta znao. Može se biti pisac i bez zavičaja, ali ja vjerojatno nisam mogao drukčije. Vjerojatno bih umio pisati neke priče na zadane teme, drame iz bračnog života, ili erotske romane, da se razumijemo to ne smatram nižim rodom, ali mene to nije zanimalo, niti me zanima, jer ima pisaca koji će o tome bolje pisati nego ja, ali nitko ne može od mene bolje napisati neke priče iz zbirke Ruže za Nives Koen, neke karaktere iz Vrata od utrobe, niti bilo što od onoga iz Grada u zrcalu.

Singer točno kaže da je književnost povezana s pamćenjem. Ja se katkad užasnem mnogih stvari kojih se sjećam, ali ne možete ih potisnuti, jer što ih više potiskujete, one se sve češće javljaju. Naravno, pisac ne može sve što je proživio unijeti u svoje knjige, ma koliko bio spreman razarati samog sebe. Sve što se više odmičem od djetinjstva, mislim na godine, slike onoga što je davno prošlo postaju sve čišće i jasnije, katkad čujem svoje riječi, točno znam što sam rekao u ovoj ili onoj situaciji, iskrsnu neka poniženja, nešto što vas je zaboljelo, djetinjstvo je nevjerojatan materijal, ali od svega toga moraš uzimati malo i to mijesiti i oblikovati. Katkad mi se učini da sam sve osim djetinjstva zaboravio, premda nije tako, nego je djetinjstvo važna dionica života. I ona s godinama postaje sve važnija.

Što se tiče čitanja, imao sam sreću što sam se rano počeo družiti sa starijima od sebe, bio sam đak, a družio sam se sa studentima književnosti, čak i s pjesnicima. Bio sam u osmom razredu gimnazije u Beogradu kada sam upoznao Kiša ili kao đak navečer u kavanama sjedio s Brankom Miljkovićem i drugim piscima iz “beogradske boheme”, a ujutro išao na satove. Mogao sam imati trinaest ili četrnaest godina, kada sam se domogao nekoliko velikih kutija knjiga određenih za smetlište. Bio je jedan ludi komunist, ideolog, nekoć prije Drugog svjetskog rata štamparski radnik, a poslije rata upravitelj Gradske čitaonice, koji je prema svojim kriterijima čistio čitaonicu od dekadentnih i mračnih pisaca, među njima su bile i neke knjige Tolstojeve i Dostojevskoga. On je meni povjerio da kariolicom odvozim kutije tih knjiga na smetlište koje nije bilo daleko, a ja sam ih odvezao kući i sakrio na tavan. Moja je majka drhtala, “pohapsit će nas”, ali mi je pomagala da ih sakrijem. Prva knjiga koje se tako živo sjećam, koju sam gutao, a kojoj je bila namijenjena lomača, bila je Tolstojevo Djetinjstvo, dječaštvo; mislim da sam je pročitao dvadesetak puta. Onaj njegov uvod kad se obraća čitatelju da se može pisati iz glave i srca, dugo nisam razumio, trebalo je da uđem u književnost da bih to shvatio, ali to je jedna od knjiga kojoj sam se najčešće vraćao. Ja se i danas često vraćam Tolstoju. Treba pročitati u svjetlu čečenskih događaja Tolstojeva Hadži Murata, to je remek-djelo.

* Nedavno ste u Vijencu objavili odlomak iz još neobjavljenih memoara Vrijeme koje se udaljava o otkriću poezije Tina Ujevića koji se odnosi upravo na to vrijeme. Pred kraj tog teksta stoji sljedeća fraza: “Ubrzo sam, još kao gimnazijalac, odmaglio u Vojvodinu, potom u Beograd…“. Možete li se ovdje ukratko prisjetiti vojvođanskih i ranih beogradskih godina Vašeg života?

 I to s Ujevićem je autentično, čak bih rekao da je sve tako bilo, ako se to za književnost uopće smije reći. Tin je dospio u taj tovar knjiga za smetlište, jer je netko pričao ili čuo priču da je Tin Ujević bio na prijemu kod Pavelića i da nije strijeljan zato što je pijanac, pa mu je oprošteno. Koještarije su inače suština naših političkih i intelektualnih naklapanja. Ja sam Tina znao napamet, znam ga i danas, a moja majka, koja je dugačku pjesmu Ženidba Maksima Crnojevića cijelu znala napamet, nakon te moje epizode sa spašenim knjigama, znala je Kolajnu naizust, o tome će biti u knjizi Vrijeme koje se udaljava.

U Vojvodinu sam otišao iz Nikšića, iz nikšićke gimnazije u kojoj sam se sukobio, naravno oko literature, s nekim profesorima. Najprije sam otišao u Vrbas, potom kod jednog slijepog daljnjeg ujaka, zvao se Mitar Kujačić, bio je slijep od rođenja, kolonist iz Klobuka, to je selo odmah iznad Aranđelova i Jazine kog Lastve trebinjske, u tome sam selu proveo dobar dio djetinjstva kod moje bake Jovane Kujačić, koju sam volio više nego majku. Ali kod toga rođaka, u selu Klek kod Zrenjanina, nisam dugo ostao, pa sam kao gimnazijalac stigao u Beograd. Teško bih u ovom trenutku mogao evocirati te uspomene iz Beograda, jer sav sam u tome, to razdoblje ispunjava više od dvjesta stranica ove knjige na kojoj radim.

* Već nakon što ste objavili svoj prvi roman Gubilište našli ste se na udaru onodobnog ideološkog malja“. Kako je to izgledalo?

Gubilište je od jednog dijela kritike bilo dobro prihvaćeno, kritičar NIN-a je o pojavi prve knjige nekoga tko u tom trenutku nema još 24 godine, pisao da je malo trebalo da budem događaj godine, odmah iza Seoba Miloša Crnjanskog. U to vrijeme ugledni kritičar Politike, a bome i partijski ideolog, Muharem Pervić, napisao je panegirik. A onda dolazi buka i bijes zavičaja. Malo po malo to prerasta u hajku, a mi smo hajkača uvijek imali, uvijek lov na neke glave. Ja više ne znam kako sam se osjećao, jer je sve to nekako bilo za i protiv, pa se može reći da sam se, kao mlad pisac, pomalo i šepirio. Ali bilo je užasno to što sam se morao svakog tjedna javljati jednom udbašu koji je bio zadužen za mene. Taj se čovjek zvao Lajo Labudović, Crnogorac, najprije sam dolazio u njegov ured, uvijek točno u sekundu, kad on to zakaže. Tako je to išlo prvih mjesec dana, a onda je počeo da zakazuje, najprije u kavani “Drina”, pa na Kalemegdanu, na klupi, a kasnije neka bizarna mjesta, da je to meni sve skupa izgledalo vrlo čudno i privlačno. On bi me vozio na razna mjesta, u neke štale s konjima izvan Beograda, na ručkove u udbaške menze, ali nikakvih grubosti nije bilo, može se reći samo razgovori o književnosti. Bio je potpuno opsjednut književnošću, znao je napamet Majakovskog, recitirao ga je na ruskom, itd. I onda, nakon tri-četiri godine, pada šef jugoslavenske policije Aleksandar Ranković, a s njim i moj Lajo, bio sam prvi kojemu je došao da se jada, jer mi smo se kroz ta ispitivanja zbližili. I doista, kasnije smo postali odlični prijatelji, sjedili smo svakog dana zajedno u kavani hotela “Majestic”, s vedrinom smo se sjećali toga vremena kada mi je bio isljednik. Pričam o ovoj epizodi koja je sada humorna, iako tim humorom ne želim nimalo ublažiti nasilni politički režim i njegove torture; taj je režim školovao sve one ubojice iz ovog posljednjeg rata.

* Priča o “velikoj četvorki“ jugoslovenske književnosti, o prijateljstvu Filipa Davida, Danila Kiša, Borislava Pekića i Vas, mnogo je puta (pre)priča(va)na. Biste li ovdje još jedanput pokušali?

 Bojim se da na tu temu nemam ništa više reći od onoga što sam napisao u knjizi Pisanje ili nostalgija, tu govorim o svima nama, neki su mi predbacivali da sam bio strog prema Pekiću, ja tako ne mislim, bio sam malo začuđen izlaskom njegove korespodencije u kojoj se sam razotkrio. Ali želim nešto reći, bez obzira na te moje zamjerke, pa i te sporne točke njegova karaktera, jedno mišljenje za nas, drugo za Ćosića i Palavestru, ja ga izuzetno cijenim kao pisca, kao osobu sam ga jako volio, mi smo bili nevjerojatno bliski. Ta je moja ljubav prema Pekiću ostala trajna unatoč ovim nesuglasicama koje ipak nisu izazvale nikakvo zlo. Nemamo nijedan njegov tekst protiv Miloševića, jer nije smio od SANU. Ali on je toliko moćna i svjetla figura, da mu neke mrlje apsolutno ništa ne mogu.

* Decenijama ste živjeli u Beogradu. Možete li opisati kako se atmosfera u gradu i društvu mijenjala kroz to vrijeme, a naročito kako se rat približavao. Kako je bilo suprostaviti se kasnih osamdesetih Miloševićevoj politici? Je li bilo teško donijeti odluku o selidbi i zašto ste izabrali baš Istru za svoju destinaciju? Negdje ste kazali da je Kiš krajem sedamdesetih, kad je preseljavao u Pariz, razmatrao i mogućnost da preseli Dubrovnik, no da je rekao da čovjek ne može iz većeg grada seliti u manji. Je li u tom smislu Vama bio neobičan prelazak u Rovinj?

 Beograd je bio, ako tako mogu reći, moj zavičaj po izboru, volio sam taj grad i bježao iz njega, ili točnije od njega, vrlo često i mnogo prije konačnog odlaska. Ja sam dosta vremena živio u Zagrebu, jedno vrijeme u Beograd se više i nisam imao gdje vratiti, jer sam se razveo i napustio stan. I ta naša “četvorka” koju spominjete sve je manje bila zajedno, Pekić je u Londonu, Kiš je lektor u Bordeauxu, David je urednik drame na televiziji, ja sam u toj deceniji 1970 – 1980 napravio zbirku priča Rane Luke Meštrevića, dva romana Ruganje s dušom i Vrata od utrobe, na desetke tv drama, dva tv filma s Lordanom Zafranovićem, scenarije za četiri igrana filma, svaki je snimljen. Stalno sam u pokretu, na putu. Kako sam sve filmove radio za “Jadran-film” iz Zagreba, onda sam više bio u Zagrebu. I povrh svega toga, ponovno sam dospio na crne liste, nagrađen sam za zbirku priča, pa mi je ta nagrada oduzeta. Prljavi feljton o meni izlazi u “Politici”. Sve u svemu, to je bilo burno i plodno razdoblje. I nakon uspjeha romana Vrata od utrobe, i nakon filmskih uspjeha, mislio sam da je došlo vrijeme da se u Beogradu skrasim, sređujem svoj život, zarađivao sam puno kao scenarist, primjerice, od scenarija za film Okupacija od 26 slika, mogao sam kupiti tri golfa, a napose što je film prodat u trideset zemalja i što ga je onda gledalo u Jugoslaviji preko dva milijuna gledatelja, a ja sam od svega toga imao postotke. I onda dolazi to burno razdoblje od druge polovice osamdesetih godina. Pomalja se lice jednog Beograda koje nisam poznavao. Velika većina ljudi s kojima sam prijateljevao, vidi u Miloševiću mesiju, počinje vrijeme razilaženja; već krajem osamdesetih mi smo potpuno na različitim stranama. Moje društvo je manjina, dok je rulja sve glasnija i “narasta kao inflacija”, kako bi rekao Canetti. Ja sam već onda kad je Milošević uzeo vlast u Srbiji odlučio napustiti Beograd i otići u Istru, u neki mali grad, ili čak selo, premda sam Istru poznavao samo ono turistički, obilazio sam je kad god sam dolazio na Filmski festival u Puli, a često sam dolazio. Upoznao sam neke Istrane još na Sajmu knjiga u Beogradu, kao izdavače, Armanda Debeljuha, Aldu Klimana, upoznao sam Milana Rakovca, vrlo brzo smo se sprijateljili i tako mi se Istra otvorila i s te strane. Rovinj je bio slučajan, jedan Novosađanin jeftino mi je iznajmio stan. Ali kako je bilo dosta medijske buke oko mog dolaska, ja sam imao na desetke poziva da dođem u Zagreb, primamljivih ponuda i obećanja, ali sam isto tako bio zgrožen Tuđmanovom politikom. I moram reći da sam uživao kada su mu Istrani zviždali. Sada mirno, u ovim godinama, mogu reći: Istra je moj najbolji izbor, odnosno naš najbolji izbor, jer bez supruge, njezine podrške i njezine inicijative teško da bih u tomu uspio.

* Devedesetih godina pišete angažirane tekstove, vodite prepisku s Filipom Davidom, završavate Kristalne rešetke? U kakvom su Vam sjećanju te ratne godine i doba neposrednog poraća?

 Nisam nikad vjerovao da ću pisati političke i angažirane tekstove, ali kada se pred vašim očima rađa fašizam, onda morate reagirati ma koliko to bilo uzaludno. Jedan moj tekst iz 1989. objavljen u zagrebačkom “Danasu” nosi naslov Rađa li se naše čudovište. Tko bi rekao da će Filip David uzeti političko pero u ruke, ali njegov osjećaj za istinu, njegova pravdoljubivost, otpor prema nacionalistima, čine ga sjajnim piscem političkih tekstova, piše briljantno, britko. Nešto slično se dogodilo u Bosni s Ivanom Lovrenovićem koji je danas nedvojbeno najbolji politički analitičar. Ono što sam počeo u Beogradu i ja sam nastavio u Rovinju pišući dugi niz godina za “Feral”, jer i Hrvatska je pod Tuđmanom bila nepoželjna i mučna; te dvije tadašnje politike, hrvatska i srpska, prelijevale su se jedna u drugu i jedna iz druge. Poslije dvije hiljadite u “Feralu” sam pisao uglavnom književne tekstove, mnogi od tih tekstova ušli u nedavno izašlu novu verziju moje knjige Evropska trulež.

* U proteklih nekoliko godina izdavačka kuća Fraktura objavljuje Vaša sabrana djela. Šta za Vas kao pisca znači činjenica objavljivalja sabranih djela? (Komplet Vaših izabranih djela štampala je sarajevska Svjetlost još prije rata…) Unutar sabranih djela ste u gotovo svim ranije objavljenim knjigama izvršili promjene koje nisu samo kozmetičke, makar su te knjige, na neki način, već bile dio ovdašnjeg književnog kanona. Zašto ste to učinili?

 Ja sam odavno maštao da sve svoje knjige iznova napišem, ne zato što su one loše ili mi se ne sviđaju, ima čak onih koji kažu da su bolja prijašnja izdanja, premda se ja uopće s tim ne slažem, nego sam težio perfekciji, a bolji način nisam mogao naći osim da usavršavam ono što sam već uradio. Da sam kipar to bih isto činio. Da sam slikar također. Da izrađujem nakit radio bih jedan određeni komad u sto varijanti. S knjigom je najteže. Borges je jednom rekao: “Sve bih svoje knjige iznova napisao”. S druge strane, mislim i uvjeren sam, da su moje knjige jako dobile u ovoj hrvatskoj varijanti, oduvijek sam sanjao da pišem na hrvatskom, pa i pisao sam, ne samo Malvinu ili dijelove Uvoda u drugi život, Ruganja s dušom, nego je i ponajbolje poglavlje, ono o kalendarima, u romanu Vrata od utrobe napisano na hrvatskom. Sasvim točno, promjene nikako nisu kozmetičke. Sabrana djela koja Seid objavljuje u “Frakturi” neka su vrsta mog testamenta. Ako ikad itko bude htio objavljivati moje knjige, ili ih, u što ne vjerujem, ubaciti u neku lektiru, onda će se morati obratiti Seidu, samo su ta izdanja dopuštena za objavljivanje, ostala ni po koju cijenu. Uostalom, to već primjenjujemo, prijevodi su prema tim izdanjima, Seid je taj koji to vodi, otuda izdanje u Beogradu na hrvatskom, bez ijednog promijenjenog zareza, ili sada kod istog izdavača roman Malvina koji se ovih dana pojavio, pa u Crnoj Gori Pisanje ili nostalgija također je na hrvatskom. Dakle, u “Frakturi” je konačno testamentarno izdanje, u tome i jest smisao objavljivanje toga mog kompleta u dvije “škatule”, prva ima osam knjiga, druga će imati možda i više.

* Kao dio sabranih djela, premijerno je objavljen Vaš zasad posljednji roman Grad u zrcalu. Njegova je recepcija gotovo nevjerovatano dobra. Ne samo da ste dobili nekoliko književnih nagrada i kritičarske hvalospjeve, nego i jako veliku masmedijsku pažnju. Prija li Vam takva situacija?

 Ugodno sam iznenađen dobrim prijemom te knjige u Beogradu, bila je dugo među najčitanijim, imala je dva izdanja, sretna je okolnost da je to izdavač koji radi na svojim izdanjima. Moram također reći da sam upravo iz Beograda dobio ponajviše pisama, mailova, poruka preko drugih osoba, itd. Piše mi jedna mlada cura, prva godina književnosti, govori o romanu inteligentno, da bi na kraju rekla: “Uživala sam u toj divnoj staroj ijekavici srpskog jezika”. Ili jedan mladić, i sam pisac, inače Sarajlija koji je završio Pozorišnu akademiju u Beogradu, predstavio se imenom i prezimenom, piše mi: “Ne stidim se što sam plakao čitajući vašu knjigu”. Itd., ima mnogo toga. Pitate me, godi li mi. Moram reći da ja i nisam naviknut baš na hvale, sve u svemu mnogo sam više osporavan, a u nekim razdobljima doslovce i pljuvan, pa mi je taj pomak drag. Neću reći da nije bilo hvala, ali obično od onih sladokusaca, od malog broja mojih “dvojnika”, da još jednom potegnem tu divnu Nabokovljevu dosjetku. U Zagrebu, vozim se tramvajem s Filipom Davidom, prilazi mi gospođa, ne pita može li razgovarati sa mnom, ja sam u društvu, nego počne redati scene, “ona posjeta ocu”, “onaj porođaj u vlaku”, “ona nevjesta u vjenčanici u Dubrovniku”, itd. itd., priča i priča, pa tek na kraju shvaća i kaže: “Joj, oprostite, ja sam ovako upala, vi ste u društvu, ali nisam mogla odoljeti.” Filip David, koji je inače duhovit, kad smo izašli iz tramvaja kaže: “Evo, to je moj san, to ja nikad neće doživjeti. Čak i da mi je neka gospođa prišla zamijenila bi me s tobom, ili s Davidom Albaharijem.”

* Započeli smo razgovor spominjanjem Vašeg sedamdesetog rođendana, pa da ga tako i završimo. Nedavno je, baš tim povodom, u Hrvatskom društvu pisaca održan znanstveni skup o Vašem opusu. Faulkner je negdje rekao da romansijer nakon što završi roman prestaje na njega misliti i već misli na neki drugi. Da li ste i Vi, dok ste slušali referate o Vašim objavljenim romanima, već razmišljali o nekom novom koji tek trebate napisati?

 Moram priznati da sam se čudio jednoj davnašnjoj izjavi Meše Selimovića, kad je rekao da se uvijek uzbudi pri ponovnom čitanju neke svoje knjige. Ja nijedan svoj roman koji je tiskan nisam pročitao, ono kako se čita knjiga, od početka do kraja, možda sam tek letimčno pogledao, ili se na nekom pasusu zadržao, jedino sam čitao kada sam ih ponovno radio ili dorađivao. S prvim dijelom Faulknerove rečenice se slažem, onog časa kad je knjiga otišla iz moje “kovačnice”, prestajem misliti na nju, što ne znači da počinjem misliti na novu, zapravo tiskanjem knjige, istodobno se oslobađam nje i svake druge, potrebne su mi stanke. Plodni pisci, kao Faulkner, naravno da odmah misle na sljedeću knjigu, inače ne bi taj opus tako moćno izgledao.

Taj skup u HDP-u bio je ugodan što su tu bili meni dragi ljudi, moji dobri prijatelji s kojima se uvijek lijepo vidjeti, a sve manje imamo priliku da se viđamo, i sve ćemo je manje imati. Ja sada radim na toj memoarskoj knjizi o kojoj sam maloprije nešto rekao, dugo sam dvojio oko pristupa toj knjizi, počeo sam je pisati u trećem licu, da se oprobam kao objektivni promatrač, ali sam to napustio i vratio se prvom licu. Pričam odavde, iz Rovinja, često se pozivam na svoje mjesto boravka, ali kroz priču o sebi dolazim do ovog vremena, do rata i ratnih godina, posebice rata u Bosni kada u ovaj mali gradić dolaze izbjeglice. Tu ima dirljivih priča i ja uzimam stvarna imena, neka su poznata, neka nisu, ali to su sve bolne, bolne priče, ali u svim tim bolima i jadima nalazili smo smisla za humor. Primjerice, vozim mog pokojnog prijatelja Mustafu Ibrulja, slikara koji je inače opremao moje knjige kod sarajevske “Svjetlosti”, u Trst, moram ga predati jednoj gospođi koja treba da ga prihvati i smjesti u nekom planinskom kampu blizu Perugie, ne znamo je, nikad je vidjeli nismo, samo nam je rečeno da je mala, u crnom i malo šepava. I sad, na jednom velikom pustom platou negdje na periferiji gdje smo ugovorili sastanak, stojimo ja i Mustafa, moja je supruga otišla do jednog kioska da nam kupi neko piće, čekamo bome dugo, nigdje crne šepave žene i najednom, iz daljine, pojavljuje se crni pas, ono ofucan, vidi se da je skitnica, polako ide prema nama, šepa na zadnju nogu, zapravo skakuće, jer nema šapice, ide pravo na nas, i ja kažem Mustafi: “Evo je, dolazi”. I kad je ugledao toga crnog psa, Mustafa se valjao od smijeha, a kad se doista pojavila ta osoba, mi smo se toliko smijali da je ona mislila da smo ludi. Ovo pričam, samo da bih rekao: život mi je ponudio toliko istinitih priča i otežao mi posao, jer mnogo je lakše izmišljati, nego stvarne, istinite priče točno obraditi.

(objavljeno u Novom izrazu, Sarajevo, 2009, no. 45-46)

Muharem Bazdulj 21. 09. 2013.