Krenuo je, ne plašeći se ničega, neprijateljskih snajperista koji su mu bili za leđima, naših koji su mu nišanili u čelo i u srce, kao crvenom pješaku na semaforu ispred škole. I samo je išao dalje, uvjeren da je tako bolje.
Umjesto da se kući vrati s jedinicom iz matematike, prebjegao je na drugu stranu, u grad.
Tamo su ga dočekali kao mladog mesiju. Prešao je na pravu stranu, umakao silama zla, srce dječaka srce je pravednika.
Ali ih je kopkalo čiji je sin, tko mu je otac.
Pitali su, rekao im je da nema oca.
Znači laže, mislili su, skriva oca, jer otac je, možda, najgori zločinac među zločincima. Onaj čije nam ime ni lice nisu poznati. Tko ga je vidio i upoznao, umirao je u najgorim mukama.
Ne bi li bila osveta upravo takvome oduzeti sina?
Pogubiti mladog mesiju, sina zločinčeva?
Bio je miran, tih dan, bez ijednog pucnja. Nešto se dogodilo među ljudima, ne može se znati što, tek cijeli je rezidencijalni kvart, najbolje naše kćeri i matere, bogalji oslobođeni ratovanja, starci, među njima čuveni akademici, a za njima i gradska sirotinja iz svih dijelova grada, potekao niz glavni bulevar, prema kući u kojoj je bio smješten prebjeg.
Postelja mu je bila topla, kao da je trenutak ranije zalepršao s nje u nebo. Pogledali su prema stropu, gore ga nije bilo. Kućne papuče u raskoraku ležale su pokraj kreveta. Odjeću je ostavio uredno složenu na stolici.
Stajali su tako u smrtnome strahu, jer im je za leđima orljala rijeka ljudi.
Mladi mesija
Krenuo je, ne plašeći se ničega, neprijateljskih snajperista koji su mu bili za leđima, naših koji su mu nišanili u čelo i u srce, kao crvenom pješaku na semaforu ispred škole. I samo je išao dalje, uvjeren da je tako bolje.
Umjesto da se kući vrati s jedinicom iz matematike, prebjegao je na drugu stranu, u grad.
Tamo su ga dočekali kao mladog mesiju. Prešao je na pravu stranu, umakao silama zla, srce dječaka srce je pravednika.
Ali ih je kopkalo čiji je sin, tko mu je otac.
Pitali su, rekao im je da nema oca.
Znači laže, mislili su, skriva oca, jer otac je, možda, najgori zločinac među zločincima. Onaj čije nam ime ni lice nisu poznati. Tko ga je vidio i upoznao, umirao je u najgorim mukama.
Ne bi li bila osveta upravo takvome oduzeti sina?
Pogubiti mladog mesiju, sina zločinčeva?
Bio je miran, tih dan, bez ijednog pucnja. Nešto se dogodilo među ljudima, ne može se znati što, tek cijeli je rezidencijalni kvart, najbolje naše kćeri i matere, bogalji oslobođeni ratovanja, starci, među njima čuveni akademici, a za njima i gradska sirotinja iz svih dijelova grada, potekao niz glavni bulevar, prema kući u kojoj je bio smješten prebjeg.
Postelja mu je bila topla, kao da je trenutak ranije zalepršao s nje u nebo. Pogledali su prema stropu, gore ga nije bilo. Kućne papuče u raskoraku ležale su pokraj kreveta. Odjeću je ostavio uredno složenu na stolici.
Stajali su tako u smrtnome strahu, jer im je za leđima orljala rijeka ljudi.