Nastavak serijalnog razmišljanja o ljudima i životinjama za jedan još neostvareni festival u hotelu Balatura
***
Današnji gost: Miljenko Jergović
Današnji gost našeg malog festivala već mi je duže vrijeme poznat, rado je viđen gost u Balaturi. (Zašto nam je tako poseban gost kao i razne osobne komentare voditeljice ovog susreta čitajte, ako želite, u fusnotama da ne remetimo tijek događanja 1) Čitao nam je već na terasi, i jednom, jedne vjetrovite, kišne zimske noći, u konobi.2 Iz tog razloga nije loše da se za promjenu sretnemo na ovom portalu, u toj udobnoj dnevnoj sobi književnosti, u tom literarnom salonu u kojem svaki slušatelj ponese svoju vlastitu fotelju i osjeća se kao da je kod kuće. Zamislit ćemo da je ta naša fiktivna dvorana nadobrađena pri hotelskoj zgradi baš za taj susret. Ne smeta nam što na čitanju sudjeluju i razne kućne životinje, ove koje su došle s publikom, jednako opremljene svojim košarima i dekama 3– i ove koje igraju najvažniju ulogu u Miljenkovoj novoj knjizi. Ne smeta silna buka, ni lajanje ili njištanje, slušat ćemo i razgovarati o knjizi “Mačka Čovjek Pas”, zbirci pripovijedaka koja je nedavno izašla u beogradskoj izdavačkoj kući Rende. Imat ćemo sve što je potrebno za održavanje književnog festivala: mjesto, čitatelje i pisca.
U ovoj knjizi sakupljane su priče od kojih su mi neke već bile poznate iz nekog priloga u novinama, ali mi je drago što ih tako mogu predstaviti u obliku knjige, jer se prilozi ovdje znaju samo tako ugasiti, bez najave od jednom ih jednostavno više nema, dalje kupuješ novine taj dan, misliš da je greška u pitanju, dok se ne navikneš da toga više neće biti. Kao da je čitatelj mali pasić koga namame kobasom, malo se pozabavljaju s njime, a onda ga ipak ostave pokraj autoputa gdje valjda još uvijek čeka hoće li kobasa doći. Dobro, to je druga priča, ali je jedan od razloga što je dobro da ta knjiga postoji.
Za uvod ću ga pitati što ga je potaknulo da piše o odnosu među ljudima i životinjama, a odgovorit će, pretpostavljam, kao u prilogu za B92, da su mu mačke i psi i ostali bili važni i da ih nikad nije doživio kao niža bića i uvijek je osjećao da naš šovinizam, rasizam, mržnja prema drugim pripadnicama različitih vjera, nacija, rasa, svega živog, navijačkih grupa suprotnih nogometnih klubova, počinje od potcjenivanja i mržnje životinja i nekako mu se čini da je prvi čovjekov šovinizam zapravo šovinizam prema psima i mačkama, a poslije slijede svi ovi drugi, razređeniji i razvijeniji.
Na ljestvi bića, znači, životinja ranžira ispod čovjeka, vidjeli smo to već u tekstovima drugih sudionika festivala, općenito je naš današnji svijet određen našim ljudskim potrebama i odlukama, a životinje se tu moraju prilagoditi. Na načinu kako se netko ponaša prema onom biću kojeg vidi ispod sebe (a to može biti i suradnik, dijete, susjed ili bilo tko, ali svakako životinja) vrlo dobro vidimo kakav je čovjek, tu se nekako slobodno izražava i vrlo otvoreno pokazuje pravo lice, pogotovo ako misli da ga nitko ne vidi. Pokazuje na kraju status njegove kulture, jer je pitanje kulturnog odgoja kako se uspostavlja prema svijetu, posebno onom u kojem nema socijalne kontrole. A suživot s životinjama je takav slobodni prostor, koji je– bar u ovom kraju – još uvijek bez velike kontrole.4 To je i razlog zašto se na odnosu prema životinja u jednoj zemlji tako dobro može vidjeti kulturno stanje jednog društva.
U knjizi “Mačka Čovjek Pas” ima svakakve ljude i životinje, dobre i zločeste, a i odnosi su im jednako svakakve. Tu su Reks, Cezar, Žana, Luksi, Šajka i drugi, ispričat ću ovima u publici koji još nisu pročitali knjigu, a vidimo ih zajedno s njihovim vlasnicima ili pomatračima, nekim udovicima, familijama, prodavačima sladoleda, poznatim umjetnicama ili nekim drugim bivšim stvarnim ili izmišljenim susjedima Miljenka Jergovića.5
Dobro, većina priča u ovoj knjizi su tužne, baš nekako očajno i duboko tužne, ali ima nade i utjehe. U društvu mačke ili psa, uz njihovo prijateljstvo, sve može biti lakše. Ali na našem festivalu, to zna i Miljenko Jergović, ne govorimo samo o životinjama i kako funkcioniraju s ljudima, nego govorimo o njihovoj ulozi u književnosti. To je i razlog zašto sam ga pozvala baš sad, iako su mi tu na čekanju još drugi autori iz prethodnih stoljeća. Pozvala sam ga jer je knjiga “Mačka Čovjek Pas” sada izašla i kao da je napisana baš za naš festival, netko bi čak mogao pomisliti da sam ga platila da piše tu knjigu, ali nisam. Savršena knjiga za naše festivalske potrebe iz dva je razloga: 1. Ispituje odnos životinja s čovjekom u literaturi i tako daje uvid u društveno stanje kulture. 2. Ako je stanje loše, a vidjet ćete da jest, onda bismo trebali znati što pomaže. Pošto ovo nije aktivistički festival (to ćemo drugi put, na toj razini se također može svašta učiniti) nego književni, onda želimo saznati kako Miljenko književnim sredstvima dijagnosticira situaciju i zašto nas to potiče.
Jedan od razloga što se uvijek vraćam Miljenkovim knjigama jest ta, u njima opričana, duboka ljudskost, osobito onda kad piše o životinjama. Tako i u ovoj knjizi. Ta se ljudskost pokazuje ponajprije kroz perspektive. Čitajući njegove knjige čitatelj kao da kamerom prati priču. Nije to filmsko pisanje kao što su neke knjige napisane u filmskim slikama, pa ih odmah zamišljaš na platnu, ovako naredane u montaži, nego je kao da pratimo, recimo, kameru Michaela Ballhausa (najbolje u filmu “Drakula” s Garyem Oldmanom) koja neprestano kruži oko lika, dođe mu jako blizu i onda –vuuuššš- uđe odjednom u njegovu glavu. I to unutar jedne rečenice, da nisi to ni primjetio, a u sljedećem trenutku je –vuuuššš- već negdje drugdje. Ali ti kao čitatelj ne možeš zaboraviti što si u glavi svog lika vidio i počinješ svijet gledati njegovim očima. Ništa od toga ne primjećuješ kao tehnički postupak, i na kraju priče imaš osjećaj da si samo pročitao neku malu tužnu, lijepu, grubu, uzbudljivu ili kakvu već epizodu o čovjeku i psu koja te na čudan način dirne. Zato što si tom Ballhausovom kamerom putovao kroz glave i duše, ljudske i životinjske. Vidio si sve što im se događa, njihovim očima. Povezivao si stvari njihovom logikom, a logike uvijek ima ako se dovoljno duboko upustiš u njih, i tako ti je odjednom sasvim razumljivo zašto neki Mladen H., zagrebački doktor prava, pregazi crnu mačku koja prolazi ulicom, jer je povjerovao kako će gaženjem crnih mačaka spriječiti nadolazeću nesreću koju one tek najavljuju. Gledamo kako Mladen daje gas i zgnječi sedam, osam tih mačaka, da izbjegne vlastitu sudbinu i svima nama je to razumljivo. Nije opravdano, ali jest razumljivo. Jednako je logično da stari bračni par u suživotu s retriverom gubi ravnotežu ako tom retriveru nešto jest, bilo da je to rak ili druga bolest. Ili da, ne daj Bože, umre, onda će i oni, sasvim je jasno, brzo napustiti ovaj svijet. Ili priča o sivom mačku koji se pojavljuje u neboderu na petom katu u trenutku najveće brige i straha tetke Kate čiji sin u tim ratnim danima u Sarajevu ne dolazi kući, ni navečer, ni cijele noći. Mačak će, nakon što ipak sve dobro završi, postati simbol, razlog sretnog završetka i mistična poveznica među ljudskim i životinjskim životima. Mogla bih sve dalje tako nabrajati i prepričavati njegove priče, gledam Miljenka, ali on šuti, uvijek tako šuti kad se ja oduševim s njegovim tekstovima, pa da nikom ne bude neugodno predlažem da nam naglas čita nešto iz nove knjige. Tako će publika sama najbolje vidjeti o čemu govorim, i da to s perspektivama nije samo tehnička finesa, neki mali spisateljski trik kojeg prepoznajemo, pa ćemo svi početi tako pisati, nego ulazimo, razmišljajući o perspektivama, u pjesničku srž njegovog pisanja. Književnost pretpostavlja – moram to još dodati prije nego što on počne čitati – da je u životu potrebno nešto što je veće od samog života, ona pretpostavlja da postoji prostor rezonancije, odjek što ga sam život ne može imati, ali može književnost. Jergovićeve ljudsko-životinjske priče govore o životu, sasvim su okrenute životu, svim tim nekim različitim likovima i pogledama na svijet. One su doživljaj i iskustvo, prigovor ovom svijetu, ali i pohvala. U činjenici da u njima zvoni taj odjek vidimo univerzalnost ove knjige, a znamo da njegove priče jednako potaknu i Nijemca i Šveđanina, Španjolca ili Talijana, koji ih čitaju u prijevodu. (i od kojih se nađe i pokoji slušatelj u publici, ipak smo hotel s najviše gostiju iz inozemstva).
Ne, neću sada duljiti, sigurna sam da će se i druge s knjigom oduševiti kao i mene. Sada ti, Miljenko, čitaj…
___ 1 Kad su Petera Handkea pitali u jednom intervjuu voli li on kad mu se netko divi, odgovorio je da ne voli, da se čak sam ne voli diviti drugima. „Ja se volim oduševiti, jer u oduševljenju postaneš bolji čovjek“, kaže. I istina je, u divljenju leži nešto pasivno, dok je oduševljenje jedna vrlo aktivna stvar. U oduševljenju se nešto pokrene u tebi, možda do te mjere da promijeniš razmišljanje ili djelovanje. Ja sam se, da Vam to odmah kažem, oduševila raznim piscima i oduševljavam se i dalje, ali u mojem slučaju ni za jednog autora taj Handkeov opis nije tako točan kao za moj odnos s Miljenkom Jergovićem i njegovim tekstovima. Oduševljenje u književnosti vrlo je subjektivna stvar. Ovisi o tome što tražiš u knjigama, ovisi o osobnim razlozima hoće li ti se knjiga svidjeti. Lako se možemo složiti o tome je li nešto dobro ili loše napisano, da li autor zna pisati ili ne. Ipak je to zanat. Ja znam puno autora čije sam knjige čitala i pred kojima bih skinula kapu. Neke od njih su imale impresivni rječnik ili zanimljivi stil ili su bile po nečemu neobične. Ali šta češ, ako te takva knjiga ne dira? Ako u njoj ne želiš stanovati ni minutu duže, ako si ju zaboravio čim si završio zadnju stranicu? Miljenkove knjige sam počela čitati (one koje su tada bile prevedene) još dok sam živjela u Njemačkoj, davne 1997. godine. Ne sjećam se više što me u njegovim pričama toliko zaintegriralo, – stil, jezik, perspektiva, ili taj meni tad još nepoznati svijet o kojemu govori, ili sve zajedno – ali pamtim onu čitateljsku sreću koju bih svaki put osjetila. Ono da ne želiš da knjiga završi, ti bi da što duže ostaneš u tom svijetu, ili da ti se tvoj svijet nekako promjeni, iako nema nikakve veze s onim u knjizi, samo je pogled na svijet odjednom drukčiji i ti skačeš od gledišta do gledišta i misliš da sve oko tebe ipak ima smisla. Svaki čitatelj zna za tu vrstu sreće, na koncu- uvijek i čitamo dalje u potrazi za takvim knjigama. I Miljenko meni i drugima piše takve knjige. Od onda sam pratila sve što radi, s kratkom pauzom kada sam se preselila u Hrvatsku i malo po malo naučila jezik. Slijedile su godine u kojima sam istraživala književni svijet ove regije i usput nekako uhvatila ritam čitajući Miljenkove nove tekstove. Eto, vidite koliko je efektno oduševljenje u književnosti, čak da Vam se autor poslije više i ne sviđa, u najmanju ruku ste čitanjem naučili jezik…
2To je na primjer dobra stvar u vođenju književnog hotela: Dozvoljen je subjektivni izbor gosta događaja. Hotel nije javna ustanova koja pri izboru programa svakome mora biti po volji. Ja predstavljam autore i knjige s kojima sam se oduševila, jer na kraju sam ja s njima na pozornici i moram podjeliti svoje čitalačko iskustvo. Ne mogu govoriti o nečemu što me nimalo ne zanima. Samo je iskreno oduševljenje takva zarazna stvar koja će možda voditi do toga da netko iz publike uzme knjigu u ruke i pročita je. A to je cilj književnog događaja.
3S naše strane dolazi Vanja, petogodišnja alfa-i-omega ljubimica u našoj kući, mješanka belgijskog ovčara, koja izgleda točno kao pas službe spašavanja u Gorskom kotaru, koga katkad vidimo u novinama, pa nam dođe da mislimo“pljunuta Vanja“ i kako Vanja možda vodi paralelni život kao superpas u brdima. Onda Malik, četrnaestogodišnji labrador s teškom displazijom, koji je suvenir bivše djelatnice hotela, ostao je da prije smrti ne trpi preseljavanje u Njemačku, a umire sada već dvije i pol godine i dobro mu ide. Osim njih, Roxanne, malo crno čudovište, koje je nakon dvije godine konačno prestalo histerično lajati na kante za smeće, stabla, vreće u šumi, ljude, druge životinje, kuće, automobile itd.
Naše sedamnaestogodišnje mačke, fine gradske gospođe po imenu Leonie i Lotta, koje su s nama došle iz Kölna ne mogu poći u festivalsku dvoranu, jer bi u tom slučaju morale napustiti mjesto pokraj peći, a to se dosad još nije dogodilo.
4Probajte nazvati veterinara ili policiju ako ste svjedok zlostavljanja životinja, pa ćete vidjeti koje to ima posljedice za zlostavljača. Nikakve. Jedino ako životinja kroz zlostavljanje postane opasnost za ljude, onda će možda biti reakcija, ali možda i ne.
5Kao i u drugim Miljenkovim knjigama tu su mi zanimljive neke uzrečice i “mudrosti”, koje ne samo da ih likovi izgovaraju, nego stalno lebde iznad pričama, svima su poznate, kao na primjer ta da je za djecu najopasnije (gore i od kamiona koji ih može pregaziti) to da progutaju pseću ili mačju dlaku koja će onda u njima narasti u velikoga ježa. Čini mi se (a možda jest) da je to dio općeg saznanja o nama i o životinjama, od Sarajeva do Zagreba, pa sigurno i ovdje u Primorju, gdje živim. Ja, Njemica, za to ranije nikad nisam čula. Kod nas psa čuvara u dvorištu odavno više nema, nema ni lanca ni zida koji bi podjelio ljudski i pseći svijet. Ljubimci su se kompletno uselili u naše ljudske kuće gdje žive naravno i djeca. Zbog toga nam ne trebaju mudrosti koje bi opravdale to što pas ostaje vani. Odjednom razumijem one moje mještane koji me tako čudno zagledaju kada prođem ulicom s djecom i psima. Kao da šećem djecu i istovremeno mašem nožem ili puškom iza njih. Kakva to može biti majka koja izlaže svoju djecu takvoj opasnosti, šeta okolo i onda ulazi s njima i s psima u istu kuću. Šta im preostaje nego odmahnuti glavom i misliti: “Pa šta, Švabica…”
Mjesto Čitatelj Pisac
ili Mačka Čovjek Pas
Nastavak serijalnog razmišljanja o ljudima i životinjama za jedan još neostvareni festival u hotelu Balatura
***
Današnji gost: Miljenko Jergović
Današnji gost našeg malog festivala već mi je duže vrijeme poznat, rado je viđen gost u Balaturi. (Zašto nam je tako poseban gost kao i razne osobne komentare voditeljice ovog susreta čitajte, ako želite, u fusnotama da ne remetimo tijek događanja 1) Čitao nam je već na terasi, i jednom, jedne vjetrovite, kišne zimske noći, u konobi. 2 Iz tog razloga nije loše da se za promjenu sretnemo na ovom portalu, u toj udobnoj dnevnoj sobi književnosti, u tom literarnom salonu u kojem svaki slušatelj ponese svoju vlastitu fotelju i osjeća se kao da je kod kuće. Zamislit ćemo da je ta naša fiktivna dvorana nadobrađena pri hotelskoj zgradi baš za taj susret. Ne smeta nam što na čitanju sudjeluju i razne kućne životinje, ove koje su došle s publikom, jednako opremljene svojim košarima i dekama 3– i ove koje igraju najvažniju ulogu u Miljenkovoj novoj knjizi. Ne smeta silna buka, ni lajanje ili njištanje, slušat ćemo i razgovarati o knjizi “Mačka Čovjek Pas”, zbirci pripovijedaka koja je nedavno izašla u beogradskoj izdavačkoj kući Rende. Imat ćemo sve što je potrebno za održavanje književnog festivala: mjesto, čitatelje i pisca.
U ovoj knjizi sakupljane su priče od kojih su mi neke već bile poznate iz nekog priloga u novinama, ali mi je drago što ih tako mogu predstaviti u obliku knjige, jer se prilozi ovdje znaju samo tako ugasiti, bez najave od jednom ih jednostavno više nema, dalje kupuješ novine taj dan, misliš da je greška u pitanju, dok se ne navikneš da toga više neće biti. Kao da je čitatelj mali pasić koga namame kobasom, malo se pozabavljaju s njime, a onda ga ipak ostave pokraj autoputa gdje valjda još uvijek čeka hoće li kobasa doći. Dobro, to je druga priča, ali je jedan od razloga što je dobro da ta knjiga postoji.
Za uvod ću ga pitati što ga je potaknulo da piše o odnosu među ljudima i životinjama, a odgovorit će, pretpostavljam, kao u prilogu za B92, da su mu mačke i psi i ostali bili važni i da ih nikad nije doživio kao niža bića i uvijek je osjećao da naš šovinizam, rasizam, mržnja prema drugim pripadnicama različitih vjera, nacija, rasa, svega živog, navijačkih grupa suprotnih nogometnih klubova, počinje od potcjenivanja i mržnje životinja i nekako mu se čini da je prvi čovjekov šovinizam zapravo šovinizam prema psima i mačkama, a poslije slijede svi ovi drugi, razređeniji i razvijeniji.
Na ljestvi bića, znači, životinja ranžira ispod čovjeka, vidjeli smo to već u tekstovima drugih sudionika festivala, općenito je naš današnji svijet određen našim ljudskim potrebama i odlukama, a životinje se tu moraju prilagoditi. Na načinu kako se netko ponaša prema onom biću kojeg vidi ispod sebe (a to može biti i suradnik, dijete, susjed ili bilo tko, ali svakako životinja) vrlo dobro vidimo kakav je čovjek, tu se nekako slobodno izražava i vrlo otvoreno pokazuje pravo lice, pogotovo ako misli da ga nitko ne vidi. Pokazuje na kraju status njegove kulture, jer je pitanje kulturnog odgoja kako se uspostavlja prema svijetu, posebno onom u kojem nema socijalne kontrole. A suživot s životinjama je takav slobodni prostor, koji je– bar u ovom kraju – još uvijek bez velike kontrole.4 To je i razlog zašto se na odnosu prema životinja u jednoj zemlji tako dobro može vidjeti kulturno stanje jednog društva.
U knjizi “Mačka Čovjek Pas” ima svakakve ljude i životinje, dobre i zločeste, a i odnosi su im jednako svakakve. Tu su Reks, Cezar, Žana, Luksi, Šajka i drugi, ispričat ću ovima u publici koji još nisu pročitali knjigu, a vidimo ih zajedno s njihovim vlasnicima ili pomatračima, nekim udovicima, familijama, prodavačima sladoleda, poznatim umjetnicama ili nekim drugim bivšim stvarnim ili izmišljenim susjedima Miljenka Jergovića.5
Dobro, većina priča u ovoj knjizi su tužne, baš nekako očajno i duboko tužne, ali ima nade i utjehe. U društvu mačke ili psa, uz njihovo prijateljstvo, sve može biti lakše. Ali na našem festivalu, to zna i Miljenko Jergović, ne govorimo samo o životinjama i kako funkcioniraju s ljudima, nego govorimo o njihovoj ulozi u književnosti. To je i razlog zašto sam ga pozvala baš sad, iako su mi tu na čekanju još drugi autori iz prethodnih stoljeća. Pozvala sam ga jer je knjiga “Mačka Čovjek Pas” sada izašla i kao da je napisana baš za naš festival, netko bi čak mogao pomisliti da sam ga platila da piše tu knjigu, ali nisam. Savršena knjiga za naše festivalske potrebe iz dva je razloga: 1. Ispituje odnos životinja s čovjekom u literaturi i tako daje uvid u društveno stanje kulture. 2. Ako je stanje loše, a vidjet ćete da jest, onda bismo trebali znati što pomaže. Pošto ovo nije aktivistički festival (to ćemo drugi put, na toj razini se također može svašta učiniti) nego književni, onda želimo saznati kako Miljenko književnim sredstvima dijagnosticira situaciju i zašto nas to potiče.
Jedan od razloga što se uvijek vraćam Miljenkovim knjigama jest ta, u njima opričana, duboka ljudskost, osobito onda kad piše o životinjama. Tako i u ovoj knjizi. Ta se ljudskost pokazuje ponajprije kroz perspektive. Čitajući njegove knjige čitatelj kao da kamerom prati priču. Nije to filmsko pisanje kao što su neke knjige napisane u filmskim slikama, pa ih odmah zamišljaš na platnu, ovako naredane u montaži, nego je kao da pratimo, recimo, kameru Michaela Ballhausa (najbolje u filmu “Drakula” s Garyem Oldmanom) koja neprestano kruži oko lika, dođe mu jako blizu i onda –vuuuššš- uđe odjednom u njegovu glavu. I to unutar jedne rečenice, da nisi to ni primjetio, a u sljedećem trenutku je –vuuuššš- već negdje drugdje. Ali ti kao čitatelj ne možeš zaboraviti što si u glavi svog lika vidio i počinješ svijet gledati njegovim očima. Ništa od toga ne primjećuješ kao tehnički postupak, i na kraju priče imaš osjećaj da si samo pročitao neku malu tužnu, lijepu, grubu, uzbudljivu ili kakvu već epizodu o čovjeku i psu koja te na čudan način dirne. Zato što si tom Ballhausovom kamerom putovao kroz glave i duše, ljudske i životinjske. Vidio si sve što im se događa, njihovim očima. Povezivao si stvari njihovom logikom, a logike uvijek ima ako se dovoljno duboko upustiš u njih, i tako ti je odjednom sasvim razumljivo zašto neki Mladen H., zagrebački doktor prava, pregazi crnu mačku koja prolazi ulicom, jer je povjerovao kako će gaženjem crnih mačaka spriječiti nadolazeću nesreću koju one tek najavljuju. Gledamo kako Mladen daje gas i zgnječi sedam, osam tih mačaka, da izbjegne vlastitu sudbinu i svima nama je to razumljivo. Nije opravdano, ali jest razumljivo. Jednako je logično da stari bračni par u suživotu s retriverom gubi ravnotežu ako tom retriveru nešto jest, bilo da je to rak ili druga bolest. Ili da, ne daj Bože, umre, onda će i oni, sasvim je jasno, brzo napustiti ovaj svijet. Ili priča o sivom mačku koji se pojavljuje u neboderu na petom katu u trenutku najveće brige i straha tetke Kate čiji sin u tim ratnim danima u Sarajevu ne dolazi kući, ni navečer, ni cijele noći. Mačak će, nakon što ipak sve dobro završi, postati simbol, razlog sretnog završetka i mistična poveznica među ljudskim i životinjskim životima. Mogla bih sve dalje tako nabrajati i prepričavati njegove priče, gledam Miljenka, ali on šuti, uvijek tako šuti kad se ja oduševim s njegovim tekstovima, pa da nikom ne bude neugodno predlažem da nam naglas čita nešto iz nove knjige. Tako će publika sama najbolje vidjeti o čemu govorim, i da to s perspektivama nije samo tehnička finesa, neki mali spisateljski trik kojeg prepoznajemo, pa ćemo svi početi tako pisati, nego ulazimo, razmišljajući o perspektivama, u pjesničku srž njegovog pisanja. Književnost pretpostavlja – moram to još dodati prije nego što on počne čitati – da je u životu potrebno nešto što je veće od samog života, ona pretpostavlja da postoji prostor rezonancije, odjek što ga sam život ne može imati, ali može književnost. Jergovićeve ljudsko-životinjske priče govore o životu, sasvim su okrenute životu, svim tim nekim različitim likovima i pogledama na svijet. One su doživljaj i iskustvo, prigovor ovom svijetu, ali i pohvala. U činjenici da u njima zvoni taj odjek vidimo univerzalnost ove knjige, a znamo da njegove priče jednako potaknu i Nijemca i Šveđanina, Španjolca ili Talijana, koji ih čitaju u prijevodu. (i od kojih se nađe i pokoji slušatelj u publici, ipak smo hotel s najviše gostiju iz inozemstva).
Ne, neću sada duljiti, sigurna sam da će se i druge s knjigom oduševiti kao i mene. Sada ti, Miljenko, čitaj…
___
1 Kad su Petera Handkea pitali u jednom intervjuu voli li on kad mu se netko divi, odgovorio je da ne voli, da se čak sam ne voli diviti drugima. „Ja se volim oduševiti, jer u oduševljenju postaneš bolji čovjek“, kaže. I istina je, u divljenju leži nešto pasivno, dok je oduševljenje jedna vrlo aktivna stvar. U oduševljenju se nešto pokrene u tebi, možda do te mjere da promijeniš razmišljanje ili djelovanje. Ja sam se, da Vam to odmah kažem, oduševila raznim piscima i oduševljavam se i dalje, ali u mojem slučaju ni za jednog autora taj Handkeov opis nije tako točan kao za moj odnos s Miljenkom Jergovićem i njegovim tekstovima. Oduševljenje u književnosti vrlo je subjektivna stvar. Ovisi o tome što tražiš u knjigama, ovisi o osobnim razlozima hoće li ti se knjiga svidjeti. Lako se možemo složiti o tome je li nešto dobro ili loše napisano, da li autor zna pisati ili ne. Ipak je to zanat. Ja znam puno autora čije sam knjige čitala i pred kojima bih skinula kapu. Neke od njih su imale impresivni rječnik ili zanimljivi stil ili su bile po nečemu neobične. Ali šta češ, ako te takva knjiga ne dira? Ako u njoj ne želiš stanovati ni minutu duže, ako si ju zaboravio čim si završio zadnju stranicu? Miljenkove knjige sam počela čitati (one koje su tada bile prevedene) još dok sam živjela u Njemačkoj, davne 1997. godine. Ne sjećam se više što me u njegovim pričama toliko zaintegriralo, – stil, jezik, perspektiva, ili taj meni tad još nepoznati svijet o kojemu govori, ili sve zajedno – ali pamtim onu čitateljsku sreću koju bih svaki put osjetila. Ono da ne želiš da knjiga završi, ti bi da što duže ostaneš u tom svijetu, ili da ti se tvoj svijet nekako promjeni, iako nema nikakve veze s onim u knjizi, samo je pogled na svijet odjednom drukčiji i ti skačeš od gledišta do gledišta i misliš da sve oko tebe ipak ima smisla. Svaki čitatelj zna za tu vrstu sreće, na koncu- uvijek i čitamo dalje u potrazi za takvim knjigama. I Miljenko meni i drugima piše takve knjige. Od onda sam pratila sve što radi, s kratkom pauzom kada sam se preselila u Hrvatsku i malo po malo naučila jezik. Slijedile su godine u kojima sam istraživala književni svijet ove regije i usput nekako uhvatila ritam čitajući Miljenkove nove tekstove. Eto, vidite koliko je efektno oduševljenje u književnosti, čak da Vam se autor poslije više i ne sviđa, u najmanju ruku ste čitanjem naučili jezik…
2 To je na primjer dobra stvar u vođenju književnog hotela: Dozvoljen je subjektivni izbor gosta događaja. Hotel nije javna ustanova koja pri izboru programa svakome mora biti po volji. Ja predstavljam autore i knjige s kojima sam se oduševila, jer na kraju sam ja s njima na pozornici i moram podjeliti svoje čitalačko iskustvo. Ne mogu govoriti o nečemu što me nimalo ne zanima. Samo je iskreno oduševljenje takva zarazna stvar koja će možda voditi do toga da netko iz publike uzme knjigu u ruke i pročita je. A to je cilj književnog događaja.
3 S naše strane dolazi Vanja, petogodišnja alfa-i-omega ljubimica u našoj kući, mješanka belgijskog ovčara, koja izgleda točno kao pas službe spašavanja u Gorskom kotaru, koga katkad vidimo u novinama, pa nam dođe da mislimo“pljunuta Vanja“ i kako Vanja možda vodi paralelni život kao superpas u brdima. Onda Malik, četrnaestogodišnji labrador s teškom displazijom, koji je suvenir bivše djelatnice hotela, ostao je da prije smrti ne trpi preseljavanje u Njemačku, a umire sada već dvije i pol godine i dobro mu ide. Osim njih, Roxanne, malo crno čudovište, koje je nakon dvije godine konačno prestalo histerično lajati na kante za smeće, stabla, vreće u šumi, ljude, druge životinje, kuće, automobile itd.
Naše sedamnaestogodišnje mačke, fine gradske gospođe po imenu Leonie i Lotta, koje su s nama došle iz Kölna ne mogu poći u festivalsku dvoranu, jer bi u tom slučaju morale napustiti mjesto pokraj peći, a to se dosad još nije dogodilo.
4 Probajte nazvati veterinara ili policiju ako ste svjedok zlostavljanja životinja, pa ćete vidjeti koje to ima posljedice za zlostavljača. Nikakve. Jedino ako životinja kroz zlostavljanje postane opasnost za ljude, onda će možda biti reakcija, ali možda i ne.
5 Kao i u drugim Miljenkovim knjigama tu su mi zanimljive neke uzrečice i “mudrosti”, koje ne samo da ih likovi izgovaraju, nego stalno lebde iznad pričama, svima su poznate, kao na primjer ta da je za djecu najopasnije (gore i od kamiona koji ih može pregaziti) to da progutaju pseću ili mačju dlaku koja će onda u njima narasti u velikoga ježa. Čini mi se (a možda jest) da je to dio općeg saznanja o nama i o životinjama, od Sarajeva do Zagreba, pa sigurno i ovdje u Primorju, gdje živim. Ja, Njemica, za to ranije nikad nisam čula. Kod nas psa čuvara u dvorištu odavno više nema, nema ni lanca ni zida koji bi podjelio ljudski i pseći svijet. Ljubimci su se kompletno uselili u naše ljudske kuće gdje žive naravno i djeca. Zbog toga nam ne trebaju mudrosti koje bi opravdale to što pas ostaje vani. Odjednom razumijem one moje mještane koji me tako čudno zagledaju kada prođem ulicom s djecom i psima. Kao da šećem djecu i istovremeno mašem nožem ili puškom iza njih. Kakva to može biti majka koja izlaže svoju djecu takvoj opasnosti, šeta okolo i onda ulazi s njima i s psima u istu kuću. Šta im preostaje nego odmahnuti glavom i misliti: “Pa šta, Švabica…”