Da postoji neki svesvjetski mjerač frekvencije riječī u svim jezicima i da se može utvrditi koje riječi običan svijet i njegovi vođe najviše koriste, vjerujem da bi među najčešće korištenim riječima 2020. godine, u doba koronavirusa, bila ‘mjera’, odnosno plural te imenice: potrebne i nužne mjere, kratkoročne i dugoročne mjere, blage i represivne mjere, mjere opreza ili predostrožnosti, zdravstvene ili javnozdravstvene mjere, ekonomske mjere, policijske mjere i razne druge mjere.
Gdje su mjere, tu se nešto mjeri i odmjerava; gdje se nešto mjeri i odmjerava, tu se nešto siječe i odsijeca; gdje se nešto siječe i odsijeca, tu se nešto baca i odbacuje; a gdje se nešto baca i odbacuje, treba zastati i razmisliti. Tko mjeri i odmjerava, i što i zašto, i prema kojim mjerilima, i za čiju korist? Sve se mjere – kažu nam, dakako – uvode i provode za naše dobro, radi naše sigurnosti, a u krajnjem slučaju i radi naše slobode. Ali sigurnost nikako da steknemo, a i slobode je sve manje. Stvar je u tome da se ni sigurnost, ni slobodu ne može ostvariti represijom.
Austrijski pjesnik Erich Fried, u pjesmi „Herrschaftsfreiheit“ (Sloboda vladavine) iz 1984. godine, kaže:
Reći “Ovdje vlada sloboda” uvijek je zabluda ili pak laž:
Sloboda ne vlada
(Erich Fried, „Herrschaftsfreiheit“, u: Erich Fried, Gedichte, Stuttgart: Reclam, 2002., str. 25.)
Sloboda ne može „zavladati“ i „vladati“, slobodu ne može vladar donijeti, slobodu se ne može proglasiti i inaugurirati, ali ju se može krivotvoriti i kao takvu zloupotrebljavati, što oduvijek, pa i danas, čine svi oni pojedinci, institucije i sistemi koji teže stjecanju, uvećavanju i iživljavanju moći pomoću represije i drugih oblika nasilja. Kad totalitarna svijest vladara naiđe na odjek u borniranoj autoritarnoj svijesti podanika, može se, bez ikakvih smetnji, ostvariti sve što vladari požele, pa čak i uvjeriti podanike da je karikatura sigurnosti i slobode najvjernija slika sigurnosti i slobode.
Kako im to uspijeva? Formula nije nova i prilično je jednostavna, a glavni element u njoj je – strah. Prije svega, strah od nepoznatog kao neprijatelja. Globalni je virus, u tom smislu, savršen neprijatelj. Da bi se ostvarila totalna kontrola, ne treba više huškati jedne ljude na druge, ne treba nikoga izdvajati, ne treba praviti konclogore za pojedine skupine ljudi i nikoga ne treba trijebiti. U globalnom konclogoru svi smo napokon jednaki i dovoljno je proširiti i redovno podgrijavati strah od općeg istrebljenja da bi se sve ljude, bez izuzetka, podčinilo i držalo u pokornosti.
Važan je moment i to što je u posljednje vrijeme stvoren dojam da su politika i policija ustuknule pred znanjem i znanošću, što svakoj tvrdnji i svakoj mjeri koja se na nju poziva priskrbljuje aureolu nepogrešivosti. Ni to nije ništa novo: ideali krajnje egzaktnosti i apsolutne učinkovitosti, praćeni samouvjerenošću koja često prerasta u aroganciju, svojstveni su svakom autoritetu, i u znanstvenom znanju, i u medicinskoj skrbi, i u političkom vladanju, i u policijskom postupanju. Iako još uvijek nitko ništa ne zna i krhko je znanje, to ne sprečava medicinske i političke autoritete da nastupaju s pozicije sigurnog znanja i prema tome odlučno odmjeravaju mjere. A u stvarnosti vidimo da se prognoze ujutro iznose kao neoborive činjenice, da bi se navečer bez pardona opovrgavale; mjere koje se danas uvode kao nužne već sutra se zamjenjuju drugim i drugačijim mjerama, a obesmišljavaju se i pri samom uvođenju s brojnim iznimkama od strogih pravila; društvo se tretira kao jednostavna mašina koju se može paliti i gasiti po volji, a ako nešto zapne, može se lako popraviti. Naravno, sve to je, kako je rekao Fried, ili zabluda ili laž.
Stoga i ovdje treba poslušati Frieda koji je u pjesmi „Angst und Zweifel“ (Strah i sumnja) iz 1974. godine savjetovao:
Ne sumnjaj u onoga koji ti kaže da se boji
ali boj se onoga koji ti kaže da nema nikakve sumnje
(Erich Fried, „Angst und Zweifel“, u: Erich Fried, Gedichte, Stuttgart: Reclam, 2002., str. 29.)
Narod se, ipak, ne boji onih koji ne sumnjaju ni u što ili se prave da ne sumnjaju ni u što. Štoviše, narod se baš njima utječe i kod njih pronalazi utjehu, previđajući da su oni koji u opasnosti dolaze kao spasitelji nerijetko izvor opasnosti za koju tvrde da je jedino oni mogu otkloniti. Kako im to uspijeva – već sam naznačio. Kad se materijal raskvasi, lakše ga je oblikovati, otpor materijala je manji ili ga uopće nema. Tako i danas: raskvašen strahom, narod sasvim lako prihvaća bilo kakve mjere, a mjerodavci osim straha koriste i pradavni ljudski san o potpunom miru i čistoći, stanju lišenom bilo kakvih tenzija i problema. U boljim verzijama tog sna teži se, recimo, apsolutnom zdravlju, individualnom i kolektivnom, pa se na putu prema tom cilju zbiva napredak medicine koji neosporno produžava prosječni ljudski vijek i povećava kvalitetu ljudskog života. Ali i ta se težnja može izvrgnuti u ono što je u povijesti bilo mnogo češće, a to je opsesija rasnom, etničkom, vjerskom i ideološkom čistoćom. Taj san je na javi oduvijek proizvodio krvave košmare, ali ne smijemo zaboraviti da su struktura onog higijenskog sna i njegov rad, a ponekad i njegove posljedice, jednaki strukturi, radu i posljedicama utopijā totalne kontrole, koje su rezultirale i još uvijek rezultiraju ljudskim klaonicama. Jer: apsolutno zdravlje, apsolutna sigurnost, apsolutna sloboda, ciljevi koji se čine neupitno pozitivnima i poželjnima, mogu se ostvariti jedino nasiljem – represivnim mjerama čija nas provedba udaljava od takvih ciljeva.
Mislim da o tome govori Erich Fried u pjesmi „Die Maßnahmen“ (Mjere), objavljenoj 1958. godine, u svom uobičajeno transparentnom i ekonomičnom stilu, koji ipak izmiče banalnosti jer uspješno transformira dosjetke u nešto nalik na biblijske mudre izreke. Evo, u mom prijevodu, i te Friedove pjesme koja me je zapravo i potaknula da sastavim ovaj zapis o mjerama:
Kolje se lijene svijet postaje marljiv
Kolje se ružne svijet postaje lijep
Kolje se glupe svijet postaje pametan
Kolje se bolesne svijet postaje zdrav
Kolje se tužne svijet postaje veseo
Kolje se stare svijet postaje mlad
Kolje se neprijatelje svijet postaje prijateljski
Kolje se zle svijet postaje dobar
(Erich Fried, „Die Maßnahmen“, u: Erich Fried, Gedichte, Stuttgart: Reclam, 2002., str. 39.)
Mjere
Da postoji neki svesvjetski mjerač frekvencije riječī u svim jezicima i da se može utvrditi koje riječi običan svijet i njegovi vođe najviše koriste, vjerujem da bi među najčešće korištenim riječima 2020. godine, u doba koronavirusa, bila ‘mjera’, odnosno plural te imenice: potrebne i nužne mjere, kratkoročne i dugoročne mjere, blage i represivne mjere, mjere opreza ili predostrožnosti, zdravstvene ili javnozdravstvene mjere, ekonomske mjere, policijske mjere i razne druge mjere.
Gdje su mjere, tu se nešto mjeri i odmjerava; gdje se nešto mjeri i odmjerava, tu se nešto siječe i odsijeca; gdje se nešto siječe i odsijeca, tu se nešto baca i odbacuje; a gdje se nešto baca i odbacuje, treba zastati i razmisliti. Tko mjeri i odmjerava, i što i zašto, i prema kojim mjerilima, i za čiju korist? Sve se mjere – kažu nam, dakako – uvode i provode za naše dobro, radi naše sigurnosti, a u krajnjem slučaju i radi naše slobode. Ali sigurnost nikako da steknemo, a i slobode je sve manje. Stvar je u tome da se ni sigurnost, ni slobodu ne može ostvariti represijom.
Austrijski pjesnik Erich Fried, u pjesmi „Herrschaftsfreiheit“ (Sloboda vladavine) iz 1984. godine, kaže:
Reći
“Ovdje
vlada sloboda”
uvijek je
zabluda
ili pak
laž:
Sloboda
ne vlada
(Erich Fried, „Herrschaftsfreiheit“, u: Erich Fried, Gedichte, Stuttgart: Reclam, 2002., str. 25.)
Sloboda ne može „zavladati“ i „vladati“, slobodu ne može vladar donijeti, slobodu se ne može proglasiti i inaugurirati, ali ju se može krivotvoriti i kao takvu zloupotrebljavati, što oduvijek, pa i danas, čine svi oni pojedinci, institucije i sistemi koji teže stjecanju, uvećavanju i iživljavanju moći pomoću represije i drugih oblika nasilja. Kad totalitarna svijest vladara naiđe na odjek u borniranoj autoritarnoj svijesti podanika, može se, bez ikakvih smetnji, ostvariti sve što vladari požele, pa čak i uvjeriti podanike da je karikatura sigurnosti i slobode najvjernija slika sigurnosti i slobode.
Kako im to uspijeva? Formula nije nova i prilično je jednostavna, a glavni element u njoj je – strah. Prije svega, strah od nepoznatog kao neprijatelja. Globalni je virus, u tom smislu, savršen neprijatelj. Da bi se ostvarila totalna kontrola, ne treba više huškati jedne ljude na druge, ne treba nikoga izdvajati, ne treba praviti konclogore za pojedine skupine ljudi i nikoga ne treba trijebiti. U globalnom konclogoru svi smo napokon jednaki i dovoljno je proširiti i redovno podgrijavati strah od općeg istrebljenja da bi se sve ljude, bez izuzetka, podčinilo i držalo u pokornosti.
Važan je moment i to što je u posljednje vrijeme stvoren dojam da su politika i policija ustuknule pred znanjem i znanošću, što svakoj tvrdnji i svakoj mjeri koja se na nju poziva priskrbljuje aureolu nepogrešivosti. Ni to nije ništa novo: ideali krajnje egzaktnosti i apsolutne učinkovitosti, praćeni samouvjerenošću koja često prerasta u aroganciju, svojstveni su svakom autoritetu, i u znanstvenom znanju, i u medicinskoj skrbi, i u političkom vladanju, i u policijskom postupanju. Iako još uvijek nitko ništa ne zna i krhko je znanje, to ne sprečava medicinske i političke autoritete da nastupaju s pozicije sigurnog znanja i prema tome odlučno odmjeravaju mjere. A u stvarnosti vidimo da se prognoze ujutro iznose kao neoborive činjenice, da bi se navečer bez pardona opovrgavale; mjere koje se danas uvode kao nužne već sutra se zamjenjuju drugim i drugačijim mjerama, a obesmišljavaju se i pri samom uvođenju s brojnim iznimkama od strogih pravila; društvo se tretira kao jednostavna mašina koju se može paliti i gasiti po volji, a ako nešto zapne, može se lako popraviti. Naravno, sve to je, kako je rekao Fried, ili zabluda ili laž.
Stoga i ovdje treba poslušati Frieda koji je u pjesmi „Angst und Zweifel“ (Strah i sumnja) iz 1974. godine savjetovao:
Ne sumnjaj
u onoga
koji ti kaže
da se boji
ali boj se
onoga
koji ti kaže
da nema nikakve sumnje
(Erich Fried, „Angst und Zweifel“, u: Erich Fried, Gedichte, Stuttgart: Reclam, 2002., str. 29.)
Narod se, ipak, ne boji onih koji ne sumnjaju ni u što ili se prave da ne sumnjaju ni u što. Štoviše, narod se baš njima utječe i kod njih pronalazi utjehu, previđajući da su oni koji u opasnosti dolaze kao spasitelji nerijetko izvor opasnosti za koju tvrde da je jedino oni mogu otkloniti. Kako im to uspijeva – već sam naznačio. Kad se materijal raskvasi, lakše ga je oblikovati, otpor materijala je manji ili ga uopće nema. Tako i danas: raskvašen strahom, narod sasvim lako prihvaća bilo kakve mjere, a mjerodavci osim straha koriste i pradavni ljudski san o potpunom miru i čistoći, stanju lišenom bilo kakvih tenzija i problema. U boljim verzijama tog sna teži se, recimo, apsolutnom zdravlju, individualnom i kolektivnom, pa se na putu prema tom cilju zbiva napredak medicine koji neosporno produžava prosječni ljudski vijek i povećava kvalitetu ljudskog života. Ali i ta se težnja može izvrgnuti u ono što je u povijesti bilo mnogo češće, a to je opsesija rasnom, etničkom, vjerskom i ideološkom čistoćom. Taj san je na javi oduvijek proizvodio krvave košmare, ali ne smijemo zaboraviti da su struktura onog higijenskog sna i njegov rad, a ponekad i njegove posljedice, jednaki strukturi, radu i posljedicama utopijā totalne kontrole, koje su rezultirale i još uvijek rezultiraju ljudskim klaonicama. Jer: apsolutno zdravlje, apsolutna sigurnost, apsolutna sloboda, ciljevi koji se čine neupitno pozitivnima i poželjnima, mogu se ostvariti jedino nasiljem – represivnim mjerama čija nas provedba udaljava od takvih ciljeva.
Mislim da o tome govori Erich Fried u pjesmi „Die Maßnahmen“ (Mjere), objavljenoj 1958. godine, u svom uobičajeno transparentnom i ekonomičnom stilu, koji ipak izmiče banalnosti jer uspješno transformira dosjetke u nešto nalik na biblijske mudre izreke. Evo, u mom prijevodu, i te Friedove pjesme koja me je zapravo i potaknula da sastavim ovaj zapis o mjerama:
Kolje se lijene
svijet postaje marljiv
Kolje se ružne
svijet postaje lijep
Kolje se glupe
svijet postaje pametan
Kolje se bolesne
svijet postaje zdrav
Kolje se tužne
svijet postaje veseo
Kolje se stare
svijet postaje mlad
Kolje se neprijatelje
svijet postaje prijateljski
Kolje se zle
svijet postaje dobar
(Erich Fried, „Die Maßnahmen“, u: Erich Fried, Gedichte, Stuttgart: Reclam, 2002., str. 39.)