(roman Hasana Hujdura, izdavač Bosanska medijska grupa Tuzla, 2017.)
Da novinari u zrelim stvaralačkim godinama mogu biti i dobri prozaisti, nesporno to potvrđuje i tuzlanski penzionisani novinar Hasan Hujdur (Seljublje, Tuzla, 1950.) svojim izletom u književno područje zvano savremeni roman. Nakon što je prije više od dvije decenije objavio radio dramu „Slučaj Andrije Kalete“, a prije petnaestak godina „Ljiljanov ratni dnevnik“, u kome je iznio svoju percepciju rata kroz vlastito iskustvo na tuzlanskom ratištu, usudio se okušati i zaploviti dubokim i uzburkanim vodama moderne književnosti, opisujući u romanu „Misterija kamena – saga o Selu“, na sebi svojstven način, traganje za nacionalnim identitetom Hajrulaha, sina Sinanudina. To traganje Hajrulah istražuje kroz historijske, više tragične sudbine svojih predaka još od Kulina Bana, osmanskih vremena, preko habzburških i Titovih do evo ovih naših današnjih.
Iako temu najavljuje već u Prologu, autor ipak kroz cio roman, sročen na nešto više od 300 stranica britko i pitko ispisanog teksta, čitaoca ni jednog momenta ne ostavlja u nedoumici o glavnoj niti narativa, mada temu povremeno proširuje i na neke druge oblasti života koje su i danas tako aktuelne i polemične u Bosni i Hercegovini: politiku i političare, korupciju i nepotizam, nezaposlenost i turbo biznismene, religiju i vjernike, demokratiju i anarhiju, i sl. Iza idiličnog naslova roman „Misterija kamena“, kojim autor želi opravdati njegov podnaslov “Saga o Selu”, krije se istinita drama nastajanja, rasta i življenja Sela, naselja na domak grada čiji stanovnici žive u trajanju, ali i umiranju u krvi i glibu, uz svakodnevne tuge, radosti i optimizmu koji ovdje uvijek pobjeđuje.
U maniru velikih scenarista, autor roman započinje i završava na istom mjestu – na Seoskoj autobuskoj stanici u različitim vremenima i na dvjema različitim nivoima tehničko-tehnološkog napretka i sa nešto izmijenjenom sviješću ljudi o tom trenutku življenja, ne samo u Selu nego u globalnom svijetu. U taj relativno kratki vremenski interval – kroz napredak tehnologije i njenih alata – Hasan Hujdur smješta radnju romana i njegove likove, o čemu čitaocu cijelu tu storiju na različite načine pripovijeda glavni lik Hajrulah kroz svoje mudre misli i razgovor sa mještanima. Pri tome autor vješto isprepliće fakte i fikciju, često nizajući sekvence romana sa kratkom i pomalo zagonetnom fabulom i likovima koje će čitaocu postati jasniji u narednim poglavljima, te se zato ovo djelo, u jednom dijelu, može iščitavatati i kao krimi roman.
„Misterija kamena – saga o Selu“ mogla bi se svrstati u one romane za koje bi na prvi pogled mogli pomisliti da su već napisani, jer je to priča o jednom bosanskom selu i jednom tragičnom događaju, sa svim onim njegovim karakteristikama, običajima, kulturi, načinu života i slično. No, i površnom analizom čitatelj se može uvjeriti da ovakav roman kod nas još nije napisan s obzirom da je ovo zapravo nekonvencionalno djelo, kako po svojoj strukturi tako i po načinu naracije.Takva arhitektura romana proistekla je, moglo bi se reći, iz autorove vještine preplitanja misli i veoma brze izmjene sekvenci. Hasan Hujdur u ovom romanu pripovijeda ne samo o Selu (to je ime sela), već i o načinu nastanka radnje u romanu i njenom bilježenju, uvodeći u priču, osim glavnog lika Hajrulaha, i vještog pisca koji će Hajrulahu u pisanju biti neka vrsta korektiva. Zato je to i roman o načinu pisanja romana.
To dosta kompleksno Hajrulahovo kazivanje ne zasniva se na crno-bijelom slikanju sela i njegovih stanovnika, nego u različitim nijansama i na briljantnom portretiranju cijele jedne galerije likova koji se razlikuju po fizičkim, psihološkim i karakternim crtama, što djelu daje poseban pečat.
Dio radnje u „Misteriji kamena“ je smješten i u tranzicijski društveni milje, počev od slikanja političara do portretisanja ljudi iz dijaspore. Dok ovi prvi izbornim inženjeringom, a prije svega kupovinom glasova na izborima, nastoje sačuvati svoje ranije stečene političke i ekonomske pozicije, dotle se ovi drugi dilanjem droge i mafijaškim obračunima žele dobro pozicionirati u društvu, obogatiti i postati vodeći sloj društva, a vlastiti imidž izgraditi kao vlasnici skupih automobila i drugih simbola moći i prestiža.
„Misterija kamena – saga o Selu“ je roman i o sazrijevanju demokratije na našim prostorima („Demokratsko ratovanje umne manjine, sa populističkom, dakle manje umnom većinom, svakih izbora završava se pobjedom većine. To je osnovno načelo demokratije i ne može se mijenjati.“). Dakle, demokratije kako je shvataju stanovnici Sela. U tom slikanju današnjeg vremena autor nije zaobišao ni pojavu vehabizma, kao ni priču o svjetskoj ugroženosti muslimana, kao i pogleda na svjetsku, globalnu politiku uz upozorenje da je „svijet na rubu katastrofe“. Roman je ovo, dakle, i o svjetskim toptemama koje ovih godina zaokupljuju pažnju evropske pa i šire javnosti.
Posebna vrijednost romana je jezik. Osim što je roman pisan bosanskim jezikom sa čestom upotrebom arhaičnih izraza koji su u Bosni pomalo i zaboravaljeni, autor, s druge strane, u prikazivanju modernih vremena poseže i za internetskom terminologijom uvodeći u narativ i fejzbukov žargona kako bi što vjerodostojnije dočarao vrijeme u kome žive njegovi junaci.
Mada se kroz roman „Misterija kamena – saga o Selu“ jasno provlači osnovna nit djela – traganje o identitetu, autor tu poruku potencira i u jednom Hajrulahovom monologu: „Priča o Maloj knjizi je samo isječak tragične priče o Selu u ratu i ratu u Selu, o njegovim ljudima u ratu i ratu u ljudima, priče čiji početak seže u davnu prošlost i koja se nikad ne može ispričati u apsolutnoj punoći istine. Zato se uvijek ponavlja kao da traga za istinitim početkom, ali se uvijek završava tragičnije od prethodne i još produbljenijom zamršenoću svoga ishodišta“.
Ako je suditi po jednom kratkom odlomku iz romana da „svaka priča mora da bude napisana tako da joj sadržaj bude lijep“, jer samo tako može „da razgali dušu čitatelja, da ga malo zabrine, ali i nasmije“ – onda se može reći da je, uz osnovnu poentu djela, u tom kontekstu odslikana i još jedna, za čitatelja ne manje važna, karakteristika ovog romana. Jer, Hasan Hujdur ovim djelom čitaocu nije ponudio prevashodno samo osnovnu poruku i „razgalio mu dušu“, nego je svojim spisateljskim potencijalom književnoj kritici na sebe skrenuo pažnju, nagovještavajući neke nove trendove u našoj literaturi.
Misterija kamena
(roman Hasana Hujdura, izdavač Bosanska medijska grupa Tuzla, 2017.)
Da novinari u zrelim stvaralačkim godinama mogu biti i dobri prozaisti, nesporno to potvrđuje i tuzlanski penzionisani novinar Hasan Hujdur (Seljublje, Tuzla, 1950.) svojim izletom u književno područje zvano savremeni roman. Nakon što je prije više od dvije decenije objavio radio dramu „Slučaj Andrije Kalete“, a prije petnaestak godina „Ljiljanov ratni dnevnik“, u kome je iznio svoju percepciju rata kroz vlastito iskustvo na tuzlanskom ratištu, usudio se okušati i zaploviti dubokim i uzburkanim vodama moderne književnosti, opisujući u romanu „Misterija kamena – saga o Selu“, na sebi svojstven način, traganje za nacionalnim identitetom Hajrulaha, sina Sinanudina. To traganje Hajrulah istražuje kroz historijske, više tragične sudbine svojih predaka još od Kulina Bana, osmanskih vremena, preko habzburških i Titovih do evo ovih naših današnjih.
Iako temu najavljuje već u Prologu, autor ipak kroz cio roman, sročen na nešto više od 300 stranica britko i pitko ispisanog teksta, čitaoca ni jednog momenta ne ostavlja u nedoumici o glavnoj niti narativa, mada temu povremeno proširuje i na neke druge oblasti života koje su i danas tako aktuelne i polemične u Bosni i Hercegovini: politiku i političare, korupciju i nepotizam, nezaposlenost i turbo biznismene, religiju i vjernike, demokratiju i anarhiju, i sl. Iza idiličnog naslova roman „Misterija kamena“, kojim autor želi opravdati njegov podnaslov “Saga o Selu”, krije se istinita drama nastajanja, rasta i življenja Sela, naselja na domak grada čiji stanovnici žive u trajanju, ali i umiranju u krvi i glibu, uz svakodnevne tuge, radosti i optimizmu koji ovdje uvijek pobjeđuje.
U maniru velikih scenarista, autor roman započinje i završava na istom mjestu – na Seoskoj autobuskoj stanici u različitim vremenima i na dvjema različitim nivoima tehničko-tehnološkog napretka i sa nešto izmijenjenom sviješću ljudi o tom trenutku življenja, ne samo u Selu nego u globalnom svijetu. U taj relativno kratki vremenski interval – kroz napredak tehnologije i njenih alata – Hasan Hujdur smješta radnju romana i njegove likove, o čemu čitaocu cijelu tu storiju na različite načine pripovijeda glavni lik Hajrulah kroz svoje mudre misli i razgovor sa mještanima. Pri tome autor vješto isprepliće fakte i fikciju, često nizajući sekvence romana sa kratkom i pomalo zagonetnom fabulom i likovima koje će čitaocu postati jasniji u narednim poglavljima, te se zato ovo djelo, u jednom dijelu, može iščitavatati i kao krimi roman.
„Misterija kamena – saga o Selu“ mogla bi se svrstati u one romane za koje bi na prvi pogled mogli pomisliti da su već napisani, jer je to priča o jednom bosanskom selu i jednom tragičnom događaju, sa svim onim njegovim karakteristikama, običajima, kulturi, načinu života i slično. No, i površnom analizom čitatelj se može uvjeriti da ovakav roman kod nas još nije napisan s obzirom da je ovo zapravo nekonvencionalno djelo, kako po svojoj strukturi tako i po načinu naracije.Takva arhitektura romana proistekla je, moglo bi se reći, iz autorove vještine preplitanja misli i veoma brze izmjene sekvenci. Hasan Hujdur u ovom romanu pripovijeda ne samo o Selu (to je ime sela), već i o načinu nastanka radnje u romanu i njenom bilježenju, uvodeći u priču, osim glavnog lika Hajrulaha, i vještog pisca koji će Hajrulahu u pisanju biti neka vrsta korektiva. Zato je to i roman o načinu pisanja romana.
To dosta kompleksno Hajrulahovo kazivanje ne zasniva se na crno-bijelom slikanju sela i njegovih stanovnika, nego u različitim nijansama i na briljantnom portretiranju cijele jedne galerije likova koji se razlikuju po fizičkim, psihološkim i karakternim crtama, što djelu daje poseban pečat.
Dio radnje u „Misteriji kamena“ je smješten i u tranzicijski društveni milje, počev od slikanja političara do portretisanja ljudi iz dijaspore. Dok ovi prvi izbornim inženjeringom, a prije svega kupovinom glasova na izborima, nastoje sačuvati svoje ranije stečene političke i ekonomske pozicije, dotle se ovi drugi dilanjem droge i mafijaškim obračunima žele dobro pozicionirati u društvu, obogatiti i postati vodeći sloj društva, a vlastiti imidž izgraditi kao vlasnici skupih automobila i drugih simbola moći i prestiža.
„Misterija kamena – saga o Selu“ je roman i o sazrijevanju demokratije na našim prostorima („Demokratsko ratovanje umne manjine, sa populističkom, dakle manje umnom većinom, svakih izbora završava se pobjedom većine. To je osnovno načelo demokratije i ne može se mijenjati.“). Dakle, demokratije kako je shvataju stanovnici Sela. U tom slikanju današnjeg vremena autor nije zaobišao ni pojavu vehabizma, kao ni priču o svjetskoj ugroženosti muslimana, kao i pogleda na svjetsku, globalnu politiku uz upozorenje da je „svijet na rubu katastrofe“. Roman je ovo, dakle, i o svjetskim toptemama koje ovih godina zaokupljuju pažnju evropske pa i šire javnosti.
Posebna vrijednost romana je jezik. Osim što je roman pisan bosanskim jezikom sa čestom upotrebom arhaičnih izraza koji su u Bosni pomalo i zaboravaljeni, autor, s druge strane, u prikazivanju modernih vremena poseže i za internetskom terminologijom uvodeći u narativ i fejzbukov žargona kako bi što vjerodostojnije dočarao vrijeme u kome žive njegovi junaci.
Mada se kroz roman „Misterija kamena – saga o Selu“ jasno provlači osnovna nit djela – traganje o identitetu, autor tu poruku potencira i u jednom Hajrulahovom monologu: „Priča o Maloj knjizi je samo isječak tragične priče o Selu u ratu i ratu u Selu, o njegovim ljudima u ratu i ratu u ljudima, priče čiji početak seže u davnu prošlost i koja se nikad ne može ispričati u apsolutnoj punoći istine. Zato se uvijek ponavlja kao da traga za istinitim početkom, ali se uvijek završava tragičnije od prethodne i još produbljenijom zamršenoću svoga ishodišta“.
Ako je suditi po jednom kratkom odlomku iz romana da „svaka priča mora da bude napisana tako da joj sadržaj bude lijep“, jer samo tako može „da razgali dušu čitatelja, da ga malo zabrine, ali i nasmije“ – onda se može reći da je, uz osnovnu poentu djela, u tom kontekstu odslikana i još jedna, za čitatelja ne manje važna, karakteristika ovog romana. Jer, Hasan Hujdur ovim djelom čitaocu nije ponudio prevashodno samo osnovnu poruku i „razgalio mu dušu“, nego je svojim spisateljskim potencijalom književnoj kritici na sebe skrenuo pažnju, nagovještavajući neke nove trendove u našoj literaturi.