Sanjam Krležu. Tu je negdje, iz prikrajka, i Ivo Andrić. U snu misao: progovorili pravi ljudi, rat je pri kraju. To potvrđuje činjenica da ih obojicu, posljednjih mjeseci 1994, čitam kao u dobra mirna vremena. Opuštam se, učim, provjeravam. Kad su ovdje, u Sarajevu, trajali najžešći okršaji, sve mi ovo nije ni padalo na um. San me stalno podsjećao na ponovno pročitana djela – Ivo Andrić: Razvoj duhovnog života u Bosni pod utjecajem turske vladavine. Doktorska disertacija obranjena u Gracu 1924. godine. Sedamdeseta obljetnica. Miroslav Krleža: Bogumilski mramorovi, likovna studija na koju se i danas pozivaju neki znanstvenici kao na neki ključni dokument. Miroslav Krleža: U Drezdenu (Mister Vu-San-Pej zanima se za srpsko-hrvatsko pitanje), objavljeno u Književnoj republici 1924. Opet ista obljetnica. Hrvatsko- srpski odnosi, odnosi Srpstva, države i slavne artiljerije, kako kaže Krleža, i Hrvatstva koje je bilo država, ali u vrijeme kad nije bilo artiljerije (prije tisuću i više godina) nikada u povijesti nisu bili zamršeni kao danas: rat im dođe kao vatra za roštilj na kojem se peku dva naroda. Uz to, za zbunjenog Kineza Vu-San-Peja dodatni argumenti za zbunjenost (novu, dakako): ni gospodin Krleža s njim ne može razgovarati samo o hrvatskom i srpskom iliti hrvatsko- srpskom iliti srpsko- hrvatskom iliti eshazijskom jeziku, a da ne spomene i novi, bosanski, tj. bošnjački, tj. hrvatski i srpski kojim govore Bošnjaci- Muslimani, niti, kao nekad, samo o Hrvatsko- Srpsko- Slovenskoj državi, prozvanoj Jugoslavija i propaloj dva puta, već i o Bosni i Hercegovini, koja ima dva imena a računa se u jednu državu, u kojoj žive tri naroda i govore svaki svojim jezikom. U snu me drži strašna radoznalost kako će sve to gospodin Krleža, uz pomoć Andrića, raspetljati s Kinezom, koji se pred njim 1924. godine pravio većim Kinezom nego što obaviješteni Kinez jest, u čijoj zemlji ima toliko raznih naroda i toliko jezika da nitko nikoga ne razumije, ali, eto, žive jedni s drugim bez rata i prave se da sve razumiju.
Ali, umjesto s Krležom i Andrićem, Kinez Vu-San-Pej započinje razgovor sa mnom.
– Dakle, vi ste iz Bosne i Hercegovine. Iz Bosne i Hercegovine? Da? He- he!
To njegovo “he-he” nekako u isto vrijeme odjekne i u meni. Smijemo se obojica. On ne zna gdje je moja zemlja? He-he! Tko danas ne zna gdje je Bosna i Hercegovina, osim tog Kineza? He- he!
– He-he! Oprostite, a gdje bi mogla biti Bosna i Hercegovina sad kad je Jugoslavija naopačke?
– Tamo gdje je i bila – odgovaram žustro, naglo prekinuvši smijeh. – Preko tisuću godina. I nevezano za državu koja se nekad zvala Jugoslavija, a ne Čekoslavija (Masaryk, Beneš), kako ste vi mislili, koju također niste znali gdje da smjestite, gospodine Vu-San-Pej.
– Dakle, Jugoslavija? Zanimljivo, Balkan.
– Da, Balkan. Ili: balkanska Europa.
– Pa, Jugoslavija još postoji, samo je nešto manja – govori Kinez kao da svira na cimbalu.
– Mnogo je manja, gospodine Vu-San-Pej, ali Srbi hoće da je prošire i da joj potom daju drugo ime: Velika Srbija. Kao Velika Britanija, na primjer.
Sa smiješkom mumije Kinez bulji u mene kao da nešto o tome i zna i ne zna, trepće porculanskim očicama i pita:
– A koje ste narodnosti?
– Ja sam Hrvat – ispaljujem kao Srbin iz topa granatu vjerojatno zato što u vrijeme druge Jugoslavije, kao ni moji preci u vrijeme prve, nisam smio izgovarati glasno, osim ponegdje, na ponekom formularu, za poneku ispravu, napisati. I ne gledam u njegovo porculansko lice, već u Krležino, na čijem čelu čitam:
“Osjetio sam kako me je zalila krv. Uvijek mi je neugodno, zapitaju li me koje sam narodnosti? Jer doista! Koje sam ja zapravo narodnosti? U pučkoj školi, kada smo razbijali kolodvorska stakla, vikali banu mađaronskome fuj i bili junaci kao Stjepko Gregorijanac iz Zlatarova zlata, onda sam bio Hrvat, Starčevićanac, Kvaternikovac, intransingentni pristaša hrvatskog maksimalističkog programa. Samohrvat. Svehrvat. Nathrvat. Poslije, u vrijeme riječke rezolucije vikali smo Rakodcaju – marš van, Fuček ban – bili smo nagodbenjački skolastici u interesu Srbo- Hrvata, a Đuru Šurmina, oca našega i mudraca domovine, nosili smo na leđima. Postali smo poslije liberalci, kozmopoliti, naprednjaci, indiferentni u narodnome smislu i čitali smo “Zvono” Milčeka Marjanovića, nazvanoga Herzen.
Bili smo Jugoslaveni u užem smislu tj. u tzv. kulturnom smislu tj. svaki je od nas vukao za sobom na šapi sadrenoga Šarca Marka Kraljevića u reprezentativne svrhe, kipara Meštrovića i našega naroda. Lijepa naša domovima bila je za nas u ono vrijeme arija iz Donizettijeve Lucije Lamermoorske, a Ilirci bili su Štosi, Frassi i Cincari, kanonici, austrijska plemićka crnožuta družba (Von Gay). Bili smo Srbi, osvetnici Kosova ili Panslaveni, te smo o Slavenstvu govorili kao o organskoj cjelini. Mi Slaveni! Od Aljaske do Stenjevca! Mi Husiti, božji bojovnici; Mi Podbi pjente i Kmicici, mi pan Wolodijowski i Dostojevski! Mi Tolstoj i Solovjev! Za vrijeme Austrije nismo priznavali Hrvate i nismo htjeli da znamo za te frankovačke crnožute izrode, i lagali smo u inozemstvu da smo Srbi. (Sjećam se kako sam se jedno cijelo prijepodne svađao s nekakvim namjernikom na jednoj francuskoj lađi, da mu objasnim da nisam Austrijanac, nego Hrvat. Govorio sam mu o talijanskoj Lombardiji u pijemonteško vrijeme, o neoslobođenoj Alzasiji i Loreni, ali taj čovjek nije mogao da shvati što sam. Onda sam mu temperamentno dobacio da sam Srbin, a to je odmah shvatio i čestitao mi na našoj slavnoj artiljeriji. Bili smo, dakle, Srbi, ubojice Obrenovića, osvetnici Kosova, Pijemontezi! No, onda smo doživjeli i taj Pijemont i danas – naravno – nismo više Pijemontezi. Doživjeli smo i Panslavene grofa Bobrinskoga, Vrangela, Rasputina, Nikolaja, te nam nije ni do toga mnogo ostalo. Što smo sada? Austrija je propala, dakle Austrijanci više nismo. Srbi nismo, jer čemu da lažemo da jesmo kad nismo! Jugoslaveni nismo, jer ako je Jugoslavenstvo ono što hoće vojvoda Stepa Stepanović ili jedan od jugoslavenskih monopolista, Jurica Demetrović, tko pametan može da je danas s njima zajedno Jugoslaven? Preostaje nam dakle da pospemo glavu pepelom i da se vratimo pod okrilje tog nevjerojatnog i popljuvanog Hrvatstva, kome Stipica Radić drži jednu te istu pijanu zdravicu već trideset godina”.
– Dakle, vi ste Hrvat – cindirlika Kinez – a vaša država se zove Bosna i Hercegovina. Balkan, umanjena Jugoslavija, balkanska Europa. Zanimljivo. Vrlo zanimljivo. A zašto niste Bosnaihercegovinac, a ne Hrvat?
– Ja sam Hrvat, gospodine Vu-San-Pej. A Hrvati, to je tragičan narod. Oni žive u Hrvatskoj, ali i u Bosni i Hercegovini. Oni imaju Krležu koji je Hrvat, ali i Europejac, Južnoslaven, Sveslaven, Panslaven, Jugoslaven. Razočaran, dakako, kao i svaki Hrvat. Oni imaju Andrića, koji je Hrvat, ali koji prosuđuje povijest kao Srbin, doživljava stvarnost kao katolik. Obojica su veliki hrvatski pisci, ali Hrvati često zaboravljaju da su uopće pisci. A to je tragično, gospodine Vu-San-Pej!
– A kad ste iz Hrvatske došli u Bosnu i Hercegovinu?
– Nisam došao, ja sam tu, i tu su grobovi svih mojih predaka. Ovdje je, gospodine Vu-San-Pej, još davno, bilo katoličanstvo, a ja sam i katolik. Bili su i heretici, oni su nam ostavili svoje nadgrobne spomenike – biljege, bilige, kuće, dvore, lieta (počivališta), kalupe, zlamenje, figure, mašete, ploče, marmore, mramorove stećke, kako god hoćete, čija je ornamentika ortodoksno kršćanska. S njima su u prošlosti, kao i danas, fetišizirali oni kojima je cilj bio, kao zaslijepljenim ideolozima i domoljubima, da Bosnu odrede kao „bogumilsku i heretičku”, kao zemlju u kojoj je prije nikla klica nečega drugog a ne kršćanstva. A katoličanstvo je ovdje, gospodine Vu-San-Pej, još od trećeg stoljeća: arheološki ga potvrđuje mozaik kršćanskog oratorija unutar rimske gospodarske zgrade na Paniku (Bileća). Najstariji stećci su iz X. stoljeća, gospodine Vu-San-Pej. I zašto vam sve ovo govorim? Pa, katoličanstvo i hrvatstvo na ovim prostorima to vam je uvijek bilo jedno, kao kost i meso.
– To je zanimljivo. Jedna vjera, jedna nacija. A kojim jezikom govorite?
– Hrvatskim! – žurim, kao i malo prije, iz istih razloga, oslobođen dugogodišnje frustracije.
„Ne, gospodine Vu-San! Mi govorimo srpski. Srpski!” – smješka se Krleža.
– Hrvatski? A rekli ste mi malo prije da je vaša domovina Bosna i Hercegovina!
– Da, g. Vu-San! Ja sam Hrvat iz Bosne i Hercegovine i govorim hrvatski. Bosna i Hercegovina je višenacionalna država. U njoj žive većinski Muslimani, koji sebe sada zovu Bošnjaci i koji govore bosanski, onda Srbi koji govore srpski, i nešto malo Hrvata, što je, dakako, tragično.
– Za Srbe sam čuo. Oni imaju slavnu artiljeriju. I jednoga nobelovca, Andrića.
– On je Hrvat, g. Vu-San-Pej, i po ocu i po majci. Osim toga, on nikada nije rekao, a ni napisao, da je Srbin. On je samo živio u Beogradu, radio za kralja Eshazije u ambasadama, i pisao ekavski, a pisao je nekad i ijekavski. I on je tragičan Hrvat, neka vam sam kaže!
Otkad smo zajedno u snu, Andrić šuti. Lica oslonjena na desnu šaku i uha okrenuta Krleži i Vu-San-Peju, gleda pred sebe, ne miče se; zaleđen je u toj pozi, kao da je kip, kao da ne diše.
„Meni je – započe poslije dužeg oklijevanja – sada nemogućno da u sećanju prevalim toliki vremenski razmak, pa da objašnjavam zbog čega sam pre više od pedeset godina napustio Zagreb i redakciju Književnog juga... Mi mladi bili smo nepomirljivi protivnici Austro- Ugarske, a za ujedinjenje južnih Slavena. Mi smo sa oduševljenjem dočekali kraj rata i stvaranje jugoslavenske zajednice. Ali, ubrzo nas je zahvatilo ohlađenje, jer to nije bila zajednica kakvu smo mi željeli i očekivali, i jer su mnogi naši ideali bili iznevereni… Kako je Književni jug, pored ostalog, imao i ulogu da pruža podršku u književnom i umetničkom, pa i širem vidu tog ujedinjenja, ta svrha je počela pomalo da bledi… Drugo, što zbog zdravlja, što zbog sredine koja je za me bila nova i u mnogo čemu različita od one bosanske, ja u Zagrebu nisam mogao uhvatiti koren i ostati. Ja tu nisam imao nikog svoga, bilo je trenutaka kad sam padao u očajanje i po svaku cenu želeo da odem. To što sam krenuo u Beograd, takođe treba razumeti, mahom iz dva razloga. Prvi je u tome što se Alaupović starao da mi pomogne da dobijem stalnije nameštenje, a drugi verovatno u onoj skrivenoj zamci kojom vas privlači svaka prestonica”.
– Eto, vidite, g. Vu-San-Pej! To su vam Hrvati! Ne razlučuju privatno od općeg. Uvijek preferiraju privatno i omalovažavaju opće. Individualci. Nijedan narod na svijetu nema toliko individualaca koliko Hrvati. Prezrio narod i odmetnuo se sam od sebe. Vi, Kinezi, iako vas je preko milijardu, samo ste Kinezi. A Hrvati, kojih je tako malo, više su Europejci, Sveslaveni, Južnoslaveni, Panslaveni, Jugoslaveni, Srbi i Bošnajci nego li Hrvati. Tragičan narod – cvilim ponovno ja.
– Zanimljivo, vrlo zanimljivo – cijedi kroz svoje žute zube Kinez. – Ako ste Hrvat i ako govorite hrvatski, što ćete onda u Bosni i Hercegovini? – pita nešto kasnije.
– I ovom zemljom, gospodine Vu-San-Pej, vladali su hrvatski kraljevi i banovi kao i u Hrvatskoj. Govorili su: Bog i Hrvati sve dok ih 1463. nisu ušutkali Turci. Za pet stotina godina njihove okupacije jedni su sačuvali riječ Bog, a drugi su prihvatili riječ Allah. Opet iz privatnih i individualnih razloga.
– To je kod vas Hrvata uopće sve vrlo zamršeno.
– I tragično, g. Vu-San-Pej!
– Znači, vi ste Hrvat iz Bosne i Hercegovine, koju čine potomci kraljeva i banova iz Hrvatske, Bošnjaci i Srbi, koji imaju artiljeriju i nešto manju Jugoslaviju. Srbi govore srpski, vi govorite hrvatski i srpski… a Bošnjaci?
– Ja govorim samo hrvatski, a Krleža hrvatski i srpski, Andrić, na žalost, samo srpski, odnosno srpskohrvatski, a Bošnjaci samo bosanski.
– Bosanski? Jesam li dobro čuo? Da nije bošnjački?
– Dobro ste čuli: Bosanski!
– Vrlo zanimljivo. A kakav je to jezik?
– To vam je hrvatski plus srpski plus bosanski, g. Vu-San.
– Što će u jednom jeziku još dva jezika?
– Da je samo dva, g. Vu-San – uključuje se iznenada Andrić. – Postoje još tri.
– Koja?
– Turski, arapski, perzijski, g. Vu-San – odgovara Andrić sa smiješkom.
– Onda se taj jezik zove: hrvatsko- srpsko- bosansko- tursko- arapsko- perzijski. Otkud to? – Ne znam – odgovaram mu ja kao da jedini snosim krivnju za to zamršeno stanje. – Vi imate pravo da me pitate što hoćete, ja nemam pravo da vam odgovorim što hoću. Ne znam. – Ponavljam sa sviješću da su Krleža i Andrić mrtvi, ja još živ a time obvezan da odgovaram Kinezu na sve što me upita.
– A tko su ti Bošnjaci koji ne govore bošnjački već bosanski, u kojem su još i hrvatski i srpski, turski i perzijski jezik?
– Narod, g. Vu-San.
– A kakav narod?
– Narod, g. Vu-San, koji vjeruje u Allaha.
– Kako? Vi stalno govorite o kršćanstvu?
– Povijest, g. Vu-San. To nam je u ovoj zemlji dosudila povijest. Ona je ovdje katoličanstvu prvo dodala pravoslavlje, a onda i islam, a onda i judaizam. Bog je htio tako, i zato Hrvati govore: Bog i Hrvati, i zato ih je sve manje. A tako vam je i s jezikom. Tri naroda, tri jezika, a jedna zemlja. Da je jedan jezik a tri naroda u jednoj zemlji ne bi valjalo.
– I ti jezici i vjere vas ne dijele? – čudi se Vu-San-Pej.
– I te kako.
Krleži nešto nije pravo, skuplja svoje guste obrve i govori:
– Vi sad pretjerujete. I vi, gospodine Andriću, pretjerujete. Vi jednostavno ne poznajete neke činjenice. I one koje znate, nećete da ih priznate. A stvari su, pobogu milome, vrlo jednostavne.
2.
Krleža, potom, govori o utjecaju (novo)latinskog, talijanskog, mađarskog, češkog i njemačkog na hrvatski jezik, (novo)grčkog ruskocrkvenoslavenskog, ruskog, turskog, pa i francuskog, na srpski. Nema jezika koji je bez sličnih natruha, ponavlja. Hoće sve relativizirati, a u mome snu svijet ga se još ne odriče kao intelektualnog nokautera čiji je protivnik mrak. Mrak gluposti, mrak laži, mrak mitomanije, mržnje, primitivizma, zla. Zašto ga moj san ne prikazuje takvim?
U jednom trenutku Krleža gura u stranu, kao obično smeće, sve turcizme, germanizme, mađarizme, rusizme i druge izme, i prosto zapomaže:
– A gdje je Vu-San-Pej? Gdje se najednom izgubio?
– Nema ga – odgovaram mirno. – On je samo fikcija kojom sam se poslužio da bih objasnio svoju situaciju. Vaša fikcija, moja situacija…
– Kakva je ta vaša situacija, pobogu? I zašto se služite mojim fikcijama?
– Moja situacija je glupa, vrlo glupa. Rat je, svatko čeprka po povijesti, izvlači iz nje ono što mu treba. Bošnjaci- muslimani se pozivaju i na Vaše „Bogumilske mramorove” kad hoće potvrditi da su od „bogumila”… I ja ih čitam, danima, da provjerim imaju li oni u takvoj tvrdnji imalo pravo… Čitam i Andrićevu doktorsku tezu „Razvoj duhovnog života u Bosni i Hercegovini pod uticajem turske vladavine”. Hoću saznati što to on kaže o „bogumilima”…
– Ah, Andrić, Andrić! – smijulji se Krleža tražeći ga pogledom.
Andrić je na nekoliko koraka od mene, ali kao da uopće ne čuje o čemu mi to pričamo. – On u svojoj tezi ne tvrdi ono što vi tvrdite u „Bogumilskim mramorovima”…
– A što ja to tamo tvrdim? Ništa. Mene je tamo zanimao stećak kao medijevalni kip, kao likovni izraz. I što vi to nama hoćete kazati, mladiću, nakon tih svojih čitanja? Da smo i jedan i drugi pisali o ovome i o onome, ni o čemu do kraja jasno? Mislite: starci su mrtvi, sad bi ih se moglo i optužiti za kojekakve zablude! Pa, dobro, izvolite! Molim lijepo, izvolite!
– Obojica ste veliki, sve znate, a ja sam tako mali i ništa ne znam, a sve hoću objasniti… Eto, to je moja glupa situacija.
– Manite se vi samoponiženja i laskanja mrtvacima. Mi smo napisali što smo napisali, a sada smo mrtvi. Mi smo rekli što smo rekli, neka iz toga izvlači tko što hoće, izvolite vi kazati svoje, još ste živi.
– Mogu svakog trenutka poginuti, rat je… Čujete li granate slavne srpske artiljerije? I što da kažem? Vidite li vi u kakvom vučjem vremenu ja živim? U kakvoj glupoj povijesti… Srbi je buše topovima i snajperima, Bošnjaci uporno dokazuju da su u njoj otkad se ona ispisuje na ovim prostorima, najstariji i najautohtoniji, a u tome se trude i Hrvati…
– Što se Hrvati uopće trude, pobogu. Ovdje su katolici prije svih, a katoličanstvo i hrvatstvo to vam je jedno, zna se…
– Tako i ja mislim, ali kako u to uvjeriti bilo koga u ovom nevremenu, molim Vas? U njemu je najglasnije oružje…
Granate odjekuju u Starom gradu, mi smo pred Zemaljskim muzejom, između stećaka. Transporter Unprofora, u kojem sam sve do malo prije, pred Andrićem i Krležom, obilazeći grad, objašnjavao Vu-San-Peju tko su to Hrvati, a tko Srbi i Bošnjaci- muslimani, i kakva je to zemlja Bosna i Hercegovina, na parkingu još brekće, ispuštajući iz širokih auspuha bjeličaste oblake sagorjelog dizela. Francuski vojnik s kacigom na glavi i automatom na ramenu mirno šeće oko svog vozila i pokatkad baca pogled prema nama.
Je li zna da voza dvojicu mrtvaca, jednu književnu fikciju i jednog usnulog Sarajliju, pitam se dok ga gledam tako mirnog, a granate odjekuju sve bliže.
Iznenada, iz transportera izlazi Vu-San-Pej, i, trčeći prema stećcima ispred Zemaljskog muzeja, već škljoca svojim aparatom. Zaustavlja se kraj Andrića u trenutku kad snajperski meci između zgrada nekadašnjeg Izvršnog vijeća i Filozofskog fakulteta prosto deru moj sluh.
– Slavna srpska artiljerija – govori Vu-San-Pej i bulji u Andrića čiji pogled miruje na jednom stećku.
– Ma čija da je, sramna je, doista! Onaj čija ovo pamet ruši, zaslužuje prokletstvo dokle živi! – diže svoj pogled Andrić prema Van- San- Peju. On opet kao da ništa ne shvaća, okreće se prema Krleži.
– Dođite, dođite, mister Vu-San-Pej – zove ga rukom Krleža.
– Baš sam pitao gdje ste. Dođite da snimite ovaj monument!
– Dakle, tu sam. Zanimljivo, vrlo zanimljivo. U transporteru sam se malo spetljao s ovom mojom tehnikom, zato kasnim. A što da slikam, gospodine? – Ovo – upire prstom Krleža u stećak kraj kojega stoji. – Ovo vam je sva medijevalna Bosna.
Kinez trepćući sada traži mene.
– Bosna? – pita me. – Vi ste mi cijelo vrijeme govorili o Bosni i Hercegovini. Gdje je Hercegovina?
– I ona je u ovom monumentu – odgovara mu Krleža.
– Dakle, Bosna kao jedna država, Hercegovina kao druga država? Zanimljivo, vrlo zanimljivo.
– U ovom glupom ratnom vremenu – ubacujem se na kratko u njihov razgovor – tako vam to nekako i dođe. Hercegovina je druga država.
– Druga država? – čudi se mister Vu-San-Pej. – Zanimljivo, vrlo zanimljivo. Bosna i Hercegovina prva država, Bosna druga, Hercegovina treća?
– Ima i četvrta, srpska – nastavljam ga zbunjivati.
– I četvrta? A rekli ste da u njoj žive tri naroda?! Onda je jedna viška?
– Ništa vam u ovoj zemlji, mister Vu-San-Pej, nije višak, sve je manjak. Bošnjaci- muslimani žele cijelu Bosnu i Hercegovinu, Srbi sedamdeset posto njezinog teritorija… Saberite to, što ostaje Hrvatima?
Neko vrijeme mister Vu-San-Pej je matematičar: u sebi zbraja brojke koje sam mu dao za domaći zadatak, račun ga zbunjuje, odgađa da glasno objavi rezultat koji je toliko jasan da je nevjerojatan.
– Minus… samo minus. Veliki minus… Zanimljivo, vrlo zanimljivo.
– I zato se u ovoj zemlji ratuje, mister Vu-San-Pej. I Hrvati hoće cijelu Bosnu i Hercegovinu, ali što vrijedi kad Bošnjaci- muslimani i Srbi već računaju na 170 postotka njezinog teritorija. I oni su u manjku, od koga da namire taj manjak?
Vu-San-Pej šuti, smijulji se i šuti. Onda kaže:
– Taj manjak, dakle, mogu namiriti samo jedan od drugog,
Bošnjak od Srbina, Srbin od Bošnjaka. Ali, što ćete vi, Hrvati?
– Da, što ćemo, mi, Hrvati, mister Vu-San-Pej?
– Vi ste u totalnom manjku…
– Da, mi smo u totalnom manjku, i zato smo tragičan narod, zato stalno govorimo: Bog i Hrvati. Nama samo Bog može pomoći, ali, eto, u vrijeme Turaka i s njim smo nešto loše prošli. Prije njihovog odlaska, to i sami Bog zna, ovdje smo, kao katolici, bili gotovo jedini, imali smo i svoju crkvu, domaću, bosansku, koja se stalno borila protiv rimske, službene… Ona je, opet, kako vam malo prije rekoh, imala svoje heretike, čije grobove upravo gledate… Bošnjaci- muslimani danas kažu da su ti heretici, „bogumili”, upravo njihovi preci, koji su od Turaka primili islam… Sve vam je to, mister Vu-San-Pej, ovdje, veoma zamršeno. Pouzdano se zna da su na islam prelazili uglavnom katolici, čak i na pravoslavlje, jer su Turci podržavali agresivnost Srpske pravoslavne crkve i njihovih velikodostojnika, ali, opet, sve vam je to jako zamršeno. Povijest je u ovoj zemlji, mister Vu-San-Pej, kako vam malo prije rekoh, stalno proizvodila manjak upravo nama, Hrvatima, katolicima, i to je tragično…
– Tragično, ali zanimljivo. Vrlo zanimljivo. Vi, Hrvati, u stvari, opet ste heretici…
– Kako to mislite, gospodine Vu-San-Pej?
– Nećete državu kakvu hoće Bošnjaci- muslimani, a ni onakvu kakvu hoće Srbi, iako vam je zemlja zajednička, iako ste u njoj u totalnom minusu.
– A koju državu, gospodine Vu-San-Pej? Onu prvu, drugu, treću ili četvrtu?
Vu-San-Pej traži pogledom pomoć od Andrića i Krleže, ali i oni su zbunjeni, čekajući što će to na koncu donijeti naš dijalog.
– Doista, koju državu? – pita sam sebe mister Vu-San-Pej.
– Zanimljivo, vrlo zanimljivo. U onoj prvoj državi, čijeg stoposto teritorija hoće Bošnjaci- muslimani, a Srbi sedamdeset posto postotka, vi, Hrvati, zasad, imate samo veznik „i”, u drugoj državi ništa, u trećoj ništa, u četvrtoj ništa… U kojoj državi, doista? U Hrvatskoj. Rekli ste mi malo prije da je vaša zemlja i Hrvatska.
– Jest, ali naša zemlja je i Bosna i Hercegovina.
– Ali, u njoj, zasad, imate samo veznik „i”, nemate državu.
– Vi stalno sitničarite, gospodine Vu-San-Pej – iznenada se u naš dijalog uključuje Andrić. – Jedan veznik između dve reči spaja ih kao most dve obale, i to je sve. I svaki čovek, uostalom, nosi dve reči: ime i prezime. Bosna – ime, Hercegovina – prezime.
– Zanimljivo, vrlo zanimljivo. Ali, ja nosim tri riječi, gospodine Andrić: Vu-San-Pej. Tri riječi.
– I s te tri reči vi ste jedan čovek. Tako vam je i s Bosnom i Hercegovinom – odgovara mu Andrić. – Zemlja s tri reči, kao i vi kao čovek.
– Ako nam u ovoj zemlji, gospodine Vu-San-Pej, pripada samo veznik „i”, onda, pogotovu, nismo heretici. Bez toga „i” nema ni te zemlje, a vidite što nam je u njoj ostalo: samo to „i”. Ono je, dakle, most te zemlje, kao i u prošlosti. Oni koji prelaze preko tog mosta kroz povijest, nažalost, nikako da shvate njegov pravi značaj. Stalno tvrde da je njihovo pravo na ovu zemlju veće nego li onog na čijem se tijelu taj most kroz povijest održava – dodajem ja.
– Bosna i Hercegovina je zemlja tri naroda – govori Andrić, valjda zato da bi malo stišao moje hrvatstvo s kojim sam počeo previše galamiti na tom mostu – tako je i priznata u Ujedinjenim narodima. Kao država tri naroda. Ništa druga, ništa treća, ništa četvrta država.
Iznenada, Vu-San-Pej skakuće ispred Andrića od radosti. Misao koje se dočepao odmah obznanjuje:
– Sad mi je sve jasno. Ujedinjeni narodi – Rim. Ono što žele Bošnjaci- muslimani s Hrvatima – nešto kao Crkva bosanska, ono što žele Srbi – nešto kao heretici… Zanimljivo, vrlo zanimljivo.
– Tragično – govorim mu ja, ali on je još uvijek zanesen svojim otkrićem, do ušiju mu dopire tek ponovljena riječ: – Tragično!
– Kako, molim? – zaustavlja se preda mnom i gleda me kao da sam mu sve pobio i porušio.
– Ratujemo jedni protiv drugih, gospodine Vu-San-Pej, a prvi sve započeli Srbi… I njihove žrtve ratuju između sebe… I kako ćete u Crkvu bosansku utjerati i muslimane?
– Ratujete? – čudi se on. – Ratujete između sebe? Onda je to građanski rat… Kad u jednoj zemlji, u kojoj žive tri naroda, sva tri ratuju međusobno, onda je to građanski rat…
– … kojeg nisu željeli ni Hrvati, ni Bošnjaci- muslimani… Režirali su ga razni narodi, samo jedan od njih živi u Bosni i Hercegovini, svi drugi su kojekuda po svijetu, najviše u Europi, gospodine Vu-San-Pej!
Napokon, Krleža prilazi Vu-San-Peju, uzima ga ispod ruke i udaljuje ga od mene, uvidjevši, valjda, da ovaj dijalog već zamara i mene i njegovu fikciju. Objašnjava mu neke bitne povijesne prostore i znamenite osobe na njima dok šeće pored nekoliko stećaka… Priča mu tako kao da prepričava svoje “Bogumilske mramorove” (a moj san mi, opet, govori da to ne čini on već ja, kroz čije se rečenice provlačim, čas ih preuzimajući u cijelosti, čas, potom, samo izvlačeći iz njih za Vu-San-Peja njihovu suštinu)… Priča mu o Slovencu Benediktu Kuripešiću i njegovom Itinerariumu, najstarijem balkanskom putopisu (1531.), o njegovom putovanju kroz Bosnu u kojoj se prvi susreće s tajanstvenim sarkofazima, čije neuobičajene natpise prepisuje… Priča mu o fra Gašparu Vunjaliću, koji 200 godina kasnije u svome djelu spominje “posmrtne kuće” u Dalmaciji… Govori mu o mletačkom opatu Albertu Fortisu i njegovoj knjizi Viaggio in Dalmazia, na koju replicira mladi padovanski doktor medicine Giovani Lovrich, također knjigom, prigovarajući mu nepoznavanje fakata i nastojeći da zapadnoeuropski svijet upozna s bogatom umjetničkom, političkom i književnom prošlošću našega naroda (kojega naroda? pitam se u snu), objašnjavajući sve njegove probleme socijalnim, povijesnim, političkim i gospodarskim uvjetima. On je taj svijet upozorio “na tragične okolnosti vučjeg života našega naroda (kojeg? opet ću ja) u okviru šeststogodišnjih mletačkih i turskih ratova”. (Dakle, tu smo! Našega naroda, doista!)… Stoljetni ratovi uništili su južnoslavensku civilizaciju, i te “posmrtne kuće” samo su ostaci jednog kulturnog kompleksa kojeg čine razne zgrade, ljetnikovci, dvorci, palače, tvrđave, zadužbine, hramovi, gradovi, spomenici, zvonici… Te bosanske “posmrtne kuće” pripadaju tokovima “naše likovne civilizacije” od XI. stoljeća pa do pada Bosne pod vlast Otomanskog carstva, “zemlje koja je bila ‘refugium haereticorum’ zapadnoeuropskog manihejskog svijeta, sjedište manihejskog Antipape i moralno- intelektualni centar albigenskog otpora poslije pada Provanse”…
O čemu nam te “posmrtne kuće” danas govore? O plesovima, lovu, životnim radostima, životinjama, bilju, viteškim oklopima, kacigama, konjima, gazelama, psima i kurjacima, o običnom čovjeku i čovjeku ratniku, koji o sebi ostavlja baladične i cinične poruke… Govori mu o knezu Aleksandru Sapiechu, koji je u Dubrovačkoj Republici boravio 1801. i 1803. godine i opisao nekropole u Cisti, Lovreću i Radimlji, svu simboliku tih skulptura, heraldiku njihovih detalja… Spominje mu i čuvenog egiptologa Sir Johna Gardnera Wilkinsona i njegove opise nekropole kod crkve sv. Spasa na vrelu Cetine, kod Vrlike, Doljana, Čapljine, Poljica i Imotskog, koji je prvi smjestio te spomenike u rani srednji vijek… Na tim grubim artističkim monolitima, koji traju stoljećima, govori Krleža Vu-San-Peju, figura čovjeka je u centru kompozicije… Upozorava ga na jedan motiv u toj kompoziciji, čest i zagonetan: ljudsku ruku. Po prvi put izgovara jednu cijelu rečenicu svog teksta stojeći ispred stećka s takvom rukom: “Ove viteške, feudalne ruke nepoznatih i davnih bosanskih baruna u oklopu, ruke boljara koje se opraštaju od nas na odlasku za Aheront – u ritualu rimskog pozdrava – uzdignutom desnicom, s otvorenim dlanom, kao ruke prometnika kada zaustavljaju promet u gradovima, ove glomazne, teške desnice što nam se javljaju s druge obale, jesu li znameni prijetnje ili pozdrava – tko bi to znao i mogao da kaže”?
…S istim pitanjem, otrgnut od Krleže, Vu-San-Pej stoji ispred stećka s tom glomaznom desnicom, kao ošamućen… Ronio je duboko, duboko, ne zna što je na dnu dotakao i vidio, voda još s njega kaplje i sretan je što više nije u njoj, ali zbunjen je, izgubljen, ne snalazi se na kopnu… Na Marindvoru odjekuje granata i ja vičem:
– Sklonimo se, brzo, sklonimo se!
Vu-San-Pej još tetura, vrludajući ide prema meni, jedinom živom stvoru na tom prostoru, jer su i Krleža i Andrić, preplašeni blizinom eksplozije, već u vozilu Unprofora. Idući ponavlja:
– Zanimljivo, vrlo zanimljivo… Ali tek sad mi ništa nije jasno. Zanimljivo, vrlo… baš ništa ne shvaćam…
– Bježimo u transporter! – predlažem mu uspaničeno, ali on me opet ne čuje.
Zaustavlja se ispred mene kao feudalni vitez, barun ili boljar s desnicom malo dignutom ispred lica, otvara usta kao lutka, u kojoj zuje baterije, i ponavlja:
– Ja više nisam Vu-San-Pej, ja sam heretik. Moja zemlja je
Bosna i Hercegovina, to jest, Bosna, to jest Hercegovina, to jest srpska… Govorim hrvatski u kojem ima i latinskog i novolatinskog, talijanskog, mađarskog, češkog, njemačkog, govorim srpski u kojem ima grčkog i novogrčkog, ruskocrkvenoslavenskog, ruskog, turskog, pa i francuskog, i govorim bosanski u kojem ima i hrvatskog i srpskog, turskog, perzijskog i arapskog… Ja više nisam Vu-San-Pej…
Uvlačim ga u transporter prije eksplozije granate ispred Filozofskog fakulteta, onda se budim, u mraku tragam za bilo čim što svjedoči stvarnost sobe i potvrđuje izlazak iz sna. Iz općeg crnila izdvajaju se okviri slika na zidu, noć je mirna, oružje se ne čuje.
Mister Vu-San-Pej
(Parafraza)
1.
Sanjam Krležu. Tu je negdje, iz prikrajka, i Ivo Andrić. U snu misao: progovorili pravi ljudi, rat je pri kraju. To potvrđuje činjenica da ih obojicu, posljednjih mjeseci 1994, čitam kao u dobra mirna vremena. Opuštam se, učim, provjeravam. Kad su ovdje, u Sarajevu, trajali najžešći okršaji, sve mi ovo nije ni padalo na um. San me stalno podsjećao na ponovno pročitana djela – Ivo Andrić: Razvoj duhovnog života u Bosni pod utjecajem turske vladavine. Doktorska disertacija obranjena u Gracu 1924. godine. Sedamdeseta obljetnica. Miroslav Krleža: Bogumilski mramorovi, likovna studija na koju se i danas pozivaju neki znanstvenici kao na neki ključni dokument. Miroslav Krleža: U Drezdenu (Mister Vu-San-Pej zanima se za srpsko-hrvatsko pitanje), objavljeno u Književnoj republici 1924. Opet ista obljetnica. Hrvatsko- srpski odnosi, odnosi Srpstva, države i slavne artiljerije, kako kaže Krleža, i Hrvatstva koje je bilo država, ali u vrijeme kad nije bilo artiljerije (prije tisuću i više godina) nikada u povijesti nisu bili zamršeni kao danas: rat im dođe kao vatra za roštilj na kojem se peku dva naroda. Uz to, za zbunjenog Kineza Vu-San-Peja dodatni argumenti za zbunjenost (novu, dakako): ni gospodin Krleža s njim ne može razgovarati samo o hrvatskom i srpskom iliti hrvatsko- srpskom iliti srpsko- hrvatskom iliti eshazijskom jeziku, a da ne spomene i novi, bosanski, tj. bošnjački, tj. hrvatski i srpski kojim govore Bošnjaci- Muslimani, niti, kao nekad, samo o Hrvatsko- Srpsko- Slovenskoj državi, prozvanoj Jugoslavija i propaloj dva puta, već i o Bosni i Hercegovini, koja ima dva imena a računa se u jednu državu, u kojoj žive tri naroda i govore svaki svojim jezikom. U snu me drži strašna radoznalost kako će sve to gospodin Krleža, uz pomoć Andrića, raspetljati s Kinezom, koji se pred njim 1924. godine pravio većim Kinezom nego što obaviješteni Kinez jest, u čijoj zemlji ima toliko raznih naroda i toliko jezika da nitko nikoga ne razumije, ali, eto, žive jedni s drugim bez rata i prave se da sve razumiju.
Ali, umjesto s Krležom i Andrićem, Kinez Vu-San-Pej započinje razgovor sa mnom.
– Dakle, vi ste iz Bosne i Hercegovine. Iz Bosne i Hercegovine? Da? He- he!
To njegovo “he-he” nekako u isto vrijeme odjekne i u meni. Smijemo se obojica. On ne zna gdje je moja zemlja? He-he! Tko danas ne zna gdje je Bosna i Hercegovina, osim tog Kineza? He- he!
– He-he! Oprostite, a gdje bi mogla biti Bosna i Hercegovina sad kad je Jugoslavija naopačke?
– Tamo gdje je i bila – odgovaram žustro, naglo prekinuvši smijeh. – Preko tisuću godina. I nevezano za državu koja se nekad zvala Jugoslavija, a ne Čekoslavija (Masaryk, Beneš), kako ste vi mislili, koju također niste znali gdje da smjestite, gospodine Vu-San-Pej.
– Dakle, Jugoslavija? Zanimljivo, Balkan.
– Da, Balkan. Ili: balkanska Europa.
– Pa, Jugoslavija još postoji, samo je nešto manja – govori Kinez kao da svira na cimbalu.
– Mnogo je manja, gospodine Vu-San-Pej, ali Srbi hoće da je prošire i da joj potom daju drugo ime: Velika Srbija. Kao Velika Britanija, na primjer.
Sa smiješkom mumije Kinez bulji u mene kao da nešto o tome i zna i ne zna, trepće porculanskim očicama i pita:
– A koje ste narodnosti?
– Ja sam Hrvat – ispaljujem kao Srbin iz topa granatu vjerojatno zato što u vrijeme druge Jugoslavije, kao ni moji preci u vrijeme prve, nisam smio izgovarati glasno, osim ponegdje, na ponekom formularu, za poneku ispravu, napisati. I ne gledam u njegovo porculansko lice, već u Krležino, na čijem čelu čitam:
“Osjetio sam kako me je zalila krv. Uvijek mi je neugodno, zapitaju li me koje sam narodnosti? Jer doista! Koje sam ja zapravo narodnosti? U pučkoj školi, kada smo razbijali kolodvorska stakla, vikali banu mađaronskome fuj i bili junaci kao Stjepko Gregorijanac iz Zlatarova zlata, onda sam bio Hrvat, Starčevićanac, Kvaternikovac, intransingentni pristaša hrvatskog maksimalističkog programa. Samohrvat. Svehrvat. Nathrvat. Poslije, u vrijeme riječke rezolucije vikali smo Rakodcaju – marš van, Fuček ban – bili smo nagodbenjački skolastici u interesu Srbo- Hrvata, a Đuru Šurmina, oca našega i mudraca domovine, nosili smo na leđima. Postali smo poslije liberalci, kozmopoliti, naprednjaci, indiferentni u narodnome smislu i čitali smo “Zvono” Milčeka Marjanovića, nazvanoga Herzen.
Bili smo Jugoslaveni u užem smislu tj. u tzv. kulturnom smislu tj. svaki je od nas vukao za sobom na šapi sadrenoga Šarca Marka Kraljevića u reprezentativne svrhe, kipara Meštrovića i našega naroda. Lijepa naša domovima bila je za nas u ono vrijeme arija iz Donizettijeve Lucije Lamermoorske, a Ilirci bili su Štosi, Frassi i Cincari, kanonici, austrijska plemićka crnožuta družba (Von Gay). Bili smo Srbi, osvetnici Kosova ili Panslaveni, te smo o Slavenstvu govorili kao o organskoj cjelini. Mi Slaveni! Od Aljaske do Stenjevca! Mi Husiti, božji bojovnici; Mi Podbi pjente i Kmicici, mi pan Wolodijowski i Dostojevski! Mi Tolstoj i Solovjev! Za vrijeme Austrije nismo priznavali Hrvate i nismo htjeli da znamo za te frankovačke crnožute izrode, i lagali smo u inozemstvu da smo Srbi. (Sjećam se kako sam se jedno cijelo prijepodne svađao s nekakvim namjernikom na jednoj francuskoj lađi, da mu objasnim da nisam Austrijanac, nego Hrvat. Govorio sam mu o talijanskoj Lombardiji u pijemonteško vrijeme, o neoslobođenoj Alzasiji i Loreni, ali taj čovjek nije mogao da shvati što sam. Onda sam mu temperamentno dobacio da sam Srbin, a to je odmah shvatio i čestitao mi na našoj slavnoj artiljeriji. Bili smo, dakle, Srbi, ubojice Obrenovića, osvetnici Kosova, Pijemontezi! No, onda smo doživjeli i taj Pijemont i danas – naravno – nismo više Pijemontezi. Doživjeli smo i Panslavene grofa Bobrinskoga, Vrangela, Rasputina, Nikolaja, te nam nije ni do toga mnogo ostalo. Što smo sada? Austrija je propala, dakle Austrijanci više nismo. Srbi nismo, jer čemu da lažemo da jesmo kad nismo! Jugoslaveni nismo, jer ako je Jugoslavenstvo ono što hoće vojvoda Stepa Stepanović ili jedan od jugoslavenskih monopolista, Jurica Demetrović, tko pametan može da je danas s njima zajedno Jugoslaven? Preostaje nam dakle da pospemo glavu pepelom i da se vratimo pod okrilje tog nevjerojatnog i popljuvanog Hrvatstva, kome Stipica Radić drži jednu te istu pijanu zdravicu već trideset godina”.
– Dakle, vi ste Hrvat – cindirlika Kinez – a vaša država se zove Bosna i Hercegovina. Balkan, umanjena Jugoslavija, balkanska Europa. Zanimljivo. Vrlo zanimljivo. A zašto niste Bosnaihercegovinac, a ne Hrvat?
– Ja sam Hrvat, gospodine Vu-San-Pej. A Hrvati, to je tragičan narod. Oni žive u Hrvatskoj, ali i u Bosni i Hercegovini. Oni imaju Krležu koji je Hrvat, ali i Europejac, Južnoslaven, Sveslaven, Panslaven, Jugoslaven. Razočaran, dakako, kao i svaki Hrvat. Oni imaju Andrića, koji je Hrvat, ali koji prosuđuje povijest kao Srbin, doživljava stvarnost kao katolik. Obojica su veliki hrvatski pisci, ali Hrvati često zaboravljaju da su uopće pisci. A to je tragično, gospodine Vu-San-Pej!
– A kad ste iz Hrvatske došli u Bosnu i Hercegovinu?
– Nisam došao, ja sam tu, i tu su grobovi svih mojih predaka. Ovdje je, gospodine Vu-San-Pej, još davno, bilo katoličanstvo, a ja sam i katolik. Bili su i heretici, oni su nam ostavili svoje nadgrobne spomenike – biljege, bilige, kuće, dvore, lieta (počivališta), kalupe, zlamenje, figure, mašete, ploče, marmore, mramorove stećke, kako god hoćete, čija je ornamentika ortodoksno kršćanska. S njima su u prošlosti, kao i danas, fetišizirali oni kojima je cilj bio, kao zaslijepljenim ideolozima i domoljubima, da Bosnu odrede kao „bogumilsku i heretičku”, kao zemlju u kojoj je prije nikla klica nečega drugog a ne kršćanstva. A katoličanstvo je ovdje, gospodine Vu-San-Pej, još od trećeg stoljeća: arheološki ga potvrđuje mozaik kršćanskog oratorija unutar rimske gospodarske zgrade na Paniku (Bileća). Najstariji stećci su iz X. stoljeća, gospodine Vu-San-Pej. I zašto vam sve ovo govorim? Pa, katoličanstvo i hrvatstvo na ovim prostorima to vam je uvijek bilo jedno, kao kost i meso.
– To je zanimljivo. Jedna vjera, jedna nacija. A kojim jezikom govorite?
– Hrvatskim! – žurim, kao i malo prije, iz istih razloga, oslobođen dugogodišnje frustracije.
„Ne, gospodine Vu-San! Mi govorimo srpski. Srpski!” – smješka se Krleža.
– Hrvatski? A rekli ste mi malo prije da je vaša domovina Bosna i Hercegovina!
– Da, g. Vu-San! Ja sam Hrvat iz Bosne i Hercegovine i govorim hrvatski. Bosna i Hercegovina je višenacionalna država. U njoj žive većinski Muslimani, koji sebe sada zovu Bošnjaci i koji govore bosanski, onda Srbi koji govore srpski, i nešto malo Hrvata, što je, dakako, tragično.
– Za Srbe sam čuo. Oni imaju slavnu artiljeriju. I jednoga nobelovca, Andrića.
– On je Hrvat, g. Vu-San-Pej, i po ocu i po majci. Osim toga, on nikada nije rekao, a ni napisao, da je Srbin. On je samo živio u Beogradu, radio za kralja Eshazije u ambasadama, i pisao ekavski, a pisao je nekad i ijekavski. I on je tragičan Hrvat, neka vam sam kaže!
Otkad smo zajedno u snu, Andrić šuti. Lica oslonjena na desnu šaku i uha okrenuta Krleži i Vu-San-Peju, gleda pred sebe, ne miče se; zaleđen je u toj pozi, kao da je kip, kao da ne diše.
„Meni je – započe poslije dužeg oklijevanja – sada nemogućno da u sećanju prevalim toliki vremenski razmak, pa da objašnjavam zbog čega sam pre više od pedeset godina napustio Zagreb i redakciju Književnog juga... Mi mladi bili smo nepomirljivi protivnici Austro- Ugarske, a za ujedinjenje južnih Slavena. Mi smo sa oduševljenjem dočekali kraj rata i stvaranje jugoslavenske zajednice. Ali, ubrzo nas je zahvatilo ohlađenje, jer to nije bila zajednica kakvu smo mi željeli i očekivali, i jer su mnogi naši ideali bili iznevereni… Kako je Književni jug, pored ostalog, imao i ulogu da pruža podršku u književnom i umetničkom, pa i širem vidu tog ujedinjenja, ta svrha je počela pomalo da bledi… Drugo, što zbog zdravlja, što zbog sredine koja je za me bila nova i u mnogo čemu različita od one bosanske, ja u Zagrebu nisam mogao uhvatiti koren i ostati. Ja tu nisam imao nikog svoga, bilo je trenutaka kad sam padao u očajanje i po svaku cenu želeo da odem. To što sam krenuo u Beograd, takođe treba razumeti, mahom iz dva razloga. Prvi je u tome što se Alaupović starao da mi pomogne da dobijem stalnije nameštenje, a drugi verovatno u onoj skrivenoj zamci kojom vas privlači svaka prestonica”.
– Eto, vidite, g. Vu-San-Pej! To su vam Hrvati! Ne razlučuju privatno od općeg. Uvijek preferiraju privatno i omalovažavaju opće. Individualci. Nijedan narod na svijetu nema toliko individualaca koliko Hrvati. Prezrio narod i odmetnuo se sam od sebe. Vi, Kinezi, iako vas je preko milijardu, samo ste Kinezi. A Hrvati, kojih je tako malo, više su Europejci, Sveslaveni, Južnoslaveni, Panslaveni, Jugoslaveni, Srbi i Bošnajci nego li Hrvati. Tragičan narod – cvilim ponovno ja.
– Zanimljivo, vrlo zanimljivo – cijedi kroz svoje žute zube Kinez. – Ako ste Hrvat i ako govorite hrvatski, što ćete onda u Bosni i Hercegovini? – pita nešto kasnije.
– I ovom zemljom, gospodine Vu-San-Pej, vladali su hrvatski kraljevi i banovi kao i u Hrvatskoj. Govorili su: Bog i Hrvati sve dok ih 1463. nisu ušutkali Turci. Za pet stotina godina njihove okupacije jedni su sačuvali riječ Bog, a drugi su prihvatili riječ Allah. Opet iz privatnih i individualnih razloga.
– To je kod vas Hrvata uopće sve vrlo zamršeno.
– I tragično, g. Vu-San-Pej!
– Znači, vi ste Hrvat iz Bosne i Hercegovine, koju čine potomci kraljeva i banova iz Hrvatske, Bošnjaci i Srbi, koji imaju artiljeriju i nešto manju Jugoslaviju. Srbi govore srpski, vi govorite hrvatski i srpski… a Bošnjaci?
– Ja govorim samo hrvatski, a Krleža hrvatski i srpski, Andrić, na žalost, samo srpski, odnosno srpskohrvatski, a Bošnjaci samo bosanski.
– Bosanski? Jesam li dobro čuo? Da nije bošnjački?
– Dobro ste čuli: Bosanski!
– Vrlo zanimljivo. A kakav je to jezik?
– To vam je hrvatski plus srpski plus bosanski, g. Vu-San.
– Što će u jednom jeziku još dva jezika?
– Da je samo dva, g. Vu-San – uključuje se iznenada Andrić. – Postoje još tri.
– Koja?
– Turski, arapski, perzijski, g. Vu-San – odgovara Andrić sa smiješkom.
– Onda se taj jezik zove: hrvatsko- srpsko- bosansko- tursko- arapsko- perzijski. Otkud to? – Ne znam – odgovaram mu ja kao da jedini snosim krivnju za to zamršeno stanje. – Vi imate pravo da me pitate što hoćete, ja nemam pravo da vam odgovorim što hoću. Ne znam. – Ponavljam sa sviješću da su Krleža i Andrić mrtvi, ja još živ a time obvezan da odgovaram Kinezu na sve što me upita.
– A tko su ti Bošnjaci koji ne govore bošnjački već bosanski, u kojem su još i hrvatski i srpski, turski i perzijski jezik?
– Narod, g. Vu-San.
– A kakav narod?
– Narod, g. Vu-San, koji vjeruje u Allaha.
– Kako? Vi stalno govorite o kršćanstvu?
– Povijest, g. Vu-San. To nam je u ovoj zemlji dosudila povijest. Ona je ovdje katoličanstvu prvo dodala pravoslavlje, a onda i islam, a onda i judaizam. Bog je htio tako, i zato Hrvati govore: Bog i Hrvati, i zato ih je sve manje. A tako vam je i s jezikom. Tri naroda, tri jezika, a jedna zemlja. Da je jedan jezik a tri naroda u jednoj zemlji ne bi valjalo.
– I ti jezici i vjere vas ne dijele? – čudi se Vu-San-Pej.
– I te kako.
Krleži nešto nije pravo, skuplja svoje guste obrve i govori:
– Vi sad pretjerujete. I vi, gospodine Andriću, pretjerujete. Vi jednostavno ne poznajete neke činjenice. I one koje znate, nećete da ih priznate. A stvari su, pobogu milome, vrlo jednostavne.
2.
Krleža, potom, govori o utjecaju (novo)latinskog, talijanskog, mađarskog, češkog i njemačkog na hrvatski jezik, (novo)grčkog ruskocrkvenoslavenskog, ruskog, turskog, pa i francuskog, na srpski. Nema jezika koji je bez sličnih natruha, ponavlja. Hoće sve relativizirati, a u mome snu svijet ga se još ne odriče kao intelektualnog nokautera čiji je protivnik mrak. Mrak gluposti, mrak laži, mrak mitomanije, mržnje, primitivizma, zla. Zašto ga moj san ne prikazuje takvim?
U jednom trenutku Krleža gura u stranu, kao obično smeće, sve turcizme, germanizme, mađarizme, rusizme i druge izme, i prosto zapomaže:
– A gdje je Vu-San-Pej? Gdje se najednom izgubio?
– Nema ga – odgovaram mirno. – On je samo fikcija kojom sam se poslužio da bih objasnio svoju situaciju. Vaša fikcija, moja situacija…
– Kakva je ta vaša situacija, pobogu? I zašto se služite mojim fikcijama?
– Moja situacija je glupa, vrlo glupa. Rat je, svatko čeprka po povijesti, izvlači iz nje ono što mu treba. Bošnjaci- muslimani se pozivaju i na Vaše „Bogumilske mramorove” kad hoće potvrditi da su od „bogumila”… I ja ih čitam, danima, da provjerim imaju li oni u takvoj tvrdnji imalo pravo… Čitam i Andrićevu doktorsku tezu „Razvoj duhovnog života u Bosni i Hercegovini pod uticajem turske vladavine”. Hoću saznati što to on kaže o „bogumilima”…
– Ah, Andrić, Andrić! – smijulji se Krleža tražeći ga pogledom.
Andrić je na nekoliko koraka od mene, ali kao da uopće ne čuje o čemu mi to pričamo. – On u svojoj tezi ne tvrdi ono što vi tvrdite u „Bogumilskim mramorovima”…
– A što ja to tamo tvrdim? Ništa. Mene je tamo zanimao stećak kao medijevalni kip, kao likovni izraz. I što vi to nama hoćete kazati, mladiću, nakon tih svojih čitanja? Da smo i jedan i drugi pisali o ovome i o onome, ni o čemu do kraja jasno? Mislite: starci su mrtvi, sad bi ih se moglo i optužiti za kojekakve zablude! Pa, dobro, izvolite! Molim lijepo, izvolite!
– Obojica ste veliki, sve znate, a ja sam tako mali i ništa ne znam, a sve hoću objasniti… Eto, to je moja glupa situacija.
– Manite se vi samoponiženja i laskanja mrtvacima. Mi smo napisali što smo napisali, a sada smo mrtvi. Mi smo rekli što smo rekli, neka iz toga izvlači tko što hoće, izvolite vi kazati svoje, još ste živi.
– Mogu svakog trenutka poginuti, rat je… Čujete li granate slavne srpske artiljerije? I što da kažem? Vidite li vi u kakvom vučjem vremenu ja živim? U kakvoj glupoj povijesti… Srbi je buše topovima i snajperima, Bošnjaci uporno dokazuju da su u njoj otkad se ona ispisuje na ovim prostorima, najstariji i najautohtoniji, a u tome se trude i Hrvati…
– Što se Hrvati uopće trude, pobogu. Ovdje su katolici prije svih, a katoličanstvo i hrvatstvo to vam je jedno, zna se…
– Tako i ja mislim, ali kako u to uvjeriti bilo koga u ovom nevremenu, molim Vas? U njemu je najglasnije oružje…
Granate odjekuju u Starom gradu, mi smo pred Zemaljskim muzejom, između stećaka. Transporter Unprofora, u kojem sam sve do malo prije, pred Andrićem i Krležom, obilazeći grad, objašnjavao Vu-San-Peju tko su to Hrvati, a tko Srbi i Bošnjaci- muslimani, i kakva je to zemlja Bosna i Hercegovina, na parkingu još brekće, ispuštajući iz širokih auspuha bjeličaste oblake sagorjelog dizela. Francuski vojnik s kacigom na glavi i automatom na ramenu mirno šeće oko svog vozila i pokatkad baca pogled prema nama.
Je li zna da voza dvojicu mrtvaca, jednu književnu fikciju i jednog usnulog Sarajliju, pitam se dok ga gledam tako mirnog, a granate odjekuju sve bliže.
Iznenada, iz transportera izlazi Vu-San-Pej, i, trčeći prema stećcima ispred Zemaljskog muzeja, već škljoca svojim aparatom. Zaustavlja se kraj Andrića u trenutku kad snajperski meci između zgrada nekadašnjeg Izvršnog vijeća i Filozofskog fakulteta prosto deru moj sluh.
– Slavna srpska artiljerija – govori Vu-San-Pej i bulji u Andrića čiji pogled miruje na jednom stećku.
– Ma čija da je, sramna je, doista! Onaj čija ovo pamet ruši, zaslužuje prokletstvo dokle živi! – diže svoj pogled Andrić prema Van- San- Peju. On opet kao da ništa ne shvaća, okreće se prema Krleži.
– Dođite, dođite, mister Vu-San-Pej – zove ga rukom Krleža.
– Baš sam pitao gdje ste. Dođite da snimite ovaj monument!
– Dakle, tu sam. Zanimljivo, vrlo zanimljivo. U transporteru sam se malo spetljao s ovom mojom tehnikom, zato kasnim. A što da slikam, gospodine? – Ovo – upire prstom Krleža u stećak kraj kojega stoji. – Ovo vam je sva medijevalna Bosna.
Kinez trepćući sada traži mene.
– Bosna? – pita me. – Vi ste mi cijelo vrijeme govorili o Bosni i Hercegovini. Gdje je Hercegovina?
– I ona je u ovom monumentu – odgovara mu Krleža.
– Dakle, Bosna kao jedna država, Hercegovina kao druga država? Zanimljivo, vrlo zanimljivo.
– U ovom glupom ratnom vremenu – ubacujem se na kratko u njihov razgovor – tako vam to nekako i dođe. Hercegovina je druga država.
– Druga država? – čudi se mister Vu-San-Pej. – Zanimljivo, vrlo zanimljivo. Bosna i Hercegovina prva država, Bosna druga, Hercegovina treća?
– Ima i četvrta, srpska – nastavljam ga zbunjivati.
– I četvrta? A rekli ste da u njoj žive tri naroda?! Onda je jedna viška?
– Ništa vam u ovoj zemlji, mister Vu-San-Pej, nije višak, sve je manjak. Bošnjaci- muslimani žele cijelu Bosnu i Hercegovinu, Srbi sedamdeset posto njezinog teritorija… Saberite to, što ostaje Hrvatima?
Neko vrijeme mister Vu-San-Pej je matematičar: u sebi zbraja brojke koje sam mu dao za domaći zadatak, račun ga zbunjuje, odgađa da glasno objavi rezultat koji je toliko jasan da je nevjerojatan.
– Minus… samo minus. Veliki minus… Zanimljivo, vrlo zanimljivo.
– I zato se u ovoj zemlji ratuje, mister Vu-San-Pej. I Hrvati hoće cijelu Bosnu i Hercegovinu, ali što vrijedi kad Bošnjaci- muslimani i Srbi već računaju na 170 postotka njezinog teritorija. I oni su u manjku, od koga da namire taj manjak?
Vu-San-Pej šuti, smijulji se i šuti. Onda kaže:
– Taj manjak, dakle, mogu namiriti samo jedan od drugog,
Bošnjak od Srbina, Srbin od Bošnjaka. Ali, što ćete vi, Hrvati?
– Da, što ćemo, mi, Hrvati, mister Vu-San-Pej?
– Vi ste u totalnom manjku…
– Da, mi smo u totalnom manjku, i zato smo tragičan narod, zato stalno govorimo: Bog i Hrvati. Nama samo Bog može pomoći, ali, eto, u vrijeme Turaka i s njim smo nešto loše prošli. Prije njihovog odlaska, to i sami Bog zna, ovdje smo, kao katolici, bili gotovo jedini, imali smo i svoju crkvu, domaću, bosansku, koja se stalno borila protiv rimske, službene… Ona je, opet, kako vam malo prije rekoh, imala svoje heretike, čije grobove upravo gledate… Bošnjaci- muslimani danas kažu da su ti heretici, „bogumili”, upravo njihovi preci, koji su od Turaka primili islam… Sve vam je to, mister Vu-San-Pej, ovdje, veoma zamršeno. Pouzdano se zna da su na islam prelazili uglavnom katolici, čak i na pravoslavlje, jer su Turci podržavali agresivnost Srpske pravoslavne crkve i njihovih velikodostojnika, ali, opet, sve vam je to jako zamršeno. Povijest je u ovoj zemlji, mister Vu-San-Pej, kako vam malo prije rekoh, stalno proizvodila manjak upravo nama, Hrvatima, katolicima, i to je tragično…
– Tragično, ali zanimljivo. Vrlo zanimljivo. Vi, Hrvati, u stvari, opet ste heretici…
– Kako to mislite, gospodine Vu-San-Pej?
– Nećete državu kakvu hoće Bošnjaci- muslimani, a ni onakvu kakvu hoće Srbi, iako vam je zemlja zajednička, iako ste u njoj u totalnom minusu.
– A koju državu, gospodine Vu-San-Pej? Onu prvu, drugu, treću ili četvrtu?
Vu-San-Pej traži pogledom pomoć od Andrića i Krleže, ali i oni su zbunjeni, čekajući što će to na koncu donijeti naš dijalog.
– Doista, koju državu? – pita sam sebe mister Vu-San-Pej.
– Zanimljivo, vrlo zanimljivo. U onoj prvoj državi, čijeg stoposto teritorija hoće Bošnjaci- muslimani, a Srbi sedamdeset posto postotka, vi, Hrvati, zasad, imate samo veznik „i”, u drugoj državi ništa, u trećoj ništa, u četvrtoj ništa… U kojoj državi, doista? U Hrvatskoj. Rekli ste mi malo prije da je vaša zemlja i Hrvatska.
– Jest, ali naša zemlja je i Bosna i Hercegovina.
– Ali, u njoj, zasad, imate samo veznik „i”, nemate državu.
– Vi stalno sitničarite, gospodine Vu-San-Pej – iznenada se u naš dijalog uključuje Andrić. – Jedan veznik između dve reči spaja ih kao most dve obale, i to je sve. I svaki čovek, uostalom, nosi dve reči: ime i prezime. Bosna – ime, Hercegovina – prezime.
– Zanimljivo, vrlo zanimljivo. Ali, ja nosim tri riječi, gospodine Andrić: Vu-San-Pej. Tri riječi.
– I s te tri reči vi ste jedan čovek. Tako vam je i s Bosnom i Hercegovinom – odgovara mu Andrić. – Zemlja s tri reči, kao i vi kao čovek.
– Ako nam u ovoj zemlji, gospodine Vu-San-Pej, pripada samo veznik „i”, onda, pogotovu, nismo heretici. Bez toga „i” nema ni te zemlje, a vidite što nam je u njoj ostalo: samo to „i”. Ono je, dakle, most te zemlje, kao i u prošlosti. Oni koji prelaze preko tog mosta kroz povijest, nažalost, nikako da shvate njegov pravi značaj. Stalno tvrde da je njihovo pravo na ovu zemlju veće nego li onog na čijem se tijelu taj most kroz povijest održava – dodajem ja.
– Bosna i Hercegovina je zemlja tri naroda – govori Andrić, valjda zato da bi malo stišao moje hrvatstvo s kojim sam počeo previše galamiti na tom mostu – tako je i priznata u Ujedinjenim narodima. Kao država tri naroda. Ništa druga, ništa treća, ništa četvrta država.
Iznenada, Vu-San-Pej skakuće ispred Andrića od radosti. Misao koje se dočepao odmah obznanjuje:
– Sad mi je sve jasno. Ujedinjeni narodi – Rim. Ono što žele Bošnjaci- muslimani s Hrvatima – nešto kao Crkva bosanska, ono što žele Srbi – nešto kao heretici… Zanimljivo, vrlo zanimljivo.
– Tragično – govorim mu ja, ali on je još uvijek zanesen svojim otkrićem, do ušiju mu dopire tek ponovljena riječ: – Tragično!
– Kako, molim? – zaustavlja se preda mnom i gleda me kao da sam mu sve pobio i porušio.
– Ratujemo jedni protiv drugih, gospodine Vu-San-Pej, a prvi sve započeli Srbi… I njihove žrtve ratuju između sebe… I kako ćete u Crkvu bosansku utjerati i muslimane?
– Ratujete? – čudi se on. – Ratujete između sebe? Onda je to građanski rat… Kad u jednoj zemlji, u kojoj žive tri naroda, sva tri ratuju međusobno, onda je to građanski rat…
– … kojeg nisu željeli ni Hrvati, ni Bošnjaci- muslimani… Režirali su ga razni narodi, samo jedan od njih živi u Bosni i Hercegovini, svi drugi su kojekuda po svijetu, najviše u Europi, gospodine Vu-San-Pej!
Napokon, Krleža prilazi Vu-San-Peju, uzima ga ispod ruke i udaljuje ga od mene, uvidjevši, valjda, da ovaj dijalog već zamara i mene i njegovu fikciju. Objašnjava mu neke bitne povijesne prostore i znamenite osobe na njima dok šeće pored nekoliko stećaka… Priča mu tako kao da prepričava svoje “Bogumilske mramorove” (a moj san mi, opet, govori da to ne čini on već ja, kroz čije se rečenice provlačim, čas ih preuzimajući u cijelosti, čas, potom, samo izvlačeći iz njih za Vu-San-Peja njihovu suštinu)… Priča mu o Slovencu Benediktu Kuripešiću i njegovom Itinerariumu, najstarijem balkanskom putopisu (1531.), o njegovom putovanju kroz Bosnu u kojoj se prvi susreće s tajanstvenim sarkofazima, čije neuobičajene natpise prepisuje… Priča mu o fra Gašparu Vunjaliću, koji 200 godina kasnije u svome djelu spominje “posmrtne kuće” u Dalmaciji… Govori mu o mletačkom opatu Albertu Fortisu i njegovoj knjizi Viaggio in Dalmazia, na koju replicira mladi padovanski doktor medicine Giovani Lovrich, također knjigom, prigovarajući mu nepoznavanje fakata i nastojeći da zapadnoeuropski svijet upozna s bogatom umjetničkom, političkom i književnom prošlošću našega naroda (kojega naroda? pitam se u snu), objašnjavajući sve njegove probleme socijalnim, povijesnim, političkim i gospodarskim uvjetima. On je taj svijet upozorio “na tragične okolnosti vučjeg života našega naroda (kojeg? opet ću ja) u okviru šeststogodišnjih mletačkih i turskih ratova”. (Dakle, tu smo! Našega naroda, doista!)… Stoljetni ratovi uništili su južnoslavensku civilizaciju, i te “posmrtne kuće” samo su ostaci jednog kulturnog kompleksa kojeg čine razne zgrade, ljetnikovci, dvorci, palače, tvrđave, zadužbine, hramovi, gradovi, spomenici, zvonici… Te bosanske “posmrtne kuće” pripadaju tokovima “naše likovne civilizacije” od XI. stoljeća pa do pada Bosne pod vlast Otomanskog carstva, “zemlje koja je bila ‘refugium haereticorum’ zapadnoeuropskog manihejskog svijeta, sjedište manihejskog Antipape i moralno- intelektualni centar albigenskog otpora poslije pada Provanse”…
O čemu nam te “posmrtne kuće” danas govore? O plesovima, lovu, životnim radostima, životinjama, bilju, viteškim oklopima, kacigama, konjima, gazelama, psima i kurjacima, o običnom čovjeku i čovjeku ratniku, koji o sebi ostavlja baladične i cinične poruke… Govori mu o knezu Aleksandru Sapiechu, koji je u Dubrovačkoj Republici boravio 1801. i 1803. godine i opisao nekropole u Cisti, Lovreću i Radimlji, svu simboliku tih skulptura, heraldiku njihovih detalja… Spominje mu i čuvenog egiptologa Sir Johna Gardnera Wilkinsona i njegove opise nekropole kod crkve sv. Spasa na vrelu Cetine, kod Vrlike, Doljana, Čapljine, Poljica i Imotskog, koji je prvi smjestio te spomenike u rani srednji vijek… Na tim grubim artističkim monolitima, koji traju stoljećima, govori Krleža Vu-San-Peju, figura čovjeka je u centru kompozicije… Upozorava ga na jedan motiv u toj kompoziciji, čest i zagonetan: ljudsku ruku. Po prvi put izgovara jednu cijelu rečenicu svog teksta stojeći ispred stećka s takvom rukom: “Ove viteške, feudalne ruke nepoznatih i davnih bosanskih baruna u oklopu, ruke boljara koje se opraštaju od nas na odlasku za Aheront – u ritualu rimskog pozdrava – uzdignutom desnicom, s otvorenim dlanom, kao ruke prometnika kada zaustavljaju promet u gradovima, ove glomazne, teške desnice što nam se javljaju s druge obale, jesu li znameni prijetnje ili pozdrava – tko bi to znao i mogao da kaže”?
…S istim pitanjem, otrgnut od Krleže, Vu-San-Pej stoji ispred stećka s tom glomaznom desnicom, kao ošamućen… Ronio je duboko, duboko, ne zna što je na dnu dotakao i vidio, voda još s njega kaplje i sretan je što više nije u njoj, ali zbunjen je, izgubljen, ne snalazi se na kopnu… Na Marindvoru odjekuje granata i ja vičem:
– Sklonimo se, brzo, sklonimo se!
Vu-San-Pej još tetura, vrludajući ide prema meni, jedinom živom stvoru na tom prostoru, jer su i Krleža i Andrić, preplašeni blizinom eksplozije, već u vozilu Unprofora. Idući ponavlja:
– Zanimljivo, vrlo zanimljivo… Ali tek sad mi ništa nije jasno. Zanimljivo, vrlo… baš ništa ne shvaćam…
– Bježimo u transporter! – predlažem mu uspaničeno, ali on me opet ne čuje.
Zaustavlja se ispred mene kao feudalni vitez, barun ili boljar s desnicom malo dignutom ispred lica, otvara usta kao lutka, u kojoj zuje baterije, i ponavlja:
– Ja više nisam Vu-San-Pej, ja sam heretik. Moja zemlja je
Bosna i Hercegovina, to jest, Bosna, to jest Hercegovina, to jest srpska… Govorim hrvatski u kojem ima i latinskog i novolatinskog, talijanskog, mađarskog, češkog, njemačkog, govorim srpski u kojem ima grčkog i novogrčkog, ruskocrkvenoslavenskog, ruskog, turskog, pa i francuskog, i govorim bosanski u kojem ima i hrvatskog i srpskog, turskog, perzijskog i arapskog… Ja više nisam Vu-San-Pej…
Uvlačim ga u transporter prije eksplozije granate ispred Filozofskog fakulteta, onda se budim, u mraku tragam za bilo čim što svjedoči stvarnost sobe i potvrđuje izlazak iz sna. Iz općeg crnila izdvajaju se okviri slika na zidu, noć je mirna, oružje se ne čuje.
Zanimljivo, vrlo zanimljivo.
*
(1994/1995.)
Stećak, 1994, Osvit, 95.