Obično vjerujemo da svaki čovjek ima svoja mišljenja. Možda je zaista tako. Ali prije će biti da ima mnogo, veoma mnogo ljudi koji nemaju nikakvih mišljenja. Jer mišljenja, kad ih pobliže razmotrimo, čudnovata su stvar. Evo rječitog primjera koji to potvrđuje.
Ja i jedan moj dobar prijatelj, s kojim se poodavno nisam vidio, pošto smo se najzad sreli, udarili smo u ogovaranje svojih poznanika, nekadašnjih drugova iz škole. Naročitu pozornost pritom posvetili smo traženju odgovora na pitanje da li su ti naši davni drugari tijekom svojih života mijenjali ili ne svoja mišljenja, po kojima ih pamtimo, i – ako su ih mijenjali – kako su to činili.
“Andrija je ostao onakav kakvim ga znamo”, rekao sam ja. “Taj ni za živu glavu ne bi promijenio bilo koje od svojih mišljenja. Misliti uvijek isto, po njemu, znači sačuvati svoju ličnost. Sad ga svi izbjegavaju, jer je s njim dosadno razgovarati. Tko god ga poznaje, unaprijed zna što će reći, pa zato, koga god snađe nevolja da se s njim sretne, taj ga sluša i misli: Kakva tvrda glava!”
“Branko je sličan slučaj”, dodao je moj prijatelj. “On, doduše, mijenja mišljenja, ali sva su ona od iste vrste: mišljenja iz novina ili s televizije, mišljenja ljudi koje on smatra autoritetima, a takvih ima mnogo. Stoga je i on dosadan sugovornicima. Oni prepoznaju izvornog vlasnika mišljenja koje im Branko izlaže kao svoje, pa misle: Kakav kameleon!”
“Ali on od toga nema nikakve vajde”, nadovezao sam ja. “Branko je strašljiv, nesiguran u sebe, s kompleksom manje vrijednosti. Zato su mu potrebni takozvani autoriteti, da se sakrije iza njih. Cvjetan također ima tuđa mišljenja, ali pri njihovom preuzimanju vođen je računicom. On tobože misli isto što i neki ministar, neki ravnatelj, neki urednik, riječju, neki utjecajan čovjek, samo ako mu taj može pribaviti neku poveliku korist. Njegovo je mišljenje, dakle, mišljenje ljudi na vlasti ili ljudi od moći. Tko ga sretne i porazgovara s njim, ubrzo misli: Kakva pizda!”
“Za razliku od svih njih”, rekao je moj prijatelj, “David je dostojan poštovanja. On uvijek ima svoje mišljenje i mijenja ga samo kad ustanovi da za to ima valjanih razloga. Tko ga sretne i porazgovara s njim, mora da pomisli: Svaka mu čast!”
“Kao suprotnost njemu”, nastavio sam, “Edi je osoba bez ikakvih mišljenja, ne zato što bi ga na to navele neke dubokoumne filosofske pobude, već prosto-naprosto zato što je prazan. Važno je dodati da toga nije svjestan. On sa svima razgovara kao da ima nekakvo mišljenje, ali već poslije nekoliko minuta takvog razgovora, njegov sugovornik mora da zaključi: Kakav zvekan!”
“Ni Franjo nema nikakvo vlastito mišljenje o bilo kom pitanju iz ove naše kratke i jadne egzistencije”, dodao je moj prijatelj, “ali, za razliku od Edija, on je toga svjestan, i to se, nažalost, za njega pokazalo i te kako kobnim. Njegove ogromne ambicije bile su u strašnom raskoraku s njegovim sposobnostima, i kad je konačno shvatio svoj problem, kad je uvidio da nema šta reći, da nema odgovora ni na jedno iole važno životno pitanje, i da sve to neumoljivo govori o njegovoj nepopravljivoj beznačajnosti, nije mogao podnijeti to saznanje, i…”
“I…?”
“I ubio se.”
Time smo završili taj naš kratki razgovor. Da li da uzgred napomenem da smo tom prilikom ja i moj skoro zaboravljeni prijatelj zazirali od iznošenja bilo kog od sopstvenih mišljenja koja su nam nametale mučne životne okolnosti zajedničke društvene stvarnosti – iz bojazni da se nećemo složiti, da ćemo se možda i posvađati i pokvariti naše nekad tako lijepo prijateljstvo?
Mišljenja
Obično vjerujemo da svaki čovjek ima svoja mišljenja. Možda je zaista tako. Ali prije će biti da ima mnogo, veoma mnogo ljudi koji nemaju nikakvih mišljenja. Jer mišljenja, kad ih pobliže razmotrimo, čudnovata su stvar. Evo rječitog primjera koji to potvrđuje.
Ja i jedan moj dobar prijatelj, s kojim se poodavno nisam vidio, pošto smo se najzad sreli, udarili smo u ogovaranje svojih poznanika, nekadašnjih drugova iz škole. Naročitu pozornost pritom posvetili smo traženju odgovora na pitanje da li su ti naši davni drugari tijekom svojih života mijenjali ili ne svoja mišljenja, po kojima ih pamtimo, i – ako su ih mijenjali – kako su to činili.
“Andrija je ostao onakav kakvim ga znamo”, rekao sam ja. “Taj ni za živu glavu ne bi promijenio bilo koje od svojih mišljenja. Misliti uvijek isto, po njemu, znači sačuvati svoju ličnost. Sad ga svi izbjegavaju, jer je s njim dosadno razgovarati. Tko god ga poznaje, unaprijed zna što će reći, pa zato, koga god snađe nevolja da se s njim sretne, taj ga sluša i misli: Kakva tvrda glava!”
“Branko je sličan slučaj”, dodao je moj prijatelj. “On, doduše, mijenja mišljenja, ali sva su ona od iste vrste: mišljenja iz novina ili s televizije, mišljenja ljudi koje on smatra autoritetima, a takvih ima mnogo. Stoga je i on dosadan sugovornicima. Oni prepoznaju izvornog vlasnika mišljenja koje im Branko izlaže kao svoje, pa misle: Kakav kameleon!”
“Ali on od toga nema nikakve vajde”, nadovezao sam ja. “Branko je strašljiv, nesiguran u sebe, s kompleksom manje vrijednosti. Zato su mu potrebni takozvani autoriteti, da se sakrije iza njih. Cvjetan također ima tuđa mišljenja, ali pri njihovom preuzimanju vođen je računicom. On tobože misli isto što i neki ministar, neki ravnatelj, neki urednik, riječju, neki utjecajan čovjek, samo ako mu taj može pribaviti neku poveliku korist. Njegovo je mišljenje, dakle, mišljenje ljudi na vlasti ili ljudi od moći. Tko ga sretne i porazgovara s njim, ubrzo misli: Kakva pizda!”
“Za razliku od svih njih”, rekao je moj prijatelj, “David je dostojan poštovanja. On uvijek ima svoje mišljenje i mijenja ga samo kad ustanovi da za to ima valjanih razloga. Tko ga sretne i porazgovara s njim, mora da pomisli: Svaka mu čast!”
“Kao suprotnost njemu”, nastavio sam, “Edi je osoba bez ikakvih mišljenja, ne zato što bi ga na to navele neke dubokoumne filosofske pobude, već prosto-naprosto zato što je prazan. Važno je dodati da toga nije svjestan. On sa svima razgovara kao da ima nekakvo mišljenje, ali već poslije nekoliko minuta takvog razgovora, njegov sugovornik mora da zaključi: Kakav zvekan!”
“Ni Franjo nema nikakvo vlastito mišljenje o bilo kom pitanju iz ove naše kratke i jadne egzistencije”, dodao je moj prijatelj, “ali, za razliku od Edija, on je toga svjestan, i to se, nažalost, za njega pokazalo i te kako kobnim. Njegove ogromne ambicije bile su u strašnom raskoraku s njegovim sposobnostima, i kad je konačno shvatio svoj problem, kad je uvidio da nema šta reći, da nema odgovora ni na jedno iole važno životno pitanje, i da sve to neumoljivo govori o njegovoj nepopravljivoj beznačajnosti, nije mogao podnijeti to saznanje, i…”
“I…?”
“I ubio se.”
Time smo završili taj naš kratki razgovor. Da li da uzgred napomenem da smo tom prilikom ja i moj skoro zaboravljeni prijatelj zazirali od iznošenja bilo kog od sopstvenih mišljenja koja su nam nametale mučne životne okolnosti zajedničke društvene stvarnosti – iz bojazni da se nećemo složiti, da ćemo se možda i posvađati i pokvariti naše nekad tako lijepo prijateljstvo?