Ne daj ti bože Ivana Zavišinog sna, govorilo se još za onih vremena. Ili ne do bog Ivana Zavišinog sna. A kasnije, ako bi velika i neobjašnjiva nevolja spopala čovjeka, reklo bi se da mu je to od Ivana Zavišinog sna. Na kraju se više nije znalo ni tko je Ivan Zavišin, ni što bi riječ sna zapravo značila. Ali tko ju izgovori i tko osjeti onaj trenutak kada se jezik zgrbi između s i n, a grlu je tijesno da izbaci a, dobro je znao kada se na Ivana Zavišina valja pozvati i prirediti tu malu igru glasova koja najprije može opisati nesreće od kojih se ne umire, ali koje čovjeka ne prođu sve do smrti.
Ivan Zavišin bio je posljednji živi izdanak bogate primoštenske loze čiji se grb još uvijek može vidjeti na pročeljima gradskih kuća koje su im nekada pripadale, a danas su uglavnom bez krovova, u nekadašnjim salonima rastu grmovi kupine, po spavaćim sobama se natjeravaju mačke i svake veljače se deru i zavijaju, tako da narod u noćima bez mjeseca vjeruje da se to čuju duhovi mrtvih gospodara. Zapomažu didovi Zavišinih pod mukama strašnim turskim, čuju se galioti s mletačkih lađa dok voda prodire u utrobu broda i zveče lanci jednom prikovani i zakovani zavazda, gore na lomači babe Zavišinih, vještice na visokoj nozi, kosti pucaju slugama koji su pomiješali kvasinu i vino, niz skaline se kotrljaju novorođeni kopilani i božemiprosti šta sve ljudima u noćima kad zavijaju mačke na um neće pasti.
Pet je takvih kuća, svaka je jednako propala jer je Zavišinih iz generacije u generaciju bivalo sve manje, ali kuće se nikad nisu prodavale. Sramota je prodati, jer prodaju samo oni koji nemaju. A Zavišini su uvijek imali pa bi im bilo draže da se krovovi profundaju i da im se u profundama razraste svijet zbog kojega će cijeli grad strahovati kad u veljači oblaci zaklone mjesec, a mačke započnu svoj ljubavni pir. Nakon što je umro Ivanov otac, a za njim stric i tetka, počelo je propadanje još dvije kuće. Čekao se dan kada će potonuti još dva krova i bogatstvo Zavišinih se svesti na posljednju, najmanju od svih kuća u kojoj je Ivan živio sam, jer se nikada nije oženio.
Dolazili su mu ljudi iz Zadra i Šibenika da kupe dok se još ima šta kupovati, on bi ih primio, pogostio i saslušao, ali čim bi mu rekli koliko nude, Ivan Zavišin bi govorio da novca ima dovoljno za još dva života, pa ako mu nekako uspiju srediti da ih od svetoga Petra dobije, dat će im kuće besplatno. Ljudi bi se samo zgledali i odlazili bez pozdrava. Nakon što su mu kupci prestali obilaziti dom, Ivan je od lokalnog čudaka dorastao u opasnu budalu koje se valja čuvati. Iako nikoga nije ni ružno pogledao, a kamoli da bi učinio neko zlo, bila su dovoljna zavijanja mačaka u profundama, ti glasovi duhova Zavišinih, pa da ljudi počnu zazirati i od toga da se Ivanu nađu u mislima. Povjerovali su da on traži načina kako bi došao do ta dva života, koliko mu je nedostajalo da do kraja potroši obiteljsko bogatstvo.
U vrijeme kada za Ivana Zavišinog više nitko nije želio čuti i kada su ljudi već išli obilaznim putevima samo da ne prođu pokraj njegove kuće, pet profundi i dvije koje će to tek postati, a njegovo se ime ne bi spominjalo niti u najbezazlenijim razgovorima, u to je vrijeme na otoku Susku jedna žena rodila sina i dala mu po očevoj želji ime Aladin. Takvoga imena nikada nije bilo u ovim krajevima, ali nikome nije bilo za čudo. Pomorci svakoga vraga donose doma, sablje iz Damaska, nargile iz Kaira, sekstante iz Manile, svakakve boleštine s raznih strana, pa zašto ne bi i to ime. A pop koji je dijete krstio rekao je da je uzalud što će ga u crkvenim knjigama upisati kao Karla ako će ga mater i otac drukčije zvati. I tako se na Sudnji dan ne raspoznajemo po zemaljskim imenima, nego po glini od koje smo bili načinjeni.
Četrdeset dana nakon Aladinova rođenja otac se neočekivano pojavio doma. Ubio sam čovjeka, rekao je, i morao sam bježati s broda. Sigurno me traže i sigurno će me naći ako jako daleko ne pobjegnem. Samo sina da vidim. Ako me i ne upamti, neka mu moj biljeg ostane.
Kraj dječakova uzglavlja ostavio je finski nož. Oštrica je tako jako bljesnula pod svjetlom petrolejke da se učinilo kao da su se u maloj sirotinjskoj kući zapalila tri svjetionika s Rta dobre nade. Nije vidio suze na ženinim obrazima. Zato što nju nije ni pogledao. Samo je zurio u dječaka, pokušavajući mu na licu prepoznati odrasle crte, one po kojima se nalazi sličnost između oca i sina, ali nije ih našao jer se te crte pojave u vrijeme kada se ljudsko mladunče počinje sjećati. A do toga je još trebalo proći vremena.
Otišao je razočaran jer na Aladinu nije ostavio biljega. Ili se samo činilo da nije.
Mater je nož spremila na vrh kredenca, da se dječaku ne svidi kad malo poodraste. Nije ju brinula oštrica, vjerojatno bi njome osvjetljavala dom da je živjela sama, ali crne slutnje obuzimale su je zbog tri recke urezane u dršku od ružina drveta. Njezin čovjek nije samo jednom ubio, nego je to učinio još dvaput, s guštom i da se ne zaboravi. Morao je imati i drugi nož kojim bi ubilježio zločine prvoga, a daj bože da i na toj držali nije bilo mrtvih.
Znala je da se više neće vratiti i željela je da ga se ne sjeća. Odlučila je da dječaku nikada ne govori o ocu.
Ali uzalud, čim je progovorio, Aladin je već sricao njegovo ime. Moj ćaća je mornar, rekao je dok je još pišao u gaće. Još se nesigurno gegao po dvoru kada je već znao imena otoka u Sjevernome moru. Ne bi to ni bilo neobično da je Aladin sve to imao od koga čuti. Ali niti mu je ona, ili bilo tko drugi, rekla kako se zove otac, niti je mogao znati da je bio mornar. Imena otoka mater je znala jer ih je jednom davno, dok je još vjerovala u blagoslov njihova braka, od muža naučila za zimskih noći bez svijeće i petroleja. Dječak je to znao a da mu se ne kaže.
Pomislila je da možda govori u snu. Da nesreća ne bi dalje rasla i da Aladin njezinom krivnjom ne primi očevo zlo, svake bi noći pred spavanje u usta stavljala sirovi krumpir, a preko bi vezivala maramu da ga u snu ne ispljune. Tako je bila sigurna da neće govoriti ono što ne treba.
Gdje je nož? pitao je jednog dana Aladin. U tom času kao da joj se pod svakim kičmenim pršljenom razdrobila ledena tuča. Nema noža, rekla je. Kako nema? začudio se Aladin. Otac ga je za mene ostavio. Nisi ga čuvala?
U očima mu nije bilo ljutnje. Izgledao je kao razočarano dijete koje čak neće ni zaplakati. Nikada nije plakao. Bio je miran, tih i poslušan, po svemu bolji od ostale otočke djece. Ništa, osim imena otoka u Sjevernom moru, u vezi sa njim nije budilo zebnju. Majka se popela na stolicu i dohvatila finski nož. Aladin je uzeo krpu i obrisao oštricu. Lijep nož, rekao je. S njime se može otvoriti živa školjka.
Sutra je to i pokušao, čuo se kratak krik, kao da je galeb, ili se žena okliznula pred gustjernom, a zatim se pojavio na vratima s razrezanim dlanom. Od korijena kažiprsta se dijagonalno pružao zijev iz kojeg je liptila krv. Kao da je pokušao prepraviti liniju života. Mater mu je obložila šaku krpama, stegnula mu ruku u mišici, ali krv se nije zaustavljala. Eto ti finski nož, govorila je da mu izmami suze. Tad bi joj bilo lakše. Nije zaplakao.
Ljudi pomagajte, umire mi dite, razletjela se mater po mjestu. Narod je bježao u kuće, žene su sklanjale poglede ustranu, muški bi triput zaveslali prema pučini. Nije dobro naći se blizu kad umire dijete. Mlada je duša žilava i lako se može dogoditi da se u smrtnome času preseli u tuđe tijelo. A tad nastaje borba koja se obično zove ludilom. Dvije duše bore se oko jednoga tijela, ali kako je starosjedilačku nemoguće izbaciti van, jer koliko god bila slaba u vlastitom se nalazi gnijezdu, tako s ludim čovjekom najčešće umiru ili odlaze dvije duše, pa bi i žalost trebala biti dvostruka. Obično nije tako, ali i to samo govori kako onima koji na zemlji ostaju nije toliko stalo zbog izgubljene duše koliko ih plaši što više neće biti tijela na koje su se navikli. No, to je već druga priča koja je ovdje važna samo toliko da se zna zašto je narod bježao od Aladinove matere. Drukčije bi bilo da je samo rekla kako je dijete razrezalo dlan i krv neće da stane.
Ovako su jedini koji su željeli pomoći bila trojica stranaca čija je brodica s jednim jedrom već desetak dana bila usidrena u luci. Govorili su nekim neobičnim jezikom koji bi uhu na pedesetak koraka bio čisti venecijanski, pet-šest koraka zatim razumio ga je svatko tko je natucao španjolski, već na dvadesetom koraku bio je to sicilijanski, a kad bi se čovjek našao pred njima, ne bi više razumio ništa, taman da je u uhu imao sve jezike babilonske. Zato se u mjestu govorilo da su stigli iz Misira, jer misirski nitko nikada nije čuo, a i odjeća im je bila takva da se činilo kako dolaze iz krajeva gdje dalmatinska noga nikada nije stala. Bili su ogrnuti crnim mantijama koje su podsjećale na popovske, ali su se od njih razlikovale po tome što su sezale do poda i nije bilo jasno kako ih skidaju sa sebe jer su okovratnici, bez ijednog puceta, bili sasvim pripijeni uz vrat. Na mantijama je bio samo prorez za desnu ruku, dok je ljevica uvijek bila sakrivena. Što god su radili, na brodu ili izvan njega, činili su to jednom rukom, pa se činilo da lijevu niti nemaju.
Pošli su s materom do kuće. Jedan je uzeo krenu, tanju i od kose i od najsitnijih dlačica na dječjim prstima, drugi je ponio iglu. Treći nije prestajao brbljati na nerazumljivom jeziku. Ona bi mu nešto govorila, a on je važno klimao glavom i nastavljao. Očito da je sve razumio.
Dok je jedan držao ruku, drugi je zašivao dječakov dlan, a treći je između kažiprsta i palca držao kraj konca. Aladin je bio miran i stresao se poput psa kad se skloni od kiše tek kada je nakon posljednjega šava valjalo zategnuti krenu.
Na odlasku mater im je umjesto plaće ponudila komad kruha. Nisu uzeli, ali da je znala venecijanski i da je stajala pedeset koraka dalje, razumjela bi da će joj crni ljudi ponovo navratiti.
Ivan Zavišin nikada nije nogom kročio na brod, niti je ušao u more. Nije u životu ni prst umočio, provjerio je li zbilja slano i je li kamenje pod vodom glatko kao što se priča i jesu li opasna kliješta rakova. U djetinjstvu mu je bilo zabranjeno primaknuti se obali i to je bila jedina zabrana koju je od oca i majke doživio. Ali i jedini očigledni vanjski znak plemstva Zavišinih. Nikada stupiti na brodsku palubu, nikada se na spuštati do mora, nikada ne pogledati, a kamoli dodirnuti mrežu ili udicu. More je pokora sirotinje bez imena i koljena, a njima po kojima se pamte sve slavne prošlosti grada, ne jedna nego barem sedam prošlosti, dato je da pored mora žive i da ga ne primjećuju. Kada bi puhnulo jugo i miris mora se proširio Primoštenom, Zavišinima se dizao želudac na povraćanje. To je također bio znak plemstva. U djetinjstvu je Ivan hinio tu muku i imitirao odrasle koji bi tih dana iz sebe izbacivali sve što bi pojeli, a kada je odrastao, zbilja nije mogao zaustaviti želudac pred mirisom mora.
Otoci su Zavišinima bili ono što su za ostale ljude zvijezde i druga nebeska tijela. Mjesta nedokučive čežnje i tajni u kojima najradije boravi ljudska fantazija i gdje se svake noći otputi svijetla strana duše. Da se može preskočiti more, ili da su čovjeku data krila, nestalo bi raja. Sirotinja bi stigla do zvijezda, a plemstvo bi pošlo na otoke. Ta čežnja istovremeno je tako jaka i slijepa da su neprimijećeni ostali svi oni koji su možda došli sa zvijezda, kao što Zavišini nikada nisu sreli niti jednog Bodula. A da i jesu i da su kojim slučajem ušli u razgovor s takvim čovjekom, malo je vjerojatno da bi mu povjerovali kako je došao s otoka.
Nakon što više nitko nije zalazio u kaletu s profundama, dvorima koje će to postati i kućom u kojoj je živio Ivan Zavišin, on se polako počeo odvikavati od ljudi. U prvo vrijeme još je i dočekivao seljake iz zaleđa, koji su mu donosili janjetinu, sir, krumpir i sol, a onda im je počeo ostavljati dukat ispod kućnoga praga. Oni bi svakoga petka podigli kamen, uzeli zlatnik i ispred vrata ostavljali robu. Dvaput bi zazvonili kravljom klepetušom, Ivan bi pričekao pet minuta da odu, a onda bi uzeo namirnice. Tako je najbolje. Nakon što dovoljno dugo ne vidiš ljudske oči i ne čuješ govor, počinje ti se činiti da ih nema i da je ovaj svijet načinjen samo za tebe. Ne postoji bolji način da se ostvari besmrtnost. Kad nestane svih drugih ljudi, tvoja smrt gubi svoj razlog.
Dok su tri crna čovjeka zašivala Aladinov dlan, Ivan Zavišin već je bio siguran da je ostao sam na svijetu. A one noći pred zoru kada su se crni ljudi uvukli u kamenu kućicu u kojoj je spavala žena s krumpirom u ustima i povezom preko njih, Ivan Zavišin već je bio čvrst u namjeri da zaboravi ljudski jezik.
Tri su je ruke iznijele van, tiho da se dječak ne probudi, a ona ih je gledala razrogačenim crnim očima i nije mogla kriknuti niti se pomaknuti. Ruke su joj visile poput mrtvih borovih grana koje je salomila bura, ali se još nisu stigle osušiti.
Dječak se probudio sam. Vani su ga dočekali ljudski pogledi koje nije mogao prepoznati. Dobri i bogobojazni su ga gledali s prezirom i povlačili se pred njim u kuće, oni koje je već čuo da psuju Boga gledali su ga s mržnjom, a ruke bi prekrižili na prsima ili ih zavlačili u džepove dlanovima mijeseći muda i pazeći da se ne ubodu na koju udicu. Oni, pak, koji su trebali voditi računa da ta dva svijeta, onaj koji vjeruje i drugi koji psuje, žive u miru i skladu, vikali su da je kurva pobjegla s Misircima, a kopile je ostavila njima. Kuje ostavljaju govna ispred domova poštenog svijeta i trebalo bi platiti šibenskim lovcima da naprave hajku i očiste otok. Boj se dana kada će crkve vonjati na friškinu, jer neće biti dosta tamjana. Tako su vikali, a Aladin se sljedećega jutra zavukao u koču, uronio među skuše, morsku travulju i hlapove, i pobjegao s otoka.
Sa sobom je ponio samo finski nož i odlučio je pronaći oca. Nije znao šta više želi: da spasu majku od crnih ljudi i vrate se sa njom doma ili da se osvete ljudima. I dobrima, i onima koji to nisu, a najviše čuvarima zemaljskog i nebeskog mira.
Kada je iskočio van s isukanim nožem, prekriven ribljim krljuštima, s kosom od morske trave i sa sedam rakova koji su se u predsmrtnom strahu uhvatili za njegovo meso, ribari su povjerovali da je pred njima sam vrag. Ili barem vražji šegrt zadužen za ribarske posle. Nisu se stigli ni prekrižiti, a Aladin je već bježao preko rive, ispuštajući krikove od kojih je i ošamućenoj ribljoj čeljadi dolazilo da zauvijek sklopi oči pred strahotama ovoga svijeta. Poznatim, ali i onima koje tek valja doživjeti.
Aladin je vjerovao kako svijet nije puno veći od Suska, a zatekao se u Primoštenu koji je bio ogromniji ne samo od svijeta, nego i od onoga što se u snovima dalo zamisliti i što se uvijek čini puno većim i širim od svega što budne oči gledaju. A gdje je Sjeverno more i gdje su otoci, gdje je Misir u koji su crni ljudi odveli mater, gdje je sve što je znao, a da nije znao kako?
Trčao je po gradu dok su ga noge nosile, ljudi su bježali od njega i on je bježao od njih. Stezao je nož bolnim dlanom, jer je znao da bez njega ne može izaći pred oca. Kada ga jednom ipak pronađe. Na kraju je samo poželio otpočinuti, ali gdje god bi se okrenuo, izmilili bi oni koji ga se plaše. Na kraju se našao u pustoj kaleti, među profundama, ispred kuće čija su se vrata činila odavno zatvorenim.
Legao je pod solar, glavu položio na kameni prag i spustio nož kraj sebe. Oštrica mu je davala svjetlo sve dok sunce nije zašlo, a tada je Aladina progutao mrak.
Bila je to posljednja noć Ivana Zavišina. Nakon nje pripadat će mu samo vrijeme koje provede budan.
Pred zoru se trgnuo iza sna, skočio je iz postelje i sjurio se niza skaline. Nije stigao ni cipele navući, niti se ogrnuti, a ni pomisliti što ga to goni dolje. Otključao je sve tri brave na vratima, sunuo van, sapleo se i pao. Zanebesalo mu se kada je vrhom brade udario u kamen kojim je popločan solar. Mjesečeva bjelina prelazila je u rumen, Ivanu se učinilo da kamen gori. Pokušao je ustati, ali su mu se noge ponovo zaplele. Okrenuo se onako ležećki i našao se licem u lice s dječakom. On ga je iznenađeno gledao i strašno je zaudarao na ribu i more. Ivan se jedva suzdržao da ne povrati, progutao je ono što mu se diglo do grla, ali dječak nije ni trepnuo. To ga je iznenadilo, uputio mu je grimasu, to je bilo lakše nego progovoriti, ali dječak je gledao jednako iznenađeno. Tada je Ivan Zavišin prvi puta pomislio da ga to gledaju mrtve oči.
Sjedio je leđima okrenut Aladinu i pokušavao razmišljati o tome što sad mora učiniti. Ali je u glavi bio zid sačinjen od nerazumnog osjećaja, misli koja mu se vraćala koliko god od nje bježao, da se probudio kasno i da je morao doći ranije, dok je dječak još bio živ. Bio je kriv, ali nije znao zašto.
Već je bio dan kada je konačno ustao, spustio dlan na čelo koje još nije bilo sasvim hladno, pa srednjakom i palcem sklopio dječakove oči. Ugledao je nož, lijep, kakav nikada nije vidio. Uzeo ga je u ruku, ali na oštrici nije bilo nijedne kapi krvi. Znači dječak nije ubijen. Njegovu smrt nitko neće ponijeti na duši.
Zakopao je tijelo u najstarijoj od pet profundi, prastričevoj kući koja se urušila prije više od pedeset godina, i dugo se mislio hoće li nož položiti kraj dječaka. Ali je shvatio da bi to bilo ružno. Ako već ne može biti sahranjen onako kako se sahranjuju ljudi, a ne može jer bi u tom slučaju Ivan Zavišin morao razgovarati s mještanima i objašnjavati im šta se dogodilo, tada je bolje da ne bude pokopan s nožem, kao ubojica. Pomislio je i to da bi zbog mrtvoga dječaka možda trebao prekinuti svoju šutnju, ali tko bi ga saslušao ako ga svi smatraju ludim i prokletim?
A možda bi i tako učinio Ivan Zavišin, samo da je znao što će mu se događati sljedeće noći.
Za san je već u snu znao da nije njegov. Sklupčao se ispred tuđih dvora i stao dozivati oca. Gledao je prema moru, u crtu od koje počinje nebo, jer je znao da je on tamo iza. Tako je, dozivajući ga, zaspao u svome snu i ponovo usnio da je ispred tuđih dvora i da doziva oca. Dok god se nije probudio, Ivan je tonuo iz sna u san, stalno sanjajući isto, vječito tuđi san.
Bilo je to prve noći, a tko zna koliko je noći proteklo prije nego što je grad saznao za muku čovjeka s kojim nitko nije govorio, niti ga je itko viđao, jer u kaletu s profundama, dvije kuće koje će to postati i jednom u kojoj živi posljednji plemenitaš Zavišinih, ljudska noga već dugo nije kročila. A niti će dok god Ivan ne umre u svome snu, dok god se ne profundaju i zadnji krovovi i dok god se svaki kamen od kojega su kuće bile načinjene ne pretvori u prah. Do tada će barka sa crnim ljudima već doploviti do Misira, a narod će u nevoljama ponavljati: Sačuvaj te bože Ivana Zavišinog sna. I vazda će grlu biti tijesno prije no što jezik skupi svoja dva glasa.
Misir
Iz zbirke priča “Inšallah, Madona, inšallah”
Ne daj ti bože Ivana Zavišinog sna, govorilo se još za onih vremena. Ili ne do bog Ivana Zavišinog sna. A kasnije, ako bi velika i neobjašnjiva nevolja spopala čovjeka, reklo bi se da mu je to od Ivana Zavišinog sna. Na kraju se više nije znalo ni tko je Ivan Zavišin, ni što bi riječ sna zapravo značila. Ali tko ju izgovori i tko osjeti onaj trenutak kada se jezik zgrbi između s i n, a grlu je tijesno da izbaci a, dobro je znao kada se na Ivana Zavišina valja pozvati i prirediti tu malu igru glasova koja najprije može opisati nesreće od kojih se ne umire, ali koje čovjeka ne prođu sve do smrti.
Ivan Zavišin bio je posljednji živi izdanak bogate primoštenske loze čiji se grb još uvijek može vidjeti na pročeljima gradskih kuća koje su im nekada pripadale, a danas su uglavnom bez krovova, u nekadašnjim salonima rastu grmovi kupine, po spavaćim sobama se natjeravaju mačke i svake veljače se deru i zavijaju, tako da narod u noćima bez mjeseca vjeruje da se to čuju duhovi mrtvih gospodara. Zapomažu didovi Zavišinih pod mukama strašnim turskim, čuju se galioti s mletačkih lađa dok voda prodire u utrobu broda i zveče lanci jednom prikovani i zakovani zavazda, gore na lomači babe Zavišinih, vještice na visokoj nozi, kosti pucaju slugama koji su pomiješali kvasinu i vino, niz skaline se kotrljaju novorođeni kopilani i božemiprosti šta sve ljudima u noćima kad zavijaju mačke na um neće pasti.
Pet je takvih kuća, svaka je jednako propala jer je Zavišinih iz generacije u generaciju bivalo sve manje, ali kuće se nikad nisu prodavale. Sramota je prodati, jer prodaju samo oni koji nemaju. A Zavišini su uvijek imali pa bi im bilo draže da se krovovi profundaju i da im se u profundama razraste svijet zbog kojega će cijeli grad strahovati kad u veljači oblaci zaklone mjesec, a mačke započnu svoj ljubavni pir. Nakon što je umro Ivanov otac, a za njim stric i tetka, počelo je propadanje još dvije kuće. Čekao se dan kada će potonuti još dva krova i bogatstvo Zavišinih se svesti na posljednju, najmanju od svih kuća u kojoj je Ivan živio sam, jer se nikada nije oženio.
Dolazili su mu ljudi iz Zadra i Šibenika da kupe dok se još ima šta kupovati, on bi ih primio, pogostio i saslušao, ali čim bi mu rekli koliko nude, Ivan Zavišin bi govorio da novca ima dovoljno za još dva života, pa ako mu nekako uspiju srediti da ih od svetoga Petra dobije, dat će im kuće besplatno. Ljudi bi se samo zgledali i odlazili bez pozdrava. Nakon što su mu kupci prestali obilaziti dom, Ivan je od lokalnog čudaka dorastao u opasnu budalu koje se valja čuvati. Iako nikoga nije ni ružno pogledao, a kamoli da bi učinio neko zlo, bila su dovoljna zavijanja mačaka u profundama, ti glasovi duhova Zavišinih, pa da ljudi počnu zazirati i od toga da se Ivanu nađu u mislima. Povjerovali su da on traži načina kako bi došao do ta dva života, koliko mu je nedostajalo da do kraja potroši obiteljsko bogatstvo.
U vrijeme kada za Ivana Zavišinog više nitko nije želio čuti i kada su ljudi već išli obilaznim putevima samo da ne prođu pokraj njegove kuće, pet profundi i dvije koje će to tek postati, a njegovo se ime ne bi spominjalo niti u najbezazlenijim razgovorima, u to je vrijeme na otoku Susku jedna žena rodila sina i dala mu po očevoj želji ime Aladin. Takvoga imena nikada nije bilo u ovim krajevima, ali nikome nije bilo za čudo. Pomorci svakoga vraga donose doma, sablje iz Damaska, nargile iz Kaira, sekstante iz Manile, svakakve boleštine s raznih strana, pa zašto ne bi i to ime. A pop koji je dijete krstio rekao je da je uzalud što će ga u crkvenim knjigama upisati kao Karla ako će ga mater i otac drukčije zvati. I tako se na Sudnji dan ne raspoznajemo po zemaljskim imenima, nego po glini od koje smo bili načinjeni.
Četrdeset dana nakon Aladinova rođenja otac se neočekivano pojavio doma. Ubio sam čovjeka, rekao je, i morao sam bježati s broda. Sigurno me traže i sigurno će me naći ako jako daleko ne pobjegnem. Samo sina da vidim. Ako me i ne upamti, neka mu moj biljeg ostane.
Kraj dječakova uzglavlja ostavio je finski nož. Oštrica je tako jako bljesnula pod svjetlom petrolejke da se učinilo kao da su se u maloj sirotinjskoj kući zapalila tri svjetionika s Rta dobre nade. Nije vidio suze na ženinim obrazima. Zato što nju nije ni pogledao. Samo je zurio u dječaka, pokušavajući mu na licu prepoznati odrasle crte, one po kojima se nalazi sličnost između oca i sina, ali nije ih našao jer se te crte pojave u vrijeme kada se ljudsko mladunče počinje sjećati. A do toga je još trebalo proći vremena.
Otišao je razočaran jer na Aladinu nije ostavio biljega. Ili se samo činilo da nije.
Mater je nož spremila na vrh kredenca, da se dječaku ne svidi kad malo poodraste. Nije ju brinula oštrica, vjerojatno bi njome osvjetljavala dom da je živjela sama, ali crne slutnje obuzimale su je zbog tri recke urezane u dršku od ružina drveta. Njezin čovjek nije samo jednom ubio, nego je to učinio još dvaput, s guštom i da se ne zaboravi. Morao je imati i drugi nož kojim bi ubilježio zločine prvoga, a daj bože da i na toj držali nije bilo mrtvih.
Znala je da se više neće vratiti i željela je da ga se ne sjeća. Odlučila je da dječaku nikada ne govori o ocu.
Ali uzalud, čim je progovorio, Aladin je već sricao njegovo ime. Moj ćaća je mornar, rekao je dok je još pišao u gaće. Još se nesigurno gegao po dvoru kada je već znao imena otoka u Sjevernome moru. Ne bi to ni bilo neobično da je Aladin sve to imao od koga čuti. Ali niti mu je ona, ili bilo tko drugi, rekla kako se zove otac, niti je mogao znati da je bio mornar. Imena otoka mater je znala jer ih je jednom davno, dok je još vjerovala u blagoslov njihova braka, od muža naučila za zimskih noći bez svijeće i petroleja. Dječak je to znao a da mu se ne kaže.
Pomislila je da možda govori u snu. Da nesreća ne bi dalje rasla i da Aladin njezinom krivnjom ne primi očevo zlo, svake bi noći pred spavanje u usta stavljala sirovi krumpir, a preko bi vezivala maramu da ga u snu ne ispljune. Tako je bila sigurna da neće govoriti ono što ne treba.
Gdje je nož? pitao je jednog dana Aladin. U tom času kao da joj se pod svakim kičmenim pršljenom razdrobila ledena tuča. Nema noža, rekla je. Kako nema? začudio se Aladin. Otac ga je za mene ostavio. Nisi ga čuvala?
U očima mu nije bilo ljutnje. Izgledao je kao razočarano dijete koje čak neće ni zaplakati. Nikada nije plakao. Bio je miran, tih i poslušan, po svemu bolji od ostale otočke djece. Ništa, osim imena otoka u Sjevernom moru, u vezi sa njim nije budilo zebnju. Majka se popela na stolicu i dohvatila finski nož. Aladin je uzeo krpu i obrisao oštricu. Lijep nož, rekao je. S njime se može otvoriti živa školjka.
Sutra je to i pokušao, čuo se kratak krik, kao da je galeb, ili se žena okliznula pred gustjernom, a zatim se pojavio na vratima s razrezanim dlanom. Od korijena kažiprsta se dijagonalno pružao zijev iz kojeg je liptila krv. Kao da je pokušao prepraviti liniju života. Mater mu je obložila šaku krpama, stegnula mu ruku u mišici, ali krv se nije zaustavljala. Eto ti finski nož, govorila je da mu izmami suze. Tad bi joj bilo lakše. Nije zaplakao.
Ljudi pomagajte, umire mi dite, razletjela se mater po mjestu. Narod je bježao u kuće, žene su sklanjale poglede ustranu, muški bi triput zaveslali prema pučini. Nije dobro naći se blizu kad umire dijete. Mlada je duša žilava i lako se može dogoditi da se u smrtnome času preseli u tuđe tijelo. A tad nastaje borba koja se obično zove ludilom. Dvije duše bore se oko jednoga tijela, ali kako je starosjedilačku nemoguće izbaciti van, jer koliko god bila slaba u vlastitom se nalazi gnijezdu, tako s ludim čovjekom najčešće umiru ili odlaze dvije duše, pa bi i žalost trebala biti dvostruka. Obično nije tako, ali i to samo govori kako onima koji na zemlji ostaju nije toliko stalo zbog izgubljene duše koliko ih plaši što više neće biti tijela na koje su se navikli. No, to je već druga priča koja je ovdje važna samo toliko da se zna zašto je narod bježao od Aladinove matere. Drukčije bi bilo da je samo rekla kako je dijete razrezalo dlan i krv neće da stane.
Ovako su jedini koji su željeli pomoći bila trojica stranaca čija je brodica s jednim jedrom već desetak dana bila usidrena u luci. Govorili su nekim neobičnim jezikom koji bi uhu na pedesetak koraka bio čisti venecijanski, pet-šest koraka zatim razumio ga je svatko tko je natucao španjolski, već na dvadesetom koraku bio je to sicilijanski, a kad bi se čovjek našao pred njima, ne bi više razumio ništa, taman da je u uhu imao sve jezike babilonske. Zato se u mjestu govorilo da su stigli iz Misira, jer misirski nitko nikada nije čuo, a i odjeća im je bila takva da se činilo kako dolaze iz krajeva gdje dalmatinska noga nikada nije stala. Bili su ogrnuti crnim mantijama koje su podsjećale na popovske, ali su se od njih razlikovale po tome što su sezale do poda i nije bilo jasno kako ih skidaju sa sebe jer su okovratnici, bez ijednog puceta, bili sasvim pripijeni uz vrat. Na mantijama je bio samo prorez za desnu ruku, dok je ljevica uvijek bila sakrivena. Što god su radili, na brodu ili izvan njega, činili su to jednom rukom, pa se činilo da lijevu niti nemaju.
Pošli su s materom do kuće. Jedan je uzeo krenu, tanju i od kose i od najsitnijih dlačica na dječjim prstima, drugi je ponio iglu. Treći nije prestajao brbljati na nerazumljivom jeziku. Ona bi mu nešto govorila, a on je važno klimao glavom i nastavljao. Očito da je sve razumio.
Dok je jedan držao ruku, drugi je zašivao dječakov dlan, a treći je između kažiprsta i palca držao kraj konca. Aladin je bio miran i stresao se poput psa kad se skloni od kiše tek kada je nakon posljednjega šava valjalo zategnuti krenu.
Na odlasku mater im je umjesto plaće ponudila komad kruha. Nisu uzeli, ali da je znala venecijanski i da je stajala pedeset koraka dalje, razumjela bi da će joj crni ljudi ponovo navratiti.
Ivan Zavišin nikada nije nogom kročio na brod, niti je ušao u more. Nije u životu ni prst umočio, provjerio je li zbilja slano i je li kamenje pod vodom glatko kao što se priča i jesu li opasna kliješta rakova. U djetinjstvu mu je bilo zabranjeno primaknuti se obali i to je bila jedina zabrana koju je od oca i majke doživio. Ali i jedini očigledni vanjski znak plemstva Zavišinih. Nikada stupiti na brodsku palubu, nikada se na spuštati do mora, nikada ne pogledati, a kamoli dodirnuti mrežu ili udicu. More je pokora sirotinje bez imena i koljena, a njima po kojima se pamte sve slavne prošlosti grada, ne jedna nego barem sedam prošlosti, dato je da pored mora žive i da ga ne primjećuju. Kada bi puhnulo jugo i miris mora se proširio Primoštenom, Zavišinima se dizao želudac na povraćanje. To je također bio znak plemstva. U djetinjstvu je Ivan hinio tu muku i imitirao odrasle koji bi tih dana iz sebe izbacivali sve što bi pojeli, a kada je odrastao, zbilja nije mogao zaustaviti želudac pred mirisom mora.
Otoci su Zavišinima bili ono što su za ostale ljude zvijezde i druga nebeska tijela. Mjesta nedokučive čežnje i tajni u kojima najradije boravi ljudska fantazija i gdje se svake noći otputi svijetla strana duše. Da se može preskočiti more, ili da su čovjeku data krila, nestalo bi raja. Sirotinja bi stigla do zvijezda, a plemstvo bi pošlo na otoke. Ta čežnja istovremeno je tako jaka i slijepa da su neprimijećeni ostali svi oni koji su možda došli sa zvijezda, kao što Zavišini nikada nisu sreli niti jednog Bodula. A da i jesu i da su kojim slučajem ušli u razgovor s takvim čovjekom, malo je vjerojatno da bi mu povjerovali kako je došao s otoka.
Nakon što više nitko nije zalazio u kaletu s profundama, dvorima koje će to postati i kućom u kojoj je živio Ivan Zavišin, on se polako počeo odvikavati od ljudi. U prvo vrijeme još je i dočekivao seljake iz zaleđa, koji su mu donosili janjetinu, sir, krumpir i sol, a onda im je počeo ostavljati dukat ispod kućnoga praga. Oni bi svakoga petka podigli kamen, uzeli zlatnik i ispred vrata ostavljali robu. Dvaput bi zazvonili kravljom klepetušom, Ivan bi pričekao pet minuta da odu, a onda bi uzeo namirnice. Tako je najbolje. Nakon što dovoljno dugo ne vidiš ljudske oči i ne čuješ govor, počinje ti se činiti da ih nema i da je ovaj svijet načinjen samo za tebe. Ne postoji bolji način da se ostvari besmrtnost. Kad nestane svih drugih ljudi, tvoja smrt gubi svoj razlog.
Dok su tri crna čovjeka zašivala Aladinov dlan, Ivan Zavišin već je bio siguran da je ostao sam na svijetu. A one noći pred zoru kada su se crni ljudi uvukli u kamenu kućicu u kojoj je spavala žena s krumpirom u ustima i povezom preko njih, Ivan Zavišin već je bio čvrst u namjeri da zaboravi ljudski jezik.
Tri su je ruke iznijele van, tiho da se dječak ne probudi, a ona ih je gledala razrogačenim crnim očima i nije mogla kriknuti niti se pomaknuti. Ruke su joj visile poput mrtvih borovih grana koje je salomila bura, ali se još nisu stigle osušiti.
Dječak se probudio sam. Vani su ga dočekali ljudski pogledi koje nije mogao prepoznati. Dobri i bogobojazni su ga gledali s prezirom i povlačili se pred njim u kuće, oni koje je već čuo da psuju Boga gledali su ga s mržnjom, a ruke bi prekrižili na prsima ili ih zavlačili u džepove dlanovima mijeseći muda i pazeći da se ne ubodu na koju udicu. Oni, pak, koji su trebali voditi računa da ta dva svijeta, onaj koji vjeruje i drugi koji psuje, žive u miru i skladu, vikali su da je kurva pobjegla s Misircima, a kopile je ostavila njima. Kuje ostavljaju govna ispred domova poštenog svijeta i trebalo bi platiti šibenskim lovcima da naprave hajku i očiste otok. Boj se dana kada će crkve vonjati na friškinu, jer neće biti dosta tamjana. Tako su vikali, a Aladin se sljedećega jutra zavukao u koču, uronio među skuše, morsku travulju i hlapove, i pobjegao s otoka.
Sa sobom je ponio samo finski nož i odlučio je pronaći oca. Nije znao šta više želi: da spasu majku od crnih ljudi i vrate se sa njom doma ili da se osvete ljudima. I dobrima, i onima koji to nisu, a najviše čuvarima zemaljskog i nebeskog mira.
Kada je iskočio van s isukanim nožem, prekriven ribljim krljuštima, s kosom od morske trave i sa sedam rakova koji su se u predsmrtnom strahu uhvatili za njegovo meso, ribari su povjerovali da je pred njima sam vrag. Ili barem vražji šegrt zadužen za ribarske posle. Nisu se stigli ni prekrižiti, a Aladin je već bježao preko rive, ispuštajući krikove od kojih je i ošamućenoj ribljoj čeljadi dolazilo da zauvijek sklopi oči pred strahotama ovoga svijeta. Poznatim, ali i onima koje tek valja doživjeti.
Aladin je vjerovao kako svijet nije puno veći od Suska, a zatekao se u Primoštenu koji je bio ogromniji ne samo od svijeta, nego i od onoga što se u snovima dalo zamisliti i što se uvijek čini puno većim i širim od svega što budne oči gledaju. A gdje je Sjeverno more i gdje su otoci, gdje je Misir u koji su crni ljudi odveli mater, gdje je sve što je znao, a da nije znao kako?
Trčao je po gradu dok su ga noge nosile, ljudi su bježali od njega i on je bježao od njih. Stezao je nož bolnim dlanom, jer je znao da bez njega ne može izaći pred oca. Kada ga jednom ipak pronađe. Na kraju je samo poželio otpočinuti, ali gdje god bi se okrenuo, izmilili bi oni koji ga se plaše. Na kraju se našao u pustoj kaleti, među profundama, ispred kuće čija su se vrata činila odavno zatvorenim.
Legao je pod solar, glavu položio na kameni prag i spustio nož kraj sebe. Oštrica mu je davala svjetlo sve dok sunce nije zašlo, a tada je Aladina progutao mrak.
Bila je to posljednja noć Ivana Zavišina. Nakon nje pripadat će mu samo vrijeme koje provede budan.
Pred zoru se trgnuo iza sna, skočio je iz postelje i sjurio se niza skaline. Nije stigao ni cipele navući, niti se ogrnuti, a ni pomisliti što ga to goni dolje. Otključao je sve tri brave na vratima, sunuo van, sapleo se i pao. Zanebesalo mu se kada je vrhom brade udario u kamen kojim je popločan solar. Mjesečeva bjelina prelazila je u rumen, Ivanu se učinilo da kamen gori. Pokušao je ustati, ali su mu se noge ponovo zaplele. Okrenuo se onako ležećki i našao se licem u lice s dječakom. On ga je iznenađeno gledao i strašno je zaudarao na ribu i more. Ivan se jedva suzdržao da ne povrati, progutao je ono što mu se diglo do grla, ali dječak nije ni trepnuo. To ga je iznenadilo, uputio mu je grimasu, to je bilo lakše nego progovoriti, ali dječak je gledao jednako iznenađeno. Tada je Ivan Zavišin prvi puta pomislio da ga to gledaju mrtve oči.
Sjedio je leđima okrenut Aladinu i pokušavao razmišljati o tome što sad mora učiniti. Ali je u glavi bio zid sačinjen od nerazumnog osjećaja, misli koja mu se vraćala koliko god od nje bježao, da se probudio kasno i da je morao doći ranije, dok je dječak još bio živ. Bio je kriv, ali nije znao zašto.
Već je bio dan kada je konačno ustao, spustio dlan na čelo koje još nije bilo sasvim hladno, pa srednjakom i palcem sklopio dječakove oči. Ugledao je nož, lijep, kakav nikada nije vidio. Uzeo ga je u ruku, ali na oštrici nije bilo nijedne kapi krvi. Znači dječak nije ubijen. Njegovu smrt nitko neće ponijeti na duši.
Zakopao je tijelo u najstarijoj od pet profundi, prastričevoj kući koja se urušila prije više od pedeset godina, i dugo se mislio hoće li nož položiti kraj dječaka. Ali je shvatio da bi to bilo ružno. Ako već ne može biti sahranjen onako kako se sahranjuju ljudi, a ne može jer bi u tom slučaju Ivan Zavišin morao razgovarati s mještanima i objašnjavati im šta se dogodilo, tada je bolje da ne bude pokopan s nožem, kao ubojica. Pomislio je i to da bi zbog mrtvoga dječaka možda trebao prekinuti svoju šutnju, ali tko bi ga saslušao ako ga svi smatraju ludim i prokletim?
A možda bi i tako učinio Ivan Zavišin, samo da je znao što će mu se događati sljedeće noći.
Za san je već u snu znao da nije njegov. Sklupčao se ispred tuđih dvora i stao dozivati oca. Gledao je prema moru, u crtu od koje počinje nebo, jer je znao da je on tamo iza. Tako je, dozivajući ga, zaspao u svome snu i ponovo usnio da je ispred tuđih dvora i da doziva oca. Dok god se nije probudio, Ivan je tonuo iz sna u san, stalno sanjajući isto, vječito tuđi san.
Bilo je to prve noći, a tko zna koliko je noći proteklo prije nego što je grad saznao za muku čovjeka s kojim nitko nije govorio, niti ga je itko viđao, jer u kaletu s profundama, dvije kuće koje će to postati i jednom u kojoj živi posljednji plemenitaš Zavišinih, ljudska noga već dugo nije kročila. A niti će dok god Ivan ne umre u svome snu, dok god se ne profundaju i zadnji krovovi i dok god se svaki kamen od kojega su kuće bile načinjene ne pretvori u prah. Do tada će barka sa crnim ljudima već doploviti do Misira, a narod će u nevoljama ponavljati: Sačuvaj te bože Ivana Zavišinog sna. I vazda će grlu biti tijesno prije no što jezik skupi svoja dva glasa.