Peti je dan već bio na izmaku i don Fabrizzio je počeo zaboravljati udobnost dubrovačkog gostoprimstva. Prašnjavi, krivudavi put koji je kroz šumovita brda vodio prema banovom dvoru postajao je sve naporniji. Iako se godina primicala svome najtoplijem dijelu, bilo je mjesta na tom putovanju kada su, po don Fabrzziovu nalogu, sluge vadile debele ogrtače kojima je onda taj slabunjavi i zimogrižljivi papski nuncij zamotavao grudi i leđa.
Lice mu je bilo namršteno. Kroz glavu su mu prolazile svakojake misli. Četvrti put dolazi u Bosnu istim poslom i svjestan je da će ishod ove ekspedicije biti isti kao i prethodna tri. Prisjetio se oduševljenja s kojim je dolazio u ovo planinsko kraljevstvo prvi put željan da govorništvom, knjigama i milošću iskorijeni bogumilski herezu. Narod ga je dočekivao s podozrenjem, a plemenitaši s poklonima. Sjetio se kako su mase na trgovima gdje je širio istinu Svete stolice nepomično buljile u njega i kako su poslije svakog njegovog poziva da odbace pagansku vjeru krotko prilazili njemu podčinjenim misionarima i javno priznavali grijehe kunući se, s rukom položenom na latinsku Bibliju, kako od sada kao jedino božanstvo priznaju samo Krista Spasitelja. Bio je opijen njihovom spremnošću da mijenjaju svoje biće i zbunjen što su se tako lako odricali pradjedovske vjere.
U dvorovima velikaša osjećao se još ponosnije. Na pročeljima svih kamenih zamkova uz rijeku Bosnu, u koje je kao papski poslanik dolazio, isticane su žuto-bijele zastave Vatikana, liturgije su vođene na latinskom jeziku, a raspela sa likom Krista Mučenika vješana su na zidove svih prostorija. Iz njegove ruke pomazanja su primali svi – i gorštački knezovi i gradsko plemstvo, čak i ban sam i njegova najuža porodica. Bio je ponosan što je njegovom zaslugom taj divlji i neobični narod napokon otrgnut od mraka svojih paganskih uvjerenja.
Veliko je bilo njegovo čuđenje kada je godinu dana nakon slavobitnog povratka iz Bosne pročitao izvještaj franjevačkog misionara koji je tvrdio da je Bosna zemlja nevjerništva i da se na svakome koraku javno izražava poštovanje paganskim božanstvima. Naročito ga je pogodila opaska o njemu samome iz koje je shvatio da ga je taj naizgled bezlični svijet gorštaka grdno prevario lažno prihvatajući njegovu misionarsku riječ da bi je nakon njegovog odlaska munjevitom brzinom odbacio kao nešto strano, tuđe i nametnuto. Zgroženo je čitao pismo u kojem se o njegovoj istinoljubivosti govorilo kao naivnosti, a njegovom pastoralnom djelovanju kao potpunom promašaju.
Na drugi misionarski pohod u Bosnu krenuo je oboružan četom ugarskih vitezova, šačicom franjevaca spremnih da se nastane u Bosni i gnjevom koji mu je kidao srce. Na dvorovima, koje je sad po drugi put posjećivao, grmio je od bijesa proklinjući prijetvornost svojih domaćina podsjećajući kako su mu svojom izdajom dali božansko pravo da ih kazni. Pri polasku iz Rima, posramljen pošprdnim kardinalskim pitanjima o načelima vjere i mjestu milosrđa u kršćanskoj dogmi, samome sebi se zakleo da će biti svirep. Ali, dug put i strah koji je vidio u očima svojih domaćina nagnaše ga da promjeni odluku. Pružit će im još jednu priliku, posljednju, da se iskupe ne samo za grijehe bogohulstva već i za grijehove prevare i izdaje koje načiniše prema njemu. Sretni što im je taj veliki čovjek, kako su posvuda pred njim glasno isticali, poštedio živote pokazujući kako je bijedan bio njihov čin prevare bosanski ban i njegovi prvaci narediše da se u svim utvrđenjima podignu kamene kapele i da se na vrhove svih kula pobodu znamenja kršćanstva. Kada je drugi put napuštao Bosnu don Fabrizzia su ispaćala obećanja o vjernosti bosanskih velikaša i bezbrojna raspela posijana diljem zemlje.
Baš kada je počeo zaboravljati Bosnu i svoj umalo propali misionarski podhvat jedan od onih franjevaca koji je pošao s njim na put, a koji se zajedno s nekolicinom subraće odlučio nastaniti u toj zagonetnoj i lijepoj zemlji, dojavi mu kako se već neko vrijeme plemenitaši ne pridržavaju tako tvrdokorno svojih zavjeta, a da se narod potpuno odao obožavanju paganskih bogova.
Pismo je zadržao za sebe i još iste noći naredio je da se u najvećoj tajnosti opremi povorka za daleki put. Jadran je prebrodio sav utonuo u misli a kada se iskrcao u Splitu uz laž je odbio gostoprimstvo benediktinskih sestara da okrepu i san nađe zbrinut untar zidina njihovog samostana. Bez oklijevanja i objašnjenja zaputi se sa dvojicom najbliskijih pomagača na put ka središtu Bosanskog kraljevstva.
Prispijevši iznova na dvorove koje je već dva puta pohodio primijeti male promjene koje ga iznenadiše i obradovaše. Na licemjerno zaklinjanje bosanskih prvaka nije se mnogo obazirao svjestan da njihova riječ kao obaveza živi dugo koliko i plamen crkvenog kandilja. Među svim tim čankolizima zamijeti nekolicinu kod kojih je kršćanska vjera zaista pustila jako korijenje. Prve noći koju je proveo kao počasni gost tvrđave na Vranduku, pod okriljem februarskog mraka, posjeti ga omalena grupica mladića i djevojaka. Kad se nađoše sami pred papskim poslanikom kleknuše i uz suze počeše ispovijedati svoje muke. Don Fabrizzio ostade zapanjen njihovom pričom.
Svi su oni bili djeca one godine kada je prvi put posjetio njihovu domovinu. Zajedno s roditeljima primiše k znanju istine kršćanstva. Stojali su nepomično na misama koje je vodio i svima njima svojom je rukom stavio bljutave hostije u usta. Nakon toga odlazili su, ne pitajući ništa, i po ugledu na roditelje ljubili su raspelo položeno uz sam ulaz dvoranskih vrata. Nakon njegovog odlaska, po nalogu roditelja, svakodnevno su posjećivali svećenika koji je njegovom voljom ostao na dvoru pojašnjavati nauk kršćanski novoobraćenim vjernicima. Ali, kako je vrijeme odmicalo tako je njegove besjede slušalo sve manje svijeta dok na kraju ne ostade samo njih nekolicina koji su još uvijek bili djeca. Ostali, među kojima i njihovi roditelji, odbaciše svoje zakletve i vratiše se paganskom životu.
Vjerovatno bi mladi svećenik, koji je vodio porijeklo iz njihovog kraja, napustio tvrđavu da njih nekolicina nije uporno, svakoga dana, dolazila slušati njegova predavanja. I nakon godinu, kada su tragovi papskog poslanstva potpuno iščeznuli, njih dvanaestero svojom voljom primiše sakramenta kršćanstva. Taj je čovjek nama približio evanđeoske poruke, jadali su se don Fabrizziu, a za nagradu je kažnjen smrću. Kada je knez doznao da prostorije svećeničke kapelice posjećuju djeca, gnjevan naredi da ga bace sa zidina tvrđave. Mladi svećenik se uopće nije opirao nasilju straže i dok su ga vodili na stratište, razdraganoj gomili koja je oduševljeno pratila knezove vojnike, govorio je da treba da se odreknu zla i da će spasenje od grijehova ovoga života naći samo u priznavanju božanske prirode Krista. Bacili su ga sa najvišeg dijela kastela, a tijelo mu je, razbijeno od klisure, progutala rijeka Bosna.
Od toga dana započeše naše muke. Roditelji naši dadoše pristanak da nas odvedu planinskom didu koji je šibom, psovkom i teškim radom nastojao iz naših srca istjerati Krista. Kada je shvatio da ne može i da je naša vjera jača od njihove neotesanosti vratiše nas u tvrđavu da služimo svoje dojučerašnje sluge i da živimo u vječnom nemiru i poniženju. Takvi sada klečimo i pred tobom, oče.
Don Fabrizzia njihova priča potrese do suza. Kleknu zajedno s njima i obrgli ih svojim rukama. Pomozi nam svima, oče na nebesima, pomisli. Tu noć nije spavao nastojeći suspregnuti ljutnju i bijes razmišljajući kako da pomogne tim nesretnim ljudima, a da istovremeno ne ugrozi odnose između dviju država. Zora ne donese nikakvo olakšanje. Cijeli se dan sastajao s dvorskim velikodostojnicima i svi su ga odreda uvjeravali kako uopće nema razloga sumnjati u iskrenost njihovog izbora. Ako tu i tamo kakav seljak i odbija živjeti slijedeći principe kršćanstva, dvorski i gradski svijet odavno je shvatio da je život bez kršćanskog nauka besmislen i pust. Njemu u čast pripremili su veliku gozbu kojoj su prisustvovali svi ugledniji ljudi od Bobovca do Srebrenika. Vino se ispijalo u velikim količinama i držani su veliki govori. Svi su bili razdragani i veseli osim njega koji je tih sjedio odmah do bana Radoša svjestan da je cijela ova noć što se odigrava njemu na očigled najbolje režirano pozorište kojemu je ikada prisustvovao. Prije polaksa natrag u Rim, u privatnoj audijenciji, kod bana zamoli da se povede briga o dvanaestoro katolika koji u ovoj tvrđavi trpe velike nepravde. Ban Radoš obeća da će po njegovom naređenju svi biti prebačeni u kraljevsku tvrđavu. Kišilo je kad je napuštao vrandučku tvrđavu.
Sada, kada se po četvrti put primicao tvrđavi svojih neuspjeha i poniženja, papski nuncij don Fabrizzio bio je već pomalo umoran i onemoćao čovjek. Povorka se zaustavljala svakih nekoliko sati i tada bi don Fabrizzio silazio s konja i protezao ukočena leđa. Od posljednjeg boravka u Bosni prošlo je deset godina u kojima je postao bolešljiv, ćudljiv i razdražljiv čovjek. Ništa mu nije išlo kako je zamislio. Njegovi misionarski posjeti Bosni, postalo je jasno, preobratili su se u nesupjeh tako golem da je sveti otac već okupio koaliciju kraljevstava čije će vojske pokušati mačem učiniti ono što on nije mogao rječju. Zbog te nepristupačne, gorštačke, zemlje izgubio je priliku da postane biskup, a njegove teološke traktate kolege su čitali kao izvještaje iz fantastičnih predjela. Njegov misionarski neuspjeh oduzimao je težinu njegovim logičkim zaključcima.
I ova misija je poniženje, mislio je u sebi. Izgleda da su kardinali odlučili da mi se narugaju kada me šalju u misionarsko hodočašće sada, kada cijeli svijet zna da je ugarski kralj već okupio vojsku koja u Hrvatskoj čeka papino naređenje i znamen sa neba da počne sa osvajanjem i pokrštavanjem. Čak su i franjevci napustili Bosnu i sada u Dalmaciji čekaju da Ugari zavladaju tom nepristupačnom zemljom i nepokorivim narodom.
Ulazeći u vrandučku tvrđavu nisu ga dočekali zvuci fanfara. Nije ni očekivao neki topliji prijem. Znaju ti gorštaci veoma dobro zašto sam ja ovdje, njihovi doušnici su im sigurno dojavili i koliko je velika ugarska vojska i kako je raspoređena. Ti lukavi đavli, pomisli, sigurno znaju i kuda Ugari misle marširati do njihovih tvrđava. Kardinalski planovi. Zar iko iole razuman može povjerovati da će moja posjeta išta promijeniti i da će ih moje garancije zavarati, razmišljao je, čekajući prijem kod kneza. Nadvio se nad ognjište u sobi u kome je tinjala vatrica. Zagledan u žeravicu pomisli kako se opet igra ista neiskrena igra samo što ovaj put i on dolazi kao političar spreman obećati sve i nikada ne odati pravu namjeru. Zna dobro da će ga na povratku u Dubrovnik ugarski agenti ispitivati o predjelima u kojima je boravio, o broju muškaraca naoružanih mačem i kopljem, o moralu naroda u Bosni i svemu ostalom šta misle da im može biti od koristi u osvajačkom pohodu.
Na audijenciji kod kneza pričao je mirno i staloženo govoreći o kšćanskoj vjeri kao da se obraća skupu teologa u pariskoj Sorboni. Knez i njegovi poklisari slušali su ga zadubljeno, ali njihovi pogledi nisu moglu prikriti njihovu odsutnost. Kada je završio sa govorom don Fabrizzio zatraži od prisutnih da se pokaju zbog grijeha i da ponizno potvrde svoju vjernost Bogu. Svi odreda ustadoše sa svojih mjesta, a onda jedan za drugim kleknuše pred njega ljubeći prvo raspelo s Kristom, koje je držao u rukama, a zatim i njegove skute.
Na posljednjem odlasku iz Vranduka ispraćao ga je knez sa svojom stražom. Njemu u čast zapaljene su desetine vatri oproštajnica, siromašnom narodu podijeljen je besplatan hljeb, a na brdu iznad tvrđave poboden je ogroman drveni krst. Gledajući taj simbol vjere čiji je bio rob, vojnik i misionar don Fabrizzio prvi put osjeti u sebi osjećaj koji nije mogao opisati riječima. Jašući na konju pitome naravi mogao je sebi dozvoliti trenutke duševne odsutnosti i sad mu misli odlutaše u nekom nepoznatom smjeru. Predio kojim je prolazio kao i veliki krst potpuno se izgubiše i njemu se pred očima, kao utvare, pojaviše svi oni bosanski velikaši lica iskirvljenih u neiskrene, licemjerne osmijehe. Ti ga osmijesi rastrijezniše, veliki drveni krst se ukaza ponovo pred njim, a nešto strašno i đavolsko prostruji kroz njega. „Sve ih treba uništiti. Pobiti čak i malu djecu i nejač u bešikama, samo da nestane taj prokleti bezbožnički nakot“, izgovori naglas, a njegove riječi vjetar rasprši po šumovitim bregovima koji su ga okruživali.
Misionar
Peti je dan već bio na izmaku i don Fabrizzio je počeo zaboravljati udobnost dubrovačkog gostoprimstva. Prašnjavi, krivudavi put koji je kroz šumovita brda vodio prema banovom dvoru postajao je sve naporniji. Iako se godina primicala svome najtoplijem dijelu, bilo je mjesta na tom putovanju kada su, po don Fabrzziovu nalogu, sluge vadile debele ogrtače kojima je onda taj slabunjavi i zimogrižljivi papski nuncij zamotavao grudi i leđa.
Lice mu je bilo namršteno. Kroz glavu su mu prolazile svakojake misli. Četvrti put dolazi u Bosnu istim poslom i svjestan je da će ishod ove ekspedicije biti isti kao i prethodna tri. Prisjetio se oduševljenja s kojim je dolazio u ovo planinsko kraljevstvo prvi put željan da govorništvom, knjigama i milošću iskorijeni bogumilski herezu. Narod ga je dočekivao s podozrenjem, a plemenitaši s poklonima. Sjetio se kako su mase na trgovima gdje je širio istinu Svete stolice nepomično buljile u njega i kako su poslije svakog njegovog poziva da odbace pagansku vjeru krotko prilazili njemu podčinjenim misionarima i javno priznavali grijehe kunući se, s rukom položenom na latinsku Bibliju, kako od sada kao jedino božanstvo priznaju samo Krista Spasitelja. Bio je opijen njihovom spremnošću da mijenjaju svoje biće i zbunjen što su se tako lako odricali pradjedovske vjere.
U dvorovima velikaša osjećao se još ponosnije. Na pročeljima svih kamenih zamkova uz rijeku Bosnu, u koje je kao papski poslanik dolazio, isticane su žuto-bijele zastave Vatikana, liturgije su vođene na latinskom jeziku, a raspela sa likom Krista Mučenika vješana su na zidove svih prostorija. Iz njegove ruke pomazanja su primali svi – i gorštački knezovi i gradsko plemstvo, čak i ban sam i njegova najuža porodica. Bio je ponosan što je njegovom zaslugom taj divlji i neobični narod napokon otrgnut od mraka svojih paganskih uvjerenja.
Veliko je bilo njegovo čuđenje kada je godinu dana nakon slavobitnog povratka iz Bosne pročitao izvještaj franjevačkog misionara koji je tvrdio da je Bosna zemlja nevjerništva i da se na svakome koraku javno izražava poštovanje paganskim božanstvima. Naročito ga je pogodila opaska o njemu samome iz koje je shvatio da ga je taj naizgled bezlični svijet gorštaka grdno prevario lažno prihvatajući njegovu misionarsku riječ da bi je nakon njegovog odlaska munjevitom brzinom odbacio kao nešto strano, tuđe i nametnuto. Zgroženo je čitao pismo u kojem se o njegovoj istinoljubivosti govorilo kao naivnosti, a njegovom pastoralnom djelovanju kao potpunom promašaju.
Na drugi misionarski pohod u Bosnu krenuo je oboružan četom ugarskih vitezova, šačicom franjevaca spremnih da se nastane u Bosni i gnjevom koji mu je kidao srce. Na dvorovima, koje je sad po drugi put posjećivao, grmio je od bijesa proklinjući prijetvornost svojih domaćina podsjećajući kako su mu svojom izdajom dali božansko pravo da ih kazni. Pri polasku iz Rima, posramljen pošprdnim kardinalskim pitanjima o načelima vjere i mjestu milosrđa u kršćanskoj dogmi, samome sebi se zakleo da će biti svirep. Ali, dug put i strah koji je vidio u očima svojih domaćina nagnaše ga da promjeni odluku. Pružit će im još jednu priliku, posljednju, da se iskupe ne samo za grijehe bogohulstva već i za grijehove prevare i izdaje koje načiniše prema njemu. Sretni što im je taj veliki čovjek, kako su posvuda pred njim glasno isticali, poštedio živote pokazujući kako je bijedan bio njihov čin prevare bosanski ban i njegovi prvaci narediše da se u svim utvrđenjima podignu kamene kapele i da se na vrhove svih kula pobodu znamenja kršćanstva. Kada je drugi put napuštao Bosnu don Fabrizzia su ispaćala obećanja o vjernosti bosanskih velikaša i bezbrojna raspela posijana diljem zemlje.
Baš kada je počeo zaboravljati Bosnu i svoj umalo propali misionarski podhvat jedan od onih franjevaca koji je pošao s njim na put, a koji se zajedno s nekolicinom subraće odlučio nastaniti u toj zagonetnoj i lijepoj zemlji, dojavi mu kako se već neko vrijeme plemenitaši ne pridržavaju tako tvrdokorno svojih zavjeta, a da se narod potpuno odao obožavanju paganskih bogova.
Pismo je zadržao za sebe i još iste noći naredio je da se u najvećoj tajnosti opremi povorka za daleki put. Jadran je prebrodio sav utonuo u misli a kada se iskrcao u Splitu uz laž je odbio gostoprimstvo benediktinskih sestara da okrepu i san nađe zbrinut untar zidina njihovog samostana. Bez oklijevanja i objašnjenja zaputi se sa dvojicom najbliskijih pomagača na put ka središtu Bosanskog kraljevstva.
Prispijevši iznova na dvorove koje je već dva puta pohodio primijeti male promjene koje ga iznenadiše i obradovaše. Na licemjerno zaklinjanje bosanskih prvaka nije se mnogo obazirao svjestan da njihova riječ kao obaveza živi dugo koliko i plamen crkvenog kandilja. Među svim tim čankolizima zamijeti nekolicinu kod kojih je kršćanska vjera zaista pustila jako korijenje. Prve noći koju je proveo kao počasni gost tvrđave na Vranduku, pod okriljem februarskog mraka, posjeti ga omalena grupica mladića i djevojaka. Kad se nađoše sami pred papskim poslanikom kleknuše i uz suze počeše ispovijedati svoje muke. Don Fabrizzio ostade zapanjen njihovom pričom.
Svi su oni bili djeca one godine kada je prvi put posjetio njihovu domovinu. Zajedno s roditeljima primiše k znanju istine kršćanstva. Stojali su nepomično na misama koje je vodio i svima njima svojom je rukom stavio bljutave hostije u usta. Nakon toga odlazili su, ne pitajući ništa, i po ugledu na roditelje ljubili su raspelo položeno uz sam ulaz dvoranskih vrata. Nakon njegovog odlaska, po nalogu roditelja, svakodnevno su posjećivali svećenika koji je njegovom voljom ostao na dvoru pojašnjavati nauk kršćanski novoobraćenim vjernicima. Ali, kako je vrijeme odmicalo tako je njegove besjede slušalo sve manje svijeta dok na kraju ne ostade samo njih nekolicina koji su još uvijek bili djeca. Ostali, među kojima i njihovi roditelji, odbaciše svoje zakletve i vratiše se paganskom životu.
Vjerovatno bi mladi svećenik, koji je vodio porijeklo iz njihovog kraja, napustio tvrđavu da njih nekolicina nije uporno, svakoga dana, dolazila slušati njegova predavanja. I nakon godinu, kada su tragovi papskog poslanstva potpuno iščeznuli, njih dvanaestero svojom voljom primiše sakramenta kršćanstva. Taj je čovjek nama približio evanđeoske poruke, jadali su se don Fabrizziu, a za nagradu je kažnjen smrću. Kada je knez doznao da prostorije svećeničke kapelice posjećuju djeca, gnjevan naredi da ga bace sa zidina tvrđave. Mladi svećenik se uopće nije opirao nasilju straže i dok su ga vodili na stratište, razdraganoj gomili koja je oduševljeno pratila knezove vojnike, govorio je da treba da se odreknu zla i da će spasenje od grijehova ovoga života naći samo u priznavanju božanske prirode Krista. Bacili su ga sa najvišeg dijela kastela, a tijelo mu je, razbijeno od klisure, progutala rijeka Bosna.
Od toga dana započeše naše muke. Roditelji naši dadoše pristanak da nas odvedu planinskom didu koji je šibom, psovkom i teškim radom nastojao iz naših srca istjerati Krista. Kada je shvatio da ne može i da je naša vjera jača od njihove neotesanosti vratiše nas u tvrđavu da služimo svoje dojučerašnje sluge i da živimo u vječnom nemiru i poniženju. Takvi sada klečimo i pred tobom, oče.
Don Fabrizzia njihova priča potrese do suza. Kleknu zajedno s njima i obrgli ih svojim rukama. Pomozi nam svima, oče na nebesima, pomisli. Tu noć nije spavao nastojeći suspregnuti ljutnju i bijes razmišljajući kako da pomogne tim nesretnim ljudima, a da istovremeno ne ugrozi odnose između dviju država. Zora ne donese nikakvo olakšanje. Cijeli se dan sastajao s dvorskim velikodostojnicima i svi su ga odreda uvjeravali kako uopće nema razloga sumnjati u iskrenost njihovog izbora. Ako tu i tamo kakav seljak i odbija živjeti slijedeći principe kršćanstva, dvorski i gradski svijet odavno je shvatio da je život bez kršćanskog nauka besmislen i pust. Njemu u čast pripremili su veliku gozbu kojoj su prisustvovali svi ugledniji ljudi od Bobovca do Srebrenika. Vino se ispijalo u velikim količinama i držani su veliki govori. Svi su bili razdragani i veseli osim njega koji je tih sjedio odmah do bana Radoša svjestan da je cijela ova noć što se odigrava njemu na očigled najbolje režirano pozorište kojemu je ikada prisustvovao. Prije polaksa natrag u Rim, u privatnoj audijenciji, kod bana zamoli da se povede briga o dvanaestoro katolika koji u ovoj tvrđavi trpe velike nepravde. Ban Radoš obeća da će po njegovom naređenju svi biti prebačeni u kraljevsku tvrđavu. Kišilo je kad je napuštao vrandučku tvrđavu.
Sada, kada se po četvrti put primicao tvrđavi svojih neuspjeha i poniženja, papski nuncij don Fabrizzio bio je već pomalo umoran i onemoćao čovjek. Povorka se zaustavljala svakih nekoliko sati i tada bi don Fabrizzio silazio s konja i protezao ukočena leđa. Od posljednjeg boravka u Bosni prošlo je deset godina u kojima je postao bolešljiv, ćudljiv i razdražljiv čovjek. Ništa mu nije išlo kako je zamislio. Njegovi misionarski posjeti Bosni, postalo je jasno, preobratili su se u nesupjeh tako golem da je sveti otac već okupio koaliciju kraljevstava čije će vojske pokušati mačem učiniti ono što on nije mogao rječju. Zbog te nepristupačne, gorštačke, zemlje izgubio je priliku da postane biskup, a njegove teološke traktate kolege su čitali kao izvještaje iz fantastičnih predjela. Njegov misionarski neuspjeh oduzimao je težinu njegovim logičkim zaključcima.
I ova misija je poniženje, mislio je u sebi. Izgleda da su kardinali odlučili da mi se narugaju kada me šalju u misionarsko hodočašće sada, kada cijeli svijet zna da je ugarski kralj već okupio vojsku koja u Hrvatskoj čeka papino naređenje i znamen sa neba da počne sa osvajanjem i pokrštavanjem. Čak su i franjevci napustili Bosnu i sada u Dalmaciji čekaju da Ugari zavladaju tom nepristupačnom zemljom i nepokorivim narodom.
Ulazeći u vrandučku tvrđavu nisu ga dočekali zvuci fanfara. Nije ni očekivao neki topliji prijem. Znaju ti gorštaci veoma dobro zašto sam ja ovdje, njihovi doušnici su im sigurno dojavili i koliko je velika ugarska vojska i kako je raspoređena. Ti lukavi đavli, pomisli, sigurno znaju i kuda Ugari misle marširati do njihovih tvrđava. Kardinalski planovi. Zar iko iole razuman može povjerovati da će moja posjeta išta promijeniti i da će ih moje garancije zavarati, razmišljao je, čekajući prijem kod kneza. Nadvio se nad ognjište u sobi u kome je tinjala vatrica. Zagledan u žeravicu pomisli kako se opet igra ista neiskrena igra samo što ovaj put i on dolazi kao političar spreman obećati sve i nikada ne odati pravu namjeru. Zna dobro da će ga na povratku u Dubrovnik ugarski agenti ispitivati o predjelima u kojima je boravio, o broju muškaraca naoružanih mačem i kopljem, o moralu naroda u Bosni i svemu ostalom šta misle da im može biti od koristi u osvajačkom pohodu.
Na audijenciji kod kneza pričao je mirno i staloženo govoreći o kšćanskoj vjeri kao da se obraća skupu teologa u pariskoj Sorboni. Knez i njegovi poklisari slušali su ga zadubljeno, ali njihovi pogledi nisu moglu prikriti njihovu odsutnost. Kada je završio sa govorom don Fabrizzio zatraži od prisutnih da se pokaju zbog grijeha i da ponizno potvrde svoju vjernost Bogu. Svi odreda ustadoše sa svojih mjesta, a onda jedan za drugim kleknuše pred njega ljubeći prvo raspelo s Kristom, koje je držao u rukama, a zatim i njegove skute.
Na posljednjem odlasku iz Vranduka ispraćao ga je knez sa svojom stražom. Njemu u čast zapaljene su desetine vatri oproštajnica, siromašnom narodu podijeljen je besplatan hljeb, a na brdu iznad tvrđave poboden je ogroman drveni krst. Gledajući taj simbol vjere čiji je bio rob, vojnik i misionar don Fabrizzio prvi put osjeti u sebi osjećaj koji nije mogao opisati riječima. Jašući na konju pitome naravi mogao je sebi dozvoliti trenutke duševne odsutnosti i sad mu misli odlutaše u nekom nepoznatom smjeru. Predio kojim je prolazio kao i veliki krst potpuno se izgubiše i njemu se pred očima, kao utvare, pojaviše svi oni bosanski velikaši lica iskirvljenih u neiskrene, licemjerne osmijehe. Ti ga osmijesi rastrijezniše, veliki drveni krst se ukaza ponovo pred njim, a nešto strašno i đavolsko prostruji kroz njega. „Sve ih treba uništiti. Pobiti čak i malu djecu i nejač u bešikama, samo da nestane taj prokleti bezbožnički nakot“, izgovori naglas, a njegove riječi vjetar rasprši po šumovitim bregovima koji su ga okruživali.