– Halo? Dobardan. Jel’ to firma za deratizaciju?
– Halo?
– Halo? “Antierozin” mi treba.
– A, Stojče nije kod kuće. Ali kažite mi šta vam treba. Njegova žena je na telefonu.
– Pa, hteo bih da prijavim… možda bi vi…
– Da?
– Miševi. Na tavanu izgleda imam miševe.
– Nema problema. Pomoći ćemo vam. To nam je posao. Destimulišemo sve vrste gamadi. Pacove, miševe, bubašvabe…
– Znam, znam. Video sam reklamu vaše firme u novinama.
– Gde, u “Novostima”?
– Ne, u “Dnevniku”.
– Ima nas u svim novinama.
– Gospođo…
– Verka, tako se zovem. Stojčetova žena.
– Kada ćete doći?
– A od kada imate miševe? Mislim, kada ste ih prvi put čuli?
– Pa, to ne bih znao… možda ima tome jedan, dva dana…
– Tako znači. A gde stanujete?
– Karpoš. Ulica Fin…
– Ah da, u vašoj opštini su se ovog leta baš namnožili. Jel’ vam kuća blizu parka?
– Pa, ne baš. Sa desne strane “Partizanske”.
– Tamo, upravo tamo. U celom tom kraju borave najrazličitije životinjice. Pa čim zahladi i njima bude hladno, i oni toplo, razumete. Ajde sad polako kažite mi tačnu adresu da zapišem.
– Andonov Vlatko. Ulica Finska, broj 23, drugi sprat. Živim u stanu sa porodicom i bratom, on je student na Elektro fakultetu. Ispod mene je komšija Pera sa svojom porodicom.
– Doobro. Sve je zapisano.
– Rekao sam komšiji Petru o miševima. Kaže da postavimo mišolovku sa slaninom, ili da ga uhvatimo na lepak, ali ja…
– U pravu ste. Mišolovka je možda za jednog, ali ako ih ima više, nema mnogo fajde. Kao što se kaže, gde je jedan, ima ih još pedeset. Stojče će vam sutra doneti otrov za miševe, zove se Freš. Sto posto je efikasan. To vam je, gospodine Vlatko, specijalna smesa od najsavremenijih sredstava koja mišu razgrađuje creva i onda ovaj poludi. Živcira druge miševe i oni ga rastrgnu. Ali tako i oni pojedu otrov, razumete li me, gospodine Vlatko, pa i za njih spasa nema.
– A za ljude?
– Za ljude nije opasno. Ekološki je.
– Ipak, gospodjo Verka, zar ovo nije malo morbidna priča?
– Molim?
– Pa, strašno je.
– Strašno, ali efikasno. Dobro, znači dogovorili smo se, reći ću Stojčetu, i on će već sutra, oko 10 izjutra da dođe sa opremom. Znači, Andonov, ulica Finska, broj 23, drugi sprat… Samo još nešto smo zaboravili, gospodin Vlatko, vaš telefon, za svaki slučaj.
***
– Gospodin Stojče, ja vam se već drugi put javljam, izvinite, ali moj brat kaže da još uvek nešto mrda tamo gore.
– ….
– “Antierozin”? Stojče?
– Tu sam. Ko me traži?
– Andonov Vlatko. Vaš mušterija.
– Još koliko mnogo ih imam pored vas.
– Iz Finske, broj 23. Drugi sprat. Andonov Vlatko iz opštine Karpoš. Imao sam problem sa miševima.
– Sećam se. Šta sad nije u redu?
– U redu je, ali moj brat kaže da ima još miševa na tavanu.
– Nakotili su se, treba im vreme da pocrkaju.
– Ja… znate… nikad nisam imao toliko miševa kod kuće. Eto, i komšija Pera kaže da uzmemo mačku…
– Od mačke, Andonov, fajde nemaš. Ovo vam kažem iz ličnog iskustva. I ja sam imao jednog, poluangorskog, pa težio je više od deset kila. Kažem, red je da ga naučim da lovi miševe, pa i njegovom gazdi je ti posao, zar ne? Doneo sam mu i miša, stavim mu ga pred nos, i šta se dešava? Moj ti ga mačor dva-tri puta gurnu šapom i pusti. Ma čekaj bre, kažem mu ja, ne može tako – ti si mačka, ovo je miš, ulovi ga, ubij ga! A ovaj ni da mrdne. I šta da se radi, uzmem miša i zakoljem ga kuhinjskim nožem, mislim, kad mačor oseti miris krvi, polakomiće se. Ali, ništa od toga. Gleda miša kao tele u šarena vrata i prede…
-…a može li…
– Izvolite?
– Moj brat kaže da miševi prenose strašne bolesti, kugu…
– Uf, uf, pretera ga. Po toj logici, do sad bi svi mi već izumrli. Ali ne kažem, treba da se pazi i da se preduzme sve na vreme. Ništa ne brinite, Andonov, sve će se, samo po sebi, srediti sa vašim miševima.
– Nadam se, gospon Stojče.
***
– Dobar dan. Andonov Vlatko je na telefonu. Izvinite što dosađujem, ali komšija Petar, onaj ispod mene, umro je. Iznenada, za manje od nedelju dana. Odjednom ga spopali bolovi u stomaku, i… dok trepneš, ode čovek.
– Bog da mu dušu prosti.
– Imam samo još jedno pitanje ako bi mogli da me saslušate.
– Kažite.
– Moj brat, onaj, ako se sećate koji studira na Elektro, kaže da u vašem otrovu, onom “Freš”, ima strihnina koji je opasan i za ljude. Video na internetu da može da našteti čoveku. Kad se koristi kao otrov za miševe, može da zagadi vodu, hranu, da se nalepi na odeću, pa da je čak i opasno da se udiše.
– Izvinite, ali baš me zabole što kaže vaš brat. I nemojte vi tu mnogo nešto da mi mutite.
– Ali, gospodine Stojče, ovde je reč o ljudskom životu. A i moj brat se žali u poslednje vreme da mu se vrti u glavi i ima mučninu…
– Čujte vi, nisam ja doktor za ljude, nego za miševe. I šta vi mislite da ja nisam onaj koji je najviše otrovan svakodnevnim radom sa otrovima, pa i sa tim strihninom i drugim još opasnijim? Pa, majku mu staru, gde vam je duša kada me tako optužujete? Ma, kome može da smeta jedan gospodin Stojče, kad baš on rešava sve vaše probleme sa gamadima. E ne dozvoljavam više da me maltretiraju takvi kao što ste vi. Pa ja sam vaš oslobodilac, razumete li vi to? Oslobodilac! I više da vas nisam čuo, ni video! Jel’ jasno?! ( tresnu slušalicu).
– Ma ne ljutite mi se… ja… samo sam tražio informaciju… stručnog lica… znam da ne bi trebalo… ali i meni je ovih dana nešto muka… ne ljutite se… i hvala vam… stvarno…
*
S makedonskog preveo autor
Miševi u kući
– Halo? Dobardan. Jel’ to firma za deratizaciju?
– Halo?
– Halo? “Antierozin” mi treba.
– A, Stojče nije kod kuće. Ali kažite mi šta vam treba. Njegova žena je na telefonu.
– Pa, hteo bih da prijavim… možda bi vi…
– Da?
– Miševi. Na tavanu izgleda imam miševe.
– Nema problema. Pomoći ćemo vam. To nam je posao. Destimulišemo sve vrste gamadi. Pacove, miševe, bubašvabe…
– Znam, znam. Video sam reklamu vaše firme u novinama.
– Gde, u “Novostima”?
– Ne, u “Dnevniku”.
– Ima nas u svim novinama.
– Gospođo…
– Verka, tako se zovem. Stojčetova žena.
– Kada ćete doći?
– A od kada imate miševe? Mislim, kada ste ih prvi put čuli?
– Pa, to ne bih znao… možda ima tome jedan, dva dana…
– Tako znači. A gde stanujete?
– Karpoš. Ulica Fin…
– Ah da, u vašoj opštini su se ovog leta baš namnožili. Jel’ vam kuća blizu parka?
– Pa, ne baš. Sa desne strane “Partizanske”.
– Tamo, upravo tamo. U celom tom kraju borave najrazličitije životinjice. Pa čim zahladi i njima bude hladno, i oni toplo, razumete. Ajde sad polako kažite mi tačnu adresu da zapišem.
– Andonov Vlatko. Ulica Finska, broj 23, drugi sprat. Živim u stanu sa porodicom i bratom, on je student na Elektro fakultetu. Ispod mene je komšija Pera sa svojom porodicom.
– Doobro. Sve je zapisano.
– Rekao sam komšiji Petru o miševima. Kaže da postavimo mišolovku sa slaninom, ili da ga uhvatimo na lepak, ali ja…
– U pravu ste. Mišolovka je možda za jednog, ali ako ih ima više, nema mnogo fajde. Kao što se kaže, gde je jedan, ima ih još pedeset. Stojče će vam sutra doneti otrov za miševe, zove se Freš. Sto posto je efikasan. To vam je, gospodine Vlatko, specijalna smesa od najsavremenijih sredstava koja mišu razgrađuje creva i onda ovaj poludi. Živcira druge miševe i oni ga rastrgnu. Ali tako i oni pojedu otrov, razumete li me, gospodine Vlatko, pa i za njih spasa nema.
– A za ljude?
– Za ljude nije opasno. Ekološki je.
– Ipak, gospodjo Verka, zar ovo nije malo morbidna priča?
– Molim?
– Pa, strašno je.
– Strašno, ali efikasno. Dobro, znači dogovorili smo se, reći ću Stojčetu, i on će već sutra, oko 10 izjutra da dođe sa opremom. Znači, Andonov, ulica Finska, broj 23, drugi sprat… Samo još nešto smo zaboravili, gospodin Vlatko, vaš telefon, za svaki slučaj.
***
– Gospodin Stojče, ja vam se već drugi put javljam, izvinite, ali moj brat kaže da još uvek nešto mrda tamo gore.
– ….
– “Antierozin”? Stojče?
– Tu sam. Ko me traži?
– Andonov Vlatko. Vaš mušterija.
– Još koliko mnogo ih imam pored vas.
– Iz Finske, broj 23. Drugi sprat. Andonov Vlatko iz opštine Karpoš. Imao sam problem sa miševima.
– Sećam se. Šta sad nije u redu?
– U redu je, ali moj brat kaže da ima još miševa na tavanu.
– Nakotili su se, treba im vreme da pocrkaju.
– Ja… znate… nikad nisam imao toliko miševa kod kuće. Eto, i komšija Pera kaže da uzmemo mačku…
– Od mačke, Andonov, fajde nemaš. Ovo vam kažem iz ličnog iskustva. I ja sam imao jednog, poluangorskog, pa težio je više od deset kila. Kažem, red je da ga naučim da lovi miševe, pa i njegovom gazdi je ti posao, zar ne? Doneo sam mu i miša, stavim mu ga pred nos, i šta se dešava? Moj ti ga mačor dva-tri puta gurnu šapom i pusti. Ma čekaj bre, kažem mu ja, ne može tako – ti si mačka, ovo je miš, ulovi ga, ubij ga! A ovaj ni da mrdne. I šta da se radi, uzmem miša i zakoljem ga kuhinjskim nožem, mislim, kad mačor oseti miris krvi, polakomiće se. Ali, ništa od toga. Gleda miša kao tele u šarena vrata i prede…
-…a može li…
– Izvolite?
– Moj brat kaže da miševi prenose strašne bolesti, kugu…
– Uf, uf, pretera ga. Po toj logici, do sad bi svi mi već izumrli. Ali ne kažem, treba da se pazi i da se preduzme sve na vreme. Ništa ne brinite, Andonov, sve će se, samo po sebi, srediti sa vašim miševima.
– Nadam se, gospon Stojče.
***
– Dobar dan. Andonov Vlatko je na telefonu. Izvinite što dosađujem, ali komšija Petar, onaj ispod mene, umro je. Iznenada, za manje od nedelju dana. Odjednom ga spopali bolovi u stomaku, i… dok trepneš, ode čovek.
– Bog da mu dušu prosti.
– Imam samo još jedno pitanje ako bi mogli da me saslušate.
– Kažite.
– Moj brat, onaj, ako se sećate koji studira na Elektro, kaže da u vašem otrovu, onom “Freš”, ima strihnina koji je opasan i za ljude. Video na internetu da može da našteti čoveku. Kad se koristi kao otrov za miševe, može da zagadi vodu, hranu, da se nalepi na odeću, pa da je čak i opasno da se udiše.
– Izvinite, ali baš me zabole što kaže vaš brat. I nemojte vi tu mnogo nešto da mi mutite.
– Ali, gospodine Stojče, ovde je reč o ljudskom životu. A i moj brat se žali u poslednje vreme da mu se vrti u glavi i ima mučninu…
– Čujte vi, nisam ja doktor za ljude, nego za miševe. I šta vi mislite da ja nisam onaj koji je najviše otrovan svakodnevnim radom sa otrovima, pa i sa tim strihninom i drugim još opasnijim? Pa, majku mu staru, gde vam je duša kada me tako optužujete? Ma, kome može da smeta jedan gospodin Stojče, kad baš on rešava sve vaše probleme sa gamadima. E ne dozvoljavam više da me maltretiraju takvi kao što ste vi. Pa ja sam vaš oslobodilac, razumete li vi to? Oslobodilac! I više da vas nisam čuo, ni video! Jel’ jasno?! ( tresnu slušalicu).
– Ma ne ljutite mi se… ja… samo sam tražio informaciju… stručnog lica… znam da ne bi trebalo… ali i meni je ovih dana nešto muka… ne ljutite se… i hvala vam… stvarno…
*
S makedonskog preveo autor