I tako se desi da se u našem malom izbjegličkom stanu u Beogradu sastaju mati Srpkinja i kći Hrvatica.
Mati živi u S, sa Hrvatima.
Kći živi u P, sa Srbima.
Srbi i Hrvati trenutno ratuju i zbog te okolnosti razdaljina od desetak kilometara između S. i P. prelazi se kroz neveseli bosanski ratni koridor i preko Mađarske.
Tačka na pola puta između S. i P. tih je godina nekoliko stotina kilometara dalje, u Beogradu, potvrđujući relativnost geografije.
Mati i kći prvo plaču i grle se. Poslije leže na podu, na strunjačama iz humanitarne pomoći, koje se danju zavlače iza kauča. Na tim strunjačama tokom cijelog rata spavaju poznati i nepoznati ljudi, koji su došli kod doktora, da se nađu sa nekim ili nešto drugo obave. Nekad na strunjači spavaš ti, a gosti su u tvom krevetu. Nekad ti majka sa vrata kaže da nema mjesta i da odeš da spavaš kod drugarice.
Mati Srpkinja i njena kći Hrvatica pričaju po cijelu noć, šapatom, plaču i smiju se sa tih strunjača. Tako nekoliko dana. Nakon toga svaka na svoj autobus, kroz svoje koridore, bosanske i mađarske, putuju stotinama kilometara nazad kućama koje su međusobno udaljene ne više od deset kilometara.
Mati Srpkinja jednom ne dođe i o njoj se ništa neko vrijeme ne čuje. Onda dođe ponovo i kaže da su je četrnaest dana držali u jednom podrumu u kom je jela šta joj daju i vršila nuždu. Bilo je mračno, kaže, a podrum je iznosio devet koraka sa šest koraka, jer ona je to brojila neprestano. I da misli da nije poludjela sasvim jer je naglas govorila Jesenjina. Kaže, ne zna otkud, nije ga se sjetila od mladosti. A puno njegovih pjesama zna napamet. Pa je tako brojila devet pa šest, stih po stih, dok je nisu pustili. A zatvorili su je jer često putuje u Beograd.
Tokom tog poslijepodrumskog susreta mati Srpkinja je svojoj kćeri Hrvatici donijela paket kolača iz lokalnog hotela u koji ju je vodila kao malu.
Svi stojimo oko tih kolača iz bivšeg života, kao oko nekog krunskog dokaza da smo jednom postojali na tom mjestu. Da smo jeli kolače iz hotela. Da te susjedi nisu prijavljivali i da te parauniformisani nisu zatvarali u podrume, dok ti muž moli nadležne i paranadležne da te puste. Da su se nizali dani u kojima tačka na pola puta između S. i P. nije udaljena stotinama kilometara, nego je tamo gdje po geografiji i treba da joj je mjesto.
Nek život vodi Vaš zvijezda što plamti pod toplim dlanom obnovljene sjeni. No s pozdravima zauvijek Vas pamti poznanik dobri, Vaš Sergej Jesenjin.
***
Početkom avgusta 1995. dolazi tetka iz Njemačke da nađe mater i ćaću u koloni. Dolazi u mali izbjeglički stan i zatiče tvoju mater sasvim ludu, na ivici nervnog sloma, jer ne zna ništa ni o kome.
Ti sa tetkom odeš na granicu i stojiš na jednom mostu ispod kog teče Drina, a preko kog teku ljudi. Stojiš, stojiš, stojiš cio dan.
Prvo ti se učini da si vidjela djeda. Onda shvatiš, nije on. Onda ti se učini od jedne žene baba, ona čiji si golub pitomi. Kad priđe malo – vidiš nije ona.
Onda, poslije nekog vremene svaki čovjek sa kačketom je tvoj djed, a svaka žena povezana rupcem je tvoja baba. Tvoji djed i baba prilaze umnoženi, i to ti stvara užasnu paniku, ne znaš gdje ćeš sa toliko njih, toliko djedova i baba i ujaka i ujni i stričeva i strina i braće i sestara, kad je stan tako mali, tako mali, sa svega nekoliko strunjača, ne daju se ljudi jedni na druge slagati, neće to ići nikako, vidiš već sad: previše ih je.
Prvi je došao stric. Ušao je na vrata sa prstom prašine na sebi. Prašina se uvukla u kožu, u kosu, popadala po trepavicama. I kao ustali iz mrtvih, kao neko ko je sa sebe sasuo zemlju groba, sjeo je u kuhinju i zapalio cigar. Sa njega je sve visilo u dronjcima, kao da ga je dohvatila neka divovska mačka i cijelog pocijepala, onako kako se to čini sa miševima.
Poslije njega su preko mosta došli ostali. Narod miševa, kao u Kafkinoj priči.
A svi znamo da se Kafka nije šalio ni kad se šalio.
Miševi na mostu/5
Prozice o zavičaju
***
Žena Čestitog Hrvata je Srpkinja.
Kći Čestitog Hrvata je Hrvatica, udata za Srbina.
Najgore je onima koji nisu ni naši ni njihovi.
I tako se desi da se u našem malom izbjegličkom stanu u Beogradu sastaju mati Srpkinja i kći Hrvatica.
Mati živi u S, sa Hrvatima.
Kći živi u P, sa Srbima.
Srbi i Hrvati trenutno ratuju i zbog te okolnosti razdaljina od desetak kilometara između S. i P. prelazi se kroz neveseli bosanski ratni koridor i preko Mađarske.
Tačka na pola puta između S. i P. tih je godina nekoliko stotina kilometara dalje, u Beogradu, potvrđujući relativnost geografije.
Mati i kći prvo plaču i grle se. Poslije leže na podu, na strunjačama iz humanitarne pomoći, koje se danju zavlače iza kauča. Na tim strunjačama tokom cijelog rata spavaju poznati i nepoznati ljudi, koji su došli kod doktora, da se nađu sa nekim ili nešto drugo obave. Nekad na strunjači spavaš ti, a gosti su u tvom krevetu. Nekad ti majka sa vrata kaže da nema mjesta i da odeš da spavaš kod drugarice.
Mati Srpkinja i njena kći Hrvatica pričaju po cijelu noć, šapatom, plaču i smiju se sa tih strunjača. Tako nekoliko dana. Nakon toga svaka na svoj autobus, kroz svoje koridore, bosanske i mađarske, putuju stotinama kilometara nazad kućama koje su međusobno udaljene ne više od deset kilometara.
Mati Srpkinja jednom ne dođe i o njoj se ništa neko vrijeme ne čuje. Onda dođe ponovo i kaže da su je četrnaest dana držali u jednom podrumu u kom je jela šta joj daju i vršila nuždu. Bilo je mračno, kaže, a podrum je iznosio devet koraka sa šest koraka, jer ona je to brojila neprestano. I da misli da nije poludjela sasvim jer je naglas govorila Jesenjina. Kaže, ne zna otkud, nije ga se sjetila od mladosti. A puno njegovih pjesama zna napamet. Pa je tako brojila devet pa šest, stih po stih, dok je nisu pustili. A zatvorili su je jer često putuje u Beograd.
Tokom tog poslijepodrumskog susreta mati Srpkinja je svojoj kćeri Hrvatici donijela paket kolača iz lokalnog hotela u koji ju je vodila kao malu.
Svi stojimo oko tih kolača iz bivšeg života, kao oko nekog krunskog dokaza da smo jednom postojali na tom mjestu. Da smo jeli kolače iz hotela. Da te susjedi nisu prijavljivali i da te parauniformisani nisu zatvarali u podrume, dok ti muž moli nadležne i paranadležne da te puste. Da su se nizali dani u kojima tačka na pola puta između S. i P. nije udaljena stotinama kilometara, nego je tamo gdje po geografiji i treba da joj je mjesto.
Nek život vodi Vaš
zvijezda što plamti
pod toplim dlanom obnovljene sjeni.
No s pozdravima zauvijek Vas pamti
poznanik dobri,
Vaš Sergej Jesenjin.
***
Početkom avgusta 1995. dolazi tetka iz Njemačke da nađe mater i ćaću u koloni. Dolazi u mali izbjeglički stan i zatiče tvoju mater sasvim ludu, na ivici nervnog sloma, jer ne zna ništa ni o kome.
Ti sa tetkom odeš na granicu i stojiš na jednom mostu ispod kog teče Drina, a preko kog teku ljudi. Stojiš, stojiš, stojiš cio dan.
Prvo ti se učini da si vidjela djeda. Onda shvatiš, nije on. Onda ti se učini od jedne žene baba, ona čiji si golub pitomi. Kad priđe malo – vidiš nije ona.
Onda, poslije nekog vremene svaki čovjek sa kačketom je tvoj djed, a svaka žena povezana rupcem je tvoja baba. Tvoji djed i baba prilaze umnoženi, i to ti stvara užasnu paniku, ne znaš gdje ćeš sa toliko njih, toliko djedova i baba i ujaka i ujni i stričeva i strina i braće i sestara, kad je stan tako mali, tako mali, sa svega nekoliko strunjača, ne daju se ljudi jedni na druge slagati, neće to ići nikako, vidiš već sad: previše ih je.
Prvi je došao stric. Ušao je na vrata sa prstom prašine na sebi. Prašina se uvukla u kožu, u kosu, popadala po trepavicama. I kao ustali iz mrtvih, kao neko ko je sa sebe sasuo zemlju groba, sjeo je u kuhinju i zapalio cigar. Sa njega je sve visilo u dronjcima, kao da ga je dohvatila neka divovska mačka i cijelog pocijepala, onako kako se to čini sa miševima.
Poslije njega su preko mosta došli ostali. Narod miševa, kao u Kafkinoj priči.
A svi znamo da se Kafka nije šalio ni kad se šalio.