Miševi na mostu/22

Miševi su stvorenja koja svijet grickaju, uporno i sa rubova. Zato miševi ni svijetu ni sebi ne naziru početak ili kraj i zato se o miševima mogu pripovijedati samo mrvice. Zamislite, na primjer, pripovijest o slonovima: epski troma i sveobuhatna, jasna kao visoki pogled iznad kljova koji pamti sve.

Sa miševima je drugačije: gric tamo, gric ovamo i miš je već zaboravio odakle dolazi i kud ide. I kako onda pripovijedati o miševima, stvorenjima iz uglova, iz sjenki, s rubova svjetova koje naseljavaju oni sa stanarskim pravima, koji onda postavljaju mišolovke i otrove?

N. je živio s ćaćom i materom u malenoj staroj kući napravljenoj od onog što se našlo iza onog rata. Radio je u željezari i na imanju. Nikad se nije oženio. 

U tvojoj su familiji N. i njegov ćaća bili čuveni upravo po tom životu u maloj poratnoj kućici. Dok su svi tvoji obarali staro i gradili novo, dizali zidove, pokrivali krovove, pobijali ograde i sprovodili elektriku, N. i njegov ćaća ispušili bi svečeri po cigar na starom neuglednom ganjku i onda se uvukli u ponjave pod bijednim krovom. 

Mogli su makar koliko većina – nisu izgleda, htjeli, i to je u narodu miševa izazivalo ljutnju; to usuđivanje da se život samo živi, da se ništa ne osvaja, da se na njega gleda sa trošnog ganjka, a nikad sa krova, preko novog crijepa.

Jednom su N-ovog ćaću pitali zašto je to tako i dokle njih dvojica, sad još u snazi, misle tako živjeti uprazno, bez gradnje i zidanja.

Pa je stari rekao da oni ne vide smisla u gradnji kad će “jopet bit rata”. 

I onda se to naširoko prepričavalo, uvijek sa smijehom, kao najoriginalnije pravdanje sopstvene lijenosti – pazi neće krov popravljat jer će ionako bit rata! 

Bile su to vedre godine u kojima je kukuruz jedro šumio, a šunke mirisale kad zazimi i kad su stare žene samo očima o nekim datumima progovarale o mrtvoj djeci po jamama – pa je zaista bio smiješan taj stari čovjek, lijenčina uludo ostarjela. Najgora budala je stara budala, pričali su.

Onda je došao rat, popadali su iznova crepovi i zidovi, podavile se u blatu ograde. Svi su napustili svoje kuće koje je neočekivanom brzinom pojela šuma. 

I N. je otišao u izbjeglištvo. Tamo je dobio rak, od sveg tog pušenja na starom ganjku, valjda, od nečeg je morao, medicina još ne priznaje da se rak dobija samo od jada.

Neko tvoj ga je pred sam kraj posjetio i vratio se iz tog posjeta sa zašutjelim očima. Tek poslije nekoliko dana je rekao da N. već danima samo leži, okrenut licem ka zidu sobe u izbjegličkom centru, širom otvorenih očiju. 

Ko bi znao šta je u tom duvaru vidio. Neki, koji o miševima ništa ne znaju, mudro zbore da ako gledajući u zid ne vidiš prozor, onda sigurno u njemu vidiš ogledalo.

N. je imao izbjegličku sahranu, a o takvim bi se sahranama, da je riječ o slonovima a ne o miševima, dali romani napisati.

Niko se nije sjetio starog ćaće koji nije zidao čekajući rat; sitnih ruganja i podbadanja. Svi su, uostalom, bili prezauzeti razmišljanjem o crijepu i miješalici za beton, čarobnoj spravi iz koje se stvaraju svjetovi.

Rijetki, poput N. i njegovog ćaće, izgleda znaju da je podjednako važno poznavati spravu iz koje se ruše. 

Tamo, iza zida, ona melje li melje. 

Monja Jović 23. 02. 2022.