Starici, samoj i posljednjoj, tih će dana, u kojima nije znala da joj je sin već pokojni, umrijeti jedina preostala sestra. Bit će to još jedna izbjeglička sahrana, na kojoj će se ljudi prepoznavati ispod pandemijskih maski, u pokušaju da pripišu značenje događajima koji su ih odavno prestigli.
Samo neki dan prije umrijeće vaš izbjeglički sveštenik, onaj koji je umio da drži posmrtna slova na sahranama vašeg svijeta, u ritmu vašeg otegnutog govora, skraćenog na zadnjim slogovima – kao što je čitavo vaše mišje postojanje prikraćeno za taj jedan slog, prekhran gdje ne treba. I sad valja saslušati ovog njihovog, ovdašnjeg, koji ne može sasvim razumjeti šta to znači kada neko vaš zauvijek ode u zavičaj – a spuste ga u sremsku crnicu.
Babina sestra rođena je iza onoga rata, iz braka koji je tvoj pradjed sklopio na zgarištu kuće, na sopstvenoj gravitacijskoj crnoj rupi koja je prije toga progutala njegovu prvu ženu, brata, snahu, majku, oca i bratovog malenog sina. Bio je to okrajak života – taj posljednji, skraćeni slog iz kog se cijedi ono što se da iscijediti. I sad je ta djevojčica, kojoj je bilo suđeno da bude taj posljednji slog kojim se zagovara smrt što je sve prije toga odnijela – umrla decenijama kasnije od nove, ekskluzivne bolesti, u jednoj bolnici daleko od rodne kuće.
Tu kuću vidiš ponekad, kad se sjetiš pradjede. Izgledao je uz nju nekako čudno zalijepljen, kao figura isječena iz novina na onim kolažima koje djeca izrađuju kao zadatke iz likovne kulture. Ispred kuće je rastao dud, ispod duda je bio stol sa klupama, za stolom kao kartonski eksponat – pradjed u velikoj šutnji u kojoj su se izgleda usavršili svi tvoji iza onog rata. Svak je kao krošnju nosio iznad glave svoju raskošnu šutnju – bila je to šuma šutnje, vrijedna divljenja. Valjalo je to odgajiti.
Tebi se učini da gravitacijsko polje te kuće pulsira evo i ovdje, na ovom ravničarskom groblju, na kom se okupio narod miševa. Potomci preživjelih, da čuju ovdašnjeg sveštenika kako priča o carstvu nebeskom i razmjene sjećanja na pokojnicu. Ubrzo shvatiš da su mnogima sjećanja na pokojnicu zaustavljena u nosu i na nepcima – ljudi govore o njenim pecivima i kolačima, kakve zasigurno neće više pojesti. Tužno je kad odlaze hraniteljke ovoga svijeta, misliš, jer icarstvo je nebesko, na kraju krajeva, kao kvasac. Onaj koji uzme žena i metne u tri kopanje brašna dok sve ne uskisne.Pa napravi kiflice sa sirom, misliš.
Iza toga tvoji roditelji odu u posjet tvojoj babi, samoj i posljednjoj, koja odavno ne izlazi iz stana. Zateknu je kako sjedi nadodoljena, svečano obučena u crninu, povezana crnim rupcem, pa se pravo prepadnu, pomislivši da ona odnekud ipak zna da joj je sin u Australiji umro.
Naravno da zna, kaže tvoj čovjek. Kako to ne bi znala, žena koja je u toj mjeri svakodnevno okružena mrtvima. Naravno da zna. Nego igra drevnu igru koju igraju miševi sa mačkama. Mrtva je i ona, otkad, ali dozvoljava mački da misli da je još živa. To je mački potrebno, jer joj se još igra.
Miševi na mostu/21
Starici, samoj i posljednjoj, tih će dana, u kojima nije znala da joj je sin već pokojni, umrijeti jedina preostala sestra. Bit će to još jedna izbjeglička sahrana, na kojoj će se ljudi prepoznavati ispod pandemijskih maski, u pokušaju da pripišu značenje događajima koji su ih odavno prestigli.
Samo neki dan prije umrijeće vaš izbjeglički sveštenik, onaj koji je umio da drži posmrtna slova na sahranama vašeg svijeta, u ritmu vašeg otegnutog govora, skraćenog na zadnjim slogovima – kao što je čitavo vaše mišje postojanje prikraćeno za taj jedan slog, prekhran gdje ne treba. I sad valja saslušati ovog njihovog, ovdašnjeg, koji ne može sasvim razumjeti šta to znači kada neko vaš zauvijek ode u zavičaj – a spuste ga u sremsku crnicu.
Babina sestra rođena je iza onoga rata, iz braka koji je tvoj pradjed sklopio na zgarištu kuće, na sopstvenoj gravitacijskoj crnoj rupi koja je prije toga progutala njegovu prvu ženu, brata, snahu, majku, oca i bratovog malenog sina. Bio je to okrajak života – taj posljednji, skraćeni slog iz kog se cijedi ono što se da iscijediti. I sad je ta djevojčica, kojoj je bilo suđeno da bude taj posljednji slog kojim se zagovara smrt što je sve prije toga odnijela – umrla decenijama kasnije od nove, ekskluzivne bolesti, u jednoj bolnici daleko od rodne kuće.
Tu kuću vidiš ponekad, kad se sjetiš pradjede. Izgledao je uz nju nekako čudno zalijepljen, kao figura isječena iz novina na onim kolažima koje djeca izrađuju kao zadatke iz likovne kulture. Ispred kuće je rastao dud, ispod duda je bio stol sa klupama, za stolom kao kartonski eksponat – pradjed u velikoj šutnji u kojoj su se izgleda usavršili svi tvoji iza onog rata. Svak je kao krošnju nosio iznad glave svoju raskošnu šutnju – bila je to šuma šutnje, vrijedna divljenja. Valjalo je to odgajiti.
Tebi se učini da gravitacijsko polje te kuće pulsira evo i ovdje, na ovom ravničarskom groblju, na kom se okupio narod miševa. Potomci preživjelih, da čuju ovdašnjeg sveštenika kako priča o carstvu nebeskom i razmjene sjećanja na pokojnicu. Ubrzo shvatiš da su mnogima sjećanja na pokojnicu zaustavljena u nosu i na nepcima – ljudi govore o njenim pecivima i kolačima, kakve zasigurno neće više pojesti. Tužno je kad odlaze hraniteljke ovoga svijeta, misliš, jer i carstvo je nebesko, na kraju krajeva, kao kvasac. Onaj koji uzme žena i metne u tri kopanje brašna dok sve ne uskisne. Pa napravi kiflice sa sirom, misliš.
Iza toga tvoji roditelji odu u posjet tvojoj babi, samoj i posljednjoj, koja odavno ne izlazi iz stana. Zateknu je kako sjedi nadodoljena, svečano obučena u crninu, povezana crnim rupcem, pa se pravo prepadnu, pomislivši da ona odnekud ipak zna da joj je sin u Australiji umro.
Naravno da zna, kaže tvoj čovjek. Kako to ne bi znala, žena koja je u toj mjeri svakodnevno okružena mrtvima. Naravno da zna. Nego igra drevnu igru koju igraju miševi sa mačkama. Mrtva je i ona, otkad, ali dozvoljava mački da misli da je još živa. To je mački potrebno, jer joj se još igra.