Rat je, ali je zatišje. Narod govori da je prošlo prvo poluvrijeme. U toj pauzi krvave igre u kojoj se loptamo ljudskim glavama tvoji roditelji odluče da odete u posjetu našima.
Putujete kroz bosanski koridor duž kog stoje mladi vojnici, razdrljenih okovratnika, praveći rukom upitan pokret kao da puše – taj pokret je upućen vama u automobilu i znači: imate li cigare? Tvoj otac je tih godina, u izbjeglištvu, postao nepušač. Dobio je anginu pektoris a izgubio kuću i sve za šta je do tog trenutka radio pa mu se odustajanje od cigareta učinilo kao racionalni izbor. Shvatio je da će morati sve iznova, a da on više nije nov i u tom procesu su cigarete nekako same otpale. Posljednja je popušena na minijaturnoj terasi pretrpanog izbjegličkog stana, kao oproštaj sa životom u komje čovjek sebi mogao priuštiti sitnije lakomislenosti. I sad u autu osjećaš u njemu žaljenje što nema cigarete koje bi dao mladićima pored puta, koji otupjelo ponavljaju taj jedan pokret, kao nekakvu meditaciju.
Izgledaju kao da su pošli na Vudstok, kaže otac, zagledan u njihova preplanula lica sa šiškama preko traka vezanih oko glave, i na trenutak sve zaliči na masovni pokret mladića ka nekakvom muzičkom festivalu, i to ti se učini tako prirodnom slikom, u koju se savršeno uklapa i taj pokret rukom od usta, koji se zaustavlja lebdeći u vazduhu neizvjesno, prateći nepostojeći dim kao isparenje obrisa jednog mogućeg života u kom, iza ogledala, ideš na muzički festival, da slušaš omiljeni bend, a ne u rat.
Vozite se na mahove sporo, u kolonama. Pod točkovima se čuje potmulo rulanje jer se vozite u žljebovima koje su u puteve utisnule tenkovske gusjenice, prolazite pored izrešetanih fasada, oslijepljenih kuća i pohabanih ljudi. Svi koje sretnete usput izgledaju pohabano, kao da su odreda prošli kroz proces nekakvog patiniranja koji je sa njih ogulio zaštitni sloj civilizacije i sad stoje izloženi vlazi i nepogodama koje će to samo dokrajčiti.
Kako se približavate svojima, kola postaju manja a vaša grla u njima stiješnjena do gušenja. Oni koje zatičete – vaši – pohabani su kao i ljudi usput i to vas natjera da se zapitate kako onda izgledate vi, da li je i vas sve ovo ogulilo i ostavilo da istrunete?
Djed se spustio u dublju šutnju od one u kojoj je dotad prebivao. Kad ste pristigli, stajao je pored polusrušene ograde. Delta napuklina sad je razotkrila nemoćnu armaturu koja se iznemoglo pomaljala ispod razorenog betonskog tkiva. Kuća je stajala još čitava, zarobljena u svojoj slutnji.
Ubrzo shvatiš da djed želi da što prije odete. Eto, vidjeli smo se. Ne treba čekati, ko zna kad će iznova udariti zlo.
A zlo su, u djedovom tumačenju – neradnici. Ovo je rat neradnika protiv radnih ljudi. Rat je, rode, prečica. Jer je normalno da ugled i poštivanje stekneš radeći. Sad ti to više ne treba – samo uzmi pušku, moreš biti inače neradnik nad neradnicima, dva čavla nikad nisi zakucao, ne znaš šta je kosa ni motika, ali si lijepo prečicom glavni u društvu. Puška i pištolj – to je, rode, prečica za nesposobne, nevješte, lijene i mutave, da i oni jednoč budu neko i nešto. Eto tako ti je i kod nas a sigurno i kod njih. Neradnici ulučili priliku – to je djedovo originalno objašnjenje ratnih sukoba, nakon kog se tečna šutnja samo iznova zaklopi, kao da su te riječi u nju ubačene kao kamen.
Šta ćeš, diko, kad je đed umrli radnik – veli ti poslije ujna. Tako se na Baniji kaže za rijetko marljivog, vrijednog čovjeka; onog koji ne zna šta bi sa puškom jer ona nije namijenjena ni kopanju, ni kosidbi, ni zidanju.
Pa tako, besciljno, u kobi jedne razbrajalice koju kao da je smislilo neko zlo dijete, ide miš uz pušku, miš niz pušku.
…
Njive već zarastaju, a zidane se ograde načinju, načinju, načinju do rušenja.
Kuće su sljedeće.
∼∼∼
Poslije ste otišli kod strica, u tatino selo u kom je tih godina sjedio Lazar Kosovski na onom kamenu koji je preostao od crkve, umoran od granica na kojima živi njegov narod i sopstvenog usuda da na tim granicama sjedi i bilježi uvijek istu katastrofu. Selo je bilo blizu prve linije kojom se protezao front, oni i mi, nakon sumanutosti prvog poluvremena. Negdje u to doba, legenda kaže, odigrana je na tom smiješnom frontu i jedna nogometna utakmica između naših i njihovih, postavši tako jedina utakmica odigrana u cijelosti u pauzi između dva poluvremena.
Jednom kad si bila mala, baba ti je objasnila da stric radi na željeznici i da tamo „vuče vagone“. Pošto je tvoj stric bio div i spadao u najveće ljude koje si kao dijete imala prilike da vidiš – ti si zamišljala upravo to: strica koji golim rukama vuče i premješta vagone i bila si sigurna da su mu zbog snage taj posao i dodijelili.
Jednom si se svađala sa prijateljicom u igri i ona ti je surovo predočila istinu: njen tata je veći od tvog tate, njena mama je veća od tvoje mame, ona je veća od tebe – dakle nemaš nikakve šanse. Tad si se sjetila strica i zaprijetila njime – niko nije veći od strica, to je sigurno. Strica ste od milja zato zvali Gusti. U njemu se zgusnula šutnja od neke sasvim posebne vrste, pa su riječi koje bi cijedio isto bivale guste, izgovorene onim bunarskim basom kog je bilo nemoguće imitirati.
Volio je da samuje uz vodu i onda se stoga veći dio života pretvarao da ide na pecanje. Radio je to i u Australiji, kud ga je naposlijetku ispratio Lazar Kosovski, koji i dalje živi sam na kamenu u ispražnjenom selu. Stric je i tamo, sa druge strane globusa, sa upornošću zabacivao udicu, loveći tišinu i samoću.
Tih primirenih ratnih mjeseci zatekli ste strica u posebno šutljivom raspoloženju. Ostao je bez posla sa one strane, više nije bilo vagona koji bi smisleno saobraćali. Blizu rijeke na imanju uredio je malenu baštu. Iskopao je mali ribnjak, izradio sto i klupe na kojima se može šuteći zasjesti i posadio duhan koji će u tim prilikama pušiti.
Izgledao je nestvarno taj stričev kutak, ta jedna netaknuta cjelina u svijetu koji se u potpunosti raspada – pukotine svijeta zaustavljale su se tik ispred stričevog ribnjaka, ne uznemirivši njegovu vodu, iznad koje su izlazili dimovi listova duhana koji je rastao blizu.
Godinama poslije pitaćeš se zašto je to u jeku rata radio – kopao ribnjak, namještao mjesto za sjedenje u mirnim predvečerjima, šta je time pokušavao da postigne – a nikad nećeš pitati. Izgleda da je u Australiji radio to isto – namještao sebi mjesto za šutnju. Takvog čovjeka nije lako bilo šta upitati; uostalom, većina nas život provede ne pitajući one do sebe najvažnije stvari. Kako je to uopće evolutivno moguće – ostaje na koncu sasvim nejasno.
Kad je stric u Australiji umro, tvoji roditelji su odlučili da o tome ne kažu ništa njegovoj još uvijek živoj majci. Starica, sama i posljednja, ionako je živjela u nekom svom svevremenu u kom prošlost traje pored nas, naporedo sa sadašnjošću. U njenoj je sadašnjosti on bio mali dječak i djed istovremeno – reći da je umro djed značilo bi sahraniti i tog malenog dječaka, a to se niko nije usuđivao.
Tvoj otac, i sam bolestan, u redu za aparat za zračenje na jednoj velikoj i strašnoj državnoj klinici nije imao drugo rješenje osim da se pretvara da mu je brat živ. I tako niko od vas nije valjano ožalio strica, svi ste se pretvarali da ta smrt do vas još uvijek nije došla iz Australije, u kojoj vrijeme teče u danu prijašnjem. Stric je umro u tom danu prijašnjem i njegova smrt do vas jednostavno još nije doputovala.
Miševi na mostu/20
Rat je, ali je zatišje. Narod govori da je prošlo prvo poluvrijeme. U toj pauzi krvave igre u kojoj se loptamo ljudskim glavama tvoji roditelji odluče da odete u posjetu našima.
Putujete kroz bosanski koridor duž kog stoje mladi vojnici, razdrljenih okovratnika, praveći rukom upitan pokret kao da puše – taj pokret je upućen vama u automobilu i znači: imate li cigare? Tvoj otac je tih godina, u izbjeglištvu, postao nepušač. Dobio je anginu pektoris a izgubio kuću i sve za šta je do tog trenutka radio pa mu se odustajanje od cigareta učinilo kao racionalni izbor. Shvatio je da će morati sve iznova, a da on više nije nov i u tom procesu su cigarete nekako same otpale. Posljednja je popušena na minijaturnoj terasi pretrpanog izbjegličkog stana, kao oproštaj sa životom u kom je čovjek sebi mogao priuštiti sitnije lakomislenosti. I sad u autu osjećaš u njemu žaljenje što nema cigarete koje bi dao mladićima pored puta, koji otupjelo ponavljaju taj jedan pokret, kao nekakvu meditaciju.
Izgledaju kao da su pošli na Vudstok, kaže otac, zagledan u njihova preplanula lica sa šiškama preko traka vezanih oko glave, i na trenutak sve zaliči na masovni pokret mladića ka nekakvom muzičkom festivalu, i to ti se učini tako prirodnom slikom, u koju se savršeno uklapa i taj pokret rukom od usta, koji se zaustavlja lebdeći u vazduhu neizvjesno, prateći nepostojeći dim kao isparenje obrisa jednog mogućeg života u kom, iza ogledala, ideš na muzički festival, da slušaš omiljeni bend, a ne u rat.
Vozite se na mahove sporo, u kolonama. Pod točkovima se čuje potmulo rulanje jer se vozite u žljebovima koje su u puteve utisnule tenkovske gusjenice, prolazite pored izrešetanih fasada, oslijepljenih kuća i pohabanih ljudi. Svi koje sretnete usput izgledaju pohabano, kao da su odreda prošli kroz proces nekakvog patiniranja koji je sa njih ogulio zaštitni sloj civilizacije i sad stoje izloženi vlazi i nepogodama koje će to samo dokrajčiti.
Kako se približavate svojima, kola postaju manja a vaša grla u njima stiješnjena do gušenja. Oni koje zatičete – vaši – pohabani su kao i ljudi usput i to vas natjera da se zapitate kako onda izgledate vi, da li je i vas sve ovo ogulilo i ostavilo da istrunete?
Djed se spustio u dublju šutnju od one u kojoj je dotad prebivao. Kad ste pristigli, stajao je pored polusrušene ograde. Delta napuklina sad je razotkrila nemoćnu armaturu koja se iznemoglo pomaljala ispod razorenog betonskog tkiva. Kuća je stajala još čitava, zarobljena u svojoj slutnji.
Ubrzo shvatiš da djed želi da što prije odete. Eto, vidjeli smo se. Ne treba čekati, ko zna kad će iznova udariti zlo.
A zlo su, u djedovom tumačenju – neradnici. Ovo je rat neradnika protiv radnih ljudi. Rat je, rode, prečica. Jer je normalno da ugled i poštivanje stekneš radeći. Sad ti to više ne treba – samo uzmi pušku, moreš biti inače neradnik nad neradnicima, dva čavla nikad nisi zakucao, ne znaš šta je kosa ni motika, ali si lijepo prečicom glavni u društvu. Puška i pištolj – to je, rode, prečica za nesposobne, nevješte, lijene i mutave, da i oni jednoč budu neko i nešto. Eto tako ti je i kod nas a sigurno i kod njih. Neradnici ulučili priliku – to je djedovo originalno objašnjenje ratnih sukoba, nakon kog se tečna šutnja samo iznova zaklopi, kao da su te riječi u nju ubačene kao kamen.
Šta ćeš, diko, kad je đed umrli radnik – veli ti poslije ujna. Tako se na Baniji kaže za rijetko marljivog, vrijednog čovjeka; onog koji ne zna šta bi sa puškom jer ona nije namijenjena ni kopanju, ni kosidbi, ni zidanju.
Pa tako, besciljno, u kobi jedne razbrajalice koju kao da je smislilo neko zlo dijete, ide miš uz pušku, miš niz pušku.
…
Njive već zarastaju, a zidane se ograde načinju, načinju, načinju do rušenja.
Kuće su sljedeće.
∼∼∼
Poslije ste otišli kod strica, u tatino selo u kom je tih godina sjedio Lazar Kosovski na onom kamenu koji je preostao od crkve, umoran od granica na kojima živi njegov narod i sopstvenog usuda da na tim granicama sjedi i bilježi uvijek istu katastrofu. Selo je bilo blizu prve linije kojom se protezao front, oni i mi, nakon sumanutosti prvog poluvremena. Negdje u to doba, legenda kaže, odigrana je na tom smiješnom frontu i jedna nogometna utakmica između naših i njihovih, postavši tako jedina utakmica odigrana u cijelosti u pauzi između dva poluvremena.
Jednom kad si bila mala, baba ti je objasnila da stric radi na željeznici i da tamo „vuče vagone“. Pošto je tvoj stric bio div i spadao u najveće ljude koje si kao dijete imala prilike da vidiš – ti si zamišljala upravo to: strica koji golim rukama vuče i premješta vagone i bila si sigurna da su mu zbog snage taj posao i dodijelili.
Jednom si se svađala sa prijateljicom u igri i ona ti je surovo predočila istinu: njen tata je veći od tvog tate, njena mama je veća od tvoje mame, ona je veća od tebe – dakle nemaš nikakve šanse. Tad si se sjetila strica i zaprijetila njime – niko nije veći od strica, to je sigurno. Strica ste od milja zato zvali Gusti. U njemu se zgusnula šutnja od neke sasvim posebne vrste, pa su riječi koje bi cijedio isto bivale guste, izgovorene onim bunarskim basom kog je bilo nemoguće imitirati.
Volio je da samuje uz vodu i onda se stoga veći dio života pretvarao da ide na pecanje. Radio je to i u Australiji, kud ga je naposlijetku ispratio Lazar Kosovski, koji i dalje živi sam na kamenu u ispražnjenom selu. Stric je i tamo, sa druge strane globusa, sa upornošću zabacivao udicu, loveći tišinu i samoću.
Tih primirenih ratnih mjeseci zatekli ste strica u posebno šutljivom raspoloženju. Ostao je bez posla sa one strane, više nije bilo vagona koji bi smisleno saobraćali. Blizu rijeke na imanju uredio je malenu baštu. Iskopao je mali ribnjak, izradio sto i klupe na kojima se može šuteći zasjesti i posadio duhan koji će u tim prilikama pušiti.
Izgledao je nestvarno taj stričev kutak, ta jedna netaknuta cjelina u svijetu koji se u potpunosti raspada – pukotine svijeta zaustavljale su se tik ispred stričevog ribnjaka, ne uznemirivši njegovu vodu, iznad koje su izlazili dimovi listova duhana koji je rastao blizu.
Godinama poslije pitaćeš se zašto je to u jeku rata radio – kopao ribnjak, namještao mjesto za sjedenje u mirnim predvečerjima, šta je time pokušavao da postigne – a nikad nećeš pitati. Izgleda da je u Australiji radio to isto – namještao sebi mjesto za šutnju. Takvog čovjeka nije lako bilo šta upitati; uostalom, većina nas život provede ne pitajući one do sebe najvažnije stvari. Kako je to uopće evolutivno moguće – ostaje na koncu sasvim nejasno.
Kad je stric u Australiji umro, tvoji roditelji su odlučili da o tome ne kažu ništa njegovoj još uvijek živoj majci. Starica, sama i posljednja, ionako je živjela u nekom svom svevremenu u kom prošlost traje pored nas, naporedo sa sadašnjošću. U njenoj je sadašnjosti on bio mali dječak i djed istovremeno – reći da je umro djed značilo bi sahraniti i tog malenog dječaka, a to se niko nije usuđivao.
Tvoj otac, i sam bolestan, u redu za aparat za zračenje na jednoj velikoj i strašnoj državnoj klinici nije imao drugo rješenje osim da se pretvara da mu je brat živ. I tako niko od vas nije valjano ožalio strica, svi ste se pretvarali da ta smrt do vas još uvijek nije došla iz Australije, u kojoj vrijeme teče u danu prijašnjem. Stric je umro u tom danu prijašnjem i njegova smrt do vas jednostavno još nije doputovala.