Gledaš u scintigrafiju njenog skeleta i vidiš svoju babu već pretvorenu u suvu kost obuzetu sitnim crvenim plamenovima. Zahvaćen je cio skelet. Crvene pjege maligniteta tinjaju kao postojane vatrice.
Doktor koji ne nosi bijeli mantil da ne bi, po sopstvenom priznanju, dodatno traumirao pacijente, kaže tvojoj majci da mu nije jasno kako je ta žena došla na pregled na svojim nogama, ali da svakako od ovog trenutka ne bi više trebalo da ih koristi. Za to vrijeme tvoja baba, u čije se držanje uvuklo ono ljuljanje naprijed-nazad koje ima za cilj da zavara bol, brine o utisku koji će na doktora ostaviti njena osobnost – jasno joj je da umire, ali još se ima vremena za socijalizaciju. Otuda je šarmantna, pa se dobri doktor smije sa starom ženom premreženom metastazama: jedna od manje poznatih privilegija poziva.
A kosti gore.
Ti prvo nakon toga pozoveš najbolju prijateljicu, doktoricu. Ona te previše dobro poznaje da bi te lagala; istovremeno osjećaš da ulaže ogromni napor nježnosti, sličan onom koji ulažeš ti kad svojoj djeci dezinficiraš svježu razderotinu na koljenu ili laktu – boljeće i od tog se bola i tebi grči utroba, ali svejedno to radiš. Jasno je da je ovo situacija u kojoj sad samo stepenujemo nepovoljne ishode – dobrih svakako nema. Kod starih ljudi se sve ćelije sporo dele, pa samim tim i rak sporije napreduje – govori ti ona meko, pa udahne: to znači da bi moglo potrajati. To znači dug period intenzivnih bolova. Ti onda pitaš za najbolji i najgori ishod u ovom trenutku. Najgori: patološki prelomi kostiju, mogući u ovoj situaciji. Najbolji: da srce oslabi dovoljno i da je što prije ubije ono.
Onda dođu dani u kojima razvijaš novi ritual, jer rituali su nam potrebni da nas održe na okupu, da se ne raspadnemo kao napukla keramika puna crnice: kad dođeš sa posla prvo opereš ruke, nešto pojedeš, zatim odeš u spavaću sobu koja je najtamnija prostorija u kući, sjedneš u fotelju i plačeš, ali onako izistinski, ridaš i ridaš. Poslije se umiješ hladnom vodom, našminkaš se ispočetka jer tvoja baba voli kad si sređena i cijelog ti života prigovara što nisi dovoljno sređena – i odeš kod nje u posjetu.
Baba je na palijativnoj njezi u preskupoj privatnoj bolnici u koju ju je smjestila tvoja majka. Prošli su mjeseci prije no što se tvoja mati na to konačno odlučila, mjeseci u kojima je u blokčić upisivala doze morfija, presvlačila i kupala to tijelo u kom gore kosti. Tvoja je mati predugo bila izložena toj vatri pa ju je to sasvim istopilo – izgubila je tri konfekcijska broja, živeći u neprekidnom strahu da će dati previše morfija koji će ubiti njenu majku; ili možda u strahu da ga neće dati dovoljno i da će zbog toga naredni sati peći i nju do kostiju.
Babi je već poslije nekoliko dana jasno da nije u običnoj državnoj bolnici; a nakon nedjelju dana već zna koliko njeno umiranje košta na mjesečnom nivou. Zaprepaštena je cifrom i otuda kad dođete u posjetu revnosno priziva Boga da je uzme, da njena luda kći ne bi plaćala njeno umiranje. Vrši pritisak da je odvedete kući, ne bi li umrla besplatno. Na ljubazne bolničare i doktore gleda podzrivo kao na ovještale pljačkaše koji koriste naivnost i lakomislenost ljudi poput njene kćeri.
Istovremeno, nikad nije dovoljno morfija. Jer kosti gore.
U bolnici su majke poznate pjevačice i poznatog glumca. Bolnica miriši na neki cvjetni parfem rasut niz hodnike koje troše točkovi invalidskih kolica i ljekarskih klompi. Štićenici su uveli, ali okupani, očešljani, napojeni i nahranjeni, ispred televizora, u bašti kroz koju žubori malena fontana. Tvoju babu nije napustila njena ljubopitljivost – koristi priliku da izdaleka zagleda pjevačicu. Osvojila je mladog bolničara svojim samrtničkim humorom i on joj ispunjava prohtjeve i tepa joj neprekidno.
A kosti gore.
Onda dođu dani u kojima tvoja baba vrišti u tom plamenu tako da niko u toj mirisnoj ustanovi za umiranje ne može oka sklopiti. Kad dođete, iz nje na mahove govori morfij i ona tada priča o nekakvoj svadbi na kojoj je, eto, baš jučer bila. Tebe to strašno plaši i diviš se svom čovjeku koji sa mnogo zanimanja razgovara sa babom o toj svadbi, kao da poznaje mladu i mladoženju i većinu zvanica, kao da ga baš zanima kakva je bila muzika i šta se jelo. Sljedećeg dana baba je sasvim prisebna, kao da halucinacije o svadbi nije bilo.
A kosti gore.
Pa dođu dani u kojima iz tvoje babe izlaze isključivo psovke. Najužasnije psovke koje jezik može iskazati. Fina ženica pored, ona sa slomljenim kukom, žali ti se da je to nepodnošljivo. Takav gnjev. Takav strašan, plameni gnjev.
Kako da joj objasniš da je to tako kad kosti gore.
Predzadnji dan tvoja baba pjeva. Praunuke su joj došle u posjetu i ona im pjeva.
Pjeva, dok u njoj kosti gore.
Za sve to vrijeme ti sahranjuješ, svakoga dana, jezik tvoje babe. Dok plačeš u fotelji, ti plačeš ne samo zato što nju bole zapaljene kosti, već zato što osjećaš i znaš, cijelim bićem, da će sa njima sagorjeti sasvim njen jezik, jezik tvoga zavičaja, i da će u tom plamenu nestati posljednji stvarni dokaz vašeg postojanja. Oplakuješ sve priče svog djetinjstva, meku grlenost pjesmica koje su ti pjevane dok se ljuljaš na babinim koljenima, svu stravu i milost pojedinih riječi upisanih u tvoje postojanje.
Jasno ti je: Draginja umire, sa njom nestaje cijela jedna kultura.
Zato nisi ljuta na Boga, nimalo. Osjećaš da bi trebalo da jesi, da očekuješ od sebe da budeš. A nisi. Stojiš mirno na liturgiji i moliš se sa ostalima: „Da kraj života našeg bude hrišćanski, bez bola, nepostidan, miran, i da dobar odgovor damo na Strašnom sudu Hristovom.“
Nema Bog ništa sa ovim. Draginja samo umire svojom, jedinstvenom smrću. A ta smrt mora biti ovakva.
Tako je to kad jezik nestaje u plamenu.
I kad sa tim jezikom nestaje čitav svijet koji je iskazivao.
Na samrtničkoj postelji tvoje babe zapisaćeš u svoje telefonske bilješke tri njene rečenice:
Da mi je proć one potoke, mislim da bih ozdravila.
Da mi se napit vode sa bunara iza moje kose.
Voljela bih da ništa ne pamtim.
∼∼∼
Poslije sanjaš djeda.
On stoji ispred kuće, jedne od onih starih, drvenih banijskih kuća kakvih još ima po zatravljenim i napuštenim selima. Djed umače četku u kantu i farba daske na kući. Ti prilaziš i vidiš da je u kanti, umjesto farbe, obična voda.
Onda osjetiš vrućinu. Stravičnu vrućinu, takvu da bi najradije nagnula onu kantu i sasula je sebi na glavu da se rashladiš. Umjesto toga posmatraš kako djed umače četku u tu vodu i vuče poteze po vrelom drvetu. Drvo žedno pije vodu, ona nestaje u kratkim, srčućim magnovenjima. Djed umače ponovo, i ti odjednom osjećaš strah da će to umakanje stravično dugo trajati, da je voda u toj kanti vječna, kao i vrućina, kao i četka.
Ne smiješ ga pitati zašto to radi, zašto četkom nanosi vodu na drvo, misliš da to ima nekakve veze sa žeđu kuće. Kuća je žedna, strašno žedna, i zato se mora napojiti vodom, dasku po dasku, inače će nestati na plamenu ovog sunca, zapaliće se sasvim.
Tebi je vruće i samo želiš da ne budeš ovdje; istovremeno osjećaš kako je ta želja jedno strašno izdajstvo.
Djede, mogu li dobiti malo te vode? Žedna sam.
Nemoj, rode. Slana je.
Poslije u tvom snu nema više ni tebe ni djeda. Stoji kuća, u brisanom zimskom pejzažu kog je okovala suhomrazica. Mekim korakom kući prilazi srna i zahvalno liže daske natopljene solju.
Ti misliš poslije tog sna, prevodeći slike u riječi: djed je osolio zemlju, dušu spasio.
Miševi na mostu/18
U tvojoj babi gore kosti.
Gledaš u scintigrafiju njenog skeleta i vidiš svoju babu već pretvorenu u suvu kost obuzetu sitnim crvenim plamenovima. Zahvaćen je cio skelet. Crvene pjege maligniteta tinjaju kao postojane vatrice.
Doktor koji ne nosi bijeli mantil da ne bi, po sopstvenom priznanju, dodatno traumirao pacijente, kaže tvojoj majci da mu nije jasno kako je ta žena došla na pregled na svojim nogama, ali da svakako od ovog trenutka ne bi više trebalo da ih koristi. Za to vrijeme tvoja baba, u čije se držanje uvuklo ono ljuljanje naprijed-nazad koje ima za cilj da zavara bol, brine o utisku koji će na doktora ostaviti njena osobnost – jasno joj je da umire, ali još se ima vremena za socijalizaciju. Otuda je šarmantna, pa se dobri doktor smije sa starom ženom premreženom metastazama: jedna od manje poznatih privilegija poziva.
A kosti gore.
Ti prvo nakon toga pozoveš najbolju prijateljicu, doktoricu. Ona te previše dobro poznaje da bi te lagala; istovremeno osjećaš da ulaže ogromni napor nježnosti, sličan onom koji ulažeš ti kad svojoj djeci dezinficiraš svježu razderotinu na koljenu ili laktu – boljeće i od tog se bola i tebi grči utroba, ali svejedno to radiš. Jasno je da je ovo situacija u kojoj sad samo stepenujemo nepovoljne ishode – dobrih svakako nema. Kod starih ljudi se sve ćelije sporo dele, pa samim tim i rak sporije napreduje – govori ti ona meko, pa udahne: to znači da bi moglo potrajati. To znači dug period intenzivnih bolova. Ti onda pitaš za najbolji i najgori ishod u ovom trenutku. Najgori: patološki prelomi kostiju, mogući u ovoj situaciji. Najbolji: da srce oslabi dovoljno i da je što prije ubije ono.
Onda dođu dani u kojima razvijaš novi ritual, jer rituali su nam potrebni da nas održe na okupu, da se ne raspadnemo kao napukla keramika puna crnice: kad dođeš sa posla prvo opereš ruke, nešto pojedeš, zatim odeš u spavaću sobu koja je najtamnija prostorija u kući, sjedneš u fotelju i plačeš, ali onako izistinski, ridaš i ridaš. Poslije se umiješ hladnom vodom, našminkaš se ispočetka jer tvoja baba voli kad si sređena i cijelog ti života prigovara što nisi dovoljno sređena – i odeš kod nje u posjetu.
Baba je na palijativnoj njezi u preskupoj privatnoj bolnici u koju ju je smjestila tvoja majka. Prošli su mjeseci prije no što se tvoja mati na to konačno odlučila, mjeseci u kojima je u blokčić upisivala doze morfija, presvlačila i kupala to tijelo u kom gore kosti. Tvoja je mati predugo bila izložena toj vatri pa ju je to sasvim istopilo – izgubila je tri konfekcijska broja, živeći u neprekidnom strahu da će dati previše morfija koji će ubiti njenu majku; ili možda u strahu da ga neće dati dovoljno i da će zbog toga naredni sati peći i nju do kostiju.
Babi je već poslije nekoliko dana jasno da nije u običnoj državnoj bolnici; a nakon nedjelju dana već zna koliko njeno umiranje košta na mjesečnom nivou. Zaprepaštena je cifrom i otuda kad dođete u posjetu revnosno priziva Boga da je uzme, da njena luda kći ne bi plaćala njeno umiranje. Vrši pritisak da je odvedete kući, ne bi li umrla besplatno. Na ljubazne bolničare i doktore gleda podzrivo kao na ovještale pljačkaše koji koriste naivnost i lakomislenost ljudi poput njene kćeri.
Istovremeno, nikad nije dovoljno morfija. Jer kosti gore.
U bolnici su majke poznate pjevačice i poznatog glumca. Bolnica miriši na neki cvjetni parfem rasut niz hodnike koje troše točkovi invalidskih kolica i ljekarskih klompi. Štićenici su uveli, ali okupani, očešljani, napojeni i nahranjeni, ispred televizora, u bašti kroz koju žubori malena fontana. Tvoju babu nije napustila njena ljubopitljivost – koristi priliku da izdaleka zagleda pjevačicu. Osvojila je mladog bolničara svojim samrtničkim humorom i on joj ispunjava prohtjeve i tepa joj neprekidno.
A kosti gore.
Onda dođu dani u kojima tvoja baba vrišti u tom plamenu tako da niko u toj mirisnoj ustanovi za umiranje ne može oka sklopiti. Kad dođete, iz nje na mahove govori morfij i ona tada priča o nekakvoj svadbi na kojoj je, eto, baš jučer bila. Tebe to strašno plaši i diviš se svom čovjeku koji sa mnogo zanimanja razgovara sa babom o toj svadbi, kao da poznaje mladu i mladoženju i većinu zvanica, kao da ga baš zanima kakva je bila muzika i šta se jelo. Sljedećeg dana baba je sasvim prisebna, kao da halucinacije o svadbi nije bilo.
A kosti gore.
Pa dođu dani u kojima iz tvoje babe izlaze isključivo psovke. Najužasnije psovke koje jezik može iskazati. Fina ženica pored, ona sa slomljenim kukom, žali ti se da je to nepodnošljivo. Takav gnjev. Takav strašan, plameni gnjev.
Kako da joj objasniš da je to tako kad kosti gore.
Predzadnji dan tvoja baba pjeva. Praunuke su joj došle u posjetu i ona im pjeva.
Pjeva, dok u njoj kosti gore.
Za sve to vrijeme ti sahranjuješ, svakoga dana, jezik tvoje babe. Dok plačeš u fotelji, ti plačeš ne samo zato što nju bole zapaljene kosti, već zato što osjećaš i znaš, cijelim bićem, da će sa njima sagorjeti sasvim njen jezik, jezik tvoga zavičaja, i da će u tom plamenu nestati posljednji stvarni dokaz vašeg postojanja. Oplakuješ sve priče svog djetinjstva, meku grlenost pjesmica koje su ti pjevane dok se ljuljaš na babinim koljenima, svu stravu i milost pojedinih riječi upisanih u tvoje postojanje.
Jasno ti je: Draginja umire, sa njom nestaje cijela jedna kultura.
Zato nisi ljuta na Boga, nimalo. Osjećaš da bi trebalo da jesi, da očekuješ od sebe da budeš. A nisi. Stojiš mirno na liturgiji i moliš se sa ostalima: „Da kraj života našeg bude hrišćanski, bez bola, nepostidan, miran, i da dobar odgovor damo na Strašnom sudu Hristovom.“
Nema Bog ništa sa ovim. Draginja samo umire svojom, jedinstvenom smrću. A ta smrt mora biti ovakva.
Tako je to kad jezik nestaje u plamenu.
I kad sa tim jezikom nestaje čitav svijet koji je iskazivao.
Na samrtničkoj postelji tvoje babe zapisaćeš u svoje telefonske bilješke tri njene rečenice:
Da mi je proć one potoke, mislim da bih ozdravila.
Da mi se napit vode sa bunara iza moje kose.
Voljela bih da ništa ne pamtim.
∼∼∼
Poslije sanjaš djeda.
On stoji ispred kuće, jedne od onih starih, drvenih banijskih kuća kakvih još ima po zatravljenim i napuštenim selima. Djed umače četku u kantu i farba daske na kući. Ti prilaziš i vidiš da je u kanti, umjesto farbe, obična voda.
Onda osjetiš vrućinu. Stravičnu vrućinu, takvu da bi najradije nagnula onu kantu i sasula je sebi na glavu da se rashladiš. Umjesto toga posmatraš kako djed umače četku u tu vodu i vuče poteze po vrelom drvetu. Drvo žedno pije vodu, ona nestaje u kratkim, srčućim magnovenjima. Djed umače ponovo, i ti odjednom osjećaš strah da će to umakanje stravično dugo trajati, da je voda u toj kanti vječna, kao i vrućina, kao i četka.
Ne smiješ ga pitati zašto to radi, zašto četkom nanosi vodu na drvo, misliš da to ima nekakve veze sa žeđu kuće. Kuća je žedna, strašno žedna, i zato se mora napojiti vodom, dasku po dasku, inače će nestati na plamenu ovog sunca, zapaliće se sasvim.
Tebi je vruće i samo želiš da ne budeš ovdje; istovremeno osjećaš kako je ta želja jedno strašno izdajstvo.
Djede, mogu li dobiti malo te vode? Žedna sam.
Nemoj, rode. Slana je.
Poslije u tvom snu nema više ni tebe ni djeda. Stoji kuća, u brisanom zimskom pejzažu kog je okovala suhomrazica. Mekim korakom kući prilazi srna i zahvalno liže daske natopljene solju.
Ti misliš poslije tog sna, prevodeći slike u riječi: djed je osolio zemlju, dušu spasio.