U babinom dvorištu živi tvoj neprijatelj, Zli Pijetao. Ničega se na svijetu ne bojiš kao tog pijetla. On je pernata gužva neobjašnjive mržnje.Čeka i vreba da tvoja baba nekud ode, da okrene glavu pa da te on pojuri. Tad trčiš, trčiš kao bez duše, dok ne zalupiš vrata za sobom. Pijetao je manji od tebe ali je moćan, jer svoju snagu crpi iz toga što on tebe mrzi, a ti se njega samo plašiš.
Kad uroniš uveče u babin krevet sa visokom perinom, u prohladnoj sobi koja miriši na ustajalejabuke, ti maštaš kako ćeš jednom stati. Doći će možda taj dan i ti nećeš potrčati ispred pijetla, nego ćeš stati, okrenuti seka njemu, podići na njega kamen.
Ali svakog narednog dana to se ne događa. Potpuno si blokirana strahom. Krećeš se kroz avliju oprezno, zagledajući pažljivo u uglove. Sad si već u vlasti pernatog đavola i nemaš predstavu kako da se to promijeni.
Dok otac ne dođe jednog dana po tebe. Sjedne da popije babinu kavu sa zeru varenike, a pijetao baš tad izleti iz zaklona i zatekne te nespremnu. Ti očajno potrčiš ka ocu, spotakneš se i padneš. Pijetao ti pobjedonosno skoči na leđa. Ti si zgranuta. Potpuno zaprepašćena. Tvoje noge su otkazale poslušnost, ruke ne mogu da se odupru i zbace pijetla.
I to je tvoje prvo veliko zaprepašćenje, te kandže u tvojim leđima. Ta mržnja zakačena za kožu, besvjesna, slijepa, besmislena. Koliko će je još biti nakon ovog prvog puta?
Sa stola kaplje tek poslužena kava sa zeru domaće varenike. Ruke tvoga oca hvataju Zlog Pijetla i odnose ga nekud. Ti ustaješ, drhteći. Vidiš oca kako se udaljava sa pijetlom i odlazi do velikog bureta sa kišnicom.Zaranja pijetla u kišnicu. Avlijom se širi strašna tišina. Otac pijetla drži pod vodom dugo, predugo.
Izroni ga. Ptica, potpuno mokra, dolazi do daha. On zaranja iznova. Tvoj otac sve to radi mirno, ponavlja tu radnju ritualno, sa koncentriranim izrazom lica koji ima kad odvija neki šraf ili mjeri nešto u svojoj radionici. Ali su se oči tvog oca promijenile. Kao da je njihova plavet sasvim potamnila. Pijetao je u potpunosti van sebe, davljen a neudavljen, iznova i i iznova.
Na kraju otac spušta izbezumljenu pticu na zemlju. Pijetao se tetura. Ti stojiš, nijema. Babina avlija savila se u neku kuglu tišine. Otac ti prilazi, podiže te u naručje. Ruke su mu mokre, i ti osjećaš to pod svojim pazusima, tu iznenadnu hladnoću.Baba je već sipala novu kavu. Sjediš u očevom krilu dok je on polako ispija.
Tvoj pogled prelazi sa pijetla na očeve ruke. Osjećaš, cijelim bićem, da se dogodilo nešto sudbonosno i strašno i sa očevim rukama, i sa pijetlom. I jedno i drugo je izgubilo svoj dotadašnji identitet. Pijetao nikada više neće biti pernati đavo. Očeve ruke promijenile su cijelu njegovu prirodu, ali su time promjenile i svoju.
Pijetao je naišao na nekog čija je mržnja bila veća od njegove i zbog toga je osuđen na život u strahu. Taj život neće biti dug. Presudiće mu tvoja baba. „Pijetlu je tvoj ćaća utjerao stravu i on više nije ni za šta“ – reći će.
***
Pa tako dođe dan da obiđeš Draginjinu napuštenu kuću, četvrt vijeka poslije svega.
Na to se ognjište vratio ujak.
Tvoj ujak – to su dvije snažne ruke. Nikad te ništa nije toliko plašilo i privlačilo kao ujakove ruke. Jer se te ruke na tebe malenu zatrče, uhvate te oko struka i onda te bace u nebo, i tako nekoliko puta. Svijet ispod tebe postaje naizmjenično mali pa velik, ati letiš gore i padaš dolje. Eto takvu moć imaju ujakove ruke.
Ujak te zimi posjedne na saonice i tad si cijela ti jedan veliki strah. Jer tvoj se ujak tim saonicama survava niz padinu, urlajući iz sveg glasa i zaustavi se u okretu santim iznad potoka. Pa se smije i grli te tako da te boli.
I zbog te snage tvoj je ujak za sve druge „moj ludi“. On je „moj ludi sin“, „moj ludi brat“, „moj ludi šurak“.
Taj se ludi jedini vratio na ognjište. Sve je u ravnici imao, osim brda. A ima ljudi kod kojih je nedostatak brda neprihvatljiva životna okolnost.
Prolaziš kroz praznu avliju koja se na tebe podiže kao strašni talas, zalaziš iza kuće, u kukuruzište koje izgara pod tvojim očima kao da ga one peku.
Ujak je do tad već čuo da si došla, žustro korača za tobom, okrećeš se i pogledate se.
Iza njega nepregledna kolona mišjih sijenki – djedova, pradjedova, prababa i čukunbababa povezanih rupcima, djece i starih,pametnih i ludih – svi zaustavljeni u ujakovom koraku. Pored njega njegova mati, tvoja baba. Vladarka iz začarane šume sa čarobnim pletaćim iglama.
On se zatrčava kao nekad, ruke te grabe u zagrljaj koji boli, boli, boli, kao da te stežu ruke svih onih sjenki odjednom.
Ridate, ti i tvoj ludi.
Ridate i od tog ridanja se potresa cijela zemlja pod vama, tresući onim kostima kojima je tako gusto zasijana.
Ispod vaših nogu otiče uzaludnost, strašna uzaludnost svih oranja i kopanja, svih zasijavanja i žetvi, svih tkanja i paranja, svih obaranja i dizanja.
Miševi na mostu/16
***
U babinom dvorištu živi tvoj neprijatelj, Zli Pijetao. Ničega se na svijetu ne bojiš kao tog pijetla. On je pernata gužva neobjašnjive mržnje. Čeka i vreba da tvoja baba nekud ode, da okrene glavu pa da te on pojuri. Tad trčiš, trčiš kao bez duše, dok ne zalupiš vrata za sobom. Pijetao je manji od tebe ali je moćan, jer svoju snagu crpi iz toga što on tebe mrzi, a ti se njega samo plašiš.
Kad uroniš uveče u babin krevet sa visokom perinom, u prohladnoj sobi koja miriši na ustajale jabuke, ti maštaš kako ćeš jednom stati. Doći će možda taj dan i ti nećeš potrčati ispred pijetla, nego ćeš stati, okrenuti se ka njemu, podići na njega kamen.
Ali svakog narednog dana to se ne događa. Potpuno si blokirana strahom. Krećeš se kroz avliju oprezno, zagledajući pažljivo u uglove. Sad si već u vlasti pernatog đavola i nemaš predstavu kako da se to promijeni.
Dok otac ne dođe jednog dana po tebe. Sjedne da popije babinu kavu sa zeru varenike, a pijetao baš tad izleti iz zaklona i zatekne te nespremnu. Ti očajno potrčiš ka ocu, spotakneš se i padneš. Pijetao ti pobjedonosno skoči na leđa. Ti si zgranuta. Potpuno zaprepašćena. Tvoje noge su otkazale poslušnost, ruke ne mogu da se odupru i zbace pijetla.
I to je tvoje prvo veliko zaprepašćenje, te kandže u tvojim leđima. Ta mržnja zakačena za kožu, besvjesna, slijepa, besmislena. Koliko će je još biti nakon ovog prvog puta?
Sa stola kaplje tek poslužena kava sa zeru domaće varenike. Ruke tvoga oca hvataju Zlog Pijetla i odnose ga nekud. Ti ustaješ, drhteći. Vidiš oca kako se udaljava sa pijetlom i odlazi do velikog bureta sa kišnicom. Zaranja pijetla u kišnicu. Avlijom se širi strašna tišina. Otac pijetla drži pod vodom dugo, predugo.
Izroni ga. Ptica, potpuno mokra, dolazi do daha. On zaranja iznova. Tvoj otac sve to radi mirno, ponavlja tu radnju ritualno, sa koncentriranim izrazom lica koji ima kad odvija neki šraf ili mjeri nešto u svojoj radionici. Ali su se oči tvog oca promijenile. Kao da je njihova plavet sasvim potamnila. Pijetao je u potpunosti van sebe, davljen a neudavljen, iznova i i iznova.
Na kraju otac spušta izbezumljenu pticu na zemlju. Pijetao se tetura. Ti stojiš, nijema. Babina avlija savila se u neku kuglu tišine. Otac ti prilazi, podiže te u naručje. Ruke su mu mokre, i ti osjećaš to pod svojim pazusima, tu iznenadnu hladnoću. Baba je već sipala novu kavu. Sjediš u očevom krilu dok je on polako ispija.
Tvoj pogled prelazi sa pijetla na očeve ruke. Osjećaš, cijelim bićem, da se dogodilo nešto sudbonosno i strašno i sa očevim rukama, i sa pijetlom. I jedno i drugo je izgubilo svoj dotadašnji identitet. Pijetao nikada više neće biti pernati đavo. Očeve ruke promijenile su cijelu njegovu prirodu, ali su time promjenile i svoju.
Pijetao je naišao na nekog čija je mržnja bila veća od njegove i zbog toga je osuđen na život u strahu. Taj život neće biti dug. Presudiće mu tvoja baba. „Pijetlu je tvoj ćaća utjerao stravu i on više nije ni za šta“ – reći će.
***
Pa tako dođe dan da obiđeš Draginjinu napuštenu kuću, četvrt vijeka poslije svega.
Na to se ognjište vratio ujak.
Tvoj ujak – to su dvije snažne ruke. Nikad te ništa nije toliko plašilo i privlačilo kao ujakove ruke. Jer se te ruke na tebe malenu zatrče, uhvate te oko struka i onda te bace u nebo, i tako nekoliko puta. Svijet ispod tebe postaje naizmjenično mali pa velik, a ti letiš gore i padaš dolje. Eto takvu moć imaju ujakove ruke.
Ujak te zimi posjedne na saonice i tad si cijela ti jedan veliki strah. Jer tvoj se ujak tim saonicama survava niz padinu, urlajući iz sveg glasa i zaustavi se u okretu santim iznad potoka. Pa se smije i grli te tako da te boli.
I zbog te snage tvoj je ujak za sve druge „moj ludi“. On je „moj ludi sin“, „moj ludi brat“, „moj ludi šurak“.
Taj se ludi jedini vratio na ognjište. Sve je u ravnici imao, osim brda. A ima ljudi kod kojih je nedostatak brda neprihvatljiva životna okolnost.
Prolaziš kroz praznu avliju koja se na tebe podiže kao strašni talas, zalaziš iza kuće, u kukuruzište koje izgara pod tvojim očima kao da ga one peku.
Ujak je do tad već čuo da si došla, žustro korača za tobom, okrećeš se i pogledate se.
Iza njega nepregledna kolona mišjih sijenki – djedova, pradjedova, prababa i čukunbababa povezanih rupcima, djece i starih, pametnih i ludih – svi zaustavljeni u ujakovom koraku. Pored njega njegova mati, tvoja baba. Vladarka iz začarane šume sa čarobnim pletaćim iglama.
On se zatrčava kao nekad, ruke te grabe u zagrljaj koji boli, boli, boli, kao da te stežu ruke svih onih sjenki odjednom.
Ridate, ti i tvoj ludi.
Ridate i od tog ridanja se potresa cijela zemlja pod vama, tresući onim kostima kojima je tako gusto zasijana.
Ispod vaših nogu otiče uzaludnost, strašna uzaludnost svih oranja i kopanja, svih zasijavanja i žetvi, svih tkanja i paranja, svih obaranja i dizanja.
Mišu ujakov.