Baba, moraš u kameru reći ko si i odakle si. Kaži: Draginja Radošević, rođena Borojević, iz sela Knezovljana, na Baniji, od oca Dragana i majke Anđelije.
Zašto ćutiš? Snimamo.
Zašto si dolazila ako ćeš da ćutiš?
Imam toliko toga da te pitam.
Zašto ćutiš?
Doveli smo sve ove ljude da te snime.
Dok si bila živa, usta nisi zatvarala.
A sad si mi potrebnija nego ikad.
Zaboravila sam tvoj jezik.
Odnela si ga sa sobom.
Molim te, vrati ga.
Draginja?
Zašto ćutiš?
Kaži bilo šta, molim te.
Tvoj jezik je postao kao san: između mene i njega je koprena, i ja mu osećam i napipavam obrise, ali ga ne mogu doseći.
Tvoj jezik mi je na vrh jezika.
Daleko u meni, pomeren u dubinu, iza zastora.
Hvatam prvi vazduh iza buđenja, napregnuto pokušavajući da se setim tvog jezika.
Pokušavajući da se SJETIM.
Pokušavajući da se ŚETIM.
Sve je to nepodnošljivo. Može li smrt savladati i jezik?
Reci mi da ne može.
Molim te, baba. Reci mi da ne može.
***
Preko zatvorenog sanduka u kom leži tvoja baba pitaš majku da li joj je u sanduk stavila pletaće igle. Majka te ne čuje, onako slomljena i uplakana, pa pitanje ponavljaš tri puta dok ne kaže da je stavila igle u sanduk.
Tvoj čovjek te na to zabrinutim šapatom pita šta bi uradila da je odgovor bio negativan – šta bismo, otkivali poklopac, trčali kući po babine igle, da li si ti pri zdravoj svijesti? Stoji promrzao, uvijen u šal koji mu je baba isplela. Zbog tog sivog šala probdjela je noć, rješavajući stvaralačko pitanje kako da šal sa pletenicama bude isti sa obje strane. Ti nosiš šal i kapu koju je isplela; djeca isto. Stojite uvijeni u njeno pletivo, kao u zagrljaj.
Užasne su zime na ravničarskim grobljima.
A ti misliš samo na jednu kutiju za cipele, koja je ležala u komodi ispod babinog televizora, u kojoj je čuvala, spremnu i opeglanu, svoju posmrtnu opremu. Ta je kutija bila babin prozor u onaj svijet. To odijelo pripadalo je onoj strani, i ona je otvarala kutiju, ogledajući se u njoj kao u dubokom ogledalu, gledajući u jednu sebe, još neupoznatu, nepokretnu, zaustavljenu.
U kutiji jedino nije bilo igala. Igle su radile i radile do posljednjeg babinog daha. Pored bolničkog kreveta ostalo je malo neiskorišćene vunice, pamučasti trag tvoje babe, kuckavi srčani šapat igala upreden u mustru koja se protegla kroz sve vaše živote, prekidana i spajana stotinama puta.
I sjetiš se da si sa deset godina znala da imaš spremljenu “đevojačku spremu” – vezene ručenike koje je baba tkala svečeri, kad se svi poslovi završe. Odnio ih je rat, kao i toliko stvari koje je otimala rasulu. Jer pletenje i tkanje nije ništa drugo do neprekidno i uporno otimanje rasulu.
Zato vas je zaklela da je ne sahranjujete bez igala, i da bi te ubijedila ispričala ti je strašnu priču o rođaku koji se “vraćao da struže obnoć u svojoj bajti” jer mu nisu u sanduk metnuli onaj alat što im je tražio. Bila je ozbiljna, ona za koju nikad nisi znao tjera li šegu – tad je bila sasvim ozbiljna. Tvoj čovjek je to znao i bio je iskreno zabrinut da ćemo skidati poklopac sa sanduka i vraćati se kući po babine igle.
A njoj su samo bile potrebne njene pletaće igle da na njima odleti. Pletaće, letaće – što je slovo razlike.
A tamo kad dođe – treba plesti dalje, ko je još vidio sjediti u onoj kutiji ispod televizora zaludan.
Miševi na mostu/13
***
Baba, moraš u kameru reći ko si i odakle si. Kaži: Draginja Radošević, rođena Borojević, iz sela Knezovljana, na Baniji, od oca Dragana i majke Anđelije.
Zašto ćutiš? Snimamo.
Zašto si dolazila ako ćeš da ćutiš?
Imam toliko toga da te pitam.
Zašto ćutiš?
Doveli smo sve ove ljude da te snime.
Dok si bila živa, usta nisi zatvarala.
A sad si mi potrebnija nego ikad.
Zaboravila sam tvoj jezik.
Odnela si ga sa sobom.
Molim te, vrati ga.
Draginja?
Zašto ćutiš?
Kaži bilo šta, molim te.
Tvoj jezik je postao kao san: između mene i njega je koprena, i ja mu osećam i napipavam obrise, ali ga ne mogu doseći.
Tvoj jezik mi je na vrh jezika.
Daleko u meni, pomeren u dubinu, iza zastora.
Hvatam prvi vazduh iza buđenja, napregnuto pokušavajući da se setim tvog jezika.
Pokušavajući da se SJETIM.
Pokušavajući da se ŚETIM.
Sve je to nepodnošljivo. Može li smrt savladati i jezik?
Reci mi da ne može.
Molim te, baba. Reci mi da ne može.
***
Preko zatvorenog sanduka u kom leži tvoja baba pitaš majku da li joj je u sanduk stavila pletaće igle. Majka te ne čuje, onako slomljena i uplakana, pa pitanje ponavljaš tri puta dok ne kaže da je stavila igle u sanduk.
Tvoj čovjek te na to zabrinutim šapatom pita šta bi uradila da je odgovor bio negativan – šta bismo, otkivali poklopac, trčali kući po babine igle, da li si ti pri zdravoj svijesti? Stoji promrzao, uvijen u šal koji mu je baba isplela. Zbog tog sivog šala probdjela je noć, rješavajući stvaralačko pitanje kako da šal sa pletenicama bude isti sa obje strane. Ti nosiš šal i kapu koju je isplela; djeca isto. Stojite uvijeni u njeno pletivo, kao u zagrljaj.
Užasne su zime na ravničarskim grobljima.
A ti misliš samo na jednu kutiju za cipele, koja je ležala u komodi ispod babinog televizora, u kojoj je čuvala, spremnu i opeglanu, svoju posmrtnu opremu. Ta je kutija bila babin prozor u onaj svijet. To odijelo pripadalo je onoj strani, i ona je otvarala kutiju, ogledajući se u njoj kao u dubokom ogledalu, gledajući u jednu sebe, još neupoznatu, nepokretnu, zaustavljenu.
U kutiji jedino nije bilo igala. Igle su radile i radile do posljednjeg babinog daha. Pored bolničkog kreveta ostalo je malo neiskorišćene vunice, pamučasti trag tvoje babe, kuckavi srčani šapat igala upreden u mustru koja se protegla kroz sve vaše živote, prekidana i spajana stotinama puta.
I sjetiš se da si sa deset godina znala da imaš spremljenu “đevojačku spremu” – vezene ručenike koje je baba tkala svečeri, kad se svi poslovi završe. Odnio ih je rat, kao i toliko stvari koje je otimala rasulu. Jer pletenje i tkanje nije ništa drugo do neprekidno i uporno otimanje rasulu.
Zato vas je zaklela da je ne sahranjujete bez igala, i da bi te ubijedila ispričala ti je strašnu priču o rođaku koji se “vraćao da struže obnoć u svojoj bajti” jer mu nisu u sanduk metnuli onaj alat što im je tražio. Bila je ozbiljna, ona za koju nikad nisi znao tjera li šegu – tad je bila sasvim ozbiljna. Tvoj čovjek je to znao i bio je iskreno zabrinut da ćemo skidati poklopac sa sanduka i vraćati se kući po babine igle.
A njoj su samo bile potrebne njene pletaće igle da na njima odleti. Pletaće, letaće – što je slovo razlike.
A tamo kad dođe – treba plesti dalje, ko je još vidio sjediti u onoj kutiji ispod televizora zaludan.