Miševi na mostu/12

***

O mrtvima se ne može nekažnjeno šutjeti.

Mati tvoga oca, ona što je ostala sama i posljednja, trudila se da šuti. Nije uspijevala, to bi izlazilo iz nje nekontrolirano, kao tečno olovo i svima je od toga bivalo neprijatno.

Pa je otuda vrištala noćima.

Ne postoji strašniji zvuk od zvuka sna tvoje babe, same i posljednje.

Jer to nije ljudski glas, već nešto sasvim nepoznato.

A onda je tu i ta okolnost što ju je nemoguće probuditi.

Koliko samo noći: tvoj čovjek pridiže staricu iz kreveta, stavlja je u sjedeći položaj obgrlivši je oko struka, drži joj glavu i pokušava da je probudi. Ona ne želi, odbija da izađe iz svog užasa u kom kriči i mumla. Ti stojiš na vratima, prestravljena. Ti minuti iz snoviđenja traju koliko četiri ratne godine u šumi, u zbjegovima, i zato su neokončivi, nezavršivi. 

Ne znaš šta se to iz nje čuje, jer to izvjesno nije ona. Možda su to zapravo svi oni, stopljeni u taj jedan glas, krik djevojčice od jedanaest godina što nosi trogodišnjeg brata na leđima i hrani se mahovinom sa stabala. Možda su to svi oni i sad je ne puštaju, ne daju joj da okonča neokončivo i vrati se iz šume.

Tvoj čovjek je kao hrast za koji se uhvatila. 

Jednom krik utihne, ona se probudi.

I onda priča uvijek isti san, mračnu bajku nedovršivosti. Ljudi u crnim uniformama dođu pred kuću. Ona od njih bježi u šumu. Trči, trči, trči kao bez duše, jer su dušu već ščepali, negdje iza, iščupali su dušu iz njenih peta i ona sada trči bez duše.

Umakla im je, tako prazna, samo tijelo. Ali tijelo nailazi na vuka u šumi, velikog, crnog i gladnog. Vuk u tijelo zariva zube, baš tu, u slabinu. I onda vuk lapće. Taj glagol kaže uvijek. Vuk lapće. Njeno tijelo je na vlažnoj zemlji, duša je ostala negdje iza nje, a njenom praznom krvlju hrani se jedan vuk. I zato što taj vuk lapće, ritmično i snažno, fokusirano i neokončivo, ona ne može da se probudi.

Ne može se nekažnjeno šutjeti o mrtvima.

Tvoj čovjek jasno vidi: puna ih je kuća. I svi ste pomalo ludi, jer ne znate više pravo ko je od vas miševa mrtav a ko živ i u kojoj, kvragu, mjeri. 

 

***

Ti osjećaš veliku krivicu što si svog čovjeka uvukla u sve ovo. U taj crvenom vunom umršeni svijet, beskoristan u svojoj nepreglednosti. Prije no što je tebe sreo, tvoj čovjek nije imao posla sa miševima, a sada nema predstavu šta sa čitavom vojskom preplašnih glodavaca, naročito mrtvih, a neupokojenih. Prokleti folklorni horor.

Tako on odluči da natjera preživjele da govore o svojim mrtvima. U kameru. Kaže: priča će ih upokojiti, nema drugog rješenja. Pripovijedanje je jedino sredstvo upokojavanja od početka svijeta i vijeka – ne možete sad samo vi miševi biti od toga izuzetak. 

To izazove pravu pometnju među miševima. Miševi ne žele da se sjećaju. Miševi ne žele o tome da pričaju. Sjećaju se samo u snovima, u kojima ih jedu vukovi a šuma pokriva lišćem. Ne mogu se oni organizirano sjećati, što je sa tim tipom, uostalom, tko je on, on nije miš, da je miš, znao bi taj o čemu se smije a o čemu ne smije pričati. U kameru još.

Ali tvoj čovjek je prokleto uporan. Preživjeli očuvanog razuma staće pred kameru i pričati o svojim mrtvima. I tako pet godina.

Doći će dani kad će sjediti sam u sobi, sa slušalicama na ušima, i slušati ih satima i satima. Nosiće slušalice jer će biti osjetljiv prema tome da si i ti samo jedan miš koji ne smije da se sjeća. Reći će: čućeš na kraju, kad završim. Uostalom, ne moraš ni čuti sve, dosta ti je i ovog dosad. 

Tako će ti tvoj čovjek oblikovati sjećanje, u jednoj kino dvorani, u kojoj će sa platna sići lica tvojih dragih miševa koji će konačno pričati o svojim mrtvima.

Jer o mrtvima se ne može nekažnjeno šutjeti, to smo dosad shvatili.

I taj posao biće neokončiv. 

Jer tvoji mrtvi, jednom kad dođu, ne pokazuju namjeru da odu. 

I to smo dosad shvatili.

Monja Jović 14. 09. 2020.