Miševi ne pamte svoje mrtve. Miševi nisu ljudi, nisu slonovi. Miševi su mali glodavci kratkog pamćenja.
Miševi su stalno uplašeni. Uplašeni su zato što su zaboravni. Nekada davno dogodilo im se nešto strašno na šta su zaboravili, i sada to sanjaju i ti snovi ih plaše. Pošto nisu kao vrsta sposobni za napor atrikuliranog sjećanja, miševi žive u stalnom košmarnom strahu.
Svaki miš za sobom vuče svoje crveno klupko, svoj do neprepoznavanja umršen grad, selo, obalu, stazu i svakom je mišu zbog toga neprijatno. Svakom mišu je prije svega neprijatno što je miš, a ne čovjek.
Miševi na tu unutrašnju neugodnost različito reagiraju. Neki postanu ratoborni, neki depresivni. Svi su u osnovi anksiozni. Ako se neko od miševa trgne iz amnezije i počne da se sjeća, ostali ga panično ušutkaju.
Sjećanje je preveliko za miševe. Njihova su tijela mala i kratkovjeka, a sjećanje je ogromno, teško kao planina olova što se užareno topi i otiče unedogled. Sjećanje je preveliko za miševe i zato se ušutkuju oni na čija usta to olovo želi izaći.
***
Nakon poznanstva sa Bogom i Đavolom, dolazi vrijeme u kom ćeš se navikavati na svoje mrtve.Navikavaćeš se na to da se pojavljuju nepozvani i dotad nepomenuti i da jednom kad se pojave, više ne pokazuju nikakvu namjeru da odu. Shvatićeš da ih je nemoguće ignorirati, okrenuti im leđa, skrenuti sebi pažnju nečim.
Jednom kad dođu, oni se rasporede po kutovima i šute glasno, tako da ta šutnja zuji u ušima živih. Medicina to naziva tinitusom, jer mora dati naziv svakoj tijelesnoj manifestaciji, pa i onoj koja sa medicinom nema nikakve veze. Taj neupokojivi tinitus prisustva kreće se od niskog potuljenog šuma do glasnog zujanja – tvoji mrtvi probijaju zvučnu barijeru između svjetova.
Zato ćeš uvijek tražiti da čuješ ison, tinitus Gospodnji, bruj Duha Svetoga. Samo u njemu će šum tvojih mrtvih postajati podnošljiv.
Kad uđeš u djevojaštvo, doći će tako Jovanka, sestra tvog djeda. Jovanka ima zauvijek šesnaest godina. Odveli su je u tim godinama u logor. Jovanka ima oči tvog djeda i tvoje majke, krhko djevojačko tijelo, meko bljedilo u vjeđama. Jovanka nekad korača u koloni drugih žena povezanih rupcima, nekad stoji sama u nekom prozračnom predjelu. Jovanka je došla bez namjere da od tebe ode jer nema gdje da ode.
Tvoj djed, mišje pogrbljen pod teretom dana i poslova, nikada ti nije rekao da je imao sestru, da se zvala Jovanka, da su je odveli u logor kad je imala šesnaest godina, da se nije vratila, da se neće vratiti, da ju je volio, da mu nedostaje. Nikada je nije pomenuo. Ali pamtiš dobro da si ga uvijek voljela zbog gorčine nataložene pod vratom, što kuca umorno pod čekinjom njegove brade, zbog tuge koja ga je povijala u leđima, tuge koju je otresao radom, kao što to svi vi miševi činite: radite do iznemoglosti kako biste tjeskobu zamijenili iscrpljenošću.
U izbjeglištvo je došao sa jasnom namjerom da umre. Već prve izbjegličke zime oslabio je i ponadao se da će se konačno sve završiti. Bio je razočaran kad se oporavio. Bilo mu je zbog te razočaranosti neprijatno, jer nije želio njome nikoga da vrijeđa. Iskoristio je preostalo vrijeme i snagu na poslove koji su mu omogućili da zaradi za troškove svoje sahrane. Radio je na gradilištima, izlagao bolesne grudi vjetrovima. Revnosno se posvetio stvaranju uslova za brzi odlazak. Za to vrijeme zbijao je šale o samom sebi i svom novom izbjegličkom identitetu, koji ga je učinio sličnim čergarima, Ciganima, sa kojime se onda u govoru bratimio. Umro je zidajući ogradu u dvorištu. Ušao je u kuću, potražio od tvoje babe lijek, odbrusio joj kad je izrazila zabrinutost takvim tonom da se od straha okrenula i nastavila mijesiti kruh, bez smjelosti da ga pogleda dok se ne smiri.
Kad se nakon nekoliko minuta okrenula, on je sjedio u fotelji mrtav. Kasnije je uvijek pričala o tome kako je umro bez izdisaja. A ona zna, kao što sve stare žene iz njenog zavičaja znaju, da čeljade ne umire bez da „triput izdane“. Svako mora tri puta izdanuti prije no što duša napusti tijelo. Gola dušica. Tako je baba govorila. Prije no što gola dušica napusti tijelo.
Duša tvog djeda presretena je negdje na začetku prvog izdaha. Neko je došao i preoteo drugi i treći. Neko o kom je godinama šutio nije mu sad dao da glasno izdahne. Neko drugi, sa mekim bljedilom u vjeđama, udahnuo je njegovu dušu sa druge strane i zato on nije pustio svoj posljednji dah.
Ne može se nekažnjeno šutjeti o mrtvima.
Poslije je bila sahrana na kojoj se okupio narod miševa. Osim rijetkih koji su oplakivali tvog djeda, unaprijed krivi što će i njega da zaborave, ostali su potpuno otvoreno plakali nad samima sobom. Sremska crnica se povijala pod nogama, zatalasana, zatalasana, zatalasana.
Miševi na mostu/10
***
Miševi ne pamte svoje mrtve. Miševi nisu ljudi, nisu slonovi. Miševi su mali glodavci kratkog pamćenja.
Miševi su stalno uplašeni. Uplašeni su zato što su zaboravni. Nekada davno dogodilo im se nešto strašno na šta su zaboravili, i sada to sanjaju i ti snovi ih plaše. Pošto nisu kao vrsta sposobni za napor atrikuliranog sjećanja, miševi žive u stalnom košmarnom strahu.
Svaki miš za sobom vuče svoje crveno klupko, svoj do neprepoznavanja umršen grad, selo, obalu, stazu i svakom je mišu zbog toga neprijatno. Svakom mišu je prije svega neprijatno što je miš, a ne čovjek.
Miševi na tu unutrašnju neugodnost različito reagiraju. Neki postanu ratoborni, neki depresivni. Svi su u osnovi anksiozni. Ako se neko od miševa trgne iz amnezije i počne da se sjeća, ostali ga panično ušutkaju.
Sjećanje je preveliko za miševe. Njihova su tijela mala i kratkovjeka, a sjećanje je ogromno, teško kao planina olova što se užareno topi i otiče unedogled. Sjećanje je preveliko za miševe i zato se ušutkuju oni na čija usta to olovo želi izaći.
***
Nakon poznanstva sa Bogom i Đavolom, dolazi vrijeme u kom ćeš se navikavati na svoje mrtve. Navikavaćeš se na to da se pojavljuju nepozvani i dotad nepomenuti i da jednom kad se pojave, više ne pokazuju nikakvu namjeru da odu. Shvatićeš da ih je nemoguće ignorirati, okrenuti im leđa, skrenuti sebi pažnju nečim.
Jednom kad dođu, oni se rasporede po kutovima i šute glasno, tako da ta šutnja zuji u ušima živih. Medicina to naziva tinitusom, jer mora dati naziv svakoj tijelesnoj manifestaciji, pa i onoj koja sa medicinom nema nikakve veze. Taj neupokojivi tinitus prisustva kreće se od niskog potuljenog šuma do glasnog zujanja – tvoji mrtvi probijaju zvučnu barijeru između svjetova.
Zato ćeš uvijek tražiti da čuješ ison, tinitus Gospodnji, bruj Duha Svetoga. Samo u njemu će šum tvojih mrtvih postajati podnošljiv.
Kad uđeš u djevojaštvo, doći će tako Jovanka, sestra tvog djeda. Jovanka ima zauvijek šesnaest godina. Odveli su je u tim godinama u logor. Jovanka ima oči tvog djeda i tvoje majke, krhko djevojačko tijelo, meko bljedilo u vjeđama. Jovanka nekad korača u koloni drugih žena povezanih rupcima, nekad stoji sama u nekom prozračnom predjelu. Jovanka je došla bez namjere da od tebe ode jer nema gdje da ode.
Tvoj djed, mišje pogrbljen pod teretom dana i poslova, nikada ti nije rekao da je imao sestru, da se zvala Jovanka, da su je odveli u logor kad je imala šesnaest godina, da se nije vratila, da se neće vratiti, da ju je volio, da mu nedostaje. Nikada je nije pomenuo. Ali pamtiš dobro da si ga uvijek voljela zbog gorčine nataložene pod vratom, što kuca umorno pod čekinjom njegove brade, zbog tuge koja ga je povijala u leđima, tuge koju je otresao radom, kao što to svi vi miševi činite: radite do iznemoglosti kako biste tjeskobu zamijenili iscrpljenošću.
U izbjeglištvo je došao sa jasnom namjerom da umre. Već prve izbjegličke zime oslabio je i ponadao se da će se konačno sve završiti. Bio je razočaran kad se oporavio. Bilo mu je zbog te razočaranosti neprijatno, jer nije želio njome nikoga da vrijeđa. Iskoristio je preostalo vrijeme i snagu na poslove koji su mu omogućili da zaradi za troškove svoje sahrane. Radio je na gradilištima, izlagao bolesne grudi vjetrovima. Revnosno se posvetio stvaranju uslova za brzi odlazak. Za to vrijeme zbijao je šale o samom sebi i svom novom izbjegličkom identitetu, koji ga je učinio sličnim čergarima, Ciganima, sa kojime se onda u govoru bratimio. Umro je zidajući ogradu u dvorištu. Ušao je u kuću, potražio od tvoje babe lijek, odbrusio joj kad je izrazila zabrinutost takvim tonom da se od straha okrenula i nastavila mijesiti kruh, bez smjelosti da ga pogleda dok se ne smiri.
Kad se nakon nekoliko minuta okrenula, on je sjedio u fotelji mrtav. Kasnije je uvijek pričala o tome kako je umro bez izdisaja. A ona zna, kao što sve stare žene iz njenog zavičaja znaju, da čeljade ne umire bez da „triput izdane“. Svako mora tri puta izdanuti prije no što duša napusti tijelo. Gola dušica. Tako je baba govorila. Prije no što gola dušica napusti tijelo.
Duša tvog djeda presretena je negdje na začetku prvog izdaha. Neko je došao i preoteo drugi i treći. Neko o kom je godinama šutio nije mu sad dao da glasno izdahne. Neko drugi, sa mekim bljedilom u vjeđama, udahnuo je njegovu dušu sa druge strane i zato on nije pustio svoj posljednji dah.
Ne može se nekažnjeno šutjeti o mrtvima.
Poslije je bila sahrana na kojoj se okupio narod miševa. Osim rijetkih koji su oplakivali tvog djeda, unaprijed krivi što će i njega da zaborave, ostali su potpuno otvoreno plakali nad samima sobom. Sremska crnica se povijala pod nogama, zatalasana, zatalasana, zatalasana.
Ne može se nekažnjeno šutjeti o mrtvima.