Početkom svibnja 1994. godine, u vrijeme priprema narednog broja “Stećka”, koji sam tada uređivao, stalna suradnica lista i novinarka “Oslobođenja”, Angelina Šimić, donijela mi je jednu pjesmu Mire Petrovića, bez naslova. Ni danas ne znam kako je do nje došla, jer je to bilo vrijeme potpune blokade Sarajeva, iako je u Washingtonu već bio potpisan sporazum između Hrvata i muslimana Bošnjaka o Federaciji (bilo je to 18. ožujka iste godine, da vas sve podsjetim na to!). Iz Fojnice, u kojoj je do sukoba Armije BiH i HVO-a proveo sve vrijeme rata, Miro Petrović je sa suprugom i dva sina već bio negdje u Hercegovini, da li u rodnom Klobuku ili negdje drugdje, to nisam točno znao. Njegova pjesma čiji je prvi stih glasio: Ono nebo, one zvizde, tako nas je, u stvari, prvi puta povezala (tijekom rata, nažalost, nije mi se iz Fojnice nijednom javio).
Već prvo čitanje probudilo je u meni nešto iskonsko, prvo zato što je pjesma napisana sasvim zaboravljenom ikavicom, potom i zato što je u svojoj osnovici imala nešto od narodskog duha, što je svoju elegičnost i tragičnost smještala u njegovu tradiciju, slikajući krvavu stvarnost rata, nasilni progon ljudi sa stoljetnih ognjišta. Ponovnim čitanjem otkrio sam u ovoj pjesmi skoro sve što je činilo njezin kozmos: povijesno iskustvo čovjeka naših prostora, njegovu tugu što je na njima samo povremeno siguran, njegovu ljubav prema njima i njegovu odlučnost da im se vrati i nakon najokrutnijih pustošenja.
U jeziku ove pjesme, koju sam objavio u lipanjskom broju “Stećka” 1994. godine, upotrijebivši prvi stih kao njezin naslov (u knjizi je ona dobila svoj konačni naziv CVIĆE MOJE), nema nijedne riječi koja leksički podržava ovakav moj doživljaj njezine izvornosti i smisla. Gotovo sva građa njezine kuće, koja je savršena i iznutra i izvana, održava se samo na nekoliko riječi: nebo, zvizde, sunce, misec, cviće. Osim tih pet stupova, naravno, kuća ima i drugu građu, koja veoma jednostavno, najbliže bi bilo reći nekom narodskom vještinom i pameću, povezuje sve njezine dijelove, od temelja do krova. Za njezinu gradnju namjerno je odabran prepoznatljiv materijal, kao što je i njezina unutrašnjost namjerno popunjena, za vrijeme u kojem je nastajala, brzo prepoznatljivim životnim sadržajem.
Duhom naivnosti ova Petrovićeva pjesnička kuća održavala se na zemlji ratnih strahota kao travka ižđikala iz asfalta, baš na onom mjestu gdje je granata na njemu ostavila svoj trag. Prosto nevjerojatno: otkud u pjesniku toliko čistoće, toliko smirenosti, toliko bezazlenosti, usred najsvirepije stvarnosti? Na ovo pitanje, istina, tek djelomično, odgovor sam pronašao u Petrovićevoj zbirci LJETOPIS (i s ovim je naslovom u svom vremenu autor prisutan kao svjedok, kao što je i s mnogim pjesmama ove svoje najnovije knjige).
Zbirka je sastavljena od sedam međusobno vezanih cjelina. Prva govori o pisanju i tako se i zove. Pisanje je u ovoj cjelini, ciklusu, oblikovanje tek sićušnog dijela kozmosa, sinteza stvarnosti koju živimo, nemoćni da riječima prodremo u sva njezina značenja. Drugi ciklus nosi naslov Pisma: u njemu se pjesnik obraća onima koji, kao i on, u toj stvarnosti brane ljudsko dostojanstvo, punu slobodu odlučivanja u povijesnim zbivanjima. U trećem ciklusu Cmilje i bosilje ikavica je, kao i u pjesmi Cviće moje, koja je ovdje s pravom uvrštena, svojom izvornošću oblikovala pejzaž pjesnikova zavičaja i obiteljsku ukorijenjenost u njemu, ali i dirljiv ratni prizor: na sarajevskom balkonu raštiku u saksiji. Odnos ikavice i onoga što je pjesnik u ovom ciklusu uspio kao sadržaj svoje pjesme oteti od stvarnosti odnos je vode i cvijeća koje kršćani miješaju na Cvjetnicu, pred Uskrs, ukratko, takve sam jezične vrijednosti otkrio u ovom segmentu Petrovićevog LJETOPISA. Četvrti ciklus Dobro jutro ima samo tri pjesme: Jutros mi je dobro, Dvije tisuće godina i Ti imaš ono što nemaš. U “pučkoj povijesti”, dvije tisuće godina raspetoj na križu, ovdje je narod konačno došao do svoje potpune bespravnosti življenja, smisao je navedenih pjesama. U petom ciklusu Requiem pjesnik se opet povremeno vraća rimi kao ekvivalentu metafore kako je po Barthesu tumači David Lodge, čiji je tekst Poezija i poetsko tiskan kao uvod za čitanje ove knjige. U njemu je najviše pjesama o ratnom Sarajevu, Miljacki i Grbavici. Šestim ciklusom Kristalna prašina pjesnik je i u stvarnosti i u povijesti Bosne i Hrvatske, da bi sedmim, pod naslovom Dvojica, samo jednom pjesmom, kao bajkom, o dvojici slikara, istovrsnika, jednakoga dara, od kojih jedan postaje dvorskim umjetnikom, završio ovu svoju zanimljivu knjigu.
U samoj prirodi ovoga pjesnika je, dakle, duh bezazlenosti i izvornosti, to pokazuje i ova sažeta analiza, i u tome sam i pronašao odgovor na ono pitanje kojim se čudim kako je taj duh sačuvan i u najokrutnijem vremenu. Na koncu, završit ću ovaj tekst pjesmom Cviće moje s kojom sam ga i započeo, jer je upravo ona taj duh najbolje sačuvala, a on je u ovoj zbirci odigrao presudnu ulogu u svemu: i u odbiru sadržaja i u odbiru pjesničkih sredstava kojima se oni oblikuju, forme i jezika tih oblika kao dijelova kozmosa.
CVIĆE MOJE
Ono nebo, one zvizde, moje Sunce i moj Misec sve ponesoh ja sa sobom sve ovdje di sam ja.
Ali moje cviće di je? Moje cviće tko li bere, moje cviće tko otkida?
Kad se budim, kad pogledam – drugo brdo, druga magla.
Ali moje zvizde sjajne,
ali moj je Misec bajni, toplo Sunce što me grije.
Sve je moje di sam ja.
Ono moje cviće tamo neka bere tko ga bere. Eto mene jednog dana ja ću brati što je moje.
Miro Petrović: Ljetopis
Početkom svibnja 1994. godine, u vrijeme priprema narednog broja “Stećka”, koji sam tada uređivao, stalna suradnica lista i novinarka “Oslobođenja”, Angelina Šimić, donijela mi je jednu pjesmu Mire Petrovića, bez naslova. Ni danas ne znam kako je do nje došla, jer je to bilo vrijeme potpune blokade Sarajeva, iako je u Washingtonu već bio potpisan sporazum između Hrvata i muslimana Bošnjaka o Federaciji (bilo je to 18. ožujka iste godine, da vas sve podsjetim na to!). Iz Fojnice, u kojoj je do sukoba Armije BiH i HVO-a proveo sve vrijeme rata, Miro Petrović je sa suprugom i dva sina već bio negdje u Hercegovini, da li u rodnom Klobuku ili negdje drugdje, to nisam točno znao. Njegova pjesma čiji je prvi stih glasio: Ono nebo, one zvizde, tako nas je, u stvari, prvi puta povezala (tijekom rata, nažalost, nije mi se iz Fojnice nijednom javio).
Već prvo čitanje probudilo je u meni nešto iskonsko, prvo zato što je pjesma napisana sasvim zaboravljenom ikavicom, potom i zato što je u svojoj osnovici imala nešto od narodskog duha, što je svoju elegičnost i tragičnost smještala u njegovu tradiciju, slikajući krvavu stvarnost rata, nasilni progon ljudi sa stoljetnih ognjišta. Ponovnim čitanjem otkrio sam u ovoj pjesmi skoro sve što je činilo njezin kozmos: povijesno iskustvo čovjeka naših prostora, njegovu tugu što je na njima samo povremeno siguran, njegovu ljubav prema njima i njegovu odlučnost da im se vrati i nakon najokrutnijih pustošenja.
U jeziku ove pjesme, koju sam objavio u lipanjskom broju “Stećka” 1994. godine, upotrijebivši prvi stih kao njezin naslov (u knjizi je ona dobila svoj konačni naziv CVIĆE MOJE), nema nijedne riječi koja leksički podržava ovakav moj doživljaj njezine izvornosti i smisla. Gotovo sva građa njezine kuće, koja je savršena i iznutra i izvana, održava se samo na nekoliko riječi: nebo, zvizde, sunce, misec, cviće. Osim tih pet stupova, naravno, kuća ima i drugu građu, koja veoma jednostavno, najbliže bi bilo reći nekom narodskom vještinom i pameću, povezuje sve njezine dijelove, od temelja do krova. Za njezinu gradnju namjerno je odabran prepoznatljiv materijal, kao što je i njezina unutrašnjost namjerno popunjena, za vrijeme u kojem je nastajala, brzo prepoznatljivim životnim sadržajem.
Duhom naivnosti ova Petrovićeva pjesnička kuća održavala se na zemlji ratnih strahota kao travka ižđikala iz asfalta, baš na onom mjestu gdje je granata na njemu ostavila svoj trag. Prosto nevjerojatno: otkud u pjesniku toliko čistoće, toliko smirenosti, toliko bezazlenosti, usred najsvirepije stvarnosti? Na ovo pitanje, istina, tek djelomično, odgovor sam pronašao u Petrovićevoj zbirci LJETOPIS (i s ovim je naslovom u svom vremenu autor prisutan kao svjedok, kao što je i s mnogim pjesmama ove svoje najnovije knjige).
Zbirka je sastavljena od sedam međusobno vezanih cjelina. Prva govori o pisanju i tako se i zove. Pisanje je u ovoj cjelini, ciklusu, oblikovanje tek sićušnog dijela kozmosa, sinteza stvarnosti koju živimo, nemoćni da riječima prodremo u sva njezina značenja. Drugi ciklus nosi naslov Pisma: u njemu se pjesnik obraća onima koji, kao i on, u toj stvarnosti brane ljudsko dostojanstvo, punu slobodu odlučivanja u povijesnim zbivanjima. U trećem ciklusu Cmilje i bosilje ikavica je, kao i u pjesmi Cviće moje, koja je ovdje s pravom uvrštena, svojom izvornošću oblikovala pejzaž pjesnikova zavičaja i obiteljsku ukorijenjenost u njemu, ali i dirljiv ratni prizor: na sarajevskom balkonu raštiku u saksiji. Odnos ikavice i onoga što je pjesnik u ovom ciklusu uspio kao sadržaj svoje pjesme oteti od stvarnosti odnos je vode i cvijeća koje kršćani miješaju na Cvjetnicu, pred Uskrs, ukratko, takve sam jezične vrijednosti otkrio u ovom segmentu Petrovićevog LJETOPISA. Četvrti ciklus Dobro jutro ima samo tri pjesme: Jutros mi je dobro, Dvije tisuće godina i Ti imaš ono što nemaš. U “pučkoj povijesti”, dvije tisuće godina raspetoj na križu, ovdje je narod konačno došao do svoje potpune bespravnosti življenja, smisao je navedenih pjesama. U petom ciklusu Requiem pjesnik se opet povremeno vraća rimi kao ekvivalentu metafore kako je po Barthesu tumači David Lodge, čiji je tekst Poezija i poetsko tiskan kao uvod za čitanje ove knjige. U njemu je najviše pjesama o ratnom Sarajevu, Miljacki i Grbavici. Šestim ciklusom Kristalna prašina pjesnik je i u stvarnosti i u povijesti Bosne i Hrvatske, da bi sedmim, pod naslovom Dvojica, samo jednom pjesmom, kao bajkom, o dvojici slikara, istovrsnika, jednakoga dara, od kojih jedan postaje dvorskim umjetnikom, završio ovu svoju zanimljivu knjigu.
U samoj prirodi ovoga pjesnika je, dakle, duh bezazlenosti i izvornosti, to pokazuje i ova sažeta analiza, i u tome sam i pronašao odgovor na ono pitanje kojim se čudim kako je taj duh sačuvan i u najokrutnijem vremenu. Na koncu, završit ću ovaj tekst pjesmom Cviće moje s kojom sam ga i započeo, jer je upravo ona taj duh najbolje sačuvala, a on je u ovoj zbirci odigrao presudnu ulogu u svemu: i u odbiru sadržaja i u odbiru pjesničkih sredstava kojima se oni oblikuju, forme i jezika tih oblika kao dijelova kozmosa.
CVIĆE MOJE
Ono nebo, one zvizde,
moje Sunce i moj Misec
sve ponesoh ja sa sobom
sve ovdje di sam ja.
Ali moje cviće di je?
Moje cviće tko li bere,
moje cviće tko otkida?
Kad se budim, kad
pogledam –
drugo brdo, druga magla.
Ali moje zvizde sjajne,
ali moj je Misec bajni,
toplo Sunce što me grije.
Sve je moje di sam ja.
Ono moje cviće tamo
neka bere tko ga bere.
Eto mene jednog dana
ja ću brati što je moje.