Na moju mail adresu Mirko Marjanović prvi put se javio 1. kolovoza 2012. u 9 sati i 51 minutu. Bilo je to reagiranje na moj, prije kratkog vremena u novinama objavljen članak o Lukićevom romanu Hodnici svijetlog praha, objavljenom 1989., što ga on potpisuje kao “odgovorni urednik biblioteke”. Usput mi šalje, “za slučaj da Ti jednoga dana ponovno zatreba”, spisak svih 27 romana i 17 autora, objavljenih u Biblioteci savremeni Yu roman. (Primjećujem da on u svom pismu kaže – suvremeni, i to jedno je slovo pomak iz jedne povijesti u drugu.)
Reagirao je tog 1. kolovoza, povrijeđen što sam, krivo pamteći i ne provjeravajući, u svom članku uređivanje edicije pripisao Ivanu Lovrenoviću, koji je zapravo bio glavni urednik izdavačke kuće. Objasnio sam mu, rad da ga odobrovoljim, da je greška bila nenamjerna. Na to je on 4. kolovoza 2012. u 11 sati i 57 minuta odgovorio pismom u kojem pored ostalog kaže: “Nikada ti do sada nisam imao priliku kazati da sam u ratu upoznao tvoju majku. Došla je u redakciju Stećka u Bogosloviji, nisam znao tko je. Tek je u razgovoru otkrila da si joj sin. Bio si tada u Zagrebu, pričala je o tebi toplo, kao svaka majka. Popušili smo cigaretu-dvije, srećom, tada sam ih imao nekoliko. Ostala mi je u vrlo lijepoj uspomeni.” U tim se riječima, prije svega drugog, osjećala njegova ganutost mojom dobrom voljom i obzirom. (Moja majka u to je vrijeme, što Mirko nije znao, a meni je bilo nezgodno da mu kažem, tih dana, tjedana i mjeseci upravo umirala na Sepetarevcu.)
“Mnogo te pozdravljam iz užarenog Sarajeva.”, završavalo je ovo njegovo pismo.
Do kraja 2012. razmjenjujemo još nekoliko uglavnom prigodnih poruka. Majku sahranjujem dan pred veliki snijeg, prvoga utorka u mjesecu prosincu.
U ljeto 2013. predlažem mu da nekad nešto pošalje za ajfelov most, za koji kažem da je to “neki nas mali porodicni casopis, igrarija kojom nadomjestamo nedostatak necega ozbiljnijeg”. Mirko odgovara 21. srpnja u 12 sati i 19 minuta. Kaže: “Imam sijaset neobjavljenih i proznih (dva romana) i pjesničkih tekstova (knjiga pjesama), koji, nažalost, nijednog hrvatskog izdavača uopće ne zanimaju, a ovdje ti o izdavaštvu ne vrijedi ni govoriti. (…) “Počašćen sam tvojim pozivom za suradnju na tvojoj web stranici koja je vrlo dobro i koncipirana i uređena. Kad stignem, nešto ću ti poslati, pa procijeni vrijedi li.”
Znao sam da on to prati, pa sam pretpostavljao da bi mogao biti povrijeđen ako ga ne pozovem na suradnju, pa sam to i učinio. Premda je ajfelov most virtualan, nigdje nije registriran, službeno ne postoji, kao što ne postoji većina onog što se u kompjutoru zbiva, u svijetu Mirka Marjanovića on je stvaran. Jer ne može biti da je svega baš tako nestalo. Pa da i mi tako, bez traga, nestajemo.
Istoga dana, 21. srpnja, u 15 sati i 54 minute Mirko šalje izbor od desetak tekstova za ajfelov most. “Uradi s njima što hoćeš, neću se ljutiti.”, kaže. I ubuduće će, uz ono što pošalje, do u beskraj varirati tu vrstu napomene. U toj je njegovoj osjetljivosti bilo nečega što čovjeku, naročito pri lošim raspoloženjima, kakva u mom slučaju nisu rijetka, zna baš jako zasmetati. Naokolo se ruše svjetovi, nestaju kontinenti, umiru ljudi i narodi, topi se sav led nad nama, a Mirko treperi nad svojim tekstovima. I to na onaj po čitatelja najneugodniji način: kada ih šalje, kaže ti da ih slobodno možeš baciti u smeće, ali ako slučajno zaboraviš na njih, na te njegove pjesme, eseje i romaneskne fragmente, njemu se ruši svijet, a ti mu, Mirku, pred očima nestaješ kao Snješko Bijelić na proljetnom suncu!
Koliko će se samo puta u narednih deset godina dogoditi da u neredu svojih kompjutora zaboravimo na njegov tekst, što ga je poslao za ajfelov most, pa se on nakon tri-četiri tjedna javi sav izmijenjen i ojađen, i ja mu onda objašnjavam da je tekst dobar, kao što je dobar i on, Mirko, i da ćemo koliko večeras popraviti stvar i objaviti ga na našoj stranici. I vazda bi se odvila ta čudna stvar s vremenom: meni su ta tri-četiri tjedna proletjela brže nego sati; rekao bih, evo, Mirko se jučer javio!; a njemu je dugo trajalo to vrijeme i golemo je bilo njegovo razočaranje u mene. Tko zna što mu je sve kroz glavu i dušu prolazilo, i tko zna što je sve u sebi trebao prelomiti prije nego što mi se konačno javi takav, ojađen.
Danas kada o tome mislim, prođe me neki neobičan osjećaj kako je Mirko Marjanović bio čuvar mog vremena. Bio je čuvar onoga vremena koje je meni tako brzo prolazilo, dok je njemu teklo temeljito i sporo. Imam li još nekoga kome tako zaboravim tekst i tko na mene dugo misli?
Skloni smo samosažaljenju. Lakše nam je kad kukamo. I nije nas više ni briga sluša li netko to naše kukanje. Često mi se, shvaćam to čitajući u Inboxu škatulju s elektronskim pismima koja sam razmjenjivao s Mirkom Marjanovićem, događalo da se javno ili polujavno uskukam oko neke privatne ili privatno-društvene i društvenopolitičke efemerije. Nisam to činio u pismima njemu, nego sam kukao na niz javnih načina koji su mi bili na raspolaganju. Ali Mirko je osjećao potrebu da mi se javlja, da se solidarizira, da me štiti… Za razliku od tolikih ljudi koje znamo, uz čiju preosjetljivost u pravilu, kao prateći simptom, ide neosjetljivost na tuđe jade, Mirko je mene umio da tješi kao da od moje sirotice duše na dunjaluku i nema ozbiljnijega poprišta za patnju. To je bilo i ostalo tako dirljivo. I to me je doista navelo da sljedeći put pripazim hoću li se uskukati u javnosti, jer ako to učinim, Mirko će me opet tješiti, a ja ću onda što dublje u sebi sakrivati istinu da za kukanje i nisam imao naročitog razloga.
U proljeće 2023. iznenada mi je, bez dodatnih objašnjenja, počeo slati rukopise svojih neobjavljenih knjiga. “Neka to bude kod tebe”, jednom je samo rekao, i onda je nekoliko puta slao popravljene verzije. Naravno da ga se nisam usuđivao pitati: a što ću ja s tim? Tješio sam se da je to samo još jedan hir preosjetljiva čovjeka, htio sam praviti šale na njegov račun, jer dobro je vrijeme kada se ovakve stvari između nas odviju u Inboxu. U prethodno neko vrijeme poštar bi mi na vrata donio pet kila Mirkovih rukopisa. A onda još tko zna koliko kila popravljenih verzija.
Mirko Marjanović umro je 28. svibnja 2023., na moj pedeset i sedmi rođendan. Posljednji put pisao mi je 23. svibnja, a pismo je poslao u 8 sati i 43 minute. Pismo, inače prvo koje nije upućeno samo meni, nego i nakladniku Seidu Serdareviću, bez ikakvih ispravki, glasi ovako:
“Dragi Miljenko i dragi Seide,
ako ikad dođe do tiska rukopisa koji su kod vas dvojice, dok sam živ, znat ću da je to zaslugom vas dvojice koliko i njihovom umjetničkom vrijednosti. Miljenkovom koji ih je gotovo sve objavio na svojoj facebook stranici, Seidovom koji me je upoznao kao proznog pisca. ali, nadam se, i kao izdavača jednog velikog projekta hrvatske književnosti BiH, koji je, nažalost, bolest zaustavila na polovici puta. Nemam nikoga ovdje ni u Hrvatskoj, gdje mi je sva obitelj, tko ima pameti i volje za ovaj posao kakvu imate vas dvojica. Molim vas, preuzmite rukopise i brinite dok sam živ, ja se moram posvetiti svom i zdravlju moje supruge. Drsko je, vrlo je drsko, što vas dvojicu za to molim, pretrpane vlastitim projektima i obvezama. Molim vas obojicu, oprostite mi. Postupite prema svojoj savjesti i prema osobnim kriterijima, vlastitim uvjetima i i mogućnostima. Ako smatrate da rukopisi nisu za objavljivanje, bacite ih u smeće, neću se ljutiti, vi ste obojica i za to kompetentni. Naša suradnja, međutim, nije zatvorena. Kad god budem mogao, vratit ću se svojim rukopisima i o tom vas obavještavati. Nešto mi na dva mjesta u tekstu uvoda još uvijek škripi, otklonit ću to sigurno.
Mirko Marjanović, inbox
Na moju mail adresu Mirko Marjanović prvi put se javio 1. kolovoza 2012. u 9 sati i 51 minutu. Bilo je to reagiranje na moj, prije kratkog vremena u novinama objavljen članak o Lukićevom romanu Hodnici svijetlog praha, objavljenom 1989., što ga on potpisuje kao “odgovorni urednik biblioteke”. Usput mi šalje, “za slučaj da Ti jednoga dana ponovno zatreba”, spisak svih 27 romana i 17 autora, objavljenih u Biblioteci savremeni Yu roman. (Primjećujem da on u svom pismu kaže – suvremeni, i to jedno je slovo pomak iz jedne povijesti u drugu.)
Reagirao je tog 1. kolovoza, povrijeđen što sam, krivo pamteći i ne provjeravajući, u svom članku uređivanje edicije pripisao Ivanu Lovrenoviću, koji je zapravo bio glavni urednik izdavačke kuće. Objasnio sam mu, rad da ga odobrovoljim, da je greška bila nenamjerna. Na to je on 4. kolovoza 2012. u 11 sati i 57 minuta odgovorio pismom u kojem pored ostalog kaže: “Nikada ti do sada nisam imao priliku kazati da sam u ratu upoznao tvoju majku. Došla je u redakciju Stećka u Bogosloviji, nisam znao tko je. Tek je u razgovoru otkrila da si joj sin. Bio si tada u Zagrebu, pričala je o tebi toplo, kao svaka majka. Popušili smo cigaretu-dvije, srećom, tada sam ih imao nekoliko. Ostala mi je u vrlo lijepoj uspomeni.” U tim se riječima, prije svega drugog, osjećala njegova ganutost mojom dobrom voljom i obzirom. (Moja majka u to je vrijeme, što Mirko nije znao, a meni je bilo nezgodno da mu kažem, tih dana, tjedana i mjeseci upravo umirala na Sepetarevcu.)
“Mnogo te pozdravljam iz užarenog Sarajeva.”, završavalo je ovo njegovo pismo.
Do kraja 2012. razmjenjujemo još nekoliko uglavnom prigodnih poruka. Majku sahranjujem dan pred veliki snijeg, prvoga utorka u mjesecu prosincu.
U ljeto 2013. predlažem mu da nekad nešto pošalje za ajfelov most, za koji kažem da je to “neki nas mali porodicni casopis, igrarija kojom nadomjestamo nedostatak necega ozbiljnijeg”. Mirko odgovara 21. srpnja u 12 sati i 19 minuta. Kaže: “Imam sijaset neobjavljenih i proznih (dva romana) i pjesničkih tekstova (knjiga pjesama), koji, nažalost, nijednog hrvatskog izdavača uopće ne zanimaju, a ovdje ti o izdavaštvu ne vrijedi ni govoriti. (…) “Počašćen sam tvojim pozivom za suradnju na tvojoj web stranici koja je vrlo dobro i koncipirana i uređena. Kad stignem, nešto ću ti poslati, pa procijeni vrijedi li.”
Znao sam da on to prati, pa sam pretpostavljao da bi mogao biti povrijeđen ako ga ne pozovem na suradnju, pa sam to i učinio. Premda je ajfelov most virtualan, nigdje nije registriran, službeno ne postoji, kao što ne postoji većina onog što se u kompjutoru zbiva, u svijetu Mirka Marjanovića on je stvaran. Jer ne može biti da je svega baš tako nestalo. Pa da i mi tako, bez traga, nestajemo.
Istoga dana, 21. srpnja, u 15 sati i 54 minute Mirko šalje izbor od desetak tekstova za ajfelov most. “Uradi s njima što hoćeš, neću se ljutiti.”, kaže. I ubuduće će, uz ono što pošalje, do u beskraj varirati tu vrstu napomene. U toj je njegovoj osjetljivosti bilo nečega što čovjeku, naročito pri lošim raspoloženjima, kakva u mom slučaju nisu rijetka, zna baš jako zasmetati. Naokolo se ruše svjetovi, nestaju kontinenti, umiru ljudi i narodi, topi se sav led nad nama, a Mirko treperi nad svojim tekstovima. I to na onaj po čitatelja najneugodniji način: kada ih šalje, kaže ti da ih slobodno možeš baciti u smeće, ali ako slučajno zaboraviš na njih, na te njegove pjesme, eseje i romaneskne fragmente, njemu se ruši svijet, a ti mu, Mirku, pred očima nestaješ kao Snješko Bijelić na proljetnom suncu!
Koliko će se samo puta u narednih deset godina dogoditi da u neredu svojih kompjutora zaboravimo na njegov tekst, što ga je poslao za ajfelov most, pa se on nakon tri-četiri tjedna javi sav izmijenjen i ojađen, i ja mu onda objašnjavam da je tekst dobar, kao što je dobar i on, Mirko, i da ćemo koliko večeras popraviti stvar i objaviti ga na našoj stranici. I vazda bi se odvila ta čudna stvar s vremenom: meni su ta tri-četiri tjedna proletjela brže nego sati; rekao bih, evo, Mirko se jučer javio!; a njemu je dugo trajalo to vrijeme i golemo je bilo njegovo razočaranje u mene. Tko zna što mu je sve kroz glavu i dušu prolazilo, i tko zna što je sve u sebi trebao prelomiti prije nego što mi se konačno javi takav, ojađen.
Danas kada o tome mislim, prođe me neki neobičan osjećaj kako je Mirko Marjanović bio čuvar mog vremena. Bio je čuvar onoga vremena koje je meni tako brzo prolazilo, dok je njemu teklo temeljito i sporo. Imam li još nekoga kome tako zaboravim tekst i tko na mene dugo misli?
Skloni smo samosažaljenju. Lakše nam je kad kukamo. I nije nas više ni briga sluša li netko to naše kukanje. Često mi se, shvaćam to čitajući u Inboxu škatulju s elektronskim pismima koja sam razmjenjivao s Mirkom Marjanovićem, događalo da se javno ili polujavno uskukam oko neke privatne ili privatno-društvene i društvenopolitičke efemerije. Nisam to činio u pismima njemu, nego sam kukao na niz javnih načina koji su mi bili na raspolaganju. Ali Mirko je osjećao potrebu da mi se javlja, da se solidarizira, da me štiti… Za razliku od tolikih ljudi koje znamo, uz čiju preosjetljivost u pravilu, kao prateći simptom, ide neosjetljivost na tuđe jade, Mirko je mene umio da tješi kao da od moje sirotice duše na dunjaluku i nema ozbiljnijega poprišta za patnju. To je bilo i ostalo tako dirljivo. I to me je doista navelo da sljedeći put pripazim hoću li se uskukati u javnosti, jer ako to učinim, Mirko će me opet tješiti, a ja ću onda što dublje u sebi sakrivati istinu da za kukanje i nisam imao naročitog razloga.
U proljeće 2023. iznenada mi je, bez dodatnih objašnjenja, počeo slati rukopise svojih neobjavljenih knjiga. “Neka to bude kod tebe”, jednom je samo rekao, i onda je nekoliko puta slao popravljene verzije. Naravno da ga se nisam usuđivao pitati: a što ću ja s tim? Tješio sam se da je to samo još jedan hir preosjetljiva čovjeka, htio sam praviti šale na njegov račun, jer dobro je vrijeme kada se ovakve stvari između nas odviju u Inboxu. U prethodno neko vrijeme poštar bi mi na vrata donio pet kila Mirkovih rukopisa. A onda još tko zna koliko kila popravljenih verzija.
Mirko Marjanović umro je 28. svibnja 2023., na moj pedeset i sedmi rođendan. Posljednji put pisao mi je 23. svibnja, a pismo je poslao u 8 sati i 43 minute. Pismo, inače prvo koje nije upućeno samo meni, nego i nakladniku Seidu Serdareviću, bez ikakvih ispravki, glasi ovako:
“Dragi Miljenko i dragi Seide,
ako ikad dođe do tiska rukopisa koji su kod vas dvojice, dok sam živ, znat ću da je to zaslugom vas dvojice koliko i njihovom umjetničkom vrijednosti. Miljenkovom koji ih je gotovo sve objavio na svojoj facebook stranici, Seidovom koji me je upoznao kao proznog pisca. ali, nadam se, i kao izdavača jednog velikog projekta hrvatske književnosti BiH, koji je, nažalost, bolest zaustavila na polovici puta. Nemam nikoga ovdje ni u Hrvatskoj, gdje mi je sva obitelj, tko ima pameti i volje za ovaj posao kakvu imate vas dvojica. Molim vas, preuzmite rukopise i brinite dok sam živ, ja se moram posvetiti svom i zdravlju moje supruge. Drsko je, vrlo je drsko, što vas dvojicu za to molim, pretrpane vlastitim projektima i obvezama. Molim vas obojicu, oprostite mi. Postupite prema svojoj savjesti i prema osobnim kriterijima, vlastitim uvjetima i i mogućnostima. Ako smatrate da rukopisi nisu za objavljivanje, bacite ih u smeće, neću se ljutiti, vi ste obojica i za to kompetentni. Naša suradnja, međutim, nije zatvorena. Kad god budem mogao, vratit ću se svojim rukopisima i o tom vas obavještavati. Nešto mi na dva mjesta u tekstu uvoda još uvijek škripi, otklonit ću to sigurno.
Puno vam hvala obojici.”
Zagreb 11. ožujka, u 13 sati i 16 minuta