Mirko Kovač, svoj pisac


Sve do trenutka kad je stigla vest o Mirkovoj smrti, verovala sam da će on i tu opaku bolest da savlada, baš kao što su svojedobno pesnik Brana Petrović i on savladali trbušni tifus u završnom stadijumu. Sećam se pričao je kako su se bolničari, zamotani i blindirani kao astronauti, bojeći se fatalne zaraze, glasno kladili da li će dvojica njihovih sirotih tifusara izdržati do jutra. Međutim, izdržala su ta dva nadčoveka. Smrt je izgubila plen, a neko od bolničara opkladu. Zato sam se nadala da će i ovoga puta Mirko biti jači.

A bio je tako jak u svojoj samobitnosti. Nije se udvarao publici koja aplaudira samo delima za čitanje u bašti i na plaži, ni javnosti koja zahteva svakakve podobnosti i podozreva sve što je imalo drugačije, ni kritici koja postavlja model kao kriterij, pa odbacuje sve što se ne podudara. Udvarao se samo ženama i to galantno i uspešno.

Mirko Kovač je bio i ostao svoj, samo sebi svojstven, i u vlasti samo svoga eruptivnog talenta za dubinsko raščitavanje, nimalo za to podatnog, svečoveka, svoga književnog junaka. Neustrašivo je zalazio u sve njegove pojavnosti, tražio ga u javnom i skrivenom, u uzletima i slabostima, u pravcima i krivinama, u zagonetkama i lucidnim otkrićima i u svim tim bojama i dimenzijama ga prikazivao u svojoj visoko naponskoj prozi.

Knjige Mirka Kovača bile su i jesu u našoj literature svojevrsne književne prekretnice. Romani Ruganje s dušom i Vrata od Utrobe su romani breše. Kovač je u njima otvorio drugačije novelističke pristupe, oslobodio prozni tekst svakojakih nasleđenih inhibicija. Napustio je dosledno jednolinijsko pripovedanje, razbokorio narativni tok prateći posledične nastavke, uveo diskurzivne pasaže uz poetska sažimanja i jezički obogatio dijaloge, ispitujući reči na Borhesovski način. Danas je ta majstorski izbrušena, foknerovski prednapregnuta, teško prevodiva proza dragocena Mirkova zaostavština u našoj i svetskoj literaturi.

Nezasiti čitalac književnosti je bio, usto nepogrešiv u oceni šta je dobra knjiga.

Duhovit usmeni pripovedač. Pekić se žalio da je Mirko za dan i noć koje je proveo u zatvoru imao više odličnih doživljaja nego on za četiri godine robije. Dogadjaj kojeg Mirko nije usmeno opričao, nije imao razloga ni da se dogodi, branila sam ga ja. I zaista tako mislim.

Neponovljiv sagovornik u raspravi o Fokneru, Borhesu, Hani Arent, ili Floberu, to su neki od pisaca koje je voleo. Mogao je satima da govori pesme svojih omiljenih pesnika,Tina Ujevića, na primer. Malo je njegovih stihova, ako imalo, koje nije znao napamet. A recitovao ih je s nekim posebnim osmehom, pomalo u zanosu i sa finim znakovitim stankama. Moderno, a na način starinski, što bi rekao Kiš.

Poznavao je kao malo ko najtajnije žile kucavice filma. Bio je nenadmašan u analizama sekvenci, kadrova, ponekad bi u raspravi premontiravao čitave delove, žustro se zalažući za lepotu dugih kadrova. Nije čudo što je kao scenarista u svoje vreme bio bez premca. Uvek sam žalila što nije predavao film na nekoj dobroj školi. Zamišljam kakvi bi to časovi bili, kakvi razgovori, kakve lekcije.

U kratkoj biografskoj belešci, uz pogovor za jednu svoju knjigu, napisao je i rečenicu: sve što sam postigao u književnosti, bilo je s mukom i kasno. Mnogo smo tada razgovarali o toj rečenici. Ne, nije to bio nikakav lament. Daleko od toga. Mirko Kovač, nezaustavljivi pisac-remorker, do zadnjeg trena u punom zamahu svoga vrhunskog književnog dara i, kao sečenica žileta, britke inteligencije, torpe- dovao bi svojim razornim pogledom iskosa svaku natruhu samosažaljenja u svemu što je pisao i živeo, Ta rečenica je bila vrsta prkosno bačene rukavice. Samo brzi osvrt unazad, pitanje: šta hoćete vi od mene. Fleš- rezime, pred otvaranje nove sekvence, novog poglavlja.

Smislila sam tada rigorozan retuš za tu rečenicu i u toj mojoj obradi ona je glasila: sve što sam postigao u književnosti bilo je s ove dve ruke i strasno. Šalio se da bi korektorka stvar još više pogoršala, jer bi, da je kojim slučajem to tako napisao, reč strasno prepravila u strašno, kao što mu se mnogo puta desilo. Nisam ni slutila da će se ta rečenica jednoga dana naći u ovakvom tekstu. Crnjanski je pisao da je on pisac bez predaka, jer je zapravo sam sebe rodio. Mirko Kovač je bio od istog kova. Sam je svoj predak i potomak, rodio je sam sebe svojim rukama i strasno i time postigao da stane tik uz samorodjenog Crnjanskog.

Sa setom se danas sećam naših, kako ih je Mirko zvao, čitalačkih seansi. On bi čitao naglas, razgovetno, lagano, besprekornom dikcijom, a Kiš i ja smo pomno slušali, s povremenim upadicama ili dužim komentarima. Tako smo zajednički pročitali mnoge tekstove i knjige, a ponajpre rukopise njihovih knjiga. Kišovu zbirku priča: Grobnica za Borisa Davidovića pročitali smo dva dana pre no što je rukopis odneo izdavaču. Sećam se kako je Kovač povremeno zastajao posle neke rečenice, ili pasusa, podizao pogled, pridržavajući rukom naočari i s nekim posebnim ushićenjem u glasu govorio: Genijalno, čoveče, slušaj, Stari, ovo ti je genijalno. Ne, ovo je stvarno dobar poso! Je li Vića! (to je bio njegov nadimak za mene). Na vrat na nos smo večerali, žurili smo da se vratimo čitanju i završili negde skoro pred samu zoru.

I eto, sve je to davno prošlo i sad staje u ciglo jedan ubitačno apsolutni stih E.A.Poa: Nikad više.

Mirko sad živi u svojoj literaturi, na slikama svoje voljene Bobe i u našim pričama. A ja ga evo i na ovaj način pitam, ima li razloga da čovek zavidi onima koji veruju da se ne bi trebalo rugati s dušom.

*

Objavljeno u Kulturnom dodatku Politike 31. VIII.

Vida Ognjenović 03. 09. 2013.