“Kad padne snijeg na Sarajevo, kad bude puco bor na mrazu, toplije će biti kostima u zemlji nego nama”, piše Semezdin Mehmedinović, a ja tako zamišljam da je Miri Furlan sada – toplije nego što će nama ikad biti.
I sve sam više uvjeren kako postoji nešto bezvremenski živo i sveto u dobroj umjetnosti. To nema puno veze sa talentom – čak ni sa blistavim talentom kakav je bio njen – jer ogromna razlika koja postoji između dobre i prosječne umjetnosti leži upravo u svrsi srca i namjeri svijesti koja stvara. To ima veze s ljubavlju potrebnom da progovoriš iz dijela sebe sposobnog da voli umjesto iz onog dijela koji samo želi biti voljen.
O Miri Furlan ne mogu da pišem bestrasno, filmološki objektivno i hladno. Volio sam je kao klinac u “Putovanju u Vučjak”, u “Smogovcima”, u “Kiklopu”. Bila je dio odrastanja, neovdašnja i nemoguće moja. Bila je obećanje sutra koje se u nama moglo roditi. Znali su to i oni koji su je otjerali jer je simbolički potencijal kojim je blistala i kojim nas je vezala bio jači od sve krvi koju su se spremali proliti. I zato je morala otići. Otići što dalje da nas pusti da se pokoljemo.
Kad je Kasandra, kći Prijamova, Trojancima prorekla propast grada, nisu je slušali. Na isti je način Mira Furlan prije trideset godina prorekla propast ovog društva i otišla u izgnanstvo jer je znala da je voljeti važnije nego biti voljen i zato danas njena smrt uzrokuje takvo posipanje pepelom, molbe za oprost i goni nečistu savjest. U svakom društvu postoje ljudi kroz čije se živote amblematski odražava i prokazuje sudbina kolektiva, a što se novije naše povijesti tiče malo je onih koji sobom preciznije i ispravnije govore o tome što smo bili i što smo sada nego što je govorila i govorit će nedavno preminula Mira Furlan.
Rođena u Zagrebu 7. rujna 1955. godine u etnički kompliciranoj obitelji, u gimnaziji je otkrila glumu, upisala Akademiju dramske umjetnosti, odmah po završetku prešla u Hrvatsko narodno kazalište i vrlo brzo dosegla status jedne od najvećih glumačkih zvijezda tog vremena. Podjednako je radila u kazalištu i na filmu. Među ulogama se posebno ističu one u “Kiklopu” (1982.) Antuna Vrdoljaka, “U raljama života” (1984.) i “Za sreću je potrebno troje” (1986.) Rajka Grlića, “Lepota poroka” (1986.) Živka Nikolića i “Otac na službenom putu” Emira Kusturice.
Mira Furlan sigurno spada među najbolje hrvatske i jugoslavenske kazališne i filmske glumice i kao takvu bi je pamtili da nije bilo početka devedesetih, raspada Jugoslavije, rata i mržnje koja obavezuje. Tada se ušančila u kolektivnu svijest kao izdajnica, kao netko u raskoraku i nepotrebnoj sumnji, kao heroina iz antičkih tragedija u stalnom nesporazumu sa stvarnošću. Njoj je među nama bilo tijesno, a mi nismo znali koliko nas širi i otud sukob, drama i tragedija. Bila je kao nebo iznad naših glava u kojem netko vidi raj, netko oblake, a ja vidim ubojice krvavih ruku.
Postojala je ta zemlja i svi smo joj bili građani i sad se pretvaramo da ne postoji, a njena je princeza bila Mira Furlan pa nas s onu stranu groba goni jer ako su s jedne strane glavaš, merčep i kordić/arkan, šešelj ,mladić s druge strane mora stajati ona ako nitko drugi neće.
Onako kako je Antigona htjela pokopati brata i kako se Medeja zaljubila u Jazona maloazijskog tako je Mira Furlan starozavjetno voljela pa ju je trebalo pokopati i zatući da ne postoji dok se krvimo bratoubilački i zato nam se kao grižnja savjesti javlja posthumno baš kako treba i sad je manje važno koliko je glumački neovdašnja, etički i poetički instinktivno svima nama dala jer je mrtva i ne može nam oprostiti. Niti bi trebala.
U SAD-u je konobarila, glumila u uspješnim serijama, predavala glumu i pjevala u zboru jedne crkve. Zamišljam kako je pjevala gospel, a crkva je bila crnačka, puna milosti i divote.
Mira Furlan nije se trebala boriti za život zadnjih mjeseci prije smrti jer je život bila i život će nama koji se sjećamo uvijek biti. Da je to znala – a znam da je jer tako predivna rijetko sjajiš uzalud – nije nebitno, ali ću vam uvjereno reći da je stvorila u meni srce koje živi od one Mirzine da će nas dobri ljudi spasiti i da nas ima dovoljno.
Pišem ovaj tekst i bojim se koliko su ljudi zaboravili i koliko se pretvaraju da se nismo klali i da nam ona nije svojim primjerom – kao Tina Modotti Rafaelu Albertiju – pokazala kamo dalje.
Znao sam za tebe, za tvoje dragocjeno ime, za tvoju milost i prisustvo puno prije nego što sam te sreo, upoznao; znao sam da očima punim ljubavi popravljaš stvari, da živiš među svima i da je tvoja zemlja u zraku koji nosi sretno svjetlo tvoga primjera. Istina je – nisi mrtva i ne spavaš. Daj mi ruku, sestro, prošetajmo. Danas ti govoriš ovdje. Dođi. Slušamo.
Mira Furlan
“Kad padne snijeg na Sarajevo, kad bude puco bor na mrazu, toplije će biti kostima u zemlji nego nama”, piše Semezdin Mehmedinović, a ja tako zamišljam da je Miri Furlan sada – toplije nego što će nama ikad biti.
I sve sam više uvjeren kako postoji nešto bezvremenski živo i sveto u dobroj umjetnosti. To nema puno veze sa talentom – čak ni sa blistavim talentom kakav je bio njen – jer ogromna razlika koja postoji između dobre i prosječne umjetnosti leži upravo u svrsi srca i namjeri svijesti koja stvara. To ima veze s ljubavlju potrebnom da progovoriš iz dijela sebe sposobnog da voli umjesto iz onog dijela koji samo želi biti voljen.
O Miri Furlan ne mogu da pišem bestrasno, filmološki objektivno i hladno. Volio sam je kao klinac u “Putovanju u Vučjak”, u “Smogovcima”, u “Kiklopu”. Bila je dio odrastanja, neovdašnja i nemoguće moja. Bila je obećanje sutra koje se u nama moglo roditi. Znali su to i oni koji su je otjerali jer je simbolički potencijal kojim je blistala i kojim nas je vezala bio jači od sve krvi koju su se spremali proliti. I zato je morala otići. Otići što dalje da nas pusti da se pokoljemo.
Kad je Kasandra, kći Prijamova, Trojancima prorekla propast grada, nisu je slušali. Na isti je način Mira Furlan prije trideset godina prorekla propast ovog društva i otišla u izgnanstvo jer je znala da je voljeti važnije nego biti voljen i zato danas njena smrt uzrokuje takvo posipanje pepelom, molbe za oprost i goni nečistu savjest. U svakom društvu postoje ljudi kroz čije se živote amblematski odražava i prokazuje sudbina kolektiva, a što se novije naše povijesti tiče malo je onih koji sobom preciznije i ispravnije govore o tome što smo bili i što smo sada nego što je govorila i govorit će nedavno preminula Mira Furlan.
Rođena u Zagrebu 7. rujna 1955. godine u etnički kompliciranoj obitelji, u gimnaziji je otkrila glumu, upisala Akademiju dramske umjetnosti, odmah po završetku prešla u Hrvatsko narodno kazalište i vrlo brzo dosegla status jedne od najvećih glumačkih zvijezda tog vremena. Podjednako je radila u kazalištu i na filmu. Među ulogama se posebno ističu one u “Kiklopu” (1982.) Antuna Vrdoljaka, “U raljama života” (1984.) i “Za sreću je potrebno troje” (1986.) Rajka Grlića, “Lepota poroka” (1986.) Živka Nikolića i “Otac na službenom putu” Emira Kusturice.
Mira Furlan sigurno spada među najbolje hrvatske i jugoslavenske kazališne i filmske glumice i kao takvu bi je pamtili da nije bilo početka devedesetih, raspada Jugoslavije, rata i mržnje koja obavezuje. Tada se ušančila u kolektivnu svijest kao izdajnica, kao netko u raskoraku i nepotrebnoj sumnji, kao heroina iz antičkih tragedija u stalnom nesporazumu sa stvarnošću. Njoj je među nama bilo tijesno, a mi nismo znali koliko nas širi i otud sukob, drama i tragedija. Bila je kao nebo iznad naših glava u kojem netko vidi raj, netko oblake, a ja vidim ubojice krvavih ruku.
Postojala je ta zemlja i svi smo joj bili građani i sad se pretvaramo da ne postoji, a njena je princeza bila Mira Furlan pa nas s onu stranu groba goni jer ako su s jedne strane glavaš, merčep i kordić/arkan, šešelj ,mladić s druge strane mora stajati ona ako nitko drugi neće.
Onako kako je Antigona htjela pokopati brata i kako se Medeja zaljubila u Jazona maloazijskog tako je Mira Furlan starozavjetno voljela pa ju je trebalo pokopati i zatući da ne postoji dok se krvimo bratoubilački i zato nam se kao grižnja savjesti javlja posthumno baš kako treba i sad je manje važno koliko je glumački neovdašnja, etički i poetički instinktivno svima nama dala jer je mrtva i ne može nam oprostiti. Niti bi trebala.
U SAD-u je konobarila, glumila u uspješnim serijama, predavala glumu i pjevala u zboru jedne crkve. Zamišljam kako je pjevala gospel, a crkva je bila crnačka, puna milosti i divote.
Mira Furlan nije se trebala boriti za život zadnjih mjeseci prije smrti jer je život bila i život će nama koji se sjećamo uvijek biti. Da je to znala – a znam da je jer tako predivna rijetko sjajiš uzalud – nije nebitno, ali ću vam uvjereno reći da je stvorila u meni srce koje živi od one Mirzine da će nas dobri ljudi spasiti i da nas ima dovoljno.
Pišem ovaj tekst i bojim se koliko su ljudi zaboravili i koliko se pretvaraju da se nismo klali i da nam ona nije svojim primjerom – kao Tina Modotti Rafaelu Albertiju – pokazala kamo dalje.
Znao sam za tebe, za tvoje dragocjeno ime, za tvoju milost i prisustvo puno prije nego što sam te sreo, upoznao; znao sam da očima punim ljubavi popravljaš stvari, da živiš među svima i da je tvoja zemlja u zraku koji nosi sretno svjetlo tvoga primjera. Istina je – nisi mrtva i ne spavaš. Daj mi ruku, sestro, prošetajmo. Danas ti govoriš ovdje. Dođi. Slušamo.