Umrije Mira Flies. U jedan od onih dana između Božića i Nove godine, koje smrti naše pamte po Miroslavu Krleži, jer je i on tako, dva dana pred Silvestrovo 1981, da ne povjerujete umro, nakon što se cijelu svoju starost plašio upravo toga: da će ga nestati jedne zime, i neće dočekati proljeće. Udjenula se tako u Krležino vrijeme, što bi onima koji su je poznavali, i koji vjeruju u tajanstvo onostranih susreta, moglo biti nekom utjehom. Ako ima nekog neba nad Zagrebom, na nekom uličnom uglu tog nebeskog, zrcalnog i jučerašnjeg Zagreba, Miru Flies ovih je dana džentlmenski dočekao upravo on. Tako je ispravno da bude.
Tko je bila ta žena? Odgovarati na ovo pitanje nije više lako, jer odavna već nema svijeta, i nema grada, nema vremena u kojem je ona živjela. Iako je neki dan otišla, iako smo je znali, razgovarali smo s njom, slušali je i razmjenjivali one naročito prisne a gospodski distancirane nježnosti, iako je bila tu, Mira Flies nije bila naša suvremenica.
Rođena u nedoba, 29. studenog 1941, odrastala je u porodičnoj vili, ili nešto raskošnijoj ladanjskoj kući, sagrađenoj početkom stoljeća, a koju je Mirin otac kupio od svoje tete i njenog muža, baruna Von Waltera, da bi tu zasnovao obitelj. Okolnosti preživljavanja rata, koje je pripovijedala u nizu zabavnih priča, anegdota, avantura i šala, bile su, naravno, dramatične, ali kako ona nije pripadala kulturi prosjačkoj i autoviktimizacijskoj – zagrebačkoj gospodi, naime, nije pristajala uloga žrtve, gospodin ne šepa ni kada ga fest noga boli – tako su se i ratno stradanje i strah donosili u priču kroz smijeh, i lako, kao dio neke normalne svakodnevice.
U jednom su se trenutku u kući i u gradu izmiješali poraženi sa pobjednicima, odlazeći s nailazećima, Nijemci s partizanima, i tu se zatekao Fritz Zaun, njemački dirigent i pokretač glazbenoga života u NDH, prostodušan i naivan, koji će, za razliku od mnogih koji nisu bili te sreće da se bave glazbom, kroz revoluciju i kroz mjesece krvave retorzije, i sveopćeg pročišćenja, dakle terora, proći kao kroz foaje Hrvatskoga narodnog kazališta. O njemu Mira Flies pričala je tako lijepo i tačno, da je mojoj zbunjenosti ponudila jednu dovršenu romanesknu figuru. Drama Fritza Zauna sastojala se u tome što on uopće nije bio svjestan svoje drame, i to je glavni razlog što je tako lako i bez ikakvih posljedica preživio. Kada su Tita pitali što će s njim, maršal je uzvratio: a tko je taj? Dirigent. Pa, bogamu, neka onda dirigira!
Studirala je klavir u klasi Svetislava Stančića. Bila je posljednja njegova generacija, i bila je darovita. Prošle godine, možda baš u ovo vrijeme, između Božića i Nove godine, slučajno sam uključio televizor u trenutku kada je ekranom prolazila najavna špica “Odabranog trenutka”, desetominutnoga glazbenog serijala, koji se krajem šezdesetih i sedamdesetih pretvorio u neku vrstu tradicije Televizije Zagreb. Slavni solisti, među njima i neka danas legendarna imena, čija je tijela i talente smrt odnijela davno, izvodili su u “Odabranom trenutku” kratke klasične komade, obično melodije široko poznate, čime je, u nekom prosvjetiteljskom višegodišnjem ceremonijalu, umjetnička glazba ulazila i u domove najprostodušnijega, nepismenog puka. U toj epizodi, koja mi se posve slučajno našla pred očima, mlada Mira Flies, s jednom od onih čudnih, natapiranih frizura, kakve su bile moderne početkom sedamdesetih, svirala je neku romantičarsku minijaturu. Više se ne sjećam čiju ni koju, iako sam ostao pred televizorom i odslušao je do kraja, gledajući te četrdesetak godina mlađe ruke.
Mira Flies nije bila solistkinja. Svirala je u kamernim ansamblima, ili bi pratila druge muzičare. Bila je viša umjetnička suradnica salcburškog Mozarteuma, svake je godine putovala u Boston, imala je duo s violinisticom Tamarom Smirnovom, svirala je u Zagrebačkom komornom triju, i stalno je bila dio nekoga odabranog društva. Ne mogu suditi o tome zašto nije imala veću solističku karijeru, ne želim se o tome raspitivati, jer želim vjerovati da je njezino umjetničko djelovanje izviralo iz njena karaktera. Ja, naime, znam da je tako. Ona je obilazila škole i domove kulture, i po zapuštenim i spaljenim okrajcima Hrvatske svirala na pijaninu, koji bi njezin Šime donosio na poklon, i nije pitala za akustiku dvorane, za ponašanje publike ili za to što kroz otvorene prozore dopire kukurikanje pijevaca i lavež seoskih pasa. Mira Flies donosila je klasičnu glazbu svijetu koji nije ni znao da takvo što postoji. Većini njih, kao i većini građana, neće to biti važno iskustvo. Prosvjećivanje nije važno, ali važno je da smo prosvijećeni. Ali onoj nadarenoj manjini, koje jednako ima u gradu i na selu, na Muzičkoj akademiji i u školi bez struje i vode na kraj Hrvatske, ona je donosila čudo i mijenjala im živote. Mira Flies bila je dobra vila hrvatske glazbe.
Šimi Šimatoviću, filmskome redatelju, kulturnom radniku, Ličaninu i partizanu, gospodinu i šarmeru, bila je treća žena, a on njoj drugi muž. Iako je on već bio prevalio pedesetu, ostali su zajedno punih četrdeset godina. Upoznali su se na Veliki petak 1974, u HNK-u, na premijeri “Gospode Glembajevih”, u režiji Vladimira Gerića. Šime je u loži činio društvo Beli Krleži. Miri Flies bile su trideset i tri, i tako je, kao iznikao iz predstave i iz Krležinog teksta, započeo jedan, u to vjerujem, sretan život. U uglu beskrajne blagovaone u prizemlju stoji svjetiljka, velika i lijepa, svadbeni poklon Bele i Krleže. A kada je Katarina krenula u školu, učiteljica je ubrzo zvala Miru na razgovor: Znate, vaša djevojčica puno laže! Što je slagala? Rekla je da joj Miroslav Krleža ljubi ruku kad je sretne, odgovorila je zabrinuta učiteljica. Bože mili, kakav je to samo bio svijet u kojemu su se učiteljice brinule za djecu koja puno lažu, i u kojemu je živi Krleža jednoj djevojčici doista ljubio ruku.
Kada se izađe na dvor ispred kuće koju je sagradio barun Arthur von Walter, pred očima se nađe cijeli Zagreb, grad koji, iz daljine gledan, izgleda onako kako je izgledao i prije stotinu godina. Promijenili su se detalji, ali obrisi ostaju isti. Bio je to životni pogled Mire Flies, žene koja je bila svjesna svega što se oko nje zbiva, i s radošću prihvaćala čuda novoga svijeta, ali je u nekoj svojoj zbilji živjela jako davno. Njezini naglasci i intonacije bili su drukčiji. Nitko tako ne govori. S Mirom Flies umro je i jedan jezik. Imala je poštovanja za druge ljude, zanimala se za njih, bila je otvorena prema njihovim gradovima, porijeklima i svjetovima. Znala ih je obuhvatiti sve, primajući ih u kuću, kuhajući im i gosteći ih na način koji je, također, neusporediv. Kod Mire Flies i njenoga Šime najednom sam se i ja osjećao kao Zagrepčanin. Bio sam u čudu kada sam to prvi put osjetio, spuštajući se jedne noći automobilom niz brijeg prema Ilici. Kao što je djeci neke spaljene i napuštene Hrvatske pružala iluziju velike glazbe, tako je meni pružila iluziju Zagreba.
Mira Flies bi pogrebena danas, na Silvestrovo, o stogodišnjici Velikoga rata. Iako je to slučajem odabrani trenutak, ima u njemu smisla. Dok su se u svim svjetskim loncima krčkale novogodišnje sarme, dok su se dizala tijesta svečanih kolača, ugađali se glasoviri i provjeravale rezervacije po hotelima, u tom kratkom međuvremenu, ispunjenom nervozom i treperenjem pred zajedničku ceremoniju, stavljala se tačka na život i svijet Mire Flies, jednoga od posljednjih svjedoka tih zvjezdanih sati čovječanstva.
Mira Flies (1941 – 2014)
Umrije Mira Flies. U jedan od onih dana između Božića i Nove godine, koje smrti naše pamte po Miroslavu Krleži, jer je i on tako, dva dana pred Silvestrovo 1981, da ne povjerujete umro, nakon što se cijelu svoju starost plašio upravo toga: da će ga nestati jedne zime, i neće dočekati proljeće. Udjenula se tako u Krležino vrijeme, što bi onima koji su je poznavali, i koji vjeruju u tajanstvo onostranih susreta, moglo biti nekom utjehom. Ako ima nekog neba nad Zagrebom, na nekom uličnom uglu tog nebeskog, zrcalnog i jučerašnjeg Zagreba, Miru Flies ovih je dana džentlmenski dočekao upravo on. Tako je ispravno da bude.
Tko je bila ta žena? Odgovarati na ovo pitanje nije više lako, jer odavna već nema svijeta, i nema grada, nema vremena u kojem je ona živjela. Iako je neki dan otišla, iako smo je znali, razgovarali smo s njom, slušali je i razmjenjivali one naročito prisne a gospodski distancirane nježnosti, iako je bila tu, Mira Flies nije bila naša suvremenica.
Rođena u nedoba, 29. studenog 1941, odrastala je u porodičnoj vili, ili nešto raskošnijoj ladanjskoj kući, sagrađenoj početkom stoljeća, a koju je Mirin otac kupio od svoje tete i njenog muža, baruna Von Waltera, da bi tu zasnovao obitelj. Okolnosti preživljavanja rata, koje je pripovijedala u nizu zabavnih priča, anegdota, avantura i šala, bile su, naravno, dramatične, ali kako ona nije pripadala kulturi prosjačkoj i autoviktimizacijskoj – zagrebačkoj gospodi, naime, nije pristajala uloga žrtve, gospodin ne šepa ni kada ga fest noga boli – tako su se i ratno stradanje i strah donosili u priču kroz smijeh, i lako, kao dio neke normalne svakodnevice.
U jednom su se trenutku u kući i u gradu izmiješali poraženi sa pobjednicima, odlazeći s nailazećima, Nijemci s partizanima, i tu se zatekao Fritz Zaun, njemački dirigent i pokretač glazbenoga života u NDH, prostodušan i naivan, koji će, za razliku od mnogih koji nisu bili te sreće da se bave glazbom, kroz revoluciju i kroz mjesece krvave retorzije, i sveopćeg pročišćenja, dakle terora, proći kao kroz foaje Hrvatskoga narodnog kazališta. O njemu Mira Flies pričala je tako lijepo i tačno, da je mojoj zbunjenosti ponudila jednu dovršenu romanesknu figuru. Drama Fritza Zauna sastojala se u tome što on uopće nije bio svjestan svoje drame, i to je glavni razlog što je tako lako i bez ikakvih posljedica preživio. Kada su Tita pitali što će s njim, maršal je uzvratio: a tko je taj? Dirigent. Pa, bogamu, neka onda dirigira!
Studirala je klavir u klasi Svetislava Stančića. Bila je posljednja njegova generacija, i bila je darovita. Prošle godine, možda baš u ovo vrijeme, između Božića i Nove godine, slučajno sam uključio televizor u trenutku kada je ekranom prolazila najavna špica “Odabranog trenutka”, desetominutnoga glazbenog serijala, koji se krajem šezdesetih i sedamdesetih pretvorio u neku vrstu tradicije Televizije Zagreb. Slavni solisti, među njima i neka danas legendarna imena, čija je tijela i talente smrt odnijela davno, izvodili su u “Odabranom trenutku” kratke klasične komade, obično melodije široko poznate, čime je, u nekom prosvjetiteljskom višegodišnjem ceremonijalu, umjetnička glazba ulazila i u domove najprostodušnijega, nepismenog puka. U toj epizodi, koja mi se posve slučajno našla pred očima, mlada Mira Flies, s jednom od onih čudnih, natapiranih frizura, kakve su bile moderne početkom sedamdesetih, svirala je neku romantičarsku minijaturu. Više se ne sjećam čiju ni koju, iako sam ostao pred televizorom i odslušao je do kraja, gledajući te četrdesetak godina mlađe ruke.
Mira Flies nije bila solistkinja. Svirala je u kamernim ansamblima, ili bi pratila druge muzičare. Bila je viša umjetnička suradnica salcburškog Mozarteuma, svake je godine putovala u Boston, imala je duo s violinisticom Tamarom Smirnovom, svirala je u Zagrebačkom komornom triju, i stalno je bila dio nekoga odabranog društva. Ne mogu suditi o tome zašto nije imala veću solističku karijeru, ne želim se o tome raspitivati, jer želim vjerovati da je njezino umjetničko djelovanje izviralo iz njena karaktera. Ja, naime, znam da je tako. Ona je obilazila škole i domove kulture, i po zapuštenim i spaljenim okrajcima Hrvatske svirala na pijaninu, koji bi njezin Šime donosio na poklon, i nije pitala za akustiku dvorane, za ponašanje publike ili za to što kroz otvorene prozore dopire kukurikanje pijevaca i lavež seoskih pasa. Mira Flies donosila je klasičnu glazbu svijetu koji nije ni znao da takvo što postoji. Većini njih, kao i većini građana, neće to biti važno iskustvo. Prosvjećivanje nije važno, ali važno je da smo prosvijećeni. Ali onoj nadarenoj manjini, koje jednako ima u gradu i na selu, na Muzičkoj akademiji i u školi bez struje i vode na kraj Hrvatske, ona je donosila čudo i mijenjala im živote. Mira Flies bila je dobra vila hrvatske glazbe.
Šimi Šimatoviću, filmskome redatelju, kulturnom radniku, Ličaninu i partizanu, gospodinu i šarmeru, bila je treća žena, a on njoj drugi muž. Iako je on već bio prevalio pedesetu, ostali su zajedno punih četrdeset godina. Upoznali su se na Veliki petak 1974, u HNK-u, na premijeri “Gospode Glembajevih”, u režiji Vladimira Gerića. Šime je u loži činio društvo Beli Krleži. Miri Flies bile su trideset i tri, i tako je, kao iznikao iz predstave i iz Krležinog teksta, započeo jedan, u to vjerujem, sretan život. U uglu beskrajne blagovaone u prizemlju stoji svjetiljka, velika i lijepa, svadbeni poklon Bele i Krleže. A kada je Katarina krenula u školu, učiteljica je ubrzo zvala Miru na razgovor: Znate, vaša djevojčica puno laže! Što je slagala? Rekla je da joj Miroslav Krleža ljubi ruku kad je sretne, odgovorila je zabrinuta učiteljica. Bože mili, kakav je to samo bio svijet u kojemu su se učiteljice brinule za djecu koja puno lažu, i u kojemu je živi Krleža jednoj djevojčici doista ljubio ruku.
Kada se izađe na dvor ispred kuće koju je sagradio barun Arthur von Walter, pred očima se nađe cijeli Zagreb, grad koji, iz daljine gledan, izgleda onako kako je izgledao i prije stotinu godina. Promijenili su se detalji, ali obrisi ostaju isti. Bio je to životni pogled Mire Flies, žene koja je bila svjesna svega što se oko nje zbiva, i s radošću prihvaćala čuda novoga svijeta, ali je u nekoj svojoj zbilji živjela jako davno. Njezini naglasci i intonacije bili su drukčiji. Nitko tako ne govori. S Mirom Flies umro je i jedan jezik. Imala je poštovanja za druge ljude, zanimala se za njih, bila je otvorena prema njihovim gradovima, porijeklima i svjetovima. Znala ih je obuhvatiti sve, primajući ih u kuću, kuhajući im i gosteći ih na način koji je, također, neusporediv. Kod Mire Flies i njenoga Šime najednom sam se i ja osjećao kao Zagrepčanin. Bio sam u čudu kada sam to prvi put osjetio, spuštajući se jedne noći automobilom niz brijeg prema Ilici. Kao što je djeci neke spaljene i napuštene Hrvatske pružala iluziju velike glazbe, tako je meni pružila iluziju Zagreba.
Mira Flies bi pogrebena danas, na Silvestrovo, o stogodišnjici Velikoga rata. Iako je to slučajem odabrani trenutak, ima u njemu smisla. Dok su se u svim svjetskim loncima krčkale novogodišnje sarme, dok su se dizala tijesta svečanih kolača, ugađali se glasoviri i provjeravale rezervacije po hotelima, u tom kratkom međuvremenu, ispunjenom nervozom i treperenjem pred zajedničku ceremoniju, stavljala se tačka na život i svijet Mire Flies, jednoga od posljednjih svjedoka tih zvjezdanih sati čovječanstva.