Od ministra Kokana naučio sam mnogo. Dopadao mi se njegov istančan osjećaj za značaj saobraćaja za privredu, za društvo u cjelini, za svakog pojedinca. Obzirom da je saobraćaj relativno mlada struka, nedovoljno poznata čak i onima koji su godinama radili u toj struci, ministar je sve nas, njegove saradnike, usmjeravao da budemo i edukatori, da svoj autoriteti ugled primarno gradimo na argumentima znanja i struke, a ne na birokratskim manirima. U svakoj prilici ministar je to isticao i insistirao je na zaštiti interesa proizvođača i korisnika transportnih usluga. Zahtijevao je respekt prema struci i odgovornost prema opštem, javnom interesu. Više puta sam prisustvovao neprijatnim, na ivici incidenta, dijalozima između ministra i menadžera i inženjera građevinskih firmi koje su radile na izgradnji objekata na putevima ili u blizini puteva. Predstavnici tih firmi tražili su od ministarstva dozvole za obustave saobraćaja u toku građevinskih radova na putu, mostu, tunelu. Ovi zahtjevi za obustave saobraćaja su, sa aspekta potrebnog vremena, redovno bili višestruko veći od neophodnog. U takvim slučajevima bi mi ministar dao zadatak da analiziram te zahtjeve, da izvršim potrebne proračune ukupnog trajanja zastoja saobraćaja i ukupne troškove koji će zbog toga nastati. Naredio je da od podnosioca zahtjeva zatržim detaljan plan rada na datoj lokaciji s detaljnim opisom vrste i količine radova, mehanizacije i opreme, broj radnika i rukovodnog osoblja koje će biti angažovano na tim poslovima. Kad bi sve to bilo pripremljeno, ministar bi donio rješenje u kojem je vrijeme obustave saobraćaja bilo znatno manje od traženog. Na žalbe i proteste podnosioca zahtjeva ministar bi odgovarao: Put nije gradilište na kojem se stoji, čeka, dogovara, planira i lijeno hoda. Planirajte, diskutujte, analizirajte, polemišite u kancelarijama i na vrijeme. Pripremite se, obučite i mobilišite ljude. Kad izađete na put, radite brzo, šutke, hodajte trčeći.
Krajem 1989. godine u ministarstvu smo već imali idejna rješenja za izgradnju auto-puta na koridoru Šamac-Sarajevo-Ploče koji će tek kasnije dobiti naziv koridor Vc – pet-ce. Kokan je zahtijevao da se ovaj projekat stavi u prioritet i na njegovo insistiranje tadašnje Izvršno vijeće je donijelopotrebne odluke, čime je ovaj projekat ozvaničen. Sjećam se da sam u to vrijeme na temu auto-puta, a u ime ministarstva, učestovao u jednoj emisiji na RTV Sarajevo, emisija se zvala Otvoreni ekran ili tako nešto, u kojoj su gledaoci postavljali pitanja. Telefoni u studiju su neprestano zvonili, interes javnosti je bio ogroman.
S ministrom Kokanom sam radio sve do isteka njegovog mandata 1990. godine kada je on otišao u penziju i nisam ga više viđao. Ostao mi je u izuzetno lijepom sjećanju i kao ministar i kao čovjek. Bio je to jedini ministar saobraćaja čije je školovanje i prethodni dugogodišnji rad imao veze sa saobraćajem. Niko od svih ministara koji su kasnije dolazili i odlazili nisu imali ni školsko ni iskustveno znanje o saobraćaju i transportu. Čak štaviše, u jednom mandatu ovu funkciju je obavljao ortoped, stručnjak za gležnjeve, ozljede koljena, razna uganuća i lomove kostiju. Ne mogu da ne pomislim na to kako su se osjećali ljudi koji su u mandatima takvih ministara šegrtovali. Biće da se u tim mandatima nije znalo ko su ministri, a ko šegrti.
Ja sam ostao raditi u ministarstvu još jednu godinu. Krajem 1991. godine, nakon višeatranačkih izbora, dvije ključne pozicije u ministranstvu, prema međustranačkom dogovoru dobili su HDZ i SDS. Bio mi je to dovoljno jasan signal da ja tu više nemam šta da tražim te sam prešao u stalni radni odnos na Saobraćajni fakultet u Sarajevu. Šest mjeseci kasnije počeo je rat u Bosni i Hercegovini.
Dvanaest godina kasnije, u ljeto 2004. godine, sa suprugom i kćerkom sam iz Amerike došao na odmor u Bosnu, a zatim smo otišli na more u Brela. Tada sam već imao nešto malo više godina nego Kokan kad sam ga upoznao. Od gazdarice kod koje smo iznajmili apartman saznao sam da su Stjepan Domaćinović i supruga mu Ljerka tu, u Gornjim Brelama, u svojoj porodičnoj kući. Sljedećeg dana, oko podne, ostavio sam suprugu i kćerku u hladovini plaže i uputio se uz kamenito strmo brdo prema magistrali, prema Gornjim Brelama. Sunce je nemilosrdno pržilo, cvrčci su glasno pratili moje korake po vrelom razmekšanom asfaltu. Usput nikog nisam sreo. Sve što diše tada je bilo u vodi, na plaži ili u borovoj hladovini uz more. Supruga me je odgvraćala da ne idem po toj žegi. Hoćeš da te šta strefi, govorila je. Prema uputama gazdarice, nakon četrdesetak minuta hodanja, našao samkapiju porodične kuće Domaćinovića. Vrata je otvorila starije žena. Bila je to Ljerka, Kokanova supruga. Kad sam se predstavio, Ljerka je rekla da je Stjepan prije pola sata krenuo za Zagreb na sahranu nekom svom prijatelju. Pozvala me da uđem, donijela hladnu limunadu, nazvala muža i dala mi slušalicu. Kokan se javio, razgovarali smo, rekao je da je već prošao Split, da mu je žao što smo se mimoišli, da mu je drago što sam došao da ga obiđem. Telefonski razgovor smo završili u nadi da će se nekad ponovo pojaviti prilika da se vidimo. Od Ljerke sam saznao da su ona i Stjepan cijeli rat proveli u opsjednutom Sarajevu, da su se po završetku rata preselili u Brela. Rekla mi je da je Kokan teško podnio ratno stanje u Sarajevu, da mu se zdravlje pogoršalo, da je bio razočaran svim onim što se događalo. Nije rekla, a to sam saznao od drugih ljudi, da je početkom rata Kokan u svom temperamtnom stilu iz svog stana u Sarajevu istjerao trojicu misionara iz Širokog Brijega koji su došli da ga ubjeđuju da se priključi njihovom projektuHZHB – Hrvatska Zajednica Herceg Bosna nudeći mu poziciju koju god on hoće. Kasnije je na sudu u Hagu taj projekat dobio službeni naziv UZP – Udruženi zločinački poduhvat.
Ja sam se vratio u Ameriku i Kokana više nikad nisam ni čuo ni vidio. Saznao sam da je umro u Brelima 31. maja 2014. godine i da je tu sahranjen.
Ministri i šegrti/3
Od ministra Kokana naučio sam mnogo. Dopadao mi se njegov istančan osjećaj za značaj saobraćaja za privredu, za društvo u cjelini, za svakog pojedinca. Obzirom da je saobraćaj relativno mlada struka, nedovoljno poznata čak i onima koji su godinama radili u toj struci, ministar je sve nas, njegove saradnike, usmjeravao da budemo i edukatori, da svoj autoritet i ugled primarno gradimo na argumentima znanja i struke, a ne na birokratskim manirima. U svakoj prilici ministar je to isticao i insistirao je na zaštiti interesa proizvođača i korisnika transportnih usluga. Zahtijevao je respekt prema struci i odgovornost prema opštem, javnom interesu. Više puta sam prisustvovao neprijatnim, na ivici incidenta, dijalozima između ministra i menadžera i inženjera građevinskih firmi koje su radile na izgradnji objekata na putevima ili u blizini puteva. Predstavnici tih firmi tražili su od ministarstva dozvole za obustave saobraćaja u toku građevinskih radova na putu, mostu, tunelu. Ovi zahtjevi za obustave saobraćaja su, sa aspekta potrebnog vremena, redovno bili višestruko veći od neophodnog. U takvim slučajevima bi mi ministar dao zadatak da analiziram te zahtjeve, da izvršim potrebne proračune ukupnog trajanja zastoja saobraćaja i ukupne troškove koji će zbog toga nastati. Naredio je da od podnosioca zahtjeva zatržim detaljan plan rada na datoj lokaciji s detaljnim opisom vrste i količine radova, mehanizacije i opreme, broj radnika i rukovodnog osoblja koje će biti angažovano na tim poslovima. Kad bi sve to bilo pripremljeno, ministar bi donio rješenje u kojem je vrijeme obustave saobraćaja bilo znatno manje od traženog. Na žalbe i proteste podnosioca zahtjeva ministar bi odgovarao: Put nije gradilište na kojem se stoji, čeka, dogovara, planira i lijeno hoda. Planirajte, diskutujte, analizirajte, polemišite u kancelarijama i na vrijeme. Pripremite se, obučite i mobilišite ljude. Kad izađete na put, radite brzo, šutke, hodajte trčeći.
Krajem 1989. godine u ministarstvu smo već imali idejna rješenja za izgradnju auto-puta na koridoru Šamac-Sarajevo-Ploče koji će tek kasnije dobiti naziv koridor Vc – pet-ce. Kokan je zahtijevao da se ovaj projekat stavi u prioritet i na njegovo insistiranje tadašnje Izvršno vijeće je donijelo potrebne odluke, čime je ovaj projekat ozvaničen. Sjećam se da sam u to vrijeme na temu auto-puta, a u ime ministarstva, učestovao u jednoj emisiji na RTV Sarajevo, emisija se zvala Otvoreni ekran ili tako nešto, u kojoj su gledaoci postavljali pitanja. Telefoni u studiju su neprestano zvonili, interes javnosti je bio ogroman.
S ministrom Kokanom sam radio sve do isteka njegovog mandata 1990. godine kada je on otišao u penziju i nisam ga više viđao. Ostao mi je u izuzetno lijepom sjećanju i kao ministar i kao čovjek. Bio je to jedini ministar saobraćaja čije je školovanje i prethodni dugogodišnji rad imao veze sa saobraćajem. Niko od svih ministara koji su kasnije dolazili i odlazili nisu imali ni školsko ni iskustveno znanje o saobraćaju i transportu. Čak štaviše, u jednom mandatu ovu funkciju je obavljao ortoped, stručnjak za gležnjeve, ozljede koljena, razna uganuća i lomove kostiju. Ne mogu da ne pomislim na to kako su se osjećali ljudi koji su u mandatima takvih ministara šegrtovali. Biće da se u tim mandatima nije znalo ko su ministri, a ko šegrti.
Ja sam ostao raditi u ministarstvu još jednu godinu. Krajem 1991. godine, nakon višeatranačkih izbora, dvije ključne pozicije u ministranstvu, prema međustranačkom dogovoru dobili su HDZ i SDS. Bio mi je to dovoljno jasan signal da ja tu više nemam šta da tražim te sam prešao u stalni radni odnos na Saobraćajni fakultet u Sarajevu. Šest mjeseci kasnije počeo je rat u Bosni i Hercegovini.
Dvanaest godina kasnije, u ljeto 2004. godine, sa suprugom i kćerkom sam iz Amerike došao na odmor u Bosnu, a zatim smo otišli na more u Brela. Tada sam već imao nešto malo više godina nego Kokan kad sam ga upoznao. Od gazdarice kod koje smo iznajmili apartman saznao sam da su Stjepan Domaćinović i supruga mu Ljerka tu, u Gornjim Brelama, u svojoj porodičnoj kući. Sljedećeg dana, oko podne, ostavio sam suprugu i kćerku u hladovini plaže i uputio se uz kamenito strmo brdo prema magistrali, prema Gornjim Brelama. Sunce je nemilosrdno pržilo, cvrčci su glasno pratili moje korake po vrelom razmekšanom asfaltu. Usput nikog nisam sreo. Sve što diše tada je bilo u vodi, na plaži ili u borovoj hladovini uz more. Supruga me je odgvraćala da ne idem po toj žegi. Hoćeš da te šta strefi, govorila je. Prema uputama gazdarice, nakon četrdesetak minuta hodanja, našao sam kapiju porodične kuće Domaćinovića. Vrata je otvorila starije žena. Bila je to Ljerka, Kokanova supruga. Kad sam se predstavio, Ljerka je rekla da je Stjepan prije pola sata krenuo za Zagreb na sahranu nekom svom prijatelju. Pozvala me da uđem, donijela hladnu limunadu, nazvala muža i dala mi slušalicu. Kokan se javio, razgovarali smo, rekao je da je već prošao Split, da mu je žao što smo se mimoišli, da mu je drago što sam došao da ga obiđem. Telefonski razgovor smo završili u nadi da će se nekad ponovo pojaviti prilika da se vidimo. Od Ljerke sam saznao da su ona i Stjepan cijeli rat proveli u opsjednutom Sarajevu, da su se po završetku rata preselili u Brela. Rekla mi je da je Kokan teško podnio ratno stanje u Sarajevu, da mu se zdravlje pogoršalo, da je bio razočaran svim onim što se događalo. Nije rekla, a to sam saznao od drugih ljudi, da je početkom rata Kokan u svom temperamtnom stilu iz svog stana u Sarajevu istjerao trojicu misionara iz Širokog Brijega koji su došli da ga ubjeđuju da se priključi njihovom projektu HZHB – Hrvatska Zajednica Herceg Bosna nudeći mu poziciju koju god on hoće. Kasnije je na sudu u Hagu taj projekat dobio službeni naziv UZP – Udruženi zločinački poduhvat.
Ja sam se vratio u Ameriku i Kokana više nikad nisam ni čuo ni vidio. Saznao sam da je umro u Brelima 31. maja 2014. godine i da je tu sahranjen.