Ima ona jedna pasica u kojoj huljica Mali, glavni junak, dokono prebire po granicama kadra, te ga njegova kćerkica Pepica pita što radi u životu. Mali, svjestan stripovske egzistencije, vidimo mu na licu, uzbuđeno joj odgovara “Ja sam junak stripa!”. Svaki put, ali baš svaki put, kad vidim tu pasicu – raznježim se. Nema tu nekakve čvrste točke za koju se čovjek može uhvatiti i reći: e, OVO tu mi je smiješno. U pitanju su nijanse i suptilnost Devlićevog humora i sve bi to skupa otišlo u kvazifilozofiju da te, kako to biva, ne sačeka život iza ćoška, i sam dobiješ kćerkicu i shvatiš jednostavnu premisu onoga što mi je zapravo dirljivo, jako dirljivo: svaki otac svojoj kćerkici želi biti – junak! U toj riječi “junak” jest sažeta sva srž lijepog uboda u srce… Prvo, Mali nije junak, ta simpatična huljica je sve samo ne junak, drugo, svaki roditelj je barem u jednom životu malo lagao ne bi li u očima djece ispao veći junak. I to je dirljivo. Dirljivo koliko se u tome čovjek može prepoznati.
Ili ona pasica u kojoj ga ta ista kćerkica Pepica pita: “Tata, kako sam ja došla na svijet?”. Mali je na mukama, znoji se u dva od pet kadrova (kao što se apsolutno svi roditelji znoje na takva pitanja, jer je UVIJEK nezgodno vrijeme), i onda joj, pomalo iznervirano, odgovori: “Nacrtala te roda!”. Spretna laž? Život, zapravo.
“Huljice” su nastale jer ih je Radovan htio animirati. Nakon što ih nije uspio realizirati u mediju animiranog filma, Devlić ih je predstavio u Poletu 1976. godine. I frajer je odmah ubo “u sridu”. Koliko sam istraživao, huljice su se s vremenom mijenjale, polaganom metamorfozom Radovanovog crtačkog stila, ali jezgru i sve ono zbog čega ćemo ih zavoljeti odmah su nosile sa sobom. I svi su odmah znali da se radi o hitu – samo bi idiot od urednika ne skužio koliko su “Huljice” pitke i duboke, jednostavne i komplicirane, zaokružene alkemijom čovjeka koji ih se odlučio crtati idućih dvadesetak godina…
Hrvatska je, do 1992., imala svoju povijest karikature i nije puno trebalo čekati da se kakav svjetski trend “udomaći”. Od Kellyjevog “Poga” koji je u svijet kratkih stripova (pasica) uveo luzera za junaka već 50-ih godina prošlog stoljeća, Schultzovih “Peanutsa” i Charlieja Browna kojemu, kao ni nikomu njegove dobi, ništa ne polazi za rukom do “Tupka” Nedjeljka Dragića i Voljevičinog legendarnog “Grge” u Večernjaku sedamdesetih godina – teren je bio pripremljen za najboljeg. I onda je Radovan nacrtao “Huljice”. I “Huljice” su naš najbolji satirični geg-strip. “Huljice” su najbolja pasica koju smo napravili i koju smo imali prilike čitati.
Znam, smiona je to tvrdnja i vele stariji da treba izbjegavati takav karakter izjava… Ali, ja ne znam za bolju pasicu od “Huljica”.
“Huljice” su veličanstven svijet, genijalan kut Devlićevog svijeta koji osvaja jednostavnošću. Samo pravi kreator može povući sedam ili osam poteza perom i uvesti vas u savršeni mali teatar u kojem će poput Hamleta odigrati kraljev život. Da, mi smo kraljevi za “Huljice”, mi smo bogovi njihovog svijeta i naše sitne, lijepe mane su njihova hrana. I nitko nam nikada nije tepao i laskao kao “Huljice”.
Kad je Radovan primio nagradu za najbolji strip u kategoriji groteske, tad je huljica uzela rječnik i išla vidjeti što to uopće znači. “Groteskan – koji ima obilježje groteske” stoji u prvom kadru, u drugom kadru se nastavlja “čudan, nastran, nagrđen, komičan, pretjeran” i huljica je naravno uznemirena, ali se malo smiruje u idućem kadru gdje piše nastavak citata iz rječnika “smiješan, neprirodan, isceren”, da bi se u četvrtom kadru gledala u ogledalu uz kraj citata: “koji prelazi iz krvavo ozbiljnog u čudno i smiješno. Klaić”. I u zadnjem kadru, uz neopisiv izraz lica, huljica se gleda u ogledalo i veli “vraže jedan…”
“Huljice” su njegovale humor koji sada možemo vidjeti u češkim komedijama, neka vrst srednjoeuropskog humorističnog diskursa, sa snažnim samoreferiranjem, neagresivnim upadicama i naizgled pasivnim iskazom. Devlić je inspiraciju kupio iz života, točnije, onog njegovog najobičnijeg dijela, kad šetate, vidite nešto, zatim dokono razmišljate, pa vam padne nešto zgodno na um… Takve su huljice, drag prijatelj, uvijek zgodna dosjetka.
Fascinantan je i rječnik “Huljica” – boljeg zagrebačkog slenga u literaturi nisam još sreo. Devlićev purgerski jezik je sto posto vjerodostojan, nema tu nikakvog siljenja uzrečice “kaj”, što je jako popularno kod domaćih “urbanih” pripovjedača koji pate od sindroma “kuiš ono buraz kae”. Recimo, u dvorednim huljicama iz ’99. godine zatičemo penzića kako upada u kontejner i vidimo huljicu u svom najboljem, poluiznerviranom stanju. “Jeli penzić? Kao, neishranjeni smo, ne?” “Kao, ova vlast prisilila vas je na kopanje po smeću, ne?” “Šmrc”. I onda vam se usne razvlače u osmijeh: “A od kud vam snaga za skakanje u kontejnere?” Pogled u čitatelja: “Kao, to kopa po smeću zbog malo salatice! Moš mislit! Salatica od marihuane! Yes!” Završavajući sa “Barabe napušene! Fuj!”. Jednostavno genijalno.
Kad sam bio klinac, “Huljice” sam pratio u Studiju. Tamo se Devlić naigrao sa kadrovima – okviri kadra pretvarali su se u tramvajske prozore, postajali su zidovi o koje se pridržavala pijana huljica… I jasno mogu evocirati nevjerojatan broj tema kojih se Radovan dohvatio – to je jedini način opstanka, taj slalom između urednika, zahtjeva, uređivačke politike i ostalih zastavica na strmini… Jer, huljice mogu što požel(it)e. Razmišljati o politici, socijali, obitelji, ljudima općenito, huljice mogu istraživati vlastite novine (kad su pomjerili pasicu huljica na dno stranice, huljica je izjavila da “niže od ovog ne može pasti!”), huljice su čak pisale i pismo glavnom uredniku.
Pismo glavnom uredniku je neprocjenjiv materijal:
“Poštovani Glavni, sa žaljenjem Vas izvještavam da se ne ćutim sposobnim za dužnost koju ste mi odredili. Naime, teško je biti bilježnik opće ljudskih gluposti i trpiti optužbe zbog – banalnosti!”
Tu čovjek nema što dodati.
Osim nekoliko tužnih činjenica.
Nema više ni Radovana ni “Huljica”. A nema ni – huljica.
Kad bi netko i mogao crtati takvu pasicu, kad bi postojao netko tko bi se prihvatio tog posla i imao taj duhovitopreživljavajući nerv da nacrta “Huljice” u facu svima i da preživi, nažalost, taj ne bi mogao takvo nešto nacrtati.
Razlog je jednostavan: mi više nismo huljice. Postali smo prave hulje, huljetine… O nama se više ne može praviti suputnička i supatnička pasica, mi ne zaslužujemo strip. Mi ne zaslužujemo začin olakšanja životu poput Devlićevih “Huljica”. Dok, osamdesete godine su apsolutno zavrijedile takav spomenik kao što su “Huljice” i ostat će tu da nas podsjećaju na neopterećenije vrijeme kad smo se mogli pogledati u ogledalo i sami sebi se smijati. Sad nemamo snage ni za jedno ni drugo.
Tako dobra, pametna, komercijalna, kvalitetna i poštena stvar kao što su “Huljice” nikad više neće postojati.
Mi više nismo huljice, nažalost
Ima ona jedna pasica u kojoj huljica Mali, glavni junak, dokono prebire po granicama kadra, te ga njegova kćerkica Pepica pita što radi u životu. Mali, svjestan stripovske egzistencije, vidimo mu na licu, uzbuđeno joj odgovara “Ja sam junak stripa!”. Svaki put, ali baš svaki put, kad vidim tu pasicu – raznježim se. Nema tu nekakve čvrste točke za koju se čovjek može uhvatiti i reći: e, OVO tu mi je smiješno. U pitanju su nijanse i suptilnost Devlićevog humora i sve bi to skupa otišlo u kvazifilozofiju da te, kako to biva, ne sačeka život iza ćoška, i sam dobiješ kćerkicu i shvatiš jednostavnu premisu onoga što mi je zapravo dirljivo, jako dirljivo: svaki otac svojoj kćerkici želi biti – junak! U toj riječi “junak” jest sažeta sva srž lijepog uboda u srce… Prvo, Mali nije junak, ta simpatična huljica je sve samo ne junak, drugo, svaki roditelj je barem u jednom životu malo lagao ne bi li u očima djece ispao veći junak. I to je dirljivo. Dirljivo koliko se u tome čovjek može prepoznati.
Ili ona pasica u kojoj ga ta ista kćerkica Pepica pita: “Tata, kako sam ja došla na svijet?”. Mali je na mukama, znoji se u dva od pet kadrova (kao što se apsolutno svi roditelji znoje na takva pitanja, jer je UVIJEK nezgodno vrijeme), i onda joj, pomalo iznervirano, odgovori: “Nacrtala te roda!”. Spretna laž? Život, zapravo.
“Huljice” su nastale jer ih je Radovan htio animirati. Nakon što ih nije uspio realizirati u mediju animiranog filma, Devlić ih je predstavio u Poletu 1976. godine. I frajer je odmah ubo “u sridu”. Koliko sam istraživao, huljice su se s vremenom mijenjale, polaganom metamorfozom Radovanovog crtačkog stila, ali jezgru i sve ono zbog čega ćemo ih zavoljeti odmah su nosile sa sobom. I svi su odmah znali da se radi o hitu – samo bi idiot od urednika ne skužio koliko su “Huljice” pitke i duboke, jednostavne i komplicirane, zaokružene alkemijom čovjeka koji ih se odlučio crtati idućih dvadesetak godina…
Hrvatska je, do 1992., imala svoju povijest karikature i nije puno trebalo čekati da se kakav svjetski trend “udomaći”. Od Kellyjevog “Poga” koji je u svijet kratkih stripova (pasica) uveo luzera za junaka već 50-ih godina prošlog stoljeća, Schultzovih “Peanutsa” i Charlieja Browna kojemu, kao ni nikomu njegove dobi, ništa ne polazi za rukom do “Tupka” Nedjeljka Dragića i Voljevičinog legendarnog “Grge” u Večernjaku sedamdesetih godina – teren je bio pripremljen za najboljeg. I onda je Radovan nacrtao “Huljice”. I “Huljice” su naš najbolji satirični geg-strip. “Huljice” su najbolja pasica koju smo napravili i koju smo imali prilike čitati.
Znam, smiona je to tvrdnja i vele stariji da treba izbjegavati takav karakter izjava… Ali, ja ne znam za bolju pasicu od “Huljica”.
“Huljice” su veličanstven svijet, genijalan kut Devlićevog svijeta koji osvaja jednostavnošću. Samo pravi kreator može povući sedam ili osam poteza perom i uvesti vas u savršeni mali teatar u kojem će poput Hamleta odigrati kraljev život. Da, mi smo kraljevi za “Huljice”, mi smo bogovi njihovog svijeta i naše sitne, lijepe mane su njihova hrana. I nitko nam nikada nije tepao i laskao kao “Huljice”.
Kad je Radovan primio nagradu za najbolji strip u kategoriji groteske, tad je huljica uzela rječnik i išla vidjeti što to uopće znači. “Groteskan – koji ima obilježje groteske” stoji u prvom kadru, u drugom kadru se nastavlja “čudan, nastran, nagrđen, komičan, pretjeran” i huljica je naravno uznemirena, ali se malo smiruje u idućem kadru gdje piše nastavak citata iz rječnika “smiješan, neprirodan, isceren”, da bi se u četvrtom kadru gledala u ogledalu uz kraj citata: “koji prelazi iz krvavo ozbiljnog u čudno i smiješno. Klaić”. I u zadnjem kadru, uz neopisiv izraz lica, huljica se gleda u ogledalo i veli “vraže jedan…”
“Huljice” su njegovale humor koji sada možemo vidjeti u češkim komedijama, neka vrst srednjoeuropskog humorističnog diskursa, sa snažnim samoreferiranjem, neagresivnim upadicama i naizgled pasivnim iskazom. Devlić je inspiraciju kupio iz života, točnije, onog njegovog najobičnijeg dijela, kad šetate, vidite nešto, zatim dokono razmišljate, pa vam padne nešto zgodno na um… Takve su huljice, drag prijatelj, uvijek zgodna dosjetka.
Fascinantan je i rječnik “Huljica” – boljeg zagrebačkog slenga u literaturi nisam još sreo. Devlićev purgerski jezik je sto posto vjerodostojan, nema tu nikakvog siljenja uzrečice “kaj”, što je jako popularno kod domaćih “urbanih” pripovjedača koji pate od sindroma “kuiš ono buraz kae”. Recimo, u dvorednim huljicama iz ’99. godine zatičemo penzića kako upada u kontejner i vidimo huljicu u svom najboljem, poluiznerviranom stanju. “Jeli penzić? Kao, neishranjeni smo, ne?” “Kao, ova vlast prisilila vas je na kopanje po smeću, ne?” “Šmrc”. I onda vam se usne razvlače u osmijeh: “A od kud vam snaga za skakanje u kontejnere?” Pogled u čitatelja: “Kao, to kopa po smeću zbog malo salatice! Moš mislit! Salatica od marihuane! Yes!” Završavajući sa “Barabe napušene! Fuj!”. Jednostavno genijalno.
Kad sam bio klinac, “Huljice” sam pratio u Studiju. Tamo se Devlić naigrao sa kadrovima – okviri kadra pretvarali su se u tramvajske prozore, postajali su zidovi o koje se pridržavala pijana huljica… I jasno mogu evocirati nevjerojatan broj tema kojih se Radovan dohvatio – to je jedini način opstanka, taj slalom između urednika, zahtjeva, uređivačke politike i ostalih zastavica na strmini… Jer, huljice mogu što požel(it)e. Razmišljati o politici, socijali, obitelji, ljudima općenito, huljice mogu istraživati vlastite novine (kad su pomjerili pasicu huljica na dno stranice, huljica je izjavila da “niže od ovog ne može pasti!”), huljice su čak pisale i pismo glavnom uredniku.
Pismo glavnom uredniku je neprocjenjiv materijal:
“Poštovani Glavni, sa žaljenjem Vas izvještavam da se ne ćutim sposobnim za dužnost koju ste mi odredili. Naime, teško je biti bilježnik opće ljudskih gluposti i trpiti optužbe zbog – banalnosti!”
Tu čovjek nema što dodati.
Osim nekoliko tužnih činjenica.
Nema više ni Radovana ni “Huljica”. A nema ni – huljica.
Kad bi netko i mogao crtati takvu pasicu, kad bi postojao netko tko bi se prihvatio tog posla i imao taj duhovitopreživljavajući nerv da nacrta “Huljice” u facu svima i da preživi, nažalost, taj ne bi mogao takvo nešto nacrtati.
Razlog je jednostavan: mi više nismo huljice. Postali smo prave hulje, huljetine… O nama se više ne može praviti suputnička i supatnička pasica, mi ne zaslužujemo strip. Mi ne zaslužujemo začin olakšanja životu poput Devlićevih “Huljica”. Dok, osamdesete godine su apsolutno zavrijedile takav spomenik kao što su “Huljice” i ostat će tu da nas podsjećaju na neopterećenije vrijeme kad smo se mogli pogledati u ogledalo i sami sebi se smijati. Sad nemamo snage ni za jedno ni drugo.
Tako dobra, pametna, komercijalna, kvalitetna i poštena stvar kao što su “Huljice” nikad više neće postojati.
I zato “Huljice” treba čitati.
Jer su najbolje.