Kad sam došao na posao, od mene je traženo da nađem arhivske snimke Thomasa Edisona. Našao sam. Printao sam stranicu s opisom sadržaja filma na kojem se pojavljuje američki naučnik. A onda je kopir-aparat podivljao. Puštao je zaglušujući zvuk sirene za uzbunu. Istu onu, ratnu, kojom se oglašava neposredna opasnost od granata, ili zračnih udara. Aparat za kopiranje zavija u tišini. U sljedećih pola sata dobio sam novi kopirni aparat, a ovaj je sklonjen, da ne plaši mirni američki svijet.
_____
Na putu od metro stanice do naše zgrade, prelazio sam trg koji se odjednom ispunio ljudima sa psima. Dvadeset, možda i više osoba, i svako od njih je bio sa psom. Tu, u nekoj od ovih zgrada, skupljaju se slijepci. Nisam siguran da li imaju neki posao od kojeg zarađuju, ili se naprosto tu sastaju i dan provode skupa, kao djeca u vrtiću. Sada se vraćaju kući, i na putu do metro stanice sasvim su zakrčili trg.
Slika je intenzivna, psi koji ih vode i koji im služe kao oči, odjednom su se zaboravili, raduju se svom psećem društvu, laju i njuškaju se. Slijepci s glavama malo ukošenim, kao kod plivača koji se trude da ne pokvase kosu, uznemireni su, zato što su psi odustali da ih vode.
Na trgu stoje, čekaju da pse prođe napad radosti, i da ih povedu kući.
_____
U dnu naše radne sobe, tamo gdje su stolovi Reutersovih fotografa, na zidu su izložene nove fotografije. Između ostalih je i ta jedna na koju svaki put obratim pažnju kad idem do kuhinje, skuhati čaj. Arlingtonsko groblje. Na travi leži djevojka, snimana odozdo od stopala, tako da joj se vide obnažena stegna. Lice joj se ne vidi, jer je izvila glavu tako da iza sebe gleda u nadgrobni kamen koji dodiruje vrhovima prstiju svoje desne ruke; dodiruje u kamenu urezane riječi beloved husband. Ona je, dakle, supruga poginulog vojnika, a njena gesta, ovako kako je snimljena, vrlo je erotizirana, i zapravo je opscena, a opet ima neku divlju ljepotu ta slika mlade žene koja čezne za svojim (mrtvim) muškarcem.
I mislim večeras o toj tišini u kojoj žive ostavljene žene.
Moj najdraži američki slikar je Edward Hopper, prije svega zbog slika s motivom žene koja čeka. Čeka na vratima kuće, na rubu kreveta, ili za šankom noćnog bara.
I sjetio sam se arhitekture kapetanskih kuća na Key Westu. Na vrhu krova je mali, ograđeni postament. Kao veranda, ili balkon, izmješten po nekoj chagallovskoj logici, na vrh krova. A služi kao osmatračnica. Mnogo je takvih kuća na ostrvu, i svaka je supruga tamo bila Penelopa dok je s verande na vrhu krova zurila u more, u nadi da će ugledati brod sa svojim muškarcem.
To su tužne i lijepe slike, ali potpuno uslovljene muškom voljom, bez obzira što su muškarci na njima odsutni.
_____
Svratio sam do knjižare, kupio knjigu Refusing Heaven od Jacka Gilberta. U vozu sam pokušao da čitam, ali nije išlo. Moj vid je oslabio toliko da bez naočala mogu pročitati samo krupnijim slovima ispisane naslove, a tekst svake pjesme su nizovi mutnih crta pred mojim očima. Zaboravio sam naočale za čitanje. Jedan naslov je Deveti decembar 1960. Ne znam o čemu je pjesma. Devetog decembra 1960. godine imao sam sedamdeset pet dana. Mislim o tome, i mislim o svojim prvim sjećanjima.
Kako je izgledao moj 9. decembar 1960.?
A onda me zabljesnulo sunce kad je voz ispod zemlje izbio na površinu, voda na rijeci je srebrena, a na aerodromsku pistu slijeće avion. Prekopao sam džepove da nađem sunčane naočale i da se zaštitim od tolike svjetlosti, ali ih nisam našao. Izgubio sam ih negdje usput.
_____
Prošao sam pažljivo kroz svih tridesetak stihova pjesme Deveti decembar 1960, i pokazalo se da je u pitanju jedno talijansko sjećanje Jacka Gilberta. Možda bih pjesmu trebao prevesti, ali nemam strpljenja za to. Gilbert piše o jednom danu skitanja po sjevernoj Italiji. Od Bolonje do Merana (u kojem nenajavljen ide posjetiti Ezru Pounda, ali pjesnik tog jutra nije bio kod kuće). Ničega u pjesmi nema osim osjećanja slobode koja se osvaja pokretom kroz prostor, ništa osim čistog radovanja Italiji.
Onda sam mislio o tome: cijelo djetinjstvo sam gledao u – “Italiju”. Živio sam na sjevernoj obali vještačkog jezera, koje sam u dječijoj imaginaciji poistovjećivao s morem. S naše obale gledano, na drugoj strani su se jedva nazirale rijetke kuće između kojih je dominirala bijela džamija s tankom, visokom munarom. Tih par kuća, s vijencima Konjuha u magli iza njih, zvali smo Italija. Tako je bilo. U mome doživljaju svijet se umanjivao. Mogao sam se okrenuti 360° oko sebe i vidjeti cijelu “Evropu”.
_____
Otišao sam do Starbucksa na Pentagon City Mallu i sreo se s Brankom. Iz torbe je izvukao laptop da mi pokaže neke svoje proze koje piše. Jedna je o čovjeku kojeg pamtim iz osamdesetih: izvrstan crtač, sretao sam ga u kafiću Lisac 1984. godine, jer sam u to vrijeme radio sekretarske poslove u Udruženju naučnih i stručnih prevodilaca, a prostorije smo imali u zgradi s druge strane ulice, sprat ispod Kamernog teatra. Crtač se poslije ubio, a sjećam se da me je njegovo samoubistvo potreslo. Uspinjačom se odvezao na Trebević, otišao do prve litice, sazuo je cipele, u njima uredno odložio čarape, i bacio se u ambis.
U našim razgovorima osamdesete godine lako postanu žive. Branko se sjeća stana iznad kafane Park, u samome centru Sarajeva, i njegovog stanara koji u napadu ljubomore visi s prozora: u ruci drži stotine fotografija na kojim je snimio aktove svoje djevojke. Potom baca slike koje padaju po ulici zakrčenoj prolaznicima, i po baštenskim stolovima kafane pune dokonih gostiju.
U povratku smo svratili do knjižare (Borders), i prolazeći između polica vidim knjigu Theatre Davida Mameta. Lijepa knjiga. Listam je. Čitam:
“Ko su istinski učitelji pisanja? Postoje dva.
Ovo piše u Kur’anu: Prorok ostavlja dva učitelja, jednog koji govori i drugog koji je nijem. Onaj koji govori je Knjiga, a onaj nijemi je smrt.”
_____
U vozu (već nekoliko puta sam je vidio) ova Afrikanka dlanovima na lice pritišće svileno platno svoga sivog kišobrana. Kao da kožu štiti od studeni, ili svjetlosti. Ali ta slika, s kišobranom na licu, toliko je neobična da uznemirava. Putnici zaobilaze sva sjedišta oko ovog na kojem ona, skrivena iza kišobrana, sjedi.
_____
Otišli smo do (vijetnamskog) frizerskog salona. Kosa je opet prerasla i traži da se potkreše. Već se tamo nakupilo kosmatih ljudi, koji čekaju na svoj red za šišanje. Strpljivo smo sačekali na svoj red. Frizerka se zove Lily. Nekoliko poteza makazama i već je gotova. Lily, razumije se, nije nikakvo vijetnamsko, već je usvojeno zapadno ime, koje služi jednostavnijoj komunikaciji s mušterijama. Prinijela je ogledalo iza mog potiljka tako da u velikom zidnom špiglu ispred sebe vidim uredno podrezanu kosu.
Platili smo, oprostili se i izišli na ulicu. A za nama je izišla i Lily. Stala je na pločniku, zažmirila, raširila je ruke, i pustila da hladni sjeverni vjetar raspuše sitne dlačice koje su se skupile u njenoj odjeći. Izgledalo je kao da se kupa na vjetru.
_____
Jutros nema struje u cijelom gradu. U mraku se umivam i perem zube, u mraku se oblačim. Nisam se obrijao. U zgradi radi agregat koji osvjetljava hodnike, i pokreće liftove. Dugo sam čekao lift. A kad se napokon zaustavio, u liftu zatičem nekog sredovječnog muškarca koji me pita:
“Da li kod Vas ima struje?”
“Nema”, kažem.
“I kod mene nema struje”, potvrđuje on.
Izađem iz lifta. Okrenem se, ali taj čovjek ne izlazi, pritisnuo je dugme i sada se u liftu uspinje na više spratove. On se, po svemu sudeći, cijelo jutro vozi kroz zgradu i razgovara s “putnicima”.
Izađem napolje. Kiša.
_____
U metrou čitam Mametovu knjigu Theater, čitam esej Hunting instincts, koji se otvara citatom: “Muškarac nikada nije tako sretan kao kad ide u lov” (José Ortega y Gasset).
Priče lova su one koje intrigiraju naše primarne instinkte, tvrdi Mamet.
Sklopim knjigu, pogledam oko sebe, i vidim tri djevojke. Sve tri su u crnim, kišnim, gumenim čizmama koje u vrhu imaju smeđi natpis HUNTER.
_____
U ulici King stojim ispred ovog starog drveta i sa zanimanjem ga gledam. Deblo drveta ima prečnik 0,5 m, možda i više. Neko je za to deblo, dugim povodcem, svezao svoga psa. Taj pas, i to drvo su u potpunome neskladu. Gledam u njih kao u optičku nepravilnost. Deblo je džinovsko, a pas je pudla. Nesrazmjer između drveta i psa proizvodi ovaj osjećaj nesigurnosti. Moj utisak je da bi se psu moglo nešto dogoditi, i da je njegovo minijaturno tijelo ranjivo. Stojim i gledam psa, i čuvam ga od neopreznih prolaznika, i od drveta. Sve ga, čini mi se, može povrijediti. I čekam da se odnekud pojavi vlasnik, da psa napokon skloni s ulice.
_____
U Starbucksu, Branko je otvorio crni apple laptop da pokaže svoje priče. Ova čitanja se pretvaraju u prijatan ritual.
Većina ljudi s kojim se sretnem, i družim, počnu da pišu. Ne znam šta konkretno u vezi sa mnom podstiče druge na pisanje. Ali to je već interni fenomen moga svijeta. U jednom trenutku se poznanik pojavi s papirima na kojim je ispisao svoj prvi književni rad, i traži od mene sud o napisanom. Nekada me to zabavlja, ali uglavnom me zamara, pa tražim načine da se izmaknem, i da ne učestvujem u tome. To nije ispravan pristup, tim prije što moja uloga tu ne može biti čista: nešto u mome načinu bude nagovor da se neki četrdesetogodišnjak odluči da prvi put napiše priču, ili pjesmu, ili esej.
Branko je nešto drugo. Cijeli život piše, ali bez ambicije objavljivanja. I odlučio je da mi pokaže priče. A mene to što piše zanima, zato što on i u običnom razgovoru s lakoćom izbacuje zanimljive književne slike. Evo jedne od danas:
1993. godine bio je, kaže, na Kipru. Sjedio je u bašti restorana s nekim poznanikom. U jednom trenutku, taj njegov sagovornik je bacio cipelu preko baštenskog zida, ali onda nije otišao po nju. Zid je, naime, granica.
I kaže: “On je ostao sjediti u jednoj, dok je njegova cipela već bila u drugoj državi.”
_____
Jednom, ne tako davno, došao sam na posao, tek sam odložio ranac na sto, kad iz studija čujem izvještaj o atomskome napadu. Neki teroristi su bacili nuklearnu bombu na Flagstaf, u Arizoni. Moja prva misao je bila – zašto Flagstaf? I onda sam, zanimajući se za vijest, ustao i hipnotisan ušao u studio. A tamo na monitorima išao je program uživo, reporter iz Arizone je izvještavao dramatičnim glasom, u studiju su sjedili stručnjaci za internacionalni terorizam, sva ta lica su mi poznata sa CNN-a, MSNBC-a, Foxa. I oni tumače događaj sa svoje, stručne strane. I onda shvatim: to je sve inscenirano, to je sve vježba nekog tima iz Ministarstva domovinske sigurnosti. I u jednom trenutku, neki producent je primijetio stranca u studiju (mene), i prilazi mi:
“Ko ste vi? Šta radite ovdje?”
“Ja sam odavde.” (Rukom pokažem na Arhiv). “Zanimam se za vijesti iz Arizone”, kažem.
A onda je od mene traženo da se udaljim, pa su za mnom zatvorili vrata, a čini mi se i da su ih zaključali. Ostao je utisak slike s monitora: dramatični glas reportera, grafike koje prate živu sliku, potpisi ispod sagovornika, itd, sve to je, mislio sam, realna televizija. Sati snimljenog programa s tih traka jednom bi se mogli prikazivati kao realni događaj, uživo, u nekoj budućoj sadašnjosti. A to je prilično tjeskobna misao.
_____
U metrou, do mene sjedi neka mlada žena. Vrlo je visoka i vitka. Ali prije nego što je sjela, raskopčala je i skinula svoj kaput, ostala u kratkoj suknji i sasvim otkrila gole noge. Sjela je na rub mog dugog zimskog kaputa koji je pokrio polovinu susjednog sjedišta. Nije mi se dalo da povlačim rub kaputa ispod nje. Čitala je knjigu sljedeće četiri stanice. Napolju je hladno da se izlazi tako golih nogu, ali to je njen izbor.
Ustala je na stanici Foggy Bottom i s kaputom obješenim preko ruke prišla vratima. Stajala je leđima okrenuta meni, tako da sam jedan trenutak slobodno osmatrao njene noge. A tamo, na golom stegnu, vidio sam savršenu gravuru ruba moga kaputa, s preciznom linijom štepanog konca. Gledao sam u rub svog kaputa, potom u njegov odraz na njenom golom stegnu, i zbog toga sam osjećao neko nerazumno zadovoljstvo.
Ispratio sam pogledom nepoznatu djevojku koja je izašla nakon što su se vrata otvorila, potom stala na pokretne stepenice da je uznesu na dnevnu svjetlost.
Kao da sam se upravo razdvojio od ljubavnice.
_____
Ušao sam u knjižaru Pórtico. Na aveniji New York, svakodnevno prolazim pored nje, a tek danas sam pogledao kroz izlog i vidio knjige. Vrlo ugodan prostor. Ali, ubrzo otkrivam, knjige su na španskom jeziku. Iza pulta sjedi djevojka i očito se dosađuje. Da, knjige su na španskom, osim tih plaketa poredanih na stolu, odmah do ulaza. Premetao sam ih u rukama sa zanimanjem, i listajući tanke sveske otkrio sam da je knjižara zapravo vlasništvo banke. Inter-American Development Bank ima Kulturni centar koji organizira predavanja iz različitih oblasti, ekonomije, politike i kulture, a onda predavanja objavljuje u ovim plaketama. Na naslovnicama su fotografije predavača, tako da sam vrlo brzo, između nepoznatih, prepoznao poznato lice Eliota Weinbergera.
Upoznao sam ga u proljeće 1996. godine, u New Yorku. Poslije smo se u različitim povodima sretali. Pokazivao je naklonost prema meni, prema onome što pišem. Kasnije sam shvatio da je u tome imao udjela udaljeni bosanski sentiment. Njegov djed je Jevrejin iz Doboja, vlasnik fotografske radnje na samome početku dvadesetog stoljeća. Preselio se u Beč, odatle u New York. Eliot nikada nije bio u Bosni, ali ima porodično sjećanje na tu zemlju: priče, i fotografije. Na portretima iz tog vremena, kaže, njegov djed je na glavi nosio obavezni fes.
Obradovao sam se plaketi u kojoj je objavljeno njegovo predavanje o prevodiocima i prevođenju.
Naslov teksta je Anonimni izvori. Datum je novembar 2000. godine.
Prošao sam pogledom kroz stranice i zaustavio se na kraju teksta. Weinberger govori o velikoj prevodilačkoj tragediji našeg doba, a to je slučaj Salman Rushdi. O tome kako je fetva i globalno nasilje koje je iz nje proizašlo, uključujući i smrti, posljedica pogrešnog prevoda. Rushdijeva knjiga je naslovljena po čudnoj legendi iz islamske tradicije u vezi sa strukturom Kur’ana. Prema priči, Muhamed je, suočavajući se sa značajnim otporom u pokušaju da elimira sve lokalne bogove Meke u korist Jednog Boga, recitirao neke stihove koji su prihvatali postojanje tri popularne Boginje kao Kćerke Allaha. Kasnije je tvrdio da su mu stihovi bili diktirani od strane Satane, glasom anđela Gabriela, tako da su stihovi odbačeni. Britanski orijentalisti 19-og stoljeća ove su stihove zvali “šejtanski stihovi” (Satanic verses), ali u arapskom (i srodnim jezicima) stihovi su bili poznati kao gharaniq, “ptice”. Kada je Rushdijev naslov preveden na arapski, nastupio je problem. Fraza “šejtanski stihovi” potpuno je nepoznata u muslimanskom svijetu – što Rushdi očigledno nije znao – tako da je naslov u arapskom sadržavao ultimativnu blasfemiju: da je Satana sastavio cijeli Kur’an. Stvarni sadržaj knjige bio je irelevantan.
Sklopim plaketu, izađem na ulicu, ovog ću časa zapaliti cigaretu.
_____
Na Pentagon City Mallu, zastao sam ispred pokretnih stepenica i kroz stakleni izlog sa zanimanjem gledao radnju s madracima i krevetima. A tamo, osobe koje su došle da kupe krevete, liježu na madrace, da isprobaju njihov kvalitet. Legnu, zažmire, kao da će upravo zaspati. Ili su već zaspali. Kao scena iz nijemog filma.
U metrou, ubrzo nakon toga, u jednom sjedištu djevojka se umotala svilenim zimskim jorganom koji je, po svemu sudeći, upravo kupila, pa raspakovala i pokrila se, jer je umjesto grijanja u vagonu uključeno hlađenje.
_____
Sanja kaže da joj je umro otac. Već više od trideset godina ona nema kontakt s njim.
“Ako ti ovih dana bude trebao neki izgovor, možeš se pozvati na mene.”
“Kako to misliš?”
“Ako negdje ne želiš otići, ili nešto ne želiš uraditi – kažeš samo da je meni umro otac i tako se oslobodiš obaveze. Da ima barem neke koristi od njega mrtvog, kad već živ ničemu nije služio.”
_____
Večeras je pričala s polubratom.
Sanja je sjedila ispred video kamere na svome kompjuteru, on je sjedio ispred video kamere na svome kompjuteru u Sarajevu.
Sestra i brat.
Vide se prvi put.
_____
Otišli do Starbucksa na 14-oj ulici. K. je kupio novi fotografski aparat, i dok prelazimo ulicu, pokazuje mi ga: Laica. Minijaturna, digitalna kamera. Usput je krišom napravio snimak prolaznika, tek da mi pokaže kvalitet kolora. U Starbucksu smo sjedili i pili svoje kafe, a on je aparat na stolu, ispred sebe, povremeno dodirivao, kao dijete zadovoljno svojom novom igračkom.
Za to vrijeme smo razgovarali o djeci, o odnosu otac-sin, otac-kćerka.
Njegovi blizanci, nakon što su jesenas upisali različite fakultete, razdvojili su se. Mene je zanimalo ponašanje blizanaca nakon razdvajanja, i on je opisivao. Kćerka studira arabistiku na Cornelu, posvećena je i fokusirana, sada je u Amanu, a sin je već napustio fakultet, potpuno nezainteresiran za učenje.Oni su blizanci, kaže, ali – ako izuzmemo očiglednu fizičku sličnost, u svemu drugome se razlikuje.
U povratku, kad smo već bili u liftu, okrenuo je foto-aparat prema meni i pokazao nekoliko mojih portreta koje je krišom snimio u kafani, dok smo razgovarali. Nisam znao da sam sniman.
_____
Na sve televizore u našem uredu stiže video uličnih nemira u Libiji.
Upoznao sam Sebastiana. On je kamerman iz Južne Amerike. Snimao je izlazak čileanskih rudara iz zemlje. Snimao je zemljotrese u Haitiju i Čileu. Snimio je sve važno što se u prošloj godini desilo na tom kontinentu. Doputovao je ovdje da dobije zasluženu nagradu za svoj rad. Sjedi za stolom iza mene, nasmijan je i razgovorljiv. I sada, kad je već ovdje, želio bi da nešto radi. Naš urednik je našao neki događaj u Marylandu na koji će ga poslati. Ali kako će Sebastian voziti do tamo? Njemu su ove ceste nepoznate. I vidim da je sada uznemiren zbog toga. Onda je neko spomenuo GPS: satelitsko usmjeravanje će Sebastianu pomoći da stigne na pravu adresu. Ali to njega, vidim, ne umiruje. Na kraju, urednik je odustao, i Sebastianu se zbog toga na lice vratio osmjeh.
Pitam ga šta planira sada raditi? Šta ga privlači?
“Volio bih otići u Libiju”, kaže.
_____
Sanja je tužna danas, a pretpostavljam da je smrt oca razlog za to.
Nikada ga nisam sreo, iako smo živjeli u istome gradu dugih 17 godina. Nikada nije potražio svoju kćerku, niti je na bilo koji način pokazao zanimanje za nju. Mene je sve to, razumije se, zanimalo, ali nisam pitao, i puštao sam nju da o tome govori, ili ne govori. A ona ga je rijetko spominjala.
Dakle, ništa o njemu ne znam, osim njenih usputnih i škrtih opisa. Jedan je iz ranog djetinjstva, skoro kao prvo sjećanje. Negdje uz morsku obalu, imali su auto-prikolicu. U noći je došao s nepoznatom ženom, probudio i izveo djevojčicu napolje, i ona je noć provela na kiši.
Ništa me za njega ne vezuje, osim što je posredno obilježio moj život, uticao na njega, i mijenjao moju ličnost u vremenu. Odnosom prema kćerki, on je formirao njeno neprijateljstvo prema kompletnom muškom rodu. Trideset godina živimo skupa, i sve te godine ona je nepovjerljiva prema meni.
Nikada ga nisam vidio, ali tog čovjeka nosim kao vlastiti teret. Umorio sam se od njega. I navikao sam se na njega.
Druga slika je vezana za Libiju. Njeno sjećanje na Afriku u kojoj je živjela na osjetljivom rubu djetinjstva i mladosti, prilično je vedro i utješno. Ta želja traje, i ona često kaže: “Voljela bih se vratiti u Afriku.” Tamo je provela posljednje ljeto s oba roditelja. Sjećajući se Libije, uvijek bi ga spomenula: “On se odmah odomaćio tamo, brzo je progovorio arapski, i počeo se družiti s domaćim svijetom.” I tada bi govorila ravnodušno, kao da opisuje stranca.
Poslije, kad je otišao, nije joj nedostajao. Mi smo sada na rubu starosti, ali to ne znači da se u pedesetoj prestane biti dijete. Njoj je sve ove godine nedostajao ne on, ne taj konkretni čovjek, nego otac, onaj koji bi po nalogu biološkom trebao biti na njenoj strani, onda kad ona treba zaštitu i sigurnost.
Ona je tužna danas, zbog te uskraćenosti.
_____
U košulji sam, u tenama, i sve što mi danas u susret dolazi – nasmijano je.
Razgovarao sam s prijateljem iz Sarajeva.
A večeras, na pitanje: “Šta sam danas radio?”, odgovaram: “Pričao sam s Bosnom.” Kad sam opisao telefonski razgovor, Sanja me ispravila: “Nisi, znači, pričao s cijelom Bosnom, nego s jednim čovjekom.” Tako sam postao svjestan neobične jezičke ekspresije. Već godinama je tako: razgovor s konkretnim pojedincem u Bosni, meni je “razgovor s Bosnom”.
Mislim o tome. To se pojavljuje kao pravilo. Kad razgovaram s prijateljem iz Toronta, kažem da sam “pričao s Canadom”. Zovem poznanika u Buenos Aires i “pričam s Argentinom”.
Odakle dolazi potreba da u jeziku pojedince pretvaram u države?
_____
Metro stanica Bradock Road.
S platforme gledam na parking. Moj položaj je dvadesetak metara iznad parkinga, tako da prizor vidim iz ptičje perspektive. Taksist je iz papirnate vrećice razbacivao mrve, sjemenke, neku (odavde nevidljivu) hranu. Sve se to događa na samoj sredini parkinga, i sada se u jatima skupljaju ptice. Golubovi, vrapci, vrane, nekoliko galebova, itd. Pticâ je već toliko da su zakrčile prolaz, sva se vozila koja pristižu na parking zaustavljaju, i svakog trenutka se njihova kolona uvećava. Zaustavljeni niz pravi široki luk, sve do križanja sa ulicom West, tako da vozači iz onih vozila koja se u ovom trenutku priključuju koloni, počinju da trube. Oni ne vide šta se događa na parkingu, i zbog toga ne znaju zašto su se zaustavili.
Oni trube, ptice kljucaju, voz ulazi u stanicu.
_____
Sanja je danas kupila jednog nasmijanog Budu. Podigao je ruke, ogrlica mu se klati o vratu, tresu mu se man boobs, ziba se zaobljeni stomak na koji cijeli kosmos diše…
“Nisam ga mogla nekupiti. Kad sam ga vidjela, odmah smo se poljubili.”
Večeras smo bili kod Haračića. Na večeri su bili Renata i Bill. I čim smo došli, spomenuo se Buda, jedna je stvar vodila do druge, i evo me sada na podu. Asim mi pokazuje vježbe za otvaranje čakri: opružen na parketu, udišem i izdišem, a mali vedri Renatin cuko pritrčava i liže mi lice.
Poslije smo, kao i uvijek u ovakvim noćima, pričali o ratu i o ranim osamdesetim godinama.
Bill: “Onda kad je umro Tito, ja sam radio kao oficir sigurnosti u Pentagonu. Imali smo hitni sastanak. Ali mi tada nismo mogli naći nijednu mapu Jugoslavije u zgradi Pentagona. Mi do tada nismo znali da u svijetu postoji država s tim imenom.”
_____
“Pričao sam s Bosnom.” Ali moj sagovornik je u slušalicu izgovarao riječi tako da ga čuje neko s kim je, tamo, bio u društvu. Govorio je meni, ali su njegove riječi bile upućene tom drugom. On govori neprecizno, u aluzijama. Ništa slično nisam vidio ovdje. Zbog toga mislim da je ta aluzivnost autentični dio bosanske kulture. Pitam:
“Gdje si ti sada?”
“U kafani.”
“S kim si?”
“Evo me, brate, s nekim fratrima.”
_____
Liftom sam se popeo na krov zgrade i ušao u gym. Trčim. Ispred mene je stakleni zid. Iza zida je bazen zastrt plastičnim pokrivačem. A sada se tamo pojavio čovjek s velikim naočalama crnih plastičnih okvira; usred je telefonskog razgovora i gleda u mene. Unervozio sam se od njegovog gledanja. On stoji kod bazena, laktom naslonjen na ogradu, razgovara, gestikulira, gleda me.
I sad me napustilo strpljenje, priđem staklenom zidu, srdito mašem čovjeku (“Halo, Elvis Costello!”), ali njegov izraz se ne mijenja, on gleda, i nastavlja pričati, kao da me ne vidi. Onda je, baš kao da stoji ispred ogledala, provukao prste kroz kosu koju je vjetar pomjerao čas ulijevo, čas udesno. I tada shvatim – on unutrašnjost prostorije u kojoj ja trčkaram zaista ne vidi. Stakleni zid se s vanjske strane ponaša kao ogledalo u kojem on vidi svoje lice ispod velikih naočala. On priča s nevidljivim sagovornikom, kao što sam i ja obraćajući se njemu pričao samome sebi.
Zbog toga sam izgubio volju za trčanjem. Iz džepa sam pokupio svoj telefon, trebao mi je sagovornik, ali nisam znao koga da nazovem. Gledao sam bazen ispred sebe. Onda sam u arhivi svog telefona potražio ovaj video: plava je voda bazena iz kojeg mašem u smjeru telefonske kamere. Potom je u vodi, do mene, Sanja. Držim je u rukama, kao da je učim plivati. Smijemo se. Kao da smo zaista sretni. Ronimo u istom ovom (sada prekrivenom) bazenu u koji upravo gledam. Kad je ovo bilo? Prije tri godine? Prije više od tri godine.
Metro
_____
Kad sam došao na posao, od mene je traženo da nađem arhivske snimke Thomasa Edisona. Našao sam. Printao sam stranicu s opisom sadržaja filma na kojem se pojavljuje američki naučnik. A onda je kopir-aparat podivljao. Puštao je zaglušujući zvuk sirene za uzbunu. Istu onu, ratnu, kojom se oglašava neposredna opasnost od granata, ili zračnih udara. Aparat za kopiranje zavija u tišini. U sljedećih pola sata dobio sam novi kopirni aparat, a ovaj je sklonjen, da ne plaši mirni američki svijet.
_____
Na putu od metro stanice do naše zgrade, prelazio sam trg koji se odjednom ispunio ljudima sa psima. Dvadeset, možda i više osoba, i svako od njih je bio sa psom. Tu, u nekoj od ovih zgrada, skupljaju se slijepci. Nisam siguran da li imaju neki posao od kojeg zarađuju, ili se naprosto tu sastaju i dan provode skupa, kao djeca u vrtiću. Sada se vraćaju kući, i na putu do metro stanice sasvim su zakrčili trg.
Slika je intenzivna, psi koji ih vode i koji im služe kao oči, odjednom su se zaboravili, raduju se svom psećem društvu, laju i njuškaju se. Slijepci s glavama malo ukošenim, kao kod plivača koji se trude da ne pokvase kosu, uznemireni su, zato što su psi odustali da ih vode.
Na trgu stoje, čekaju da pse prođe napad radosti, i da ih povedu kući.
_____
U dnu naše radne sobe, tamo gdje su stolovi Reutersovih fotografa, na zidu su izložene nove fotografije. Između ostalih je i ta jedna na koju svaki put obratim pažnju kad idem do kuhinje, skuhati čaj. Arlingtonsko groblje. Na travi leži djevojka, snimana odozdo od stopala, tako da joj se vide obnažena stegna. Lice joj se ne vidi, jer je izvila glavu tako da iza sebe gleda u nadgrobni kamen koji dodiruje vrhovima prstiju svoje desne ruke; dodiruje u kamenu urezane riječi beloved husband. Ona je, dakle, supruga poginulog vojnika, a njena gesta, ovako kako je snimljena, vrlo je erotizirana, i zapravo je opscena, a opet ima neku divlju ljepotu ta slika mlade žene koja čezne za svojim (mrtvim) muškarcem.
I mislim večeras o toj tišini u kojoj žive ostavljene žene.
Moj najdraži američki slikar je Edward Hopper, prije svega zbog slika s motivom žene koja čeka. Čeka na vratima kuće, na rubu kreveta, ili za šankom noćnog bara.
I sjetio sam se arhitekture kapetanskih kuća na Key Westu. Na vrhu krova je mali, ograđeni postament. Kao veranda, ili balkon, izmješten po nekoj chagallovskoj logici, na vrh krova. A služi kao osmatračnica. Mnogo je takvih kuća na ostrvu, i svaka je supruga tamo bila Penelopa dok je s verande na vrhu krova zurila u more, u nadi da će ugledati brod sa svojim muškarcem.
To su tužne i lijepe slike, ali potpuno uslovljene muškom voljom, bez obzira što su muškarci na njima odsutni.
_____
Svratio sam do knjižare, kupio knjigu Refusing Heaven od Jacka Gilberta. U vozu sam pokušao da čitam, ali nije išlo. Moj vid je oslabio toliko da bez naočala mogu pročitati samo krupnijim slovima ispisane naslove, a tekst svake pjesme su nizovi mutnih crta pred mojim očima. Zaboravio sam naočale za čitanje. Jedan naslov je Deveti decembar 1960. Ne znam o čemu je pjesma. Devetog decembra 1960. godine imao sam sedamdeset pet dana. Mislim o tome, i mislim o svojim prvim sjećanjima.
Kako je izgledao moj 9. decembar 1960.?
A onda me zabljesnulo sunce kad je voz ispod zemlje izbio na površinu, voda na rijeci je srebrena, a na aerodromsku pistu slijeće avion. Prekopao sam džepove da nađem sunčane naočale i da se zaštitim od tolike svjetlosti, ali ih nisam našao. Izgubio sam ih negdje usput.
_____
Prošao sam pažljivo kroz svih tridesetak stihova pjesme Deveti decembar 1960, i pokazalo se da je u pitanju jedno talijansko sjećanje Jacka Gilberta. Možda bih pjesmu trebao prevesti, ali nemam strpljenja za to. Gilbert piše o jednom danu skitanja po sjevernoj Italiji. Od Bolonje do Merana (u kojem nenajavljen ide posjetiti Ezru Pounda, ali pjesnik tog jutra nije bio kod kuće). Ničega u pjesmi nema osim osjećanja slobode koja se osvaja pokretom kroz prostor, ništa osim čistog radovanja Italiji.
Onda sam mislio o tome: cijelo djetinjstvo sam gledao u – “Italiju”. Živio sam na sjevernoj obali vještačkog jezera, koje sam u dječijoj imaginaciji poistovjećivao s morem. S naše obale gledano, na drugoj strani su se jedva nazirale rijetke kuće između kojih je dominirala bijela džamija s tankom, visokom munarom. Tih par kuća, s vijencima Konjuha u magli iza njih, zvali smo Italija. Tako je bilo. U mome doživljaju svijet se umanjivao. Mogao sam se okrenuti 360° oko sebe i vidjeti cijelu “Evropu”.
_____
Otišao sam do Starbucksa na Pentagon City Mallu i sreo se s Brankom. Iz torbe je izvukao laptop da mi pokaže neke svoje proze koje piše. Jedna je o čovjeku kojeg pamtim iz osamdesetih: izvrstan crtač, sretao sam ga u kafiću Lisac 1984. godine, jer sam u to vrijeme radio sekretarske poslove u Udruženju naučnih i stručnih prevodilaca, a prostorije smo imali u zgradi s druge strane ulice, sprat ispod Kamernog teatra. Crtač se poslije ubio, a sjećam se da me je njegovo samoubistvo potreslo. Uspinjačom se odvezao na Trebević, otišao do prve litice, sazuo je cipele, u njima uredno odložio čarape, i bacio se u ambis.
U našim razgovorima osamdesete godine lako postanu žive. Branko se sjeća stana iznad kafane Park, u samome centru Sarajeva, i njegovog stanara koji u napadu ljubomore visi s prozora: u ruci drži stotine fotografija na kojim je snimio aktove svoje djevojke. Potom baca slike koje padaju po ulici zakrčenoj prolaznicima, i po baštenskim stolovima kafane pune dokonih gostiju.
U povratku smo svratili do knjižare (Borders), i prolazeći između polica vidim knjigu Theatre Davida Mameta. Lijepa knjiga. Listam je. Čitam:
“Ko su istinski učitelji pisanja? Postoje dva.
Ovo piše u Kur’anu: Prorok ostavlja dva učitelja, jednog koji govori i drugog koji je nijem. Onaj koji govori je Knjiga, a onaj nijemi je smrt.”
_____
U vozu (već nekoliko puta sam je vidio) ova Afrikanka dlanovima na lice pritišće svileno platno svoga sivog kišobrana. Kao da kožu štiti od studeni, ili svjetlosti. Ali ta slika, s kišobranom na licu, toliko je neobična da uznemirava. Putnici zaobilaze sva sjedišta oko ovog na kojem ona, skrivena iza kišobrana, sjedi.
_____
Otišli smo do (vijetnamskog) frizerskog salona. Kosa je opet prerasla i traži da se potkreše. Već se tamo nakupilo kosmatih ljudi, koji čekaju na svoj red za šišanje. Strpljivo smo sačekali na svoj red. Frizerka se zove Lily. Nekoliko poteza makazama i već je gotova. Lily, razumije se, nije nikakvo vijetnamsko, već je usvojeno zapadno ime, koje služi jednostavnijoj komunikaciji s mušterijama. Prinijela je ogledalo iza mog potiljka tako da u velikom zidnom špiglu ispred sebe vidim uredno podrezanu kosu.
Platili smo, oprostili se i izišli na ulicu. A za nama je izišla i Lily. Stala je na pločniku, zažmirila, raširila je ruke, i pustila da hladni sjeverni vjetar raspuše sitne dlačice koje su se skupile u njenoj odjeći. Izgledalo je kao da se kupa na vjetru.
_____
Jutros nema struje u cijelom gradu. U mraku se umivam i perem zube, u mraku se oblačim. Nisam se obrijao. U zgradi radi agregat koji osvjetljava hodnike, i pokreće liftove. Dugo sam čekao lift. A kad se napokon zaustavio, u liftu zatičem nekog sredovječnog muškarca koji me pita:
“Da li kod Vas ima struje?”
“Nema”, kažem.
“I kod mene nema struje”, potvrđuje on.
Izađem iz lifta. Okrenem se, ali taj čovjek ne izlazi, pritisnuo je dugme i sada se u liftu uspinje na više spratove. On se, po svemu sudeći, cijelo jutro vozi kroz zgradu i razgovara s “putnicima”.
Izađem napolje. Kiša.
_____
U metrou čitam Mametovu knjigu Theater, čitam esej Hunting instincts, koji se otvara citatom: “Muškarac nikada nije tako sretan kao kad ide u lov” (José Ortega y Gasset).
Priče lova su one koje intrigiraju naše primarne instinkte, tvrdi Mamet.
Sklopim knjigu, pogledam oko sebe, i vidim tri djevojke. Sve tri su u crnim, kišnim, gumenim čizmama koje u vrhu imaju smeđi natpis HUNTER.
_____
U ulici King stojim ispred ovog starog drveta i sa zanimanjem ga gledam. Deblo drveta ima prečnik 0,5 m, možda i više. Neko je za to deblo, dugim povodcem, svezao svoga psa. Taj pas, i to drvo su u potpunome neskladu. Gledam u njih kao u optičku nepravilnost. Deblo je džinovsko, a pas je pudla. Nesrazmjer između drveta i psa proizvodi ovaj osjećaj nesigurnosti. Moj utisak je da bi se psu moglo nešto dogoditi, i da je njegovo minijaturno tijelo ranjivo. Stojim i gledam psa, i čuvam ga od neopreznih prolaznika, i od drveta. Sve ga, čini mi se, može povrijediti. I čekam da se odnekud pojavi vlasnik, da psa napokon skloni s ulice.
_____
U Starbucksu, Branko je otvorio crni apple laptop da pokaže svoje priče. Ova čitanja se pretvaraju u prijatan ritual.
Većina ljudi s kojim se sretnem, i družim, počnu da pišu. Ne znam šta konkretno u vezi sa mnom podstiče druge na pisanje. Ali to je već interni fenomen moga svijeta. U jednom trenutku se poznanik pojavi s papirima na kojim je ispisao svoj prvi književni rad, i traži od mene sud o napisanom. Nekada me to zabavlja, ali uglavnom me zamara, pa tražim načine da se izmaknem, i da ne učestvujem u tome. To nije ispravan pristup, tim prije što moja uloga tu ne može biti čista: nešto u mome načinu bude nagovor da se neki četrdesetogodišnjak odluči da prvi put napiše priču, ili pjesmu, ili esej.
Branko je nešto drugo. Cijeli život piše, ali bez ambicije objavljivanja. I odlučio je da mi pokaže priče. A mene to što piše zanima, zato što on i u običnom razgovoru s lakoćom izbacuje zanimljive književne slike. Evo jedne od danas:
1993. godine bio je, kaže, na Kipru. Sjedio je u bašti restorana s nekim poznanikom. U jednom trenutku, taj njegov sagovornik je bacio cipelu preko baštenskog zida, ali onda nije otišao po nju. Zid je, naime, granica.
I kaže: “On je ostao sjediti u jednoj, dok je njegova cipela već bila u drugoj državi.”
_____
Jednom, ne tako davno, došao sam na posao, tek sam odložio ranac na sto, kad iz studija čujem izvještaj o atomskome napadu. Neki teroristi su bacili nuklearnu bombu na Flagstaf, u Arizoni. Moja prva misao je bila – zašto Flagstaf? I onda sam, zanimajući se za vijest, ustao i hipnotisan ušao u studio. A tamo na monitorima išao je program uživo, reporter iz Arizone je izvještavao dramatičnim glasom, u studiju su sjedili stručnjaci za internacionalni terorizam, sva ta lica su mi poznata sa CNN-a, MSNBC-a, Foxa. I oni tumače događaj sa svoje, stručne strane. I onda shvatim: to je sve inscenirano, to je sve vježba nekog tima iz Ministarstva domovinske sigurnosti. I u jednom trenutku, neki producent je primijetio stranca u studiju (mene), i prilazi mi:
“Ko ste vi? Šta radite ovdje?”
“Ja sam odavde.” (Rukom pokažem na Arhiv). “Zanimam se za vijesti iz Arizone”, kažem.
A onda je od mene traženo da se udaljim, pa su za mnom zatvorili vrata, a čini mi se i da su ih zaključali. Ostao je utisak slike s monitora: dramatični glas reportera, grafike koje prate živu sliku, potpisi ispod sagovornika, itd, sve to je, mislio sam, realna televizija. Sati snimljenog programa s tih traka jednom bi se mogli prikazivati kao realni događaj, uživo, u nekoj budućoj sadašnjosti. A to je prilično tjeskobna misao.
_____
U metrou, do mene sjedi neka mlada žena. Vrlo je visoka i vitka. Ali prije nego što je sjela, raskopčala je i skinula svoj kaput, ostala u kratkoj suknji i sasvim otkrila gole noge. Sjela je na rub mog dugog zimskog kaputa koji je pokrio polovinu susjednog sjedišta. Nije mi se dalo da povlačim rub kaputa ispod nje. Čitala je knjigu sljedeće četiri stanice. Napolju je hladno da se izlazi tako golih nogu, ali to je njen izbor.
Ustala je na stanici Foggy Bottom i s kaputom obješenim preko ruke prišla vratima. Stajala je leđima okrenuta meni, tako da sam jedan trenutak slobodno osmatrao njene noge. A tamo, na golom stegnu, vidio sam savršenu gravuru ruba moga kaputa, s preciznom linijom štepanog konca. Gledao sam u rub svog kaputa, potom u njegov odraz na njenom golom stegnu, i zbog toga sam osjećao neko nerazumno zadovoljstvo.
Ispratio sam pogledom nepoznatu djevojku koja je izašla nakon što su se vrata otvorila, potom stala na pokretne stepenice da je uznesu na dnevnu svjetlost.
Kao da sam se upravo razdvojio od ljubavnice.
_____
Ušao sam u knjižaru Pórtico. Na aveniji New York, svakodnevno prolazim pored nje, a tek danas sam pogledao kroz izlog i vidio knjige. Vrlo ugodan prostor. Ali, ubrzo otkrivam, knjige su na španskom jeziku. Iza pulta sjedi djevojka i očito se dosađuje. Da, knjige su na španskom, osim tih plaketa poredanih na stolu, odmah do ulaza. Premetao sam ih u rukama sa zanimanjem, i listajući tanke sveske otkrio sam da je knjižara zapravo vlasništvo banke. Inter-American Development Bank ima Kulturni centar koji organizira predavanja iz različitih oblasti, ekonomije, politike i kulture, a onda predavanja objavljuje u ovim plaketama. Na naslovnicama su fotografije predavača, tako da sam vrlo brzo, između nepoznatih, prepoznao poznato lice Eliota Weinbergera.
Upoznao sam ga u proljeće 1996. godine, u New Yorku. Poslije smo se u različitim povodima sretali. Pokazivao je naklonost prema meni, prema onome što pišem. Kasnije sam shvatio da je u tome imao udjela udaljeni bosanski sentiment. Njegov djed je Jevrejin iz Doboja, vlasnik fotografske radnje na samome početku dvadesetog stoljeća. Preselio se u Beč, odatle u New York. Eliot nikada nije bio u Bosni, ali ima porodično sjećanje na tu zemlju: priče, i fotografije. Na portretima iz tog vremena, kaže, njegov djed je na glavi nosio obavezni fes.
Obradovao sam se plaketi u kojoj je objavljeno njegovo predavanje o prevodiocima i prevođenju.
Naslov teksta je Anonimni izvori. Datum je novembar 2000. godine.
Prošao sam pogledom kroz stranice i zaustavio se na kraju teksta. Weinberger govori o velikoj prevodilačkoj tragediji našeg doba, a to je slučaj Salman Rushdi. O tome kako je fetva i globalno nasilje koje je iz nje proizašlo, uključujući i smrti, posljedica pogrešnog prevoda. Rushdijeva knjiga je naslovljena po čudnoj legendi iz islamske tradicije u vezi sa strukturom Kur’ana. Prema priči, Muhamed je, suočavajući se sa značajnim otporom u pokušaju da elimira sve lokalne bogove Meke u korist Jednog Boga, recitirao neke stihove koji su prihvatali postojanje tri popularne Boginje kao Kćerke Allaha. Kasnije je tvrdio da su mu stihovi bili diktirani od strane Satane, glasom anđela Gabriela, tako da su stihovi odbačeni. Britanski orijentalisti 19-og stoljeća ove su stihove zvali “šejtanski stihovi” (Satanic verses), ali u arapskom (i srodnim jezicima) stihovi su bili poznati kao gharaniq, “ptice”. Kada je Rushdijev naslov preveden na arapski, nastupio je problem. Fraza “šejtanski stihovi” potpuno je nepoznata u muslimanskom svijetu – što Rushdi očigledno nije znao – tako da je naslov u arapskom sadržavao ultimativnu blasfemiju: da je Satana sastavio cijeli Kur’an. Stvarni sadržaj knjige bio je irelevantan.
Sklopim plaketu, izađem na ulicu, ovog ću časa zapaliti cigaretu.
_____
Na Pentagon City Mallu, zastao sam ispred pokretnih stepenica i kroz stakleni izlog sa zanimanjem gledao radnju s madracima i krevetima. A tamo, osobe koje su došle da kupe krevete, liježu na madrace, da isprobaju njihov kvalitet. Legnu, zažmire, kao da će upravo zaspati. Ili su već zaspali. Kao scena iz nijemog filma.
U metrou, ubrzo nakon toga, u jednom sjedištu djevojka se umotala svilenim zimskim jorganom koji je, po svemu sudeći, upravo kupila, pa raspakovala i pokrila se, jer je umjesto grijanja u vagonu uključeno hlađenje.
_____
Sanja kaže da joj je umro otac. Već više od trideset godina ona nema kontakt s njim.
“Ako ti ovih dana bude trebao neki izgovor, možeš se pozvati na mene.”
“Kako to misliš?”
“Ako negdje ne želiš otići, ili nešto ne želiš uraditi – kažeš samo da je meni umro otac i tako se oslobodiš obaveze. Da ima barem neke koristi od njega mrtvog, kad već živ ničemu nije služio.”
_____
Večeras je pričala s polubratom.
Sanja je sjedila ispred video kamere na svome kompjuteru, on je sjedio ispred video kamere na svome kompjuteru u Sarajevu.
Sestra i brat.
Vide se prvi put.
_____
Otišli do Starbucksa na 14-oj ulici. K. je kupio novi fotografski aparat, i dok prelazimo ulicu, pokazuje mi ga: Laica. Minijaturna, digitalna kamera. Usput je krišom napravio snimak prolaznika, tek da mi pokaže kvalitet kolora. U Starbucksu smo sjedili i pili svoje kafe, a on je aparat na stolu, ispred sebe, povremeno dodirivao, kao dijete zadovoljno svojom novom igračkom.
Za to vrijeme smo razgovarali o djeci, o odnosu otac-sin, otac-kćerka.
Njegovi blizanci, nakon što su jesenas upisali različite fakultete, razdvojili su se. Mene je zanimalo ponašanje blizanaca nakon razdvajanja, i on je opisivao. Kćerka studira arabistiku na Cornelu, posvećena je i fokusirana, sada je u Amanu, a sin je već napustio fakultet, potpuno nezainteresiran za učenje.Oni su blizanci, kaže, ali – ako izuzmemo očiglednu fizičku sličnost, u svemu drugome se razlikuje.
U povratku, kad smo već bili u liftu, okrenuo je foto-aparat prema meni i pokazao nekoliko mojih portreta koje je krišom snimio u kafani, dok smo razgovarali. Nisam znao da sam sniman.
_____
Na sve televizore u našem uredu stiže video uličnih nemira u Libiji.
Upoznao sam Sebastiana. On je kamerman iz Južne Amerike. Snimao je izlazak čileanskih rudara iz zemlje. Snimao je zemljotrese u Haitiju i Čileu. Snimio je sve važno što se u prošloj godini desilo na tom kontinentu. Doputovao je ovdje da dobije zasluženu nagradu za svoj rad. Sjedi za stolom iza mene, nasmijan je i razgovorljiv. I sada, kad je već ovdje, želio bi da nešto radi. Naš urednik je našao neki događaj u Marylandu na koji će ga poslati. Ali kako će Sebastian voziti do tamo? Njemu su ove ceste nepoznate. I vidim da je sada uznemiren zbog toga. Onda je neko spomenuo GPS: satelitsko usmjeravanje će Sebastianu pomoći da stigne na pravu adresu. Ali to njega, vidim, ne umiruje. Na kraju, urednik je odustao, i Sebastianu se zbog toga na lice vratio osmjeh.
Pitam ga šta planira sada raditi? Šta ga privlači?
“Volio bih otići u Libiju”, kaže.
_____
Sanja je tužna danas, a pretpostavljam da je smrt oca razlog za to.
Nikada ga nisam sreo, iako smo živjeli u istome gradu dugih 17 godina. Nikada nije potražio svoju kćerku, niti je na bilo koji način pokazao zanimanje za nju. Mene je sve to, razumije se, zanimalo, ali nisam pitao, i puštao sam nju da o tome govori, ili ne govori. A ona ga je rijetko spominjala.
Dakle, ništa o njemu ne znam, osim njenih usputnih i škrtih opisa. Jedan je iz ranog djetinjstva, skoro kao prvo sjećanje. Negdje uz morsku obalu, imali su auto-prikolicu. U noći je došao s nepoznatom ženom, probudio i izveo djevojčicu napolje, i ona je noć provela na kiši.
Ništa me za njega ne vezuje, osim što je posredno obilježio moj život, uticao na njega, i mijenjao moju ličnost u vremenu. Odnosom prema kćerki, on je formirao njeno neprijateljstvo prema kompletnom muškom rodu. Trideset godina živimo skupa, i sve te godine ona je nepovjerljiva prema meni.
Nikada ga nisam vidio, ali tog čovjeka nosim kao vlastiti teret. Umorio sam se od njega. I navikao sam se na njega.
Druga slika je vezana za Libiju. Njeno sjećanje na Afriku u kojoj je živjela na osjetljivom rubu djetinjstva i mladosti, prilično je vedro i utješno. Ta želja traje, i ona često kaže: “Voljela bih se vratiti u Afriku.” Tamo je provela posljednje ljeto s oba roditelja. Sjećajući se Libije, uvijek bi ga spomenula: “On se odmah odomaćio tamo, brzo je progovorio arapski, i počeo se družiti s domaćim svijetom.” I tada bi govorila ravnodušno, kao da opisuje stranca.
Poslije, kad je otišao, nije joj nedostajao. Mi smo sada na rubu starosti, ali to ne znači da se u pedesetoj prestane biti dijete. Njoj je sve ove godine nedostajao ne on, ne taj konkretni čovjek, nego otac, onaj koji bi po nalogu biološkom trebao biti na njenoj strani, onda kad ona treba zaštitu i sigurnost.
Ona je tužna danas, zbog te uskraćenosti.
_____
U košulji sam, u tenama, i sve što mi danas u susret dolazi – nasmijano je.
Razgovarao sam s prijateljem iz Sarajeva.
A večeras, na pitanje: “Šta sam danas radio?”, odgovaram: “Pričao sam s Bosnom.” Kad sam opisao telefonski razgovor, Sanja me ispravila: “Nisi, znači, pričao s cijelom Bosnom, nego s jednim čovjekom.” Tako sam postao svjestan neobične jezičke ekspresije. Već godinama je tako: razgovor s konkretnim pojedincem u Bosni, meni je “razgovor s Bosnom”.
Mislim o tome. To se pojavljuje kao pravilo. Kad razgovaram s prijateljem iz Toronta, kažem da sam “pričao s Canadom”. Zovem poznanika u Buenos Aires i “pričam s Argentinom”.
Odakle dolazi potreba da u jeziku pojedince pretvaram u države?
_____
Metro stanica Bradock Road.
S platforme gledam na parking. Moj položaj je dvadesetak metara iznad parkinga, tako da prizor vidim iz ptičje perspektive. Taksist je iz papirnate vrećice razbacivao mrve, sjemenke, neku (odavde nevidljivu) hranu. Sve se to događa na samoj sredini parkinga, i sada se u jatima skupljaju ptice. Golubovi, vrapci, vrane, nekoliko galebova, itd. Pticâ je već toliko da su zakrčile prolaz, sva se vozila koja pristižu na parking zaustavljaju, i svakog trenutka se njihova kolona uvećava. Zaustavljeni niz pravi široki luk, sve do križanja sa ulicom West, tako da vozači iz onih vozila koja se u ovom trenutku priključuju koloni, počinju da trube. Oni ne vide šta se događa na parkingu, i zbog toga ne znaju zašto su se zaustavili.
Oni trube, ptice kljucaju, voz ulazi u stanicu.
_____
Sanja je danas kupila jednog nasmijanog Budu. Podigao je ruke, ogrlica mu se klati o vratu, tresu mu se man boobs, ziba se zaobljeni stomak na koji cijeli kosmos diše…
“Nisam ga mogla nekupiti. Kad sam ga vidjela, odmah smo se poljubili.”
Večeras smo bili kod Haračića. Na večeri su bili Renata i Bill. I čim smo došli, spomenuo se Buda, jedna je stvar vodila do druge, i evo me sada na podu. Asim mi pokazuje vježbe za otvaranje čakri: opružen na parketu, udišem i izdišem, a mali vedri Renatin cuko pritrčava i liže mi lice.
Poslije smo, kao i uvijek u ovakvim noćima, pričali o ratu i o ranim osamdesetim godinama.
Bill: “Onda kad je umro Tito, ja sam radio kao oficir sigurnosti u Pentagonu. Imali smo hitni sastanak. Ali mi tada nismo mogli naći nijednu mapu Jugoslavije u zgradi Pentagona. Mi do tada nismo znali da u svijetu postoji država s tim imenom.”
_____
“Pričao sam s Bosnom.” Ali moj sagovornik je u slušalicu izgovarao riječi tako da ga čuje neko s kim je, tamo, bio u društvu. Govorio je meni, ali su njegove riječi bile upućene tom drugom. On govori neprecizno, u aluzijama. Ništa slično nisam vidio ovdje. Zbog toga mislim da je ta aluzivnost autentični dio bosanske kulture. Pitam:
“Gdje si ti sada?”
“U kafani.”
“S kim si?”
“Evo me, brate, s nekim fratrima.”
_____
Liftom sam se popeo na krov zgrade i ušao u gym. Trčim. Ispred mene je stakleni zid. Iza zida je bazen zastrt plastičnim pokrivačem. A sada se tamo pojavio čovjek s velikim naočalama crnih plastičnih okvira; usred je telefonskog razgovora i gleda u mene. Unervozio sam se od njegovog gledanja. On stoji kod bazena, laktom naslonjen na ogradu, razgovara, gestikulira, gleda me.
I sad me napustilo strpljenje, priđem staklenom zidu, srdito mašem čovjeku (“Halo, Elvis Costello!”), ali njegov izraz se ne mijenja, on gleda, i nastavlja pričati, kao da me ne vidi. Onda je, baš kao da stoji ispred ogledala, provukao prste kroz kosu koju je vjetar pomjerao čas ulijevo, čas udesno. I tada shvatim – on unutrašnjost prostorije u kojoj ja trčkaram zaista ne vidi. Stakleni zid se s vanjske strane ponaša kao ogledalo u kojem on vidi svoje lice ispod velikih naočala. On priča s nevidljivim sagovornikom, kao što sam i ja obraćajući se njemu pričao samome sebi.
Zbog toga sam izgubio volju za trčanjem. Iz džepa sam pokupio svoj telefon, trebao mi je sagovornik, ali nisam znao koga da nazovem. Gledao sam bazen ispred sebe. Onda sam u arhivi svog telefona potražio ovaj video: plava je voda bazena iz kojeg mašem u smjeru telefonske kamere. Potom je u vodi, do mene, Sanja. Držim je u rukama, kao da je učim plivati. Smijemo se. Kao da smo zaista sretni. Ronimo u istom ovom (sada prekrivenom) bazenu u koji upravo gledam. Kad je ovo bilo? Prije tri godine? Prije više od tri godine.