#MeToo je duboko patrijarhalnom sistemu s lica usputno strgnuo liberalnu masku. Zastrašujuća nesposobnost razlikovanja seksualne prisile i zavođenja ispunjenog emocijama ne leži samo u prastaroj i nerastvorivoj ambivalentnosti žudnje, privlačenja i oklijevanja, nego u još uvijek muško kodiranoj seksualnosti u kojoj ne uživaju ni mužjaci ni ženke.
Kako se moglo dogoditi da prigovor žena kako su trajna erogena zona muške ovlasti izaziva asocijaciju na puritanizam i opoziv seksualnih sloboda? I zašto žene, ako na tako prosvjetljenom Zapadu odavno više nisu objekti, moraju hodati okolo s paprenim sprejem i tablicama na kojima piše «stop» i dopuštati da ih se gura u iscrpljujući trajni modus reagiranja?
Ajmo rasplesti zamotuljak metodičnim pojednostavljivanjem. Žene se brane od pipanja imenovanjem pipkaroša. Znoj požude patrijarhata pretvara se u ledeni znoj, dok sloj duhovitih liberala kritizira kako denunciranje pipkaroša uništiva senzualnost i seksualnost i kako je to ustvari izraz novog čudoređa. Čekajte malo, proturječe prisebne žene, vi valjda mislite da pipkanje i pipkaroši uništavaju senzualnost i seksualnost, odnosno to čini njihovo seksualno približavanje protiv naše volje? Ne, dobro ste čuli, kaže Cathérine Deneuve kao predstavnica romanskih kavalira: Mi slobodoumnici branimo pravo muškarca na seksualno napastovanje.
Bizarna logika tih zaključaka iscrtava otužnu sliku stanja oslobođene seksualnosti. Ukoliko kažnjavanje seksualnog upucavanja, kakvo je demonstracija moći i protiv volje upucavane, vodi do toga da nas ništa više ne upucava, onda priznajemo što su osjetljive kritičarke i kritičari odavno znali: da iza neoliberalnog narativa samoopredjeljenog healthy seks-lifea haraju i dalje patrijarhalne hijerarhije vlasti. Seks kao sloboda je onda hologram čije žudno jecanje trebamo osjetiti kao vlastito jecanje dok nas neprestano pripitomljavaju.
Nepovjerenje s kojim su #MeToo dočekali i liberalni krugovi samo se prividno odnosilo na novi puritanizam s kojim kampanja ionako uzročno nije povezana. Više je nenamjerno podigla plahtu nad zapadnim društvom i – gle čuda – uhvatila patrijarhat i neoliberalizam u dosadnom bapskom seksu. Dokazala je da patrijarhat nije demon s Orijenta koji se prevarom azilskih pravila šverca na Okcident kako bi obeščastio bijelo žensko meso, i da nije odavno savladani strašni duh histeričnih žena nego agilni inkubus kojemu navodni liberalni kapitalizam prepušta svoje penthouse-svite.
Patrijarhalna ekumena – i to je pouka #MeToo – ne napinje se iz Rio de Janeira do Jakarte, nego počinje u Los Angelesu i ne propušta ni Frankfurt ni Stockholm. Najljepše se to vidi u samoobmani bečkog političara Petera Pilza koji je počeo hajku protiv pipkaroša s Orijenta prije nego što se razotkrilo kako je vješto djelovala njegova vlastita zapadnjačka ruka.
Zašto sada opet neoliberalizam – dolazi li ta toljaga pak iz nekih mutnih dubina? Nikako. Sveprisutnost seksualizirane muške moći oslabila je mit o samooptimranoj power ženi koja je, poznato je, emancipirana, ali nije emanca i koja se sama izborila za respekt među dečkima, za razliku od evolutivno slabije djevojke mimoze koja vjeruje da bi jadikovanjem i ženskom solidarnošću poboljšala vlastitu poziciju.
Debata #MeToo dokazala je da je iluzija ravnopravnosti među spolovima zapravo laž, razotkrila je bolno potisnutu istinu s kolikim je ponižavanjima popločen put prema gore uspjelih žena – i s time i cijeli besmisao o autonomnom subjektu na tržnici.
Činjenica da su mnoge žene u rat raceu doživjele više ženske nego muške zavisti nije dokaz za uspjelu integraciju žena u profesionalni život, niti za nepromjenjivu prirodu vuka samotnjaka u čovjeku pod okolnostima konkurencije. Samo pokazuje da je patrijarhat sistem koji je nijansiran bezbrojnim posebnim aranžmanima, u kojemu moćne žene sebe i druge gledaju još uvijek s imaginarnim zrcalom muškog pogleda i u kojemu su strukturalnu okrutnost subalterne nosile sve do svoje novouređene šefovske etaže.
Patrijarhat nije, kako je poznato, samo vladavina muškaraca nad ženama. U više razina se patrijarhalna moć reproducira uz pomoć žena, ona može u ženama čak pronaći angažirane garde pretorijanica, na primjer privilegirane razumiteljice muškaraca poput Deneuve i Millet, ili one angažirane hrabre muslimanke koje u obrani jedne duboko patrijarhalne religije nomada iz 6. stoljeća postanu women, women of colour, i koje do istinskog jackpota s bonusom solidarnosti stižu kao postkolonijalni subjekti i diskriminirane migrantice i s time do diskurzivne nedodirljivosti. Ali to je prije ženski fenomen, u muslimanskim zemljama se #MeToo zahvalno shvaća kao multikulturni alat za artikulaciju nelagode i bijesa.
#Me Too je na kraju rehabilitirao izrugani i marginalizirani pokret: feminizam.
Ali kako se dogodilo da je #MeToo uopće došao u dodir sa zamjerkom da je seksualno neprijateljski nastrojen? Kolosalnim miješanjem diskursa.
Najprije, doduše, zbog općenite, ljekovite nesigurnosti među muškarcima koji strahuju da će zbog manjih delikata prekoračenja granica završiti na popisu šupaka i da će im svaki pokušaj flertovanja biti zabilježen kao zlostavljanje. Taj kolektivni strah čak je mnogo govorio o tome koliko muškarci nisu samo počinitelji nego su i žrtve patrijarhalnog sistema, jer su, čini mi se, prihvatili raspored moći koji ih protiv volje tjera da budu seksistični. Nepovjerenje prema ženama može tako biti i kamuflirano nepovjerenjem prema sebi.
Armada slobodoumnih kulturnih kritičara je intelektualno iskoristila #MeToo. Njihov najveći ratni brod je fregata Adults for adults, njihov je skiper kulturni teoretičar Robert Pfaller. Slavoj Žižek i Yannis Varoufakis hvalisaju se svojim šablonskim ulogama, a u mnogim zemljama je ta diskurzivna franšizna mreža gradila svoje vlastite filijale. Posebno privlači emancipirane žene koje nisu emance. (…)
Sve je točno u argumentima protiv novog puritanizma, protiv ludila reglementiranja i politike identiteta, osim dva aspekta. Sama posada nije prava, pridobila je tuđe brodove i hvali se plijenom zaslužnih pirata diskursa, a i objekti protiv kojih demonstrira svoje spoznaje nisu pravi.
Moralno ambivalentni koktel-hedonizam – ajmo ga tako zvati, da ne trošimo na daljnje polemike – svoj požudni suverenitet stvara uz pomoć otherings: uz pomoć konstrukcije nezabavne seksualne korektnosti.
Često upotrebljeno blago anegdota nudi mu praksa korektnosti na američkim sveučilištima gdje studenti srednjeg sloja kroz samoviktimizacije očito nemaju drugog posla od kažnjavanja prekršaja svih mogućih oblika aprobirane korektnosti. Nema tog feljtonista koji se još nije narugao sistemu trigger upozorenja kojim docenti moraju upozoriti na potencijalno nekorektne osjećaje i osjećaje esencijaliziranih društvenih grupacija. Ironija u tome samo je malo nadmašila tupost policije nekorektnosti i ima prvenstveno funkciju da prikazivanjem parodističkih izraslina političke korektnosti stvara nepovjerenje u njezine smislene aspekte.
Upitna zasluga koktel-hedonista sastoji se u tome da su napravili ledene kocke od ponekad briljantne kritike lijevo liberalne politike identiteta i supstitucije političke ekonomije uvodom konstrukcija pravila u međuljudske odnose i drugih oblika korektura nadgradnje. Ono razmišljanje, koje se smrznulo u stav drugih, nude u obliku koktela svojim party gostima, koji – kao uostalom oni sami – u posljednjim desetljećima nisu sudjelovali u emancipacijskim borbama niti su bili viđeni u arenama kritičkog mišljenja.
Rugaju se kao uvijek ljevičarima. S novim zalogajčićima argumentacije to ovaj put mogu napraviti s lijeve strane i predbaciti im da – umjesto da dekonstruiraju kapitalizam i kretene poput njih – nemaju važnijeg posla od ubacivanja ženskog oblika u svako oslovljavanje. Onaj koji se godinama iz ljevičarske perspektive borio protiv ljevičarskog moralizma i koji sada mora gledati kako neoliberalni second-hand-intelektualci vlastite spoznaje po mjeri prilagođavaju tržnici i kako ih ispeku u tavama feljtona, taj bi se najradije udružio s objektima kritike protiv ovih kradljivca duhovne imovine.
Tu profesionalnu stanku u razmišljanju možeš u novinama i blogovima prepoznati svugdje gdje se politika politička korektnost na američkim sveučilištima kauzalno izjednačava s #MeToo.
Lakomisleno izjednačavanje #MeTooa-a ima pravu srž u neprijateljstvu prema seksu. Neki od stražara korektnosti ne propuštaju priliku organiziranom otporu prema seksualnom nasilju nametnuti vlastitu patološku potrebu stvaranja reda i kontrole u žudnji.
Moralistu nije toliko bitna nesklonost prema moralno nećudorednom, jer mu je to potrebno za samoosiguranje kao što mu treba vatrogasac u slučaju požara u štali. Pravi neprijatelj mu je ono što moralno nije jednoznačno. To želi jednom zauvijek uništiti u srži. Kao što pozitivistički neurotičar racionalnosti procjenjuje svaku ambivalentnost kao grešku u sistemu, kao što kontrol frik smatra asimetrije i neprave kutove egzistencijalnom prijetnjom, tako će puritanac pokušati njemu nepodnošljive nejasnoće, sive zone i ambigvitete podjarmiti svojim oštrim pravilima. Želi od osobnog deficita napraviti normu.
Razlika između #MeToo i puritanizma je jednostavna koliko i kompleksna. #MeToo želi očistiti seksualnost od društvene moći, puritanizam želi očistiti seksualnost od seksa.
Seksualnost koja usrećuje znači širenje vlastitih granica, odustajanje od samog sebe, predanost. Labilni, nužno narcistički tip osobe našeg doba mora sve napraviti da bi oko sebe crtao granice koje drže zajedno disparatne komade njegovog Ja. Neprestano radi na tome da ne izgubi samog sebe, što kompletno isključuje zadovoljavajuću seksualnost. Taj neoliberalni supstitut ličnosti je hodajući pogon obrane. Ali pošto je aseksualnost u diktaturi wellnessa i samooptimacije otprilike najneatraktivnija stigma, taj fragilni Ja tapecira zidove svoje ćelije s na tržnici uhodanim amblemima samopornografiranja.
Razdvajanje neprijateljstva prema seksualnosti i same borbe za moć otežano je ovom sivom zonom u kojoj su ljudi morali iskusiti da je seks zlostavljanje, opredmećivanje i smanjenje vrijednosti. Subjektivna pozicija žrtve je tu vrlo realna. I kada te žene (ali i muškarci) zahtijevaju blažu seksualnu korektnost i kada žele nametnuti seks maženja ultra-pun poštovanja kao jedini oblik norme mogućeg uživanja, onda iz razloga, jer animalni seks na žalost jedino mogu povezati s muškom primitivnošću.
Ono što je vražje opasno u političkoj korektnosti jest da opravdana borba protiv diskriminacije i izravnog ili strukturalnog nasilja privlači tu puritansku strukturu svijesti kao vlaga gljive.
Seksualni zlostavljači i puritanci u svom će se narcizmu čak i međusobno kompletirati. Oboje se osjećaju ugroženim od seksualnosti i njezinog potencijala rastapanja identiteta. Narcističnom muškarcu će neravnopravnost među spolovima nuditi mogućnost saniranja poljuljanog ega i duboko egzistencijalne impotencije kroz seksističku moć i obezvrjeđenje žena. Usiljeni ljudi će svaki seksualni čin shvatiti kao prijetnju i kao prelaženje njihovih granica zbog čega žele emancipacijske pokrete poput feminističkog kad-tad hegemonizirati sa svojim prezirom prema seksualnosti.
Brane raspadanje svojeg ega sa željom za pretvaranjem cjelokupne opasne i neshvaćene seksualnosti oko njih u minsko polje odredba i naredba. Kako su izgubili spontanitet i stvaralačku snagu, moraju sada iz seksusa iscijediti posljednje kapi čežnje. Usiljeno profitiraju od patrijarhalnog nasilja, jer to podržava njihove fantazme principijelnog karaktera moći u seksualnosti, od kojih sebe i druge štite u trajnom statusu žrtve. Dok imaju dovoljno borkinja koje kao mušku primitivnost kodiraju sve što je grubo, animalno i orgijastično, oni ne shvaćaju da bi te kvalitete jednako osuđivali u slučaju spolne ravnopravnosti i gender-raznolikosti.
Želja da dozvoliš jedino emocionalno pokrivenu mekocrtačku seksualnost držanja za rukice vođena je tajnom željom za njezino potpuno gušenje. Dobrodošli su im svi diskursi s kojima bi se mogla racionalizirati njihova nenaklonost prema svemu što je izravno tjelesno, bila to kultivirana arogancija prema oslobađanju od sputanosti, bio to vulgarni feminizam u kojemu je muškarac već zbog fizičkog izgleda silovatelj, a žena uvijek žrtva koja to ne želi i kada ipak želi, onda je samo usvojila patrijarhalnu žudnju.
Usiljeni ljudi moraju čak više od zlostavljača mrziti tu veliku većinu novijih feministkinja koje zahtijevaju ekstremno hedonistički, „seksualno pozitivni“ život. Jer one uništavaju mit o ženi koja uvijek hoće, koja je naivna, fufasta šegrtica ispunjenja muške uspaljenosti.
Kratko rečeno, puritanci, reglementaristi i ta jurišna ratna formacija ne žele kažnjavati pogrešno ponašanje, nego žele isušiti sve zone koje se izmiču njihovoj odredbi, njihovoj moralnoj jednoznačnosti. Te ambicije imaju svoj izvor gotovo uvijek u vrlo malograđanskoj i identitetski političkoj svijesti koja vjeruje da se loše društvene prilike mogu riješiti pravilima za lijepo ponašanje.
Istinski emancipacijski borci za bolji svijet se ne samo bore za respekt i priznanje nego pogotovo protiv institucijske i materijalne sile i pomažu u ostvarenju sreće koja se, u seksualnosti i drugim dijelovima života, hrani od širenja granica, a ne od ograničenja, od želje za predanošću i ne od samolimitiranja.
Sažetak: Puritanci i moralni policajci, često kamuflirani kao trajno uvrijeđena inkvizicija anti-uvrijeđenja, koriste emancipacijske inicijative poput #MeToo da bi im nametnuli pravilnike. Koktel-hedonisti iskorištavaju taj puritanizam da bi sebe pozicionirali protiv njega i da bi svojom duhovnom libertinažom restaurirali patrijarhalnu hetero-normu.
Patrijarhatu koji dopušta da ga taj od ženskih prava pročišćeni neoliberalizam prošeće kao staru, neopasnu kornjaču i koji sada vidi kako se razotkrila ta njegova Duboka država, ništa drugo ne preostaje nego da cvileći u pomoć pozove Cathérine Deneuve.
Moramo voditi ništa manje od rata na tri fronta:
Patrijarhatu toliko potpaliti pod guzom da im se više ne diže;
Potjerati puritance i policajce iz svijeta žudnje kojima zajedno s uništenjem patrijarhalne moći nestaje i izlika za izgradnju tisućugodišnjeg carstva erotske ćudorednosti.
Koktel-hedoniste protjerati iz njihovih malograđanskih budoara punih istinskih duhovnih i fizičkih orgija. Tako i tako će puritance, koje trebaju kao razlog postojanja, dobrovoljno pratiti kao kulturni sljedbenici u nekakav Novi Svijet.
Svijet će odahnuti kada ni na američkim sveučilištima nema više triggerskih upozorenja, niti će biti uredničkog dosadnjakovića koji brblja o raspadu Zapada zbog triggerskih upozorenja.
U ćutilnoj utopiji s mjerama dostojnim Herberta Marcusea nježnost puna respekta neće prezirati seks u stilu gorile, a taj neće omalovažavati igre podvrgavanja.
Svejedno će aseksualni čovjek u carstvu seksualne slobode imati počasno mjesto, jer njegova lišenost potreba znači respektabilnu individualnost, a njegova nelagoda pravi revolt protiv krive seksualizacije; romantični ljubavnici se, doduše, cijene kao apostoli neopredmećenog života, njihov seks svejedno neće vrijediti više od seksa razbludnika, one-night-standera, onih nezaljubljenih, ali sretno jebajućih, ližućih, grlećih.
Prigovor da će se u seksualnosti, u žudnji i zavođenju uvijek izraziti dijalektika moći i nemoći, brka duboko ukorijenjenu društvenu neravnotežu s erotskom igrom koja bez manipulacije i podvrgavanja ne može i ne smije funkcionirati. Ali jest igra kod koje akteri sami dogovaraju pravila. Pipkaroši kao i puritanci preziru tu igru. Igra znači spontanitet, iskustvo i znatiželju. Pipkaroš se poziva na krutu povlasticu svog spola, puritanac želi krute odredbe pod svaku cijenu.
#MeToo bi mogao umijeće zavođenja ne samo rehabilitirati, nego ga dovesti do novih vrhunaca. U evolutivnom koraku naprijed zavodnik i zavođena ne bi samo produbili svoju empatiju od koje bi mogli naučiti razumjeti što je željeno i što nije, pa bi Ne značilo Ne i kada je performativna prepreka čije je svladavanje poželjno. Flertovi bi mogli imati više mašte, strategije osvajanja bi mogle biti ambicioznije.
Zahtjev političke korektnosti odbijanja svake manipulativnosti, doduše, neizmjerno je naivan, svjedoči slatko neznanje ljudskog odnosa i vara se u vezi nesvjesnih manipulativnih modusa vlastitog svakodnevnog ponašanja.
Igri zavođenja čak treba prelaženje granica, rukohvat besramnosti i drskosti. Ali takvo zavođenje se ne mora skrivati iza institucionalne moći, a prisutna je u svakom čovjeku, u opciji mijenjanja uloge.
Za to treba odustati od neandertalske odredbe igre mužjaka i ženke, kao i od erotske šablone lovine koja kaže da postoji muška aktivnost i ženska čekajuća pasivnost koja uspoređuje DNK potencijalnih očeva svog djeteta.
Dualne spolne uloge pretvaraju se u egzotične muzejske izloške. Biti žena ili muškarac u seksu samo još znači igranje uloga poput domine, školske djevojčice ili stripera na ženskoj zabavi. U beskrajno bogatom repertoaru uloga seksualnog karnevala, čim smo prebrodili represivnu spolnu dualnost, bivanje tradicionalna žena i tradicionalni muškarac imat će isti status kao maskiranje u viteza ili dvorsku damu.
Poraz seksizma bio bi preduvjet seksualizacije društva iznad simbolike robe. Rado ću sudjelovati u takvoj neprestanoj orgiji ukoliko u tom trenutku ne budem imao dobru knjigu.
#MeToo i oslobođenje seksa
Tekst s njemačkog prevela Anne-Kathrin Godec
#MeToo je duboko patrijarhalnom sistemu s lica usputno strgnuo liberalnu masku. Zastrašujuća nesposobnost razlikovanja seksualne prisile i zavođenja ispunjenog emocijama ne leži samo u prastaroj i nerastvorivoj ambivalentnosti žudnje, privlačenja i oklijevanja, nego u još uvijek muško kodiranoj seksualnosti u kojoj ne uživaju ni mužjaci ni ženke.
Kako se moglo dogoditi da prigovor žena kako su trajna erogena zona muške ovlasti izaziva asocijaciju na puritanizam i opoziv seksualnih sloboda? I zašto žene, ako na tako prosvjetljenom Zapadu odavno više nisu objekti, moraju hodati okolo s paprenim sprejem i tablicama na kojima piše «stop» i dopuštati da ih se gura u iscrpljujući trajni modus reagiranja?
Ajmo rasplesti zamotuljak metodičnim pojednostavljivanjem. Žene se brane od pipanja imenovanjem pipkaroša. Znoj požude patrijarhata pretvara se u ledeni znoj, dok sloj duhovitih liberala kritizira kako denunciranje pipkaroša uništiva senzualnost i seksualnost i kako je to ustvari izraz novog čudoređa. Čekajte malo, proturječe prisebne žene, vi valjda mislite da pipkanje i pipkaroši uništavaju senzualnost i seksualnost, odnosno to čini njihovo seksualno približavanje protiv naše volje? Ne, dobro ste čuli, kaže Cathérine Deneuve kao predstavnica romanskih kavalira: Mi slobodoumnici branimo pravo muškarca na seksualno napastovanje.
Bizarna logika tih zaključaka iscrtava otužnu sliku stanja oslobođene seksualnosti. Ukoliko kažnjavanje seksualnog upucavanja, kakvo je demonstracija moći i protiv volje upucavane, vodi do toga da nas ništa više ne upucava, onda priznajemo što su osjetljive kritičarke i kritičari odavno znali: da iza neoliberalnog narativa samoopredjeljenog healthy seks-lifea haraju i dalje patrijarhalne hijerarhije vlasti. Seks kao sloboda je onda hologram čije žudno jecanje trebamo osjetiti kao vlastito jecanje dok nas neprestano pripitomljavaju.
Nepovjerenje s kojim su #MeToo dočekali i liberalni krugovi samo se prividno odnosilo na novi puritanizam s kojim kampanja ionako uzročno nije povezana. Više je nenamjerno podigla plahtu nad zapadnim društvom i – gle čuda – uhvatila patrijarhat i neoliberalizam u dosadnom bapskom seksu. Dokazala je da patrijarhat nije demon s Orijenta koji se prevarom azilskih pravila šverca na Okcident kako bi obeščastio bijelo žensko meso, i da nije odavno savladani strašni duh histeričnih žena nego agilni inkubus kojemu navodni liberalni kapitalizam prepušta svoje penthouse-svite.
Patrijarhalna ekumena – i to je pouka #MeToo – ne napinje se iz Rio de Janeira do Jakarte, nego počinje u Los Angelesu i ne propušta ni Frankfurt ni Stockholm. Najljepše se to vidi u samoobmani bečkog političara Petera Pilza koji je počeo hajku protiv pipkaroša s Orijenta prije nego što se razotkrilo kako je vješto djelovala njegova vlastita zapadnjačka ruka.
Zašto sada opet neoliberalizam – dolazi li ta toljaga pak iz nekih mutnih dubina? Nikako. Sveprisutnost seksualizirane muške moći oslabila je mit o samooptimranoj power ženi koja je, poznato je, emancipirana, ali nije emanca i koja se sama izborila za respekt među dečkima, za razliku od evolutivno slabije djevojke mimoze koja vjeruje da bi jadikovanjem i ženskom solidarnošću poboljšala vlastitu poziciju.
Debata #MeToo dokazala je da je iluzija ravnopravnosti među spolovima zapravo laž, razotkrila je bolno potisnutu istinu s kolikim je ponižavanjima popločen put prema gore uspjelih žena – i s time i cijeli besmisao o autonomnom subjektu na tržnici.
Činjenica da su mnoge žene u rat raceu doživjele više ženske nego muške zavisti nije dokaz za uspjelu integraciju žena u profesionalni život, niti za nepromjenjivu prirodu vuka samotnjaka u čovjeku pod okolnostima konkurencije. Samo pokazuje da je patrijarhat sistem koji je nijansiran bezbrojnim posebnim aranžmanima, u kojemu moćne žene sebe i druge gledaju još uvijek s imaginarnim zrcalom muškog pogleda i u kojemu su strukturalnu okrutnost subalterne nosile sve do svoje novouređene šefovske etaže.
Patrijarhat nije, kako je poznato, samo vladavina muškaraca nad ženama. U više razina se patrijarhalna moć reproducira uz pomoć žena, ona može u ženama čak pronaći angažirane garde pretorijanica, na primjer privilegirane razumiteljice muškaraca poput Deneuve i Millet, ili one angažirane hrabre muslimanke koje u obrani jedne duboko patrijarhalne religije nomada iz 6. stoljeća postanu women, women of colour, i koje do istinskog jackpota s bonusom solidarnosti stižu kao postkolonijalni subjekti i diskriminirane migrantice i s time do diskurzivne nedodirljivosti. Ali to je prije ženski fenomen, u muslimanskim zemljama se #MeToo zahvalno shvaća kao multikulturni alat za artikulaciju nelagode i bijesa.
#Me Too je na kraju rehabilitirao izrugani i marginalizirani pokret: feminizam.
Ali kako se dogodilo da je #MeToo uopće došao u dodir sa zamjerkom da je seksualno neprijateljski nastrojen? Kolosalnim miješanjem diskursa.
Najprije, doduše, zbog općenite, ljekovite nesigurnosti među muškarcima koji strahuju da će zbog manjih delikata prekoračenja granica završiti na popisu šupaka i da će im svaki pokušaj flertovanja biti zabilježen kao zlostavljanje. Taj kolektivni strah čak je mnogo govorio o tome koliko muškarci nisu samo počinitelji nego su i žrtve patrijarhalnog sistema, jer su, čini mi se, prihvatili raspored moći koji ih protiv volje tjera da budu seksistični. Nepovjerenje prema ženama može tako biti i kamuflirano nepovjerenjem prema sebi.
Armada slobodoumnih kulturnih kritičara je intelektualno iskoristila #MeToo. Njihov najveći ratni brod je fregata Adults for adults, njihov je skiper kulturni teoretičar Robert Pfaller. Slavoj Žižek i Yannis Varoufakis hvalisaju se svojim šablonskim ulogama, a u mnogim zemljama je ta diskurzivna franšizna mreža gradila svoje vlastite filijale. Posebno privlači emancipirane žene koje nisu emance. (…)
Sve je točno u argumentima protiv novog puritanizma, protiv ludila reglementiranja i politike identiteta, osim dva aspekta. Sama posada nije prava, pridobila je tuđe brodove i hvali se plijenom zaslužnih pirata diskursa, a i objekti protiv kojih demonstrira svoje spoznaje nisu pravi.
Moralno ambivalentni koktel-hedonizam – ajmo ga tako zvati, da ne trošimo na daljnje polemike – svoj požudni suverenitet stvara uz pomoć otherings: uz pomoć konstrukcije nezabavne seksualne korektnosti.
Često upotrebljeno blago anegdota nudi mu praksa korektnosti na američkim sveučilištima gdje studenti srednjeg sloja kroz samoviktimizacije očito nemaju drugog posla od kažnjavanja prekršaja svih mogućih oblika aprobirane korektnosti. Nema tog feljtonista koji se još nije narugao sistemu trigger upozorenja kojim docenti moraju upozoriti na potencijalno nekorektne osjećaje i osjećaje esencijaliziranih društvenih grupacija. Ironija u tome samo je malo nadmašila tupost policije nekorektnosti i ima prvenstveno funkciju da prikazivanjem parodističkih izraslina političke korektnosti stvara nepovjerenje u njezine smislene aspekte.
Upitna zasluga koktel-hedonista sastoji se u tome da su napravili ledene kocke od ponekad briljantne kritike lijevo liberalne politike identiteta i supstitucije političke ekonomije uvodom konstrukcija pravila u međuljudske odnose i drugih oblika korektura nadgradnje. Ono razmišljanje, koje se smrznulo u stav drugih, nude u obliku koktela svojim party gostima, koji – kao uostalom oni sami – u posljednjim desetljećima nisu sudjelovali u emancipacijskim borbama niti su bili viđeni u arenama kritičkog mišljenja.
Rugaju se kao uvijek ljevičarima. S novim zalogajčićima argumentacije to ovaj put mogu napraviti s lijeve strane i predbaciti im da – umjesto da dekonstruiraju kapitalizam i kretene poput njih – nemaju važnijeg posla od ubacivanja ženskog oblika u svako oslovljavanje. Onaj koji se godinama iz ljevičarske perspektive borio protiv ljevičarskog moralizma i koji sada mora gledati kako neoliberalni second-hand-intelektualci vlastite spoznaje po mjeri prilagođavaju tržnici i kako ih ispeku u tavama feljtona, taj bi se najradije udružio s objektima kritike protiv ovih kradljivca duhovne imovine.
Tu profesionalnu stanku u razmišljanju možeš u novinama i blogovima prepoznati svugdje gdje se politika politička korektnost na američkim sveučilištima kauzalno izjednačava s #MeToo.
Lakomisleno izjednačavanje #MeTooa-a ima pravu srž u neprijateljstvu prema seksu. Neki od stražara korektnosti ne propuštaju priliku organiziranom otporu prema seksualnom nasilju nametnuti vlastitu patološku potrebu stvaranja reda i kontrole u žudnji.
Moralistu nije toliko bitna nesklonost prema moralno nećudorednom, jer mu je to potrebno za samoosiguranje kao što mu treba vatrogasac u slučaju požara u štali. Pravi neprijatelj mu je ono što moralno nije jednoznačno. To želi jednom zauvijek uništiti u srži. Kao što pozitivistički neurotičar racionalnosti procjenjuje svaku ambivalentnost kao grešku u sistemu, kao što kontrol frik smatra asimetrije i neprave kutove egzistencijalnom prijetnjom, tako će puritanac pokušati njemu nepodnošljive nejasnoće, sive zone i ambigvitete podjarmiti svojim oštrim pravilima. Želi od osobnog deficita napraviti normu.
Razlika između #MeToo i puritanizma je jednostavna koliko i kompleksna. #MeToo želi očistiti seksualnost od društvene moći, puritanizam želi očistiti seksualnost od seksa.
Seksualnost koja usrećuje znači širenje vlastitih granica, odustajanje od samog sebe, predanost. Labilni, nužno narcistički tip osobe našeg doba mora sve napraviti da bi oko sebe crtao granice koje drže zajedno disparatne komade njegovog Ja. Neprestano radi na tome da ne izgubi samog sebe, što kompletno isključuje zadovoljavajuću seksualnost. Taj neoliberalni supstitut ličnosti je hodajući pogon obrane. Ali pošto je aseksualnost u diktaturi wellnessa i samooptimacije otprilike najneatraktivnija stigma, taj fragilni Ja tapecira zidove svoje ćelije s na tržnici uhodanim amblemima samopornografiranja.
Razdvajanje neprijateljstva prema seksualnosti i same borbe za moć otežano je ovom sivom zonom u kojoj su ljudi morali iskusiti da je seks zlostavljanje, opredmećivanje i smanjenje vrijednosti. Subjektivna pozicija žrtve je tu vrlo realna. I kada te žene (ali i muškarci) zahtijevaju blažu seksualnu korektnost i kada žele nametnuti seks maženja ultra-pun poštovanja kao jedini oblik norme mogućeg uživanja, onda iz razloga, jer animalni seks na žalost jedino mogu povezati s muškom primitivnošću.
Ono što je vražje opasno u političkoj korektnosti jest da opravdana borba protiv diskriminacije i izravnog ili strukturalnog nasilja privlači tu puritansku strukturu svijesti kao vlaga gljive.
Seksualni zlostavljači i puritanci u svom će se narcizmu čak i međusobno kompletirati. Oboje se osjećaju ugroženim od seksualnosti i njezinog potencijala rastapanja identiteta. Narcističnom muškarcu će neravnopravnost među spolovima nuditi mogućnost saniranja poljuljanog ega i duboko egzistencijalne impotencije kroz seksističku moć i obezvrjeđenje žena. Usiljeni ljudi će svaki seksualni čin shvatiti kao prijetnju i kao prelaženje njihovih granica zbog čega žele emancipacijske pokrete poput feminističkog kad-tad hegemonizirati sa svojim prezirom prema seksualnosti.
Brane raspadanje svojeg ega sa željom za pretvaranjem cjelokupne opasne i neshvaćene seksualnosti oko njih u minsko polje odredba i naredba. Kako su izgubili spontanitet i stvaralačku snagu, moraju sada iz seksusa iscijediti posljednje kapi čežnje. Usiljeno profitiraju od patrijarhalnog nasilja, jer to podržava njihove fantazme principijelnog karaktera moći u seksualnosti, od kojih sebe i druge štite u trajnom statusu žrtve. Dok imaju dovoljno borkinja koje kao mušku primitivnost kodiraju sve što je grubo, animalno i orgijastično, oni ne shvaćaju da bi te kvalitete jednako osuđivali u slučaju spolne ravnopravnosti i gender-raznolikosti.
Želja da dozvoliš jedino emocionalno pokrivenu mekocrtačku seksualnost držanja za rukice vođena je tajnom željom za njezino potpuno gušenje. Dobrodošli su im svi diskursi s kojima bi se mogla racionalizirati njihova nenaklonost prema svemu što je izravno tjelesno, bila to kultivirana arogancija prema oslobađanju od sputanosti, bio to vulgarni feminizam u kojemu je muškarac već zbog fizičkog izgleda silovatelj, a žena uvijek žrtva koja to ne želi i kada ipak želi, onda je samo usvojila patrijarhalnu žudnju.
Usiljeni ljudi moraju čak više od zlostavljača mrziti tu veliku većinu novijih feministkinja koje zahtijevaju ekstremno hedonistički, „seksualno pozitivni“ život. Jer one uništavaju mit o ženi koja uvijek hoće, koja je naivna, fufasta šegrtica ispunjenja muške uspaljenosti.
Kratko rečeno, puritanci, reglementaristi i ta jurišna ratna formacija ne žele kažnjavati pogrešno ponašanje, nego žele isušiti sve zone koje se izmiču njihovoj odredbi, njihovoj moralnoj jednoznačnosti. Te ambicije imaju svoj izvor gotovo uvijek u vrlo malograđanskoj i identitetski političkoj svijesti koja vjeruje da se loše društvene prilike mogu riješiti pravilima za lijepo ponašanje.
Istinski emancipacijski borci za bolji svijet se ne samo bore za respekt i priznanje nego pogotovo protiv institucijske i materijalne sile i pomažu u ostvarenju sreće koja se, u seksualnosti i drugim dijelovima života, hrani od širenja granica, a ne od ograničenja, od želje za predanošću i ne od samolimitiranja.
Sažetak: Puritanci i moralni policajci, često kamuflirani kao trajno uvrijeđena inkvizicija anti-uvrijeđenja, koriste emancipacijske inicijative poput #MeToo da bi im nametnuli pravilnike. Koktel-hedonisti iskorištavaju taj puritanizam da bi sebe pozicionirali protiv njega i da bi svojom duhovnom libertinažom restaurirali patrijarhalnu hetero-normu.
Patrijarhatu koji dopušta da ga taj od ženskih prava pročišćeni neoliberalizam prošeće kao staru, neopasnu kornjaču i koji sada vidi kako se razotkrila ta njegova Duboka država, ništa drugo ne preostaje nego da cvileći u pomoć pozove Cathérine Deneuve.
Moramo voditi ništa manje od rata na tri fronta:
Svijet će odahnuti kada ni na američkim sveučilištima nema više triggerskih upozorenja, niti će biti uredničkog dosadnjakovića koji brblja o raspadu Zapada zbog triggerskih upozorenja.
U ćutilnoj utopiji s mjerama dostojnim Herberta Marcusea nježnost puna respekta neće prezirati seks u stilu gorile, a taj neće omalovažavati igre podvrgavanja.
Svejedno će aseksualni čovjek u carstvu seksualne slobode imati počasno mjesto, jer njegova lišenost potreba znači respektabilnu individualnost, a njegova nelagoda pravi revolt protiv krive seksualizacije; romantični ljubavnici se, doduše, cijene kao apostoli neopredmećenog života, njihov seks svejedno neće vrijediti više od seksa razbludnika, one-night-standera, onih nezaljubljenih, ali sretno jebajućih, ližućih, grlećih.
Prigovor da će se u seksualnosti, u žudnji i zavođenju uvijek izraziti dijalektika moći i nemoći, brka duboko ukorijenjenu društvenu neravnotežu s erotskom igrom koja bez manipulacije i podvrgavanja ne može i ne smije funkcionirati. Ali jest igra kod koje akteri sami dogovaraju pravila. Pipkaroši kao i puritanci preziru tu igru. Igra znači spontanitet, iskustvo i znatiželju. Pipkaroš se poziva na krutu povlasticu svog spola, puritanac želi krute odredbe pod svaku cijenu.
#MeToo bi mogao umijeće zavođenja ne samo rehabilitirati, nego ga dovesti do novih vrhunaca. U evolutivnom koraku naprijed zavodnik i zavođena ne bi samo produbili svoju empatiju od koje bi mogli naučiti razumjeti što je željeno i što nije, pa bi Ne značilo Ne i kada je performativna prepreka čije je svladavanje poželjno. Flertovi bi mogli imati više mašte, strategije osvajanja bi mogle biti ambicioznije.
Zahtjev političke korektnosti odbijanja svake manipulativnosti, doduše, neizmjerno je naivan, svjedoči slatko neznanje ljudskog odnosa i vara se u vezi nesvjesnih manipulativnih modusa vlastitog svakodnevnog ponašanja.
Igri zavođenja čak treba prelaženje granica, rukohvat besramnosti i drskosti. Ali takvo zavođenje se ne mora skrivati iza institucionalne moći, a prisutna je u svakom čovjeku, u opciji mijenjanja uloge.
Za to treba odustati od neandertalske odredbe igre mužjaka i ženke, kao i od erotske šablone lovine koja kaže da postoji muška aktivnost i ženska čekajuća pasivnost koja uspoređuje DNK potencijalnih očeva svog djeteta.
Dualne spolne uloge pretvaraju se u egzotične muzejske izloške. Biti žena ili muškarac u seksu samo još znači igranje uloga poput domine, školske djevojčice ili stripera na ženskoj zabavi. U beskrajno bogatom repertoaru uloga seksualnog karnevala, čim smo prebrodili represivnu spolnu dualnost, bivanje tradicionalna žena i tradicionalni muškarac imat će isti status kao maskiranje u viteza ili dvorsku damu.
Poraz seksizma bio bi preduvjet seksualizacije društva iznad simbolike robe. Rado ću sudjelovati u takvoj neprestanoj orgiji ukoliko u tom trenutku ne budem imao dobru knjigu.