Prije rata bi svako jutro sjedio u Semberiji, stol odmah do prozora, i pio kavu. Ne bi još bilo ni osam. Gužva u radnji. Sekretarice iz okolnih firmi dolaze po pite za činovnike. Žene prije posla kupuju kruh. Besposličari bi da prevare nerazbuđene blagajnice. A jedini on sjedi za stolom u zdravljaku, i između kažiprsta i palca one svoje goleme šake drži šoljicu. A šaka mu sva krvava.
Kakav si to, bolan, Savo, ljudi se prepadnu kada te vide, pa mi bježe iz radnje, govorio bi mu Stjepo, onaj stari voditelj Semberije. A Savo ništa. Niti bi se nasmijao, niti bi šta rekao. Savo ti je, modernim jezikom rečeno, bio malo depresivan. Žena ga ostavila, uzela djecu – blizance su imali – pa s onim Senčijem, bivšim taksistom, pobjegla u Austriju. Roditelji stari, žive u Sokolović koloniji, i stalno im nešto treba pomagati. Jal naručiti ćumur, jal zvati vodoinstalatera, jal samo im onako doći, da se ne tuguju, tako da je Savo stalno bio u tramvaju trojki. Sjeo bi kod Vijećnice, kad se ono tramvaj najviše isprazni, pa oko grada, malo-pomalo, za sat bi vremena stigao do Ilidže, pa onda pješke do njih. Koliko puta bih tako išao uz Titovu, i tamo nakon katedrale, kad pločnik postane uzak da uži i ne može biti, slučajno pogledam do sebe, i lice mi se na dvadeset centimetara sretne sa Savinim. Sjedi u tramvaju, iza stakla, uvukao glavu među ramenima, čini ti se da je tri metra u njemu, ja mu vičem Savo, Savo, Savo, bolan!, ali Savo me kroz ono staklo ne čuje, ili me ne želi čuti, nego se samo u svoju muku sve više uvlači. I danas mi se često dogodi da tako prolazim tim istim pločnikom, uz onu ogradu koju od prije rata nisu ofarbali, pa kad čujem da tramvaj nailazi, pogledam kroz staklo, mislim sad ću ga vidjeti. Ali nema ti mog Save, nego sve neki drugi ljudi. Različiti ljudi. A prije rata, kažem ti, kad god bih tako pogledao, vidio bih Savu u tramvaju, pa bih ga zvao Savo, Savo, Savo, bolan!, a Savo ni mukaeta, nego se vozi dalje, nego ode, kao što, evo, malo pomalo nam ode i život. Ti se sve nešto plašiš, sve bježiš od metaka i granata, bajaš kojom ćeš ulicom kad proći, a onda se upitaš zašto? I šta ti to, prijatelju moj, toliko čuvaš, oko čega toliko strepiš? Život ti je, reći ću ti i to, sve tuga na tugu. Nigdje meni moga Save!
Nismo nas dvojica bili nešto specijalno dobri. Viđali smo se u Semberiji, jer on bi taman ujutru sjeo kad bih ja naišao da za sebe i za inženjera Rejca kupim po dvije paštetice sa sirom i po jogurt. Tad bismo se i upitali. On bi svaki put pitao kako Milica? Rekoh dobro, fala bogu! Pozdravi je. Rekoh hoću. A onda bih ga opet vidio kroz staklo u tramvaju trojki, pa bih zvao Savo, Savo, Savo, bolan!, a Savo me ne bi čuo. Poslije bih sreo onog Antu, tramvajdžiju koji je uvijek vozio trojku, a pričalo se da je dijete silovao i ubio, i da je poslije neke duge godine odležao, njega bih ja upitao je li bilo Save, i Anto bi mi potvrdio da jest. Na to bih se ja i nasmijao, ili bi izgovorio neku šalu na Savin račun, samo da ga se što prije riješim. Nije mi baš mio. Ne znam ja je li on stvarno silovao pa ubio nečije dijete, ili je to samo priča, ili je u ležao u zatvoru zbog nekakvog ustašluka, ili zato što je pjevao pjesme i pričao viceve, ništa ja od svega toga, kažem ne znam, a nije me ni briga, ali kad nekog prati priča da je silovao dijete, onda mora da u tome ima nešto. Ima Ante oči u koje nije zgodno pogledati. I bolje je što prije ga se proći, i vazda imati tu neku priču s kojom bi ga se prošlo. Ja sam ti, eto, imao to pitanje prođe li Savo danas za Ilidžu? Prođe, prođe, potvrđivao bi Anto. Ne znam je li mi jednom ili dvaput za sve te godine odgovorio: e bogami ne prođe! Bit će da je i to samo kad bi Savo bio na vojnoj vježbi.
Bili smo jednom zajedno na vojnoj vježbi na Crepoljskom. Savo je dužio minobacač. Na ramenima ga je nosio, kao što, evo, ja nosim ovaj svoj torbak. Visok za dvojicu, širok za trojicu, Savu kao da je Bog načinio od materijala za petoricu ljudi. Ali s dušom kao u curice. One koju je, Bože mi prosti, tramvajdžija Anto silovao pa ubio. Zna to biti da velik čovjek bude tako nježne pameti. Sve ti je njega, druže moj, ranjavalo. A šake mu, koliko god da bi ih oprao, i dalje krvave. Kako su bile ko lopate goleme, tako mu ni dlanovi nisu kao u drugih ljudi, nego one linije života, ljubavi, smrti – Milica moja ti svim tim linijama zna imena i svrhu, po pola centa duboke. I kad mu se tu krvi uvuče ne može je oprati.
Pitaju ga Savo, kolješ li? Uf, ne daj Bože, odgovara im on! Ne bih ti ja mogao ni kokoš zaklati. Kad preko plota vidim da će komšija klati prasca, meni se zamanta i zamagli, odmah u kuću bježim. Dok sam mlađi bio, dok sam se školovao, mogao sam šta ti je volja. Sad ne mogu živine za klanje ni blizu sebe. Sad samo s gotovim mesom radim. Pa gdje onda nađeš svu tu krv? Nije to krv, to je samo ono što u mesu ostane.
I tako bismo od duga vremena razgovarali sa Savom kao s djetetom. Znaš kako je to kad ljude koji su davno vojsku odslužili, poženili se i imaju svoje poslove, doktore, inženjere i direktore, digne na tri sedmice na vojnu vježbu. Naokolo djetinjiš da ne bi pobudalio. A Savo je i ovako i onako dijete. Sve dok ne ugrabi onaj minobacač i digne ga kao da u njemu i nema težine. E, kakav bi ti heroj bio u ratu, rekao sam mu gledajući ga kako uzbrdo trči s minobacačem na leđima, dok oko njega svi mi padamo od umora. Nisam, budala, ni znao šta mu govorim.
Moji su znali njegove oca i strica. Strica još bolje nego oca. Njih dvojica na Ilidži su držali mesnicu. Bilo je to još u ono doba kad se na Ilidžu išlo vozom. Moj stari bi uzeo onu veliku starinsku jutenu vreću, koju bi podložio ledom – led je kupovao kod ledara Joze Jozića, odmah pokraj željezničke stanice na Marijin dvoru, pa bi se vozio do Ilidže, i tamo bi nakupovao mesa pred slave i praznike. Uvijek bi kupio previše, jer je do Đurine i Krstine mesnice valjalo putovati, pa bi svatko kod njih previše kupovao. Bilo je to poslijeratnog siromaštva, kad ni mi nismo imali koliko smo htjeli, iako smo imali više od većine svijeta, ali Sarajlije su bile takve: zadnju bi paru dali za janjca ili prasca. Na Ilidži sam, putujući s ocem po meso, prvi put Savu i sreo. Moglo nam je obojici bili dvanaest-trinaest, mislim da smo ti mi vršnjaci, ali on je već tad za dvije glave veći bio od oca i strica, pa tako i od mene. Pomagao im je u poslu. Čini mi se da sam mu tad pomalo, kao, zavidio. Obojica smo bili djeca, a on je, eto, radio s odraslima.
Onda je prolazilo vrijeme. Godine su prolazile, a da vjerojatno nisam na njega pomislio. Tko zna na šta misliš kad ti je osamnaest ili dvadeset. Sigurno ne na mesara Savu. Od nekih vremena proradio je i tramvaj do Ilidže, nestalo je stare željeznice, Sarajevo se širilo niz Miljacku, i samo što i ono već nije stiglo do Ilidže. Ne pamtim kad se prestalo ići kod Đure i Krste po meso. Upitao samoca, a on me u čudu gleda. Ništa ti ja o tome, sine, ne znam! Ne sjeća se ni da je ikad išao na Ilidžu po meso. Rekoh mu: sjeti se, bolan, nosio si onu veliku jutenu vreću, pa bi natrpao u nju leda, pa bi se u akšam vraćao uz Dalmatinsku, a za tobom bi kapalo, led bi se topio, i na asfaltu je ostajao trag kao od sukrvice! Nisam, kaže, ti si me to sine s nekim pomiješao! I gleda me onim svojim očima, sitnim, crnim, vodenastim, pa samo što se ne rasplače. Rekoh: dobro, stari, nešto sam krivo povezao! I odem da se ja ne bih rasplakao. Takva ti je starost.
I onda inženjer Rejc dođe za direktora u Arhitekt. Dobar neki čovjek, Zeničanin, metalurg, dugo u Moskvi živio. Govorim mu jedno jutro: druže direktore, odoh ja do Markala, hoćete li da vam nešto donesem za užinu? Kaže: nemoj, ne treba. Drugo jutro, opet pitam. Pitam i treće jutro. Hajde, kad si navalio, kaže, otiđi do Semberije, pa mi donesi dvije paštetice sa sirom i jogurt. Odem ja u Semberiju, i nakon tolikih godina vidim unutra Savu. Sjeo za stol do prozora, ni sa kim ne priča, nikog oko njega, nego drži onu malenu šoljicu u onoj golemoj šaki, i kahveniše. Ne bih bio siguran da je to on, ali šaka krvava mesarska, tko bi drugi bio nego Sava. Otad sam ga viđao svakoga dana. Prvo u Semberiji, gdje sam za sebe i za inženjera Rejca kupovao paštetice sa sirom, a onda kroz prozor tramvaja trojke, s kojim bi se mimoišao idući do Stare crkve, da sebi i svojima zapalim svijeću. Sebi što sam živ i zdrav, a njima da znaju da ih se sjećam. U plamenovima svijeća žive mrtvi.
Dobro mi je Savo i naišao, jer sam sad imao Antu šta upitati, da se što prije mimoiđemo. Najgore je kad nemaš šta upitati nekoga koga ti je milije ne sresti.
Savo ti je bio drugi po redu dućan u tržnici, ako nailaziš od Titove, a pretposljednji ako nailaziš od Vase Miskina ulice. Samo sirovo meso je prodavao, teletinu, junetinu, svinjetinu. Znalo se tko je kod njega kupovao, a tko je kupovao kod ovih drugih. Ama sve se, govorim ti ja, prije rata znalo i sve se ovo moglo predvidjeti. Samo što nam nikome nije bilo do predviđanja. Kakav bi to morao biti pa da si nevolje u životu predviđaš. Nego ti je bolje da živiš dokle se živi, i da ne misliš kako će sutra biti. Mi smo ti kao nasmrt bolesni, kojima doktor laže da bi im sutra moglo biti bolje. Znaju oni da im doktor laže, jer mu njegova doktorska etika ne dozvoljava da im kaže da im nikada više neće biti bolje, i da će im svako sutra biti gore i bolesnije nego danas, ali svejedno ga pitaju i svejedno im je drago slušati ga kako laže i piti one najskuplje lijekove, koje ne plaćaš toliko zato što liječe, nego zato što lažu. A čovjek će ti povjerovati samo u takvu laž koju je platio mnogo više nego istinu. Eto, tako su se jedni, kupujući meso isključivo kod Save, koji je uz teletinu i junetinu prodavao i krmetinu, pravili da ne primjećuju da oni drugi kupuju meso isključivo kod Seje, koji uz teletinu i junetinu prodaje samo ovčetinu, kao što su se i ovi drugi pravili da ne primjećuju gdje kupuju oni prvi.
Jest, muslimani ne jedu krmetinu, i ne bi da im se ono što jedu opogani krmetinom, ali nije tu više bilo u pitanju samo meso. Da jest, ne bi se ni jedni ni drugi pravili da ništa ne primjećuju. I ne bi u svemu tome bilo nekog čudnog međusobnog srama. Ljudi su se prije rata sramili jedni pred drugima. A onda su se samo oni koji bi ostali u manjini sramili pred onima koji su bili u većini. Ali tada više nije bilo ni Save, a ni Savine mesnice u tržnici.
Kažu da se tramvajem trojkom vozio do Ilidže, pa pješačio do svojih u Sokolović koloniji, sve dok su tramvaji u Sarajevu radili. Računam da to znači sve do 2. maja. Onda je tog dana došlo do velike bitke, tramvaji su zapaljeni, i grad je bio sa svih strana blokiran. Ne znam zašto nije ostao sa svojima, zašto se vraćao u grad, kad tu nikoga nije imao i kad tržnica od polovine aprila zapravo više i nije radila. Stanovao je pri dnu Vuka Karadžića ulice, pa je, možda, čuvao stan, da mu netko ne provali. Devedeset i četvrte sam, na proljeće, prošao kroz taj njegov stan. Kuća, stara bosanska, od ćerpiča, s drvenim podovima i zidovima koji se uvijaju kao da su od plastelina. Na prvom katu, gdje je Savo stanovao, više nije bilo ni vrata ni prozora. Kasim me bio doveo. Kaže, dođi da ti pokažem gdje je živio Savo! Neću, bolan, što ćeš mi pokazivati. Neka, neka, da ti pokažem, blizu je! Tako je on mene tu dovukao. Puste prostorije, ničega u njima, prazni zidovi, u kupaonici ostala samo neka prastara kada, sve prazno, napušteno, nigdje ničega nema, samo u onoj velikoj sobi na zidu trag: kao je netko iz onoga vatrogasnog šmrka prsnuo mlaz govana! Nisu to govna, govori mi Kasim, to je krv.
Ispsovao sam mu sve živo i mrtvo. Rekoh: Kasime što si me ovdje dovodio, dabogda te Mladiću dovodili, u snove će mi ovo dolaziti! Kaže: Izvini, morao sam. Nisam znao kome bih ovo pokazao, osim tebi. Samo si ga ti znao.
A nisam ga samo ja znao. Svi su na kraju Savu znali, ali to se više nije računalo. Istina je da sam samo ja znao kakav je Savo bio po duši i što ga je pomelo s ovoga svijeta.
Nakon što više nije mogao odlaziti svojima u Sokolović koloniju, Savo bi se znao s njima telefonom čuti. Kod Kasima u štabu bio je telefon, i on bi mu, iza leđa komandantu, ugovarao da se čuje s ocem ili s majkom. Starci bi u dogovoreno vrijeme išli u tamošnji štab, gdje je Kasim imao nekoga svog rođaka, čini mi se da se zvao Redžo, i onda bi razgovarali sa Savom. Ništa mi Kasim ne htjede reći o tim njihovim razgovorima. Ali iz priče mi odmah bi jasno da sve to nije bila samo usluga od dobra srca. Niti je Kasim pomagao Savi, niti je Redžo pomagao starima, samo da bi tako sevape skupljali, nego su ti razgovori i za Kasima i za Redžu bili ko neko pozorište. Jedva bi dočekali tu subotu, jer čuvenja su obično bila subotom, da Savo popriča sa starim Đurom. Poslije se to naokolo prepričavalo, kao što se vicevi prepričavaju. I tako je priča stigla i do mene. A tako je, bit će, stigla i do onih do kojih nije smjela stići.
U neka doba prekinuše se telefonske linije sa Sokolović kolonijom. Ili su ih naši namjerno prekinuli, da iz viška komunikacije između onih u obruču i onih izvan obruča ne nastane neki belaj. Nakon što se mjesec dana nije mogao čuti sa svojima, i nakon što je već sasvim izludio od brige, do Save stiže vijest da su mu roditelji zaklani. Javili su mu to preko radio-amatera. Kažu da je bio u Jevrejskoj opštini, otamo se komuniciralo radio-vezom, htio je razgovarati s tetkom u Beogradu, ali se tetka nije javljala, pa je tražio nekoga drugog, nije zabilježeno koga, i taj mu je rekao da je radio na Palama objavio da su u Sokolović koloniji muslimani zaklali čuvenog ilidžanskog mesara i ženu mu.
Savo je ostao miran. Samo je naglo ublijedio, zaiskao je da mu vode donesu. Netko ga je upitao šta je bilo. Ubili su mi roditelje. Tko ih je ubio. Rat ih je ubio, odgovorio je Savo. Baš je tako rekao. Kao što ne bi nitko u takvom trenutku. Nije to više bila Savina pamet. Nije to više bila pamet djeteta. Pustili su ga da ode kući. Znao sam te ljude, neću im sad imena spominjati, jer su dobri i ispravni ljudi, pa sam ih poslije pitao: pa gdje ga, jadni, pustiste? Kako ga pustiste ako mu je upravo reklo da su mu zaklali oca i mater? Ali bio je tako miran i razložan. I kako ga onda ne bismo pustili? Mislim se, pa tako i jest. Tko zna šta se sve tog dana dogodilo, i koliko je ljudi izginulo. I šta je sve drugo ovim mojima bilo na pameti, kakvi sve strahovi i užasi, pa im nije bilo baš toliko veliko što su Savi zaklali oca i mater. Ili su ga pustili jer su povjerovali u njegovu hrabrost i mirnoću. Pa su i sami malo htjeli biti takvi.
Uglavnom, došao je kući, uzeo taj neki mesarski nož kojim se služe samo pri klanju – ne pitaj me ništa o njemu, jer ti ja o noževima ne znam ništa – otišao u spavaću sobu, i jednim si potezom prerezao vrat. Nitko u kući ništa nije učio. Na vratima stana stoji papirić: “Ne ulazi, nije lijepo za vidjet. Odma zovi policiju.” Tako piše crnim flomasterom.
Kasim nije zvao policiju, nego je ušao. Sljedeći put je, kaže, ulazio onda kad je meni pokazivao. Sad mu je, veli, lakše, nakon što mi je pokazao. Rekoh: dabogda ti bilo još lakše!
Danima je trajala istraga. Ustvari, danima su se po komšiluku i u štabu navikavali na ono što se dogodilo. Kasim je kao mahnit ponavljao da je to Savu netko ubio. Spominjao je imena, sumnjičio ljude, svega je tu bilo. Nije se mogao pomiriti s onim što se dogodilo. Ako je Savu netko ubio, tada ni on, ni Redžo nemaju ništa s njegovom smrću. Ali ako se Savo sam zaklao, tada je iz njihovog pozorišta nastala velika nesreća.
Ne znam šta danas Kasim misli. Ne bih ga ispitivao ni podsjećao.
Radio na Palama nije javio da su muslimani zaklali čuvenog ilidžanskog mesara i ženu mu. Savini otac i majka živi su, eno ih u njihovoj kući, u Sokolović koloniji. I tko će im sad javiti, i kako, da im se zaklao sin. I zašto?
Išao im je Redžo. Sjedite čika Đuro? Zašto da sjedim, sine? Je li Savo, sine? Jest, čika Đuro. Granata? Granata. Hajde, popij, sine Redžo, za mog Savu.
I popi Redžo tu rakiju, Savi za dušu. Ali prvo malo proli na pod, jer je takav u Srba običaj.
Stari mesar Đuro bio je u tom trenutku miran upravo onako kako je miran bio mesar Savo kad su mu preko radio-amatera javili da mu je zaklalo oca i mater.
Meni, koji sam ih obojicu slabo znao, u pameti su samo onaj strašni zid, i dvije goleme, vazda krvave Savine šake.
Mesar
Prije rata bi svako jutro sjedio u Semberiji, stol odmah do prozora, i pio kavu. Ne bi još bilo ni osam. Gužva u radnji. Sekretarice iz okolnih firmi dolaze po pite za činovnike. Žene prije posla kupuju kruh. Besposličari bi da prevare nerazbuđene blagajnice. A jedini on sjedi za stolom u zdravljaku, i između kažiprsta i palca one svoje goleme šake drži šoljicu. A šaka mu sva krvava.
Kakav si to, bolan, Savo, ljudi se prepadnu kada te vide, pa mi bježe iz radnje, govorio bi mu Stjepo, onaj stari voditelj Semberije. A Savo ništa. Niti bi se nasmijao, niti bi šta rekao. Savo ti je, modernim jezikom rečeno, bio malo depresivan. Žena ga ostavila, uzela djecu – blizance su imali – pa s onim Senčijem, bivšim taksistom, pobjegla u Austriju. Roditelji stari, žive u Sokolović koloniji, i stalno im nešto treba pomagati. Jal naručiti ćumur, jal zvati vodoinstalatera, jal samo im onako doći, da se ne tuguju, tako da je Savo stalno bio u tramvaju trojki. Sjeo bi kod Vijećnice, kad se ono tramvaj najviše isprazni, pa oko grada, malo-pomalo, za sat bi vremena stigao do Ilidže, pa onda pješke do njih. Koliko puta bih tako išao uz Titovu, i tamo nakon katedrale, kad pločnik postane uzak da uži i ne može biti, slučajno pogledam do sebe, i lice mi se na dvadeset centimetara sretne sa Savinim. Sjedi u tramvaju, iza stakla, uvukao glavu među ramenima, čini ti se da je tri metra u njemu, ja mu vičem Savo, Savo, Savo, bolan!, ali Savo me kroz ono staklo ne čuje, ili me ne želi čuti, nego se samo u svoju muku sve više uvlači. I danas mi se često dogodi da tako prolazim tim istim pločnikom, uz onu ogradu koju od prije rata nisu ofarbali, pa kad čujem da tramvaj nailazi, pogledam kroz staklo, mislim sad ću ga vidjeti. Ali nema ti mog Save, nego sve neki drugi ljudi. Različiti ljudi. A prije rata, kažem ti, kad god bih tako pogledao, vidio bih Savu u tramvaju, pa bih ga zvao Savo, Savo, Savo, bolan!, a Savo ni mukaeta, nego se vozi dalje, nego ode, kao što, evo, malo pomalo nam ode i život. Ti se sve nešto plašiš, sve bježiš od metaka i granata, bajaš kojom ćeš ulicom kad proći, a onda se upitaš zašto? I šta ti to, prijatelju moj, toliko čuvaš, oko čega toliko strepiš? Život ti je, reći ću ti i to, sve tuga na tugu. Nigdje meni moga Save!
Nismo nas dvojica bili nešto specijalno dobri. Viđali smo se u Semberiji, jer on bi taman ujutru sjeo kad bih ja naišao da za sebe i za inženjera Rejca kupim po dvije paštetice sa sirom i po jogurt. Tad bismo se i upitali. On bi svaki put pitao kako Milica? Rekoh dobro, fala bogu! Pozdravi je. Rekoh hoću. A onda bih ga opet vidio kroz staklo u tramvaju trojki, pa bih zvao Savo, Savo, Savo, bolan!, a Savo me ne bi čuo. Poslije bih sreo onog Antu, tramvajdžiju koji je uvijek vozio trojku, a pričalo se da je dijete silovao i ubio, i da je poslije neke duge godine odležao, njega bih ja upitao je li bilo Save, i Anto bi mi potvrdio da jest. Na to bih se ja i nasmijao, ili bi izgovorio neku šalu na Savin račun, samo da ga se što prije riješim. Nije mi baš mio. Ne znam ja je li on stvarno silovao pa ubio nečije dijete, ili je to samo priča, ili je u ležao u zatvoru zbog nekakvog ustašluka, ili zato što je pjevao pjesme i pričao viceve, ništa ja od svega toga, kažem ne znam, a nije me ni briga, ali kad nekog prati priča da je silovao dijete, onda mora da u tome ima nešto. Ima Ante oči u koje nije zgodno pogledati. I bolje je što prije ga se proći, i vazda imati tu neku priču s kojom bi ga se prošlo. Ja sam ti, eto, imao to pitanje prođe li Savo danas za Ilidžu? Prođe, prođe, potvrđivao bi Anto. Ne znam je li mi jednom ili dvaput za sve te godine odgovorio: e bogami ne prođe! Bit će da je i to samo kad bi Savo bio na vojnoj vježbi.
Bili smo jednom zajedno na vojnoj vježbi na Crepoljskom. Savo je dužio minobacač. Na ramenima ga je nosio, kao što, evo, ja nosim ovaj svoj torbak. Visok za dvojicu, širok za trojicu, Savu kao da je Bog načinio od materijala za petoricu ljudi. Ali s dušom kao u curice. One koju je, Bože mi prosti, tramvajdžija Anto silovao pa ubio. Zna to biti da velik čovjek bude tako nježne pameti. Sve ti je njega, druže moj, ranjavalo. A šake mu, koliko god da bi ih oprao, i dalje krvave. Kako su bile ko lopate goleme, tako mu ni dlanovi nisu kao u drugih ljudi, nego one linije života, ljubavi, smrti – Milica moja ti svim tim linijama zna imena i svrhu, po pola centa duboke. I kad mu se tu krvi uvuče ne može je oprati.
Pitaju ga Savo, kolješ li? Uf, ne daj Bože, odgovara im on! Ne bih ti ja mogao ni kokoš zaklati. Kad preko plota vidim da će komšija klati prasca, meni se zamanta i zamagli, odmah u kuću bježim. Dok sam mlađi bio, dok sam se školovao, mogao sam šta ti je volja. Sad ne mogu živine za klanje ni blizu sebe. Sad samo s gotovim mesom radim. Pa gdje onda nađeš svu tu krv? Nije to krv, to je samo ono što u mesu ostane.
I tako bismo od duga vremena razgovarali sa Savom kao s djetetom. Znaš kako je to kad ljude koji su davno vojsku odslužili, poženili se i imaju svoje poslove, doktore, inženjere i direktore, digne na tri sedmice na vojnu vježbu. Naokolo djetinjiš da ne bi pobudalio. A Savo je i ovako i onako dijete. Sve dok ne ugrabi onaj minobacač i digne ga kao da u njemu i nema težine. E, kakav bi ti heroj bio u ratu, rekao sam mu gledajući ga kako uzbrdo trči s minobacačem na leđima, dok oko njega svi mi padamo od umora. Nisam, budala, ni znao šta mu govorim.
Moji su znali njegove oca i strica. Strica još bolje nego oca. Njih dvojica na Ilidži su držali mesnicu. Bilo je to još u ono doba kad se na Ilidžu išlo vozom. Moj stari bi uzeo onu veliku starinsku jutenu vreću, koju bi podložio ledom – led je kupovao kod ledara Joze Jozića, odmah pokraj željezničke stanice na Marijin dvoru, pa bi se vozio do Ilidže, i tamo bi nakupovao mesa pred slave i praznike. Uvijek bi kupio previše, jer je do Đurine i Krstine mesnice valjalo putovati, pa bi svatko kod njih previše kupovao. Bilo je to poslijeratnog siromaštva, kad ni mi nismo imali koliko smo htjeli, iako smo imali više od većine svijeta, ali Sarajlije su bile takve: zadnju bi paru dali za janjca ili prasca. Na Ilidži sam, putujući s ocem po meso, prvi put Savu i sreo. Moglo nam je obojici bili dvanaest-trinaest, mislim da smo ti mi vršnjaci, ali on je već tad za dvije glave veći bio od oca i strica, pa tako i od mene. Pomagao im je u poslu. Čini mi se da sam mu tad pomalo, kao, zavidio. Obojica smo bili djeca, a on je, eto, radio s odraslima.
Onda je prolazilo vrijeme. Godine su prolazile, a da vjerojatno nisam na njega pomislio. Tko zna na šta misliš kad ti je osamnaest ili dvadeset. Sigurno ne na mesara Savu. Od nekih vremena proradio je i tramvaj do Ilidže, nestalo je stare željeznice, Sarajevo se širilo niz Miljacku, i samo što i ono već nije stiglo do Ilidže. Ne pamtim kad se prestalo ići kod Đure i Krste po meso. Upitao sam oca, a on me u čudu gleda. Ništa ti ja o tome, sine, ne znam! Ne sjeća se ni da je ikad išao na Ilidžu po meso. Rekoh mu: sjeti se, bolan, nosio si onu veliku jutenu vreću, pa bi natrpao u nju leda, pa bi se u akšam vraćao uz Dalmatinsku, a za tobom bi kapalo, led bi se topio, i na asfaltu je ostajao trag kao od sukrvice! Nisam, kaže, ti si me to sine s nekim pomiješao! I gleda me onim svojim očima, sitnim, crnim, vodenastim, pa samo što se ne rasplače. Rekoh: dobro, stari, nešto sam krivo povezao! I odem da se ja ne bih rasplakao. Takva ti je starost.
I onda inženjer Rejc dođe za direktora u Arhitekt. Dobar neki čovjek, Zeničanin, metalurg, dugo u Moskvi živio. Govorim mu jedno jutro: druže direktore, odoh ja do Markala, hoćete li da vam nešto donesem za užinu? Kaže: nemoj, ne treba. Drugo jutro, opet pitam. Pitam i treće jutro. Hajde, kad si navalio, kaže, otiđi do Semberije, pa mi donesi dvije paštetice sa sirom i jogurt. Odem ja u Semberiju, i nakon tolikih godina vidim unutra Savu. Sjeo za stol do prozora, ni sa kim ne priča, nikog oko njega, nego drži onu malenu šoljicu u onoj golemoj šaki, i kahveniše. Ne bih bio siguran da je to on, ali šaka krvava mesarska, tko bi drugi bio nego Sava. Otad sam ga viđao svakoga dana. Prvo u Semberiji, gdje sam za sebe i za inženjera Rejca kupovao paštetice sa sirom, a onda kroz prozor tramvaja trojke, s kojim bi se mimoišao idući do Stare crkve, da sebi i svojima zapalim svijeću. Sebi što sam živ i zdrav, a njima da znaju da ih se sjećam. U plamenovima svijeća žive mrtvi.
Dobro mi je Savo i naišao, jer sam sad imao Antu šta upitati, da se što prije mimoiđemo. Najgore je kad nemaš šta upitati nekoga koga ti je milije ne sresti.
Savo ti je bio drugi po redu dućan u tržnici, ako nailaziš od Titove, a pretposljednji ako nailaziš od Vase Miskina ulice. Samo sirovo meso je prodavao, teletinu, junetinu, svinjetinu. Znalo se tko je kod njega kupovao, a tko je kupovao kod ovih drugih. Ama sve se, govorim ti ja, prije rata znalo i sve se ovo moglo predvidjeti. Samo što nam nikome nije bilo do predviđanja. Kakav bi to morao biti pa da si nevolje u životu predviđaš. Nego ti je bolje da živiš dokle se živi, i da ne misliš kako će sutra biti. Mi smo ti kao nasmrt bolesni, kojima doktor laže da bi im sutra moglo biti bolje. Znaju oni da im doktor laže, jer mu njegova doktorska etika ne dozvoljava da im kaže da im nikada više neće biti bolje, i da će im svako sutra biti gore i bolesnije nego danas, ali svejedno ga pitaju i svejedno im je drago slušati ga kako laže i piti one najskuplje lijekove, koje ne plaćaš toliko zato što liječe, nego zato što lažu. A čovjek će ti povjerovati samo u takvu laž koju je platio mnogo više nego istinu. Eto, tako su se jedni, kupujući meso isključivo kod Save, koji je uz teletinu i junetinu prodavao i krmetinu, pravili da ne primjećuju da oni drugi kupuju meso isključivo kod Seje, koji uz teletinu i junetinu prodaje samo ovčetinu, kao što su se i ovi drugi pravili da ne primjećuju gdje kupuju oni prvi.
Jest, muslimani ne jedu krmetinu, i ne bi da im se ono što jedu opogani krmetinom, ali nije tu više bilo u pitanju samo meso. Da jest, ne bi se ni jedni ni drugi pravili da ništa ne primjećuju. I ne bi u svemu tome bilo nekog čudnog međusobnog srama. Ljudi su se prije rata sramili jedni pred drugima. A onda su se samo oni koji bi ostali u manjini sramili pred onima koji su bili u većini. Ali tada više nije bilo ni Save, a ni Savine mesnice u tržnici.
Kažu da se tramvajem trojkom vozio do Ilidže, pa pješačio do svojih u Sokolović koloniji, sve dok su tramvaji u Sarajevu radili. Računam da to znači sve do 2. maja. Onda je tog dana došlo do velike bitke, tramvaji su zapaljeni, i grad je bio sa svih strana blokiran. Ne znam zašto nije ostao sa svojima, zašto se vraćao u grad, kad tu nikoga nije imao i kad tržnica od polovine aprila zapravo više i nije radila. Stanovao je pri dnu Vuka Karadžića ulice, pa je, možda, čuvao stan, da mu netko ne provali. Devedeset i četvrte sam, na proljeće, prošao kroz taj njegov stan. Kuća, stara bosanska, od ćerpiča, s drvenim podovima i zidovima koji se uvijaju kao da su od plastelina. Na prvom katu, gdje je Savo stanovao, više nije bilo ni vrata ni prozora. Kasim me bio doveo. Kaže, dođi da ti pokažem gdje je živio Savo! Neću, bolan, što ćeš mi pokazivati. Neka, neka, da ti pokažem, blizu je! Tako je on mene tu dovukao. Puste prostorije, ničega u njima, prazni zidovi, u kupaonici ostala samo neka prastara kada, sve prazno, napušteno, nigdje ničega nema, samo u onoj velikoj sobi na zidu trag: kao je netko iz onoga vatrogasnog šmrka prsnuo mlaz govana! Nisu to govna, govori mi Kasim, to je krv.
Ispsovao sam mu sve živo i mrtvo. Rekoh: Kasime što si me ovdje dovodio, dabogda te Mladiću dovodili, u snove će mi ovo dolaziti! Kaže: Izvini, morao sam. Nisam znao kome bih ovo pokazao, osim tebi. Samo si ga ti znao.
A nisam ga samo ja znao. Svi su na kraju Savu znali, ali to se više nije računalo. Istina je da sam samo ja znao kakav je Savo bio po duši i što ga je pomelo s ovoga svijeta.
Nakon što više nije mogao odlaziti svojima u Sokolović koloniju, Savo bi se znao s njima telefonom čuti. Kod Kasima u štabu bio je telefon, i on bi mu, iza leđa komandantu, ugovarao da se čuje s ocem ili s majkom. Starci bi u dogovoreno vrijeme išli u tamošnji štab, gdje je Kasim imao nekoga svog rođaka, čini mi se da se zvao Redžo, i onda bi razgovarali sa Savom. Ništa mi Kasim ne htjede reći o tim njihovim razgovorima. Ali iz priče mi odmah bi jasno da sve to nije bila samo usluga od dobra srca. Niti je Kasim pomagao Savi, niti je Redžo pomagao starima, samo da bi tako sevape skupljali, nego su ti razgovori i za Kasima i za Redžu bili ko neko pozorište. Jedva bi dočekali tu subotu, jer čuvenja su obično bila subotom, da Savo popriča sa starim Đurom. Poslije se to naokolo prepričavalo, kao što se vicevi prepričavaju. I tako je priča stigla i do mene. A tako je, bit će, stigla i do onih do kojih nije smjela stići.
U neka doba prekinuše se telefonske linije sa Sokolović kolonijom. Ili su ih naši namjerno prekinuli, da iz viška komunikacije između onih u obruču i onih izvan obruča ne nastane neki belaj. Nakon što se mjesec dana nije mogao čuti sa svojima, i nakon što je već sasvim izludio od brige, do Save stiže vijest da su mu roditelji zaklani. Javili su mu to preko radio-amatera. Kažu da je bio u Jevrejskoj opštini, otamo se komuniciralo radio-vezom, htio je razgovarati s tetkom u Beogradu, ali se tetka nije javljala, pa je tražio nekoga drugog, nije zabilježeno koga, i taj mu je rekao da je radio na Palama objavio da su u Sokolović koloniji muslimani zaklali čuvenog ilidžanskog mesara i ženu mu.
Savo je ostao miran. Samo je naglo ublijedio, zaiskao je da mu vode donesu. Netko ga je upitao šta je bilo. Ubili su mi roditelje. Tko ih je ubio. Rat ih je ubio, odgovorio je Savo. Baš je tako rekao. Kao što ne bi nitko u takvom trenutku. Nije to više bila Savina pamet. Nije to više bila pamet djeteta. Pustili su ga da ode kući. Znao sam te ljude, neću im sad imena spominjati, jer su dobri i ispravni ljudi, pa sam ih poslije pitao: pa gdje ga, jadni, pustiste? Kako ga pustiste ako mu je upravo reklo da su mu zaklali oca i mater? Ali bio je tako miran i razložan. I kako ga onda ne bismo pustili? Mislim se, pa tako i jest. Tko zna šta se sve tog dana dogodilo, i koliko je ljudi izginulo. I šta je sve drugo ovim mojima bilo na pameti, kakvi sve strahovi i užasi, pa im nije bilo baš toliko veliko što su Savi zaklali oca i mater. Ili su ga pustili jer su povjerovali u njegovu hrabrost i mirnoću. Pa su i sami malo htjeli biti takvi.
Uglavnom, došao je kući, uzeo taj neki mesarski nož kojim se služe samo pri klanju – ne pitaj me ništa o njemu, jer ti ja o noževima ne znam ništa – otišao u spavaću sobu, i jednim si potezom prerezao vrat. Nitko u kući ništa nije učio. Na vratima stana stoji papirić: “Ne ulazi, nije lijepo za vidjet. Odma zovi policiju.” Tako piše crnim flomasterom.
Kasim nije zvao policiju, nego je ušao. Sljedeći put je, kaže, ulazio onda kad je meni pokazivao. Sad mu je, veli, lakše, nakon što mi je pokazao. Rekoh: dabogda ti bilo još lakše!
Danima je trajala istraga. Ustvari, danima su se po komšiluku i u štabu navikavali na ono što se dogodilo. Kasim je kao mahnit ponavljao da je to Savu netko ubio. Spominjao je imena, sumnjičio ljude, svega je tu bilo. Nije se mogao pomiriti s onim što se dogodilo. Ako je Savu netko ubio, tada ni on, ni Redžo nemaju ništa s njegovom smrću. Ali ako se Savo sam zaklao, tada je iz njihovog pozorišta nastala velika nesreća.
Ne znam šta danas Kasim misli. Ne bih ga ispitivao ni podsjećao.
Radio na Palama nije javio da su muslimani zaklali čuvenog ilidžanskog mesara i ženu mu. Savini otac i majka živi su, eno ih u njihovoj kući, u Sokolović koloniji. I tko će im sad javiti, i kako, da im se zaklao sin. I zašto?
Išao im je Redžo. Sjedite čika Đuro? Zašto da sjedim, sine? Je li Savo, sine? Jest, čika Đuro. Granata? Granata. Hajde, popij, sine Redžo, za mog Savu.
I popi Redžo tu rakiju, Savi za dušu. Ali prvo malo proli na pod, jer je takav u Srba običaj.
Stari mesar Đuro bio je u tom trenutku miran upravo onako kako je miran bio mesar Savo kad su mu preko radio-amatera javili da mu je zaklalo oca i mater.
Meni, koji sam ih obojicu slabo znao, u pameti su samo onaj strašni zid, i dvije goleme, vazda krvave Savine šake.