Mehmed Sarač dođe i prođe, zagledan negdje unutar sebe; vidi se odmah da nije od ovoga svijeta. Fra Josipu se tada pred očima ukaže beskrajan lipanjski dan koji ide svome kraju. Na ledini uz Vrbas, u hladu joha, sjedi Mehmed Sarač. Traje treća godina rata. Mjesec je Ramazana. Mehmed uklanja pijesak i nečist s njive koje su tu nanijele proljetne poplave.
Zbog Prvog svjetskog rata koji je sve poremetio, Mehmed nije završio nikakve škole. Početak rata zatekao ga je u Sarajevu, gdje je pohađao gimnaziju. Prekinuo je školovanje onaj dan kad je u Sarajevu Gavrilo Princip ispalio smrtonosne hice u nadvojvodu Ferdinanda. Potom je otac došao u Sarajevo po njega i vratio ga u Jajce. Kako je rat potrajao četiri godine, i sve okrenuo naglavačke, Mehmed nikad nije nastavio školovanje. Usprkos tome, fra Josipa je po nečemu podsjećao na umnog Jožu Plečnika. Fra Josip je susretao po Bosni ljude slične Mehmedu, koji su bili predodređeni za nešto više, ali su, eto, imali tu nesreću da su rođeni u Bosni, i da nisu dosegnuli niti djelić onoga što su mogli. Volio je stati i porazgovarati s njim. Mehmed je govorio malo, ali to što bi rekao bilo je lijepo izrečeno, kao da je svaku riječ pažljivo odmjeravao.
Mehmedova usta se lijepe od žeđi, i svaki čas pogledava prema suncu koje je padalo prema zapadu. Fra Josip je slutio kakve ga misli opsjedaju; kao da će to stalno pogledavanje u sunce nešto promijeniti, da će ono na taj način što prije potonuti, i da će doći kraj toj nesnosnoj žeđi. Sunce je još uvijek bilo visoko, i sporo je i neprimjetno padalo prema horizontu, a na nebu se jošuvijek nisu nazirali tragovi večernjeg rumenila. Zamišlja kako sjedi na klupi ispred kuće i čeka okujisanje s minareta, kao znak da je završio još jedan beskrajan dan, mukotrpan i težak, kakvi mogu biti samo ljetni dani koji padnu na Ramazan. Sačekat će da imam završi s molitvom, a potom se napiti vode. Zatim zamišlja kako mu voda gasi bolno ždrijelo. Međutim, ništa ne pomaže; misao o vodi tu nesnosnu žeđ samo pojačava.
“Baš je ove godine Ramazan pao u nezgodno vrijeme”, kaže fra Josip.
Mehmed ustane i priđe rijeci, tik do vode. Dugo je zurio u nju prije nego što je odgovorio:
“Bog određuje. Ako je odredio da to bude sada, onda je imao svoju računicu.”
“Ja ti se divim, moj Mehmede, volio bih da imam tako tvrdu vjeru kao ti.”
“Ko zna”, rekao je on. “Možda i nije tako, kako se tebi čini. Znaš kako se ono kaže: zdrav čovjek ima stotinu želja, a bolestan samo jednu. Tako i ja, žednu čovjeku samo je voda na pameti. A to nije s Božje strane.”
Mehmed je bio uvjeren kako je svaka misao o žeđi grešna, da je na taj način počinio grijeh zbog kojega ga Bog kažnjava time što žeđ jača. Sve Mehmeda podsjeća na vodu, a pogotovo nevini i jedva čujni žubor smalaksalog Vrbasa koji dopire do njih. Ne vrijedi ništa; začepiti uši i sklopiti oči, okretati glavu od rijeke, jer ta nesnosna žeđ ne da mislima da ni na trenutak odlutaju na drugu stranu.
Fra Josip sjedne u blizinu, na visoko odsječeni panj johe, a Mehmed na obalu, tik do njega. Zatim jedno vrijeme šute. Mehmed u jednom trenutku pokaže na gomilu otpada koji je nanijela rijeka.
“Nanijelo proljetos, kad su ono naišle poplave.Ima tu još puno posla.”
To mjesto gdje sjede, nalazi se se nešto niže od mjesta gdje Pliva utječe u Vrbas. Tu je obala niska i često plavi.
Mehmed je sin jedinac nekad poznatog jajačkog trgovca Muharemage Sarača. Rođen je u noći s 31. prosinca 1899. na 1. siječanj 1900. godine, dok su se smjenjivala dva stoljeća, ono potrošeno, devetnaesto, krvavo i burno, te novo koje je u početku obećavalo, sve do kobnih hitaca u Sarajevu. Imao je četiri starije sestre. Njegov otac Muharemaga drugovao je s fra Antom Kneževićem, buntovnim jajačkim fratrom koji je posvetio život izgradnji jajačkog samostana, tog u kojemu fra Josip sada leži i čeka smrt. Po dolasku austrijskih jedinica u Bosnu, Muharemaga se za kratko vrijeme obogatio smjelim i pametnim ulaganjima. Međutim, došao je Prvi svjetski rat i godine neimaštine u kojima se sva Muharemagina imovina brzo istopila. A mnogo je toga u ratnim godinama gladi i oskudice i razdavao, ne gledajući o kome se radi. Umro je posljednje godine rata, iznenada i napoprijeko.
“Ima li ovome kraja?” upita Mehmed u jednom trenutku misleći na rat.
“Ne znam šta bi ti rekao”, odgovorio mu je fra Josip.
Sjedili su tu u tišini jedno vrijeme. Mehmed je nastavio pogledavati prema zapadu odakle su dolazile sjene koje su padale preko njih.
“Idem”, rekao je u jednom trenutku i ustao.
Pokupio je alat, grablje i lopatu, prebacio ih preko ramena i umornim koracima krenuo prema gradu. Fra Josip je ostao sjediti, promatrajući ga sve dok nije zamakao iza prve krivine.
Mehmed se po uzoru na oca pazio s fratrima i poštivao ih. Posebno je bio blizak s dobretičkim župnikom fra Željkom Džajom. U nečemu je bio nenadmašan; u jednom od podruma u kojemu je nekad njegov otac držao robu, Mehmed izrađuje sazove, i to ne bilo kakve; njegovi sazovi su na cijeni, isve što izradi lako i brzo proda. Od toga lijepo živi i uzdržava se. S Džajom ga je zbližila potraga za javorovim drvetom od kojega je izrađivao instrumente. Radilo se o rijetkom bijelom javoru, najplemenitijem drvetu koje raste u bosanskim šumama. Nigdje nije bilo tako dobrog i kvalitetnog bijelog javora kao u visokim Dobretićima gdje je na jednom dijelu bila granica do koje je rastao. Stabla koja su rasla odmah ispod te nevidljive granice pokazala su se najboljim za izradu sazova; imala su gusto meso, a nisu bila kvrgava i kriveljiva. Fra Željko je odlazio s njim u potragu za javorom svaki puta kad bi imao vremena. Fascinirala ga je Mehmedova posvećenost. U župnom stanu u Dobretićima visio je na zidu saz koji je Mehmed jednom poklonio fra Željku. Bio je izrađen od dobretičke javorovine, od jednog komada koji je Mehmed posebno hvalio.
Tih ratnih godina sve je stalo ili se polako gasilo, pa tako i prodaja sazova. Međutim, Mehmed je uporno i marljivo gradio nove instrumente bez obzira na to.
“Kako ide posao?” upitao ga je jednom fra Josip.
“Sve slabije”, rekao mu je Mehmed nakon kraće šutnje. “Nikome više nije do pjesme i veselja. Al ne žalim se. Proći će i ovo. Treba sačuvat živu glavu i obraz, a za sve drugo je lako.”
Fra Josip je jednom promatrao kako Mehmed oblikuje drvo, najprije sa stražnje strane instrumenta, predano i pažljivo, pa ga onda okrene na gornju stranu, gdje dođe otvor. Dugo ga kucka kažiprstom desne ruke pažljivo osluškujući zvuk.
“Zna se nekad desit”, kaže nešto kasnije, “da je drvo gluho, pa ni najbolji majstor ne može izbit saz iz njega.”
Zatim s gornje strane, po površini na kojoj planira izdubiti otvor instrumenta, drvo duboko zareže na više mjesta, povuče na taj način nekoliko vertikalnih i horizontalnih crta koje se sijeku. Tek tada započinjekopati dlijetom otvor. Te crte ne daju dlijetu da uhvati zdravi dio mesa, onaj koji treba ostati na instrumentu, jer bi u suprotnom mogao ostati bez dragocjenog komada drveta u koji je uložio golemi trud. Završno kopanje otvora radi sporo i strpljivo, bez naglih pokreta i udaraca. Ponekad napravi pauzu, smota cigaretu i zapali, pa objašnjava fra Josipu što u tom trenutku radi. Ili mu priča o sazovima, živo i sa strašću. U tim trenucima oči kao da mu zasjaje.
“Nijedan od sazova koji napravim nije isti”, kaže. “Ko ljudi… Svaki ima svoju ćud i svoj glas po kojemu ga možeš prepoznat.”
Desetak dana nakon fra Josipova susreta s Mehmedom na obali Vrbasa, njemački su zrakoplovi bombardirali grad. Jedna je bomba pala blizu radnje u kojoj je Mehmed izrađivao sazove. Bio je unutra kad se to dogodilo. Njegove ostatke pronašli su nekoliko dana kasnije. Iskopali su ih ispod ruševina. Po položaju tijela u kojemu su ga našli, i polomljenom sazu koji mu je ležao nadomak ruke, nesretni Mehmed je u trenutku kad se to dogodilo isprobavao tek izrađeni saz.
Mehmed je otišao, a on ga svejedno čuje, kako nazalnim glasom pjeva, isprobavajući tek izrađeni saz:
Raslo mi je javor drvo, tanko – visoko. Na grane mu soko sleti, pa se odmara. Pitalo ga javor drvo je li sustao. Letim, evo, sedam dana bez sna – odmora. Tražim svoju sokolicu, gdje je otišla. Voljesmo se tri godine i još dana dva. Otišla je bez pozdrava i bez razloga. Haber imam da je živa, da je nesretna…
Mehmedov glas je sve slabiji, pa onda u jednom trenutku prestane, a iz tame se pred fra Josipom pomalja novo lice.
Mehmed Sarač
(poglavlje iz romana “Na Vrbasu tekija”)
Mehmed Sarač dođe i prođe, zagledan negdje unutar sebe; vidi se odmah da nije od ovoga svijeta. Fra Josipu se tada pred očima ukaže beskrajan lipanjski dan koji ide svome kraju. Na ledini uz Vrbas, u hladu joha, sjedi Mehmed Sarač. Traje treća godina rata. Mjesec je Ramazana. Mehmed uklanja pijesak i nečist s njive koje su tu nanijele proljetne poplave.
Zbog Prvog svjetskog rata koji je sve poremetio, Mehmed nije završio nikakve škole. Početak rata zatekao ga je u Sarajevu, gdje je pohađao gimnaziju. Prekinuo je školovanje onaj dan kad je u Sarajevu Gavrilo Princip ispalio smrtonosne hice u nadvojvodu Ferdinanda. Potom je otac došao u Sarajevo po njega i vratio ga u Jajce. Kako je rat potrajao četiri godine, i sve okrenuo naglavačke, Mehmed nikad nije nastavio školovanje. Usprkos tome, fra Josipa je po nečemu podsjećao na umnog Jožu Plečnika. Fra Josip je susretao po Bosni ljude slične Mehmedu, koji su bili predodređeni za nešto više, ali su, eto, imali tu nesreću da su rođeni u Bosni, i da nisu dosegnuli niti djelić onoga što su mogli. Volio je stati i porazgovarati s njim. Mehmed je govorio malo, ali to što bi rekao bilo je lijepo izrečeno, kao da je svaku riječ pažljivo odmjeravao.
Mehmedova usta se lijepe od žeđi, i svaki čas pogledava prema suncu koje je padalo prema zapadu. Fra Josip je slutio kakve ga misli opsjedaju; kao da će to stalno pogledavanje u sunce nešto promijeniti, da će ono na taj način što prije potonuti, i da će doći kraj toj nesnosnoj žeđi. Sunce je još uvijek bilo visoko, i sporo je i neprimjetno padalo prema horizontu, a na nebu se još uvijek nisu nazirali tragovi večernjeg rumenila. Zamišlja kako sjedi na klupi ispred kuće i čeka okujisanje s minareta, kao znak da je završio još jedan beskrajan dan, mukotrpan i težak, kakvi mogu biti samo ljetni dani koji padnu na Ramazan. Sačekat će da imam završi s molitvom, a potom se napiti vode. Zatim zamišlja kako mu voda gasi bolno ždrijelo. Međutim, ništa ne pomaže; misao o vodi tu nesnosnu žeđ samo pojačava.
“Baš je ove godine Ramazan pao u nezgodno vrijeme”, kaže fra Josip.
Mehmed ustane i priđe rijeci, tik do vode. Dugo je zurio u nju prije nego što je odgovorio:
“Bog određuje. Ako je odredio da to bude sada, onda je imao svoju računicu.”
“Ja ti se divim, moj Mehmede, volio bih da imam tako tvrdu vjeru kao ti.”
“Ko zna”, rekao je on. “Možda i nije tako, kako se tebi čini. Znaš kako se ono kaže: zdrav čovjek ima stotinu želja, a bolestan samo jednu. Tako i ja, žednu čovjeku samo je voda na pameti. A to nije s Božje strane.”
Mehmed je bio uvjeren kako je svaka misao o žeđi grešna, da je na taj način počinio grijeh zbog kojega ga Bog kažnjava time što žeđ jača. Sve Mehmeda podsjeća na vodu, a pogotovo nevini i jedva čujni žubor smalaksalog Vrbasa koji dopire do njih. Ne vrijedi ništa; začepiti uši i sklopiti oči, okretati glavu od rijeke, jer ta nesnosna žeđ ne da mislima da ni na trenutak odlutaju na drugu stranu.
Fra Josip sjedne u blizinu, na visoko odsječeni panj johe, a Mehmed na obalu, tik do njega. Zatim jedno vrijeme šute. Mehmed u jednom trenutku pokaže na gomilu otpada koji je nanijela rijeka.
“Nanijelo proljetos, kad su ono naišle poplave.Ima tu još puno posla.”
To mjesto gdje sjede, nalazi se se nešto niže od mjesta gdje Pliva utječe u Vrbas. Tu je obala niska i često plavi.
Mehmed je sin jedinac nekad poznatog jajačkog trgovca Muharemage Sarača. Rođen je u noći s 31. prosinca 1899. na 1. siječanj 1900. godine, dok su se smjenjivala dva stoljeća, ono potrošeno, devetnaesto, krvavo i burno, te novo koje je u početku obećavalo, sve do kobnih hitaca u Sarajevu. Imao je četiri starije sestre. Njegov otac Muharemaga drugovao je s fra Antom Kneževićem, buntovnim jajačkim fratrom koji je posvetio život izgradnji jajačkog samostana, tog u kojemu fra Josip sada leži i čeka smrt. Po dolasku austrijskih jedinica u Bosnu, Muharemaga se za kratko vrijeme obogatio smjelim i pametnim ulaganjima. Međutim, došao je Prvi svjetski rat i godine neimaštine u kojima se sva Muharemagina imovina brzo istopila. A mnogo je toga u ratnim godinama gladi i oskudice i razdavao, ne gledajući o kome se radi. Umro je posljednje godine rata, iznenada i napoprijeko.
“Ima li ovome kraja?” upita Mehmed u jednom trenutku misleći na rat.
“Ne znam šta bi ti rekao”, odgovorio mu je fra Josip.
Sjedili su tu u tišini jedno vrijeme. Mehmed je nastavio pogledavati prema zapadu odakle su dolazile sjene koje su padale preko njih.
“Idem”, rekao je u jednom trenutku i ustao.
Pokupio je alat, grablje i lopatu, prebacio ih preko ramena i umornim koracima krenuo prema gradu. Fra Josip je ostao sjediti, promatrajući ga sve dok nije zamakao iza prve krivine.
Mehmed se po uzoru na oca pazio s fratrima i poštivao ih. Posebno je bio blizak s dobretičkim župnikom fra Željkom Džajom. U nečemu je bio nenadmašan; u jednom od podruma u kojemu je nekad njegov otac držao robu, Mehmed izrađuje sazove, i to ne bilo kakve; njegovi sazovi su na cijeni, i sve što izradi lako i brzo proda. Od toga lijepo živi i uzdržava se. S Džajom ga je zbližila potraga za javorovim drvetom od kojega je izrađivao instrumente. Radilo se o rijetkom bijelom javoru, najplemenitijem drvetu koje raste u bosanskim šumama. Nigdje nije bilo tako dobrog i kvalitetnog bijelog javora kao u visokim Dobretićima gdje je na jednom dijelu bila granica do koje je rastao. Stabla koja su rasla odmah ispod te nevidljive granice pokazala su se najboljim za izradu sazova; imala su gusto meso, a nisu bila kvrgava i kriveljiva. Fra Željko je odlazio s njim u potragu za javorom svaki puta kad bi imao vremena. Fascinirala ga je Mehmedova posvećenost. U župnom stanu u Dobretićima visio je na zidu saz koji je Mehmed jednom poklonio fra Željku. Bio je izrađen od dobretičke javorovine, od jednog komada koji je Mehmed posebno hvalio.
Tih ratnih godina sve je stalo ili se polako gasilo, pa tako i prodaja sazova. Međutim, Mehmed je uporno i marljivo gradio nove instrumente bez obzira na to.
“Kako ide posao?” upitao ga je jednom fra Josip.
“Sve slabije”, rekao mu je Mehmed nakon kraće šutnje. “Nikome više nije do pjesme i veselja. Al ne žalim se. Proći će i ovo. Treba sačuvat živu glavu i obraz, a za sve drugo je lako.”
Fra Josip je jednom promatrao kako Mehmed oblikuje drvo, najprije sa stražnje strane instrumenta, predano i pažljivo, pa ga onda okrene na gornju stranu, gdje dođe otvor. Dugo ga kucka kažiprstom desne ruke pažljivo osluškujući zvuk.
“Zna se nekad desit”, kaže nešto kasnije, “da je drvo gluho, pa ni najbolji majstor ne može izbit saz iz njega.”
Zatim s gornje strane, po površini na kojoj planira izdubiti otvor instrumenta, drvo duboko zareže na više mjesta, povuče na taj način nekoliko vertikalnih i horizontalnih crta koje se sijeku. Tek tada započinje kopati dlijetom otvor. Te crte ne daju dlijetu da uhvati zdravi dio mesa, onaj koji treba ostati na instrumentu, jer bi u suprotnom mogao ostati bez dragocjenog komada drveta u koji je uložio golemi trud. Završno kopanje otvora radi sporo i strpljivo, bez naglih pokreta i udaraca. Ponekad napravi pauzu, smota cigaretu i zapali, pa objašnjava fra Josipu što u tom trenutku radi. Ili mu priča o sazovima, živo i sa strašću. U tim trenucima oči kao da mu zasjaje.
“Nijedan od sazova koji napravim nije isti”, kaže. “Ko ljudi… Svaki ima svoju ćud i svoj glas po kojemu ga možeš prepoznat.”
Desetak dana nakon fra Josipova susreta s Mehmedom na obali Vrbasa, njemački su zrakoplovi bombardirali grad. Jedna je bomba pala blizu radnje u kojoj je Mehmed izrađivao sazove. Bio je unutra kad se to dogodilo. Njegove ostatke pronašli su nekoliko dana kasnije. Iskopali su ih ispod ruševina. Po položaju tijela u kojemu su ga našli, i polomljenom sazu koji mu je ležao nadomak ruke, nesretni Mehmed je u trenutku kad se to dogodilo isprobavao tek izrađeni saz.
Mehmed je otišao, a on ga svejedno čuje, kako nazalnim glasom pjeva, isprobavajući tek izrađeni saz:
Raslo mi je javor drvo,
tanko – visoko.
Na grane mu soko sleti,
pa se odmara.
Pitalo ga javor drvo
je li sustao.
Letim, evo, sedam dana
bez sna – odmora.
Tražim svoju sokolicu,
gdje je otišla.
Voljesmo se tri godine
i još dana dva.
Otišla je bez pozdrava
i bez razloga.
Haber imam da je živa,
da je nesretna…
Mehmedov glas je sve slabiji, pa onda u jednom trenutku prestane, a iz tame se pred fra Josipom pomalja novo lice.