Među svojima

Moja nena svoj životni vijek proživjela je krećući se uvijek u istom magičnom krugu; od kućnog praga do avlijskih vrata. Rijetko je negdje odlazila, a ako bi učinila izuzetak pa se negdje i zaputila, ona je uvijek tražila razlog i izgovor da se čim prije udalji te povrati svojoj kući. Dok je još mogla, dok je u njoj bilo kuveta, znala je katkad otići do Džemile, ali i to je ubrzo minulo jer nije željela sresti se s Nefom i Alijom. Znala bi preći kod Avdaginice, rjeđe kod tete Sale, to joj je uz kapiju, odmah u sokaku, pa takve posjete i ne držim za važne.

U kući svojih roditelja možda sam je vidio svega dva ili tri puta u čitavom životu, a da je dolazila više i češće, ja bih to sigurno znao pa bih s radošću i taj podatak ovdje unio. Iz nekog samo njoj poznatog, a meni potpuno nejasnog razloga, nena je od samog početka prezrela moju majku. Smatrala je da osoba poput moje majke ne može pozitivno djelovati na njenog sina. Držala je da u toj mladoj „seljančici“ ima nešto od rasipničkog, da je rođena samo za „kafane i provode“ te da će ona kao takva još dodatno srozati njeno, ionako ruinirano dijete. Svoje tvrdnje znala je potkrijepiti i riječima, a kada su moji roditelji zauvijek napuštali tu kuću, nena za njima nije prosula brokaču vode za sretan povratak, nego ih je ispratila povikom: „Hajte. Široki vam puti. A s njom ti ne vele nikad imat dvije jake za vratom.“

Jednom sam, u ljeto 1998, sjedili smo sami u kući, pitao nenu o tome. Želio sam znati zbog čega je prezrela moju majku? Zašto se otac u toj kući uvijek, pa čak i u vremenima ranog djetinjstva, osjećao poput kopileta? Želio sam znati detalje i sve one mučne potankosti. Jesam li se već tada pripremao za ovu knjigu, je li se budio pripovjedač u meni, u to vrijeme neumorno sam igrao nogomet, trudio se položiti ispite na fakultetu, čitao, a noći trošio bančeći i udvarajući se raznoraznom ženskinju, pri tom ne vodeći računa o tome da li je dama slobodna, ili je već nekome obećala ruku.

Nena je posegnula za cigaretom i glasno uzdahnula. Odbila je dim ili dva, a onda briznula u grlen plač. Mislio sam je pitati još ponešto, ali mojoj neni više nije bilo do razgovora.

Pa opet, strašno sam volio tu ženu, možda čak i više nego vlastitu majku, a to što se ona prema svojoj snahi postavila na takav način, ne držim njenom krivicom, nego upljuvkom drugih ukućana. Znamo i kojih. Čvrsto vjerujem da bi se nena i moja majka olako, i bez muke sporazumjele te pronašle zajednički jezik, e da su u toj kući bile same i jedine žene. Međutim, to se nikad nije ostvarilo, u toj kući, kao kakve uhode, stalno su se vrzmale i dvije nenine kćeri, te očeve sestre, obje smutljive i beštije. Moj otac zbog svega je bježao u pijanstva, zaranjao u čašu, a kad bi mu se razbistrilo, on bi uredno prihvatao ponuđene terenske poslove, odlazio je put Budve i Splita, danju radio i mučio se, a noću činio lom po krčmama i trudio se sve zaboraviti. Sazrijevala je odluka u njemu, ali, eto, nije imao snage i da se izjasni.

Ne znam kako se to dogodilo i koliko je teška morala biti svađa i rasprava nakon koje je otac zauvijek zalupio vratima roditeljskog doma, niti je to za pripovijest važno, stvar je bila i ona se više ničim ne da ispraviti, a ja sada pripovijedam o svojoj neni, o njenoj mršavoj prilici skutrenoj na sećiji u kući svojih roditelja. Činim to usputno i s nekoliko rečenica jer o tome se i nema bogzna šta za reći, to su mučni prizori i okrhnute slike, pa opet, i to su detalji do kojih držim; to su sitnice od kojih gradim svoje pripovijesti. To je lažna učtivost, nikakve srdačnosti, samo suzdržanost koju katkad probije zajedljiv ton a rijetko osmijeh i blagošću ispunjena riječ.

Moj otac, kad ju je zatekao ta dva ili tri puta u svojoj kući, bio je ozaren i posve ispunjen, prsa su mu se osjetno nadimala, a oči punile suzama, dok se, s druge strane, majka trudila biti ljubaznija nego što je inače prema neni bila, čak je sipala šale i dosjetke. Nutkala je staricu kafom i kolačima, uvijek se tu pronalazila kakva đakonija, pa opet bi joj lice bujalo, a ona se, jadna, trudila nasmijati. Nena bi pušila cigaretu, jednu za drugom, ulagala napore održavati razgovor živim, trudila se da priča uvijek teče, da se ne prekida, jer tad bi nastupale one mučne, neugodne pauze, onaj tajac koji otkriva pravu i jedinu istinu: tu se više ništa nema za reći.

Nena je, dakle, ta dva ili tri puta boravila u kući mojih roditelja, a njih oboje nakon toga živjeli su u uvjerenju kako je starica djelovala opušteno i bez nelagode, a samo ja znam, u to se, ustreba li, mogu i zakleti, da to nije istina, i da bi nena, radije, da nije ni dolazila.

Ustajala bi naglo, pamtim te pokrete, često i u sred priče, skoro pa iznebuha, sa stola kupila cigarete i „fajercak“ te odlazila, uvijek pod izgovorom da kod kuće nije oposlila sve što treba; da mora namiriti kokoši, unijeti drva za potpalu ili pomusti hajvan.

Ustvari, odlazila je zbog osjećaja nelagode, pa možda i stida. Ko bi znao. Gledao sam kako mršava i ispijena, hita i nestaje na kraju ulice. Vrškom prstiju skuplja nabore dimija, glavu, umotanu bijelom šamijom, nakrivila je malo u desnu stranu, i žurno odmiče.

S nekakvim osjećajem gorčine, ulazio bih u kuću, sjedao na isto mjesto gdje je do maločas sjedila nena, i gledao po licima svojih roditelja. Oni šute. Katkad sa stola posegnu za cigaretom i uzdahnu. Kod majke još buja lice; svi znamo šta to znači. To je uvod u žučnu raspravu koja slijedi, pa se ubrzo povlačim u sobu. Jer šta ja imam slušati ogluške i biti „biber po pilavu“ dok odrasli razgovaraju. Liježem, dakle, na krevet a slap svjetlosti slijeva se između škura i prodire u sobu. To su utješni trenuci. Nebo se osipa zvijezdama dok tamo, u primaćoj sobi, započinje žagor. Prvo istiha i oprezno, a onda sve glasnije i bez zazora. Prebacujem jastuk preko glave i kao mantru ponavljam neke glupe i teško izgovorljive riječi. Ponavljam ih toliko dugo sve dok me ne obuzme mrtvilo a san preuzme klonulo tijelo.

x

Onako kako se znatiželjan deran primiče odrasloj osobi, tako sam i ja, u poraću, počeo izbliza posmatrati djeda. S početka oprezno, možda i malo stidljivo, a već kasnije slobodno i bez ustezanja. Nisam ga doživljavao kao svojtu, niti se on, makar nekad, potrudio da me razuvjeri. Moj djed i ja bili smo potpuni stranci, usudio bih se reći, neskloni jedan prema drugom. Pamtim ga kao namrštenog i mučnog, isključenog za stvari koje ga se direktno ne tiču. Satima je mogao ležati na kauču, među svojima, a da za čitavo vrijeme ne izusti niti riječ. Zurio bi u televizor, a protezao se samo da iz otvorene kutije, sa stola, dohvati keks. Vrijeme je kratio prebirući ladice, tamo je odlagao baterijske lampe, imao je cijelu kolekciju tih lampi, bio je opsjednut njima, zagledao ih je sa svake strane, gasio svjetlo u sobi i onda, poput zaigranog dječarca, štrokao njima, uvijek namršten i pomalo zajedljiv. Druga pasija bili su mu satovi, volio je satove, kako ručne, tako i one džepne, u oklopu i s lancima, imao ih je na desetine, a kupovao je, također, novčanike i nebrojene špilove karata. Svu tu sitnjež djed je njegovao kao jedinu svojinu, dok je za sve ostalo pokazivao otklon i zanemariv odnos.

Moj djed na ovom svijetu boravio je čitavih osamdeset godina, a da za cijelo vrijeme nismo iskreno porazgovarali. Uvijek izbrijan i dotjeran, vječito uglađen i s gardom, taj čovjek ništa od tih urođenih gospodskih manira nije nudio ukućanima. Svoj šarm i polet rasipao je kojekuda, često u kafani i sa svijetom u čiji se nazor i životne poglede savršeno uklapao. Kafana mu je pristajala, a i on se, bez velikog napora, zavidno usklađivao s njom. Nije bio pijanac ni prznica, to nikako, prije čovjek koji voli kapljicu, a ona ga, eto, katkad prevari. Znao je nositi svoje piće, znao je kad je dovoljno te kad „valja ić.“ Često sam ga pratio kući. Iz kafane je izlazio nasmijan i čio, uvijek spreman za šalu, a ja bih ga takvog posmatrao, nerijetko bivao i začuđen, tim prije što nisam poznavao njegovu ležernu stranu.

A onda sam odlučio potpuno prići djedovom kafanskom stolu. Razgovarali smo. Nije se zanimao za moje školovanje, moje navike te eventualne planove za budućnost. Ne. Moj djed nije pokazivao takvu vrstu znatiželje. Nije ga privlačio ni sport (izuzev umjetničko klizanje i to kada se „talizaju“ žene), a ja sam sportom pokušavao ukrotiti svoj nemirni duh, danima sam igrao nogomet, trenirao, lomio ruke i noge, pravio dugačke pauze i hodao na štakama, a onda mu se ponovo vraćao.

Djed je radije govorio o svojim ukućanima, rjeđe o komšiluku, ali na onaj način koji se meni nije dopadao. Volio ih je ogovarati, posebno svog mlađeg sina, tražiti im mane i nedostatke, ismijavati ih izdaleka i natenane. S druge, pak, strane, o mojoj majci uvijek je govorio pohvalno, koristio je svaku priliku da preda mnom pohvali tu ženu, da istakne sve njene dobre osobine te da naglasi tu „sitku“ kroz koju je, jadna, bila cijeđena.

Uglavnom, sve ono što im nikad ne bi rekao u lice, volio je kazivati u kafani i preda mnom. Nisam pristajao na tu vrstu konverzacije. Ne volim takve razgovore, posebno one razgovore u koje bih uključio i osobe do kojih mi nije stalo. Dobre osobine svoje majke poznajem i bez da mi to neko drugi govori, a u djedovoj kući, izuzmem li nenu, i nije bilo nikoga ko bi me zanimao i o kome bih želio povesti razgovor.

Djed je to brzo shvatio, povukao se, pa smo za kafanskim stolom uglavnom šutjeli i gledali niz čaršiju, potpuno prazni i neusklađeni. Katkad bi nas, iz daleka, spazio Alija P, pa bi hitro prilazio pobliže kafani, tu bi čučnuo i leđima podupro duvar. Trebalo je proći neko vrijeme pa da pobliže upoznam djedovu kafansku narav te otkrijem nove crte unutar tog karaktera, crte koje će na mene ostaviti potpuno nov i snažan dojam.

O čemu se, ustvari, radilo? Događalo se da ga pratim kad se iz kafane, cvrcnut, zaputi kući. Djed će tamo ostati, a ja ću se zadržati tek časak i koliko je dovoljno da posjetim nenu. Koračali bismo tako, djed i ja, rame uz rame, a ako bi nas neko od starijeg svijeta sreo, znalo se dogoditi da se obrati djedu, da mu kaže: „Vidi se da ti je unuk? Pljunuti ti.“ Djed bi nešto progunđao sebi u bradu, ko bi znao šta to on priča, a ja sam sa zanimanjem pratio promjene na njegovom licu. Zabavljalo me posmatrati u šta se moj djed pretvara.

Već po izlasku iz kafane on bi namjestio ozbiljan, često i podrugljiv izraz na lice. Postajao bi mučaljiv i nevoljan za razgovor, a progovorio bi samo u nuždi i ako ga nešto priupitam, a to bi se, opet, dešavalo rijetko, jer i ja, baš poput djeda, nisam od priče i velikih riječi. Onog trenutka kada uđemo u sokak, djed se već potpuno stišava. Na tom mjestu, kao po dogovoru, mi prekidamo svaku komunikaciju. Pridržavam ga za lakat, u to vrijeme ruke su mu već upadljivo drhtale, tako ulazimo u avliju, i još dalje, u primaću sobu, ostavljajući dojam kao da smo se slučajno i uz put sreli. Moj djed francusku kapu vješa na rogove iznad vrata i bez riječi liježe na kauč. Sav je hirovit pa svi koji se tamo zateknu love pravi i povoljan trenutak da mu se obrate. Za to vrijeme ja sjedim na drugom kauču, pored prozora. Usnama prinosim cigaretu i gledam ispijeno lice svoje nene.

Slabo sam, kažem, poznavao svog djeda. Između nas nije bilo prisnosti, taj čovjek svoju ruku nikad nije spustio u moju kosu, niti me, makar jednom, posjeo u krilo. Takve stvari događale su se samo na filmu ili u onim porodicama koje su bivale manje krute. Kruti ljudi? Možda je tom rečenicom najlakše opisati mog djeda, a kad bolje porazmislim, i većinu članova moje porodice. Djed je bio takva, kruta, pomalo i osorna osoba. Smijao se jedino u kafani, a govorio je malo i samo ako već mora.

Tu osobinu da ne govorim ili da govorim jako malo, da sam rijetko ili nikako nasmijan, da sam ponekad drzak i osoran, i ja sam naslijedio od djeda. Pa šta, ne sramim se toga.

Po ustaljenom dnevnom običaju, djed je dva puta dnevno išao u čaršiju. Jutrom i pred veče; oba puta vraćao se pripit. Pamtim dane kada bih kao dječarac noćivao kod djeda i nene. To su bili dragi dani, još ponekad uzdahnem za njima. Hoću li više ikada biti onako bezbrižan? Već sasvim rano mi bismo gasili svjetlo i lijegali na razvučene kauče. Nena i ja na jedan, a djed na drugi. Ležimo i gledamo televizor. Prije nego ugasi svjetlo, nena bi iz kredenca iznosila kutiju keksa i stavljala je na sto, na dohvat djedove ruke. Često je to bio Lindžo, djed je volio taj keks. Znao bi pred spavanje pojesti i po čitavu kutiju. U to vrijeme često su na televizoru išli prenosi umjetničkog klizanja. Neni i meni to se nije dopadalo. Mi bismo radije pogledali kakav film, možda neki obrazovnog karaktera, ali djed je odlučio da će se gledati umjetničko klizanje, a nama ako se spava, pa to nam niko ne brani. Volio je gledati baš to. Uživao je zuriti u kakvu lijepu klizačicu, dok rumenih obraza i zadihana, čeka ocjene za svoj nastup. Po nekakvom svom izboru odlučio bi za koju će navijati. Psovao je ako bi je sudije zakinule prilikom ocjenjivanja, a ako bi nekim slučajem pobijedila baš njegova izabranica, znao je i poskočiti iz kreveta. Tad bi rekao: „Cara joj jebem, kako se prevrće ko da je od gume.“ Trajalo bi to njegovo oduševljenje neko vrijeme, a onda bi naglo splasnulo, djed bi hrkao, a već po jutru ne bi znao ni ko je pobijedio niti kome je noćas klicao. Jednom sam ga pitao o tome, čitavu noć gledao je muškarce kako klizaju. Ne znam je li i tad imao svog favorita pa sam ga pitao ko je pobijedio. On je prošao rukom kroz kosu, gradio se da me ne čuje, a kad sam ponovio pitanje, djed je podviknuo: „Šta ja znam ko je pobijedio. Još bi i o tom trebo vodit računa. Cara im jebem, utegnu muda u one kombinezone pa se baleče pred svijetom. Da se ja pitam, sve bi ih išćero na guvno, pa motiku u šake, brajko. Ne bi njima više na um padalo da se utegnutih muda pred svijetom talizaju.“

Takav je, velim, bio moj djed, ne ljutim se na njega. Ta zašto bih, on je živio po svom izboru i za ćeif, to mu niko ne može osporiti. A kada smo već zabasali u tu daleku prošlost, je li konačno kucnuo čas da opišemo i jutra u kući moje nene, rana jutra prožeta mirisom kafe i pečenog hljeba. Napolju se glasa pijetao; malo rakoli, a onda ispušta dugačak kukurijek. Odmah za njim javlja se pas, to nije potmuo lavež praćen cviležom koji sluti nevolju i nagovještava zlu kob. Ne, ne, to je čist i izdvojen glas u svitanju. Škripe letve u sokaku. To se Osman primiče torini. Sa željeznog koca taj čobanin smiče sindžir, on to čini spretno i bez srkleta a lokot mu ne treba. Ovdje se mal ne stavlja pod ključ, ta svoji smo i ne živimo u bojazni, a znamo da se svako rađa sa svojom nafakom. Tako se budi život u sokaku. Sada će i moja nena promoliti napolje. Glavu je povila šamijom, još stresa ramenima jer mraz štipa njeno krhko tijelo. Ona hita preko avlije s lugarom u ruci; lužinu izručuje pod šipak. Još se muči sažvakati koricu hljeba. Uvijek to čini prije kafe i prve jutarnje cigarete. Dole, pod avlijskim zidom, teta Sala smiče rezu s kapije. Ona rastvara gvozdena, žuto obojena krila. Onuda će, uglačanih cipela, svakog trena proći njeni muškarci. Njih četvorica. Svi odreda ljube Salin obraz; tako se sinovi opraštaju s majkom. Posljednji izlazi čika Avdo. To je nizak čovjek uredno potkresanih brkova. Na njemu je smeđi sako, a teta Sala popravlja mu ovratnik. On se blago osmjehuje, taj čovjek ne zna za prešu a taman posla da se zbog nečega jedi. Čika Avdo, nasmijan, još kratko razgovara sa svojom ženom, to je lijep prizor, on nam govori da nismo svi prznice i zajedljivci. Ima nešto otmjeno u držanju tog čovjeka; uzak je ovaj sokačić za njegovu široku dušu. Taj čovjek i mog je oca uputio u vještine moleraja. Prigrlio ga je uza se, nikad ga nije korio, otac bješe poslušan pa je uz čika Avdu brzo napredovao. Uskoro je i sam mogao voditi grupu, u ono vrijeme brigadu, to mahom bijahu gluhonijeme osobe, teški i nepovjerljivi ljudi. Otac je zbog njih znao briznuti i u plač, tjerali su ga čak i na to. Tad bi se, posve skrhan, znao požaliti čika Avdi, a taj mirni čovjek govorio mu je: „Polako, presaburaj. Već će i to leći na svoje mjesto“. I doista, otac je uskoro stekao naklonost grupe, zalagao se za njih, pa i vikao ako bi im se neko slučajno narugao. Znali su cijeniti tu njegovu osobinu, a kasnije su često dolazili našoj kući. Od njih sam naučio i poneku „riječ“, uživao sam gledati ih kako se sporazumijevaju rukama, a ponešto od toga ostalo mi je i danas. I sada, dok čika Avdo odlazi niz sokak, ja gledam za njim i razmišljam o svom ocu; gdje je sabio svu količinu patnje? Možda bih mogao i suzu pustiti, ali za to se nema vremena, jer moja nena s praznom lugarom u ruci, ulazi u kuću. Sva je promrzla i užurbana, sad kaže: „Gluho bilo, mart, a samo što se snijeg nije spustio. Sad ću ja potaknuti vatru pa ćemo mi fino kafenisati“.

Adnan Repeša 06. 06. 2016.