Nesmirivo zabrinutim usljed činjenice da će im od prvog dana narednog mjeseca biti zabranjeno pušenje po birtijama, ali ovog puta uistinu, zaozbiljno, i sa zaprijećenim drastičnim kaznama, te zbog toga oni (odlučno su ponaosob prisegnuli) neće ni kročiti tamo gdje im gazda nije priskrbio da uz predpodnevnu kafu i večernje piće pripale i cigaretu, pa tako ni ovdje gdje je svaki od njih svakodnevno dolazio i od desetljeća duže – kad bih naumio da im pričam o današnjem razgovoru s poznanikom koji mi je, sve drhteći od uznemirenja, kazivao da smo kao narod u potpuno neizvjesnoj situaciji, čak se i naš fizički opstanak nad ambisom klati, dok se politička, intelektualna i vjerska elita stara samo o svome probitku, grozno manipulišući pukom, religijom i naukom, a zle sile nesmiljene destrukcije sad djeluju kudikamo lukavije nego prije, te dušmani osvajaju redom organe države (vođeni su iz susjedstva, sa istoka i zapada), a u isto vrijeme je, uz ranije postojeću pošast samoubilačku koja prijeti kako ekološkom katastrofom jednako i nuklearnom bombom, čovječanstvo proizvelo treći faktor vlastitoga uništenja, jer vještački će intelekt u vremenu vrlo kratkom dosegnuti i do samosvijesti, nakon čega homo sapiensu spasa više nema niti može biti, a za AI vječno će ostati strana dobrostiva ljudska svojstva, emocija, solidarnost, svakako i poezija, pa je i najveća čovječija sreća to što može izabrati način na koji će kao vrsta iščeznuti, sablažnjenog me ostaviv, kakvog me i zatekao – kad bih, dakle, noćas pokušao da im o tome govorim, mrzovoljno i s prezirom uglas bi me ušutkali, a glavni bi luzer i autoritet stvar cijelu okončao tonom kojem pogovora nema: “Svejedno je tebi, jer si prestao da pušiš!” Ni riječ jednu opet ne prozborih, osamljenik u gomili, u svojoj pustinji, ali zadovoljan što ću moći ovdje da navratim i kad nijednoga od njih već ne bude, barem novi plamen među ruinama još jedanput uzaludno da užegnem
Među ruinama
Nesmirivo zabrinutim usljed činjenice da će im od
prvog dana narednog mjeseca biti zabranjeno pušenje
po birtijama, ali ovog puta uistinu, zaozbiljno, i sa
zaprijećenim drastičnim kaznama, te zbog toga oni
(odlučno su ponaosob prisegnuli) neće ni kročiti tamo
gdje im gazda nije priskrbio da uz predpodnevnu kafu
i večernje piće pripale i cigaretu, pa tako ni ovdje gdje
je svaki od njih svakodnevno dolazio i od desetljeća
duže – kad bih naumio da im pričam o današnjem
razgovoru s poznanikom koji mi je, sve drhteći od
uznemirenja, kazivao da smo kao narod u potpuno
neizvjesnoj situaciji, čak se i naš fizički opstanak
nad ambisom klati, dok se politička, intelektualna
i vjerska elita stara samo o svome probitku, grozno
manipulišući pukom, religijom i naukom, a zle sile
nesmiljene destrukcije sad djeluju kudikamo lukavije
nego prije, te dušmani osvajaju redom organe države
(vođeni su iz susjedstva, sa istoka i zapada), a u isto
vrijeme je, uz ranije postojeću pošast samoubilačku
koja prijeti kako ekološkom katastrofom jednako
i nuklearnom bombom, čovječanstvo proizvelo treći
faktor vlastitoga uništenja, jer vještački će intelekt
u vremenu vrlo kratkom dosegnuti i do samosvijesti,
nakon čega homo sapiensu spasa više nema niti može
biti, a za AI vječno će ostati strana dobrostiva ljudska
svojstva, emocija, solidarnost, svakako i poezija, pa
je i najveća čovječija sreća to što može izabrati način
na koji će kao vrsta iščeznuti, sablažnjenog me ostaviv,
kakvog me i zatekao – kad bih, dakle, noćas pokušao
da im o tome govorim, mrzovoljno i s prezirom uglas
bi me ušutkali, a glavni bi luzer i autoritet stvar cijelu
okončao tonom kojem pogovora nema: “Svejedno je
tebi, jer si prestao da pušiš!” Ni riječ jednu opet ne
prozborih, osamljenik u gomili, u svojoj pustinji,
ali zadovoljan što ću moći ovdje da navratim i kad
nijednoga od njih već ne bude, barem novi plamen
među ruinama još jedanput uzaludno da užegnem