Skinuti zaštitnu masku s lica te zagrliti i poljubiti staru prijateljicu za susreta nakon višemjesečnog neviđanja još uvijek nije zakonski kažnjivo, ali se zacijelo smatra rizičnim ponašanjem i neodgovornošću. Preporučljivo je ne činiti to u javnosti. – Kroz pogled-dva i zbunjenu polurečenicu bljesne posebna prisnost, povjerenje, vjera; zbije se cijeli razgovor i postigne sporazum o bitnome. Onih nekoliko sekundi kad to činimo pukotina su u vremenu: podsjećaju nas na Svijet Prije Pandemije, koji nam sad odjednom izgleda lijep i dobar, rastvaraju nam pred našim očima gnojni čir sadašnjosti i pale svjetalce u bezdanu budućnosti.
Inače se snalazimo drugačije: pri ulasku u prodavaonicu ili predavaonicu na maske mislimo kao da su gaće, ili uopće ne mislimo – mi, napredni Pavlovljevi psi. I sve se manje čudimo čudima. Penzioneri, koji su čvrstim stiskom ruke dokazivali da mogu još dugo, pozdravljaju se sad neobavezno i bezveze, kao što su se do jučer pozdravljali reperi i tinejdžeri. Od poznanika se na ulici udaljavamo kao da je bombaš-samoubojica opasan eksplozivom. Znaju već i ptice na grani i policajci na trgovima da najekstremniji prosvjednici nisu više oni s maskama, nego oni bez maski.
Zlo je to i naopako je. Ali imaju ljudi i za to rješenje: uljepšavamo stvarnost i zavaravamo same sebe da bismo nekako preživjeli, premda nas ta sredstva preživljavanja zapravo unesrećuju. U novim okolnostima radimo ono što ljudi kao kulturna bića oduvijek rade: kultura je, kaže Freud, sublimacija nagona te služi zaštiti čovjeka od prirode i uređenju međuljudskih odnosa. Od hranidbe u svrhu preživljavanja napravili smo kulinarstvo, od razmožavanja smo napravili erotiku, od nasilja sport. Također, ono što je sasvim novo i neobično brzo pretvaramo u naviku i rutinu, običaj i zakon. Tako se štitimo od neizvjesnosti i nesigurnosti, s kojima je još teže živjeti nego s mučnim izvjesnostima i sigurnostima. Tako od maske na licu, fizičke distance i drugih pandemijskih čuda mijesimo novu kulturu koju ćemo uskoro početi, ako već nismo, smatrati starom kulturom čije dostojanstvo moramo poštovati. A u toj novoj kulturi – ništa novo: nova ortodoksija, nove pobune i novi fanatizam, nova konzervativnost, nova liberalnost i nova revolucionarnost, nova pamet i nova glupost, novi bonton i nova moda, nova ljubav i nova mržnja.
Ipak, naši su umovi možda dezinficirani, ali se naša srca ne daju prevariti. Hoćemo da se grlimo, ljubimo i da dišemo – jedni s drugima – po cijenu života, jer život se, što god govorili biolozi, filozofi i teolozi, pojavljuje u trenucima i tada postaje svet. Taman kad se zapitaš o smislu cijelog ovog zbivanja – isplati li se toliko napora ulagati u nestajanje i propast – počnu padati milimetarske kuglice snijega, kao zdrobljeni stiropor; zatvarajući prozor uočiš u ćošku paukovu mrežu optočenu injem; pod đonom cipele zapucketa ti tanki led; na zimskome obrazu osjetiš toplu kožu prijatelja. Tako se ljudima pojavljuju život i njegov smisao. Utjeha? Nada? Samozavaravanje? Da, zadovoljavamo se neznatnim, malenim, ali to ne mora biti samo poraz velikoga čovjeka, nego može biti i pobjeda velike poezije. A poezija vazda čuva najvrednije u životu ili budi život, ako je potrebno.
Pjesmom „Durch viele Masken“ (Kroz mnoge maske) austrijska pjesnikinja Friederike Mayröcker, rođena davne 1924. godine – s jednostavnošću i mudrošću svojstvenima njezinoj poeziji, kao i poeziji njezina partnera Ernsta Jandla – skida maske s naših lica i s našeg svijeta. Naravno, nije Friederike 1957. godine, kada je pjesmu napisala, mislila na obavezu, običaj i modu nošenja zaštitnih maski u sezoni 2020./2021. Ali je o onome bitnom u našem i svakom drugom vremenu rekla nešto bitno:
Kroz mnoge maske gledamo lijepi svijet: ziba se blago mjesec sunce počinje kružiti O Siriuse, o bademovo stablo i zvijezdo: jošte žive svi koje volimo
(Friederike Mayröcker, „Durch viele Masken“, u: Friederike Mayröcker, Gesammelte Gedichte: 1939–2003, Suhrkamp: Berlin, 2019., str. 62.)
Maske
Skinuti zaštitnu masku s lica te zagrliti i poljubiti staru prijateljicu za susreta nakon višemjesečnog neviđanja još uvijek nije zakonski kažnjivo, ali se zacijelo smatra rizičnim ponašanjem i neodgovornošću. Preporučljivo je ne činiti to u javnosti. – Kroz pogled-dva i zbunjenu polurečenicu bljesne posebna prisnost, povjerenje, vjera; zbije se cijeli razgovor i postigne sporazum o bitnome. Onih nekoliko sekundi kad to činimo pukotina su u vremenu: podsjećaju nas na Svijet Prije Pandemije, koji nam sad odjednom izgleda lijep i dobar, rastvaraju nam pred našim očima gnojni čir sadašnjosti i pale svjetalce u bezdanu budućnosti.
Inače se snalazimo drugačije: pri ulasku u prodavaonicu ili predavaonicu na maske mislimo kao da su gaće, ili uopće ne mislimo – mi, napredni Pavlovljevi psi. I sve se manje čudimo čudima. Penzioneri, koji su čvrstim stiskom ruke dokazivali da mogu još dugo, pozdravljaju se sad neobavezno i bezveze, kao što su se do jučer pozdravljali reperi i tinejdžeri. Od poznanika se na ulici udaljavamo kao da je bombaš-samoubojica opasan eksplozivom. Znaju već i ptice na grani i policajci na trgovima da najekstremniji prosvjednici nisu više oni s maskama, nego oni bez maski.
Zlo je to i naopako je. Ali imaju ljudi i za to rješenje: uljepšavamo stvarnost i zavaravamo same sebe da bismo nekako preživjeli, premda nas ta sredstva preživljavanja zapravo unesrećuju. U novim okolnostima radimo ono što ljudi kao kulturna bića oduvijek rade: kultura je, kaže Freud, sublimacija nagona te služi zaštiti čovjeka od prirode i uređenju međuljudskih odnosa. Od hranidbe u svrhu preživljavanja napravili smo kulinarstvo, od razmožavanja smo napravili erotiku, od nasilja sport. Također, ono što je sasvim novo i neobično brzo pretvaramo u naviku i rutinu, običaj i zakon. Tako se štitimo od neizvjesnosti i nesigurnosti, s kojima je još teže živjeti nego s mučnim izvjesnostima i sigurnostima. Tako od maske na licu, fizičke distance i drugih pandemijskih čuda mijesimo novu kulturu koju ćemo uskoro početi, ako već nismo, smatrati starom kulturom čije dostojanstvo moramo poštovati. A u toj novoj kulturi – ništa novo: nova ortodoksija, nove pobune i novi fanatizam, nova konzervativnost, nova liberalnost i nova revolucionarnost, nova pamet i nova glupost, novi bonton i nova moda, nova ljubav i nova mržnja.
Ipak, naši su umovi možda dezinficirani, ali se naša srca ne daju prevariti. Hoćemo da se grlimo, ljubimo i da dišemo – jedni s drugima – po cijenu života, jer život se, što god govorili biolozi, filozofi i teolozi, pojavljuje u trenucima i tada postaje svet. Taman kad se zapitaš o smislu cijelog ovog zbivanja – isplati li se toliko napora ulagati u nestajanje i propast – počnu padati milimetarske kuglice snijega, kao zdrobljeni stiropor; zatvarajući prozor uočiš u ćošku paukovu mrežu optočenu injem; pod đonom cipele zapucketa ti tanki led; na zimskome obrazu osjetiš toplu kožu prijatelja. Tako se ljudima pojavljuju život i njegov smisao. Utjeha? Nada? Samozavaravanje? Da, zadovoljavamo se neznatnim, malenim, ali to ne mora biti samo poraz velikoga čovjeka, nego može biti i pobjeda velike poezije. A poezija vazda čuva najvrednije u životu ili budi život, ako je potrebno.
Pjesmom „Durch viele Masken“ (Kroz mnoge maske) austrijska pjesnikinja Friederike Mayröcker, rođena davne 1924. godine – s jednostavnošću i mudrošću svojstvenima njezinoj poeziji, kao i poeziji njezina partnera Ernsta Jandla – skida maske s naših lica i s našeg svijeta. Naravno, nije Friederike 1957. godine, kada je pjesmu napisala, mislila na obavezu, običaj i modu nošenja zaštitnih maski u sezoni 2020./2021. Ali je o onome bitnom u našem i svakom drugom vremenu rekla nešto bitno:
Kroz mnoge maske
gledamo
lijepi svijet:
ziba se blago mjesec
sunce počinje kružiti
O Siriuse, o bademovo stablo i zvijezdo:
jošte žive svi koje volimo
(Friederike Mayröcker, „Durch viele Masken“, u: Friederike Mayröcker, Gesammelte Gedichte: 1939–2003, Suhrkamp: Berlin, 2019., str. 62.)