U staroj dalmatinskoj kući u kojoj sam rastao, u vikendici moga ujaka u Drveniku, na zidu konobe od kraja sedamdesetih visjelo je, uz Picassovu reprodukciju Žene koja pije absint, jedno maleno ulje na lesonitu: nekoliko srdelica na pjatu, plave se i srebre, kao da su, evo, maloprije izvađene iz mreže. Slikane su u obrisu i slutnji, lakom rukom slikara koji nije razmišljao o vječnosti i o trendovima, nego ih je naslikao iz čistoga užitka. Dok sam se uz njih igrao, i kasnije im se iz Sarajeva vraćao u svojim sve rjeđim dolascima u Drvenik, te su srdelice odgajale moje oko, moj pogled, i učile me kako postoji neka življa i tačnija slika svijeta od slike s razglednica i sa sitnorealističnih dalmatinskih suvenira. To je ulje naslikao Mario Mikulić, i poklonio ga mom ujaku, u znak zahvalnosti za neku usputnu uslugu. Čujem li riječ srdela, ili još izrazitije srdelica, pred oči mi i danas prije dođu Mikulićeve srdele, nego riba s peškarije. U njihovome srebru i modrini ima nečega što je stvarnije od stvarnosti.
Kao dječaku, činilo mi se da je slika nabrzinu naslikana. I to me je čudilo: kako nešto može biti tako tačno, a da skroz ne sliči, kako može biti tako dobro, a da je skroz nabrzinu? U toj sličnosti, koja nije realistična, i u brzini, koja nije olaka, bio je dječji smisao slikarstva Marija Mikulića. Naime, takve su bile i druge njegove slike, koje sam po sarajevskim galerijama i stanovima odrastajući vidio. On je bio ceremonijalni slikar: bezbroj puta je ponavljao isti motiv, koji se mijenjao onako kako su se mijenjala njegova raspoloženja ili kako su se mijenjale okolnosti. Dvije su Mikulićeve važne teme: pogled na sarajevsku Ulicu Vase Miskina, s prozora njegova ateljea, i dalmatinske ribarske i riblje teme. Bio je dobar crtač i vješt portretist. Jedan iz jugoslavenske slikarske elite, koja je odlazila u Bugojno, portretirati Tita.
Podrijetlom Korčulanin, rođenjem Omišanin, skoro cijeli je život proveo u Sarajevu. Došao je kao sedamnaestogodišnjak, 1941, pohađao je Prvu gimnaziju, a zatim tek otvorenu Državnu školu za likovnu umjetnost. Izrastao je iz hude sirotinje, odgojila ga je tetka Katica, radnica u omiškoj tvornici tjestenine Cetina, formirao se u vrijeme omladinskih radnih akcija i socijalističke izgradnje, ali nikada nije pokušao biti ništa ni manje, ni veće od slikara, koji sklapa i rasklapa štafelaj i svakodnevno slika. Nije osjećao potrebu da svoj talent osim u umjetničkom realizira i u socijalnom smislu. Umro je 1991, čas prije opsade Sarajeva. Bio je jak čovjek, koji je velikim bijelim brkovima sakrivao izraze lica i promjenu raspoloženja.
Mario Mikulić bio je jedan od najvećih bosanskohercegovačkih slikara. Pokušate li ga izguglati, nećete naći skoro ništa. U Hrvatskoj, da ne kažem u Zagrebu, on je, kao i većina bosanskih slikara, po nacionalnosti Hrvata, skoro savršeno napoznat. Prijestolnički kunsthistorici nisu za njega našli mjesta u svojim supermarketima. Po beogradskim prodajnim galerijama danas se još i može naći njegovih ulja i crteža, ali u Zagrebu ništa.
Ne zna se o kojim je i kakvim kriterijima riječ, ali Mario Mikulić nije hrvatski slikar. Jer da jest hrvatski, njegova bi neprisutnost morala značiti da je Mikulić – beznačajan slikar. A kako beznačajan nije, niti ikako može biti, onda nije – hrvatski. Možda je molučki, kavkaski, turkmenski, ali hrvatski ne, nikako. Tako je to odlučeno, jal estetskom procjenom, jal voljom kakvoga indolentnog mužeka, Rudimira Bombardirovića Šajkovskog, iz lude fantazije Ante Kovačića, to se zapravo i ne zna. Tako i moja fascinacija srebrom i plavilom njegovih srdelica ustvari nije hrvatska, nego je bosanska. Premda je Mikulić sve manje i bosanski slikar, budući da nimalo nije – čuje mu se to u imenu i prezimenu – bošnjački. A kako Alfred Nobel nije imao smisla za slikarstvo, pa nije predvidio Nobelovu nagradu za slikarstvo, nikada i nije postojala mogućnost da bude hrvatski slikar.
Sve u svemu, Mario Mikulić je ničiji. Ili je možda dalmatinski slikar. A dalmatinski je upravo stoga što Dalmacije, kao ni Mikulića, zapravo nema. Jer ni Dalmacija, kao ni Mikulić, u hrvatskome obzoru ne postoji. Njihovo je nepripadanje danas šifra jednog identiteta. Južna Hrvatska, to su kič razglednice, klempavo U, hiperrealistične marine Zvonimira Mihanovića i njegove sljedbe… Dalmacija, to su srebrene srdelice, ulje na lesonitu.
Odavno više ne idem u Drvenik. Ne znam što je bilo s tom slikom, nisam ju vidio barem dvadeset i pet godina. Konzervirana u sjećanju, ona, ipak, nije ljepša nego što u zbilji jest. I to je razlika između umjetnosti i svega što nije umjetnost: sjećanje na umjetnost nikada nije ljepše od nje same. No, živeći uz to Mikulićevo ulje, sazrijevajući pokraj srdelica, a zatim i unutar socijalne dinamike slikareva života u Sarajevu, naučio sam neke važne stvari. Vrijedi svakoga dana raditi ono za što si stvoren i što će ti život učiniti lakšim, ustrajno i marljivo, ceremonijalno poput Japanca kada pije čaj, ne nadajući se ničemu, ne očekujući ništa. Također, vrijedi to raditi na starinski način, onako kako mondeni svijet nikada ne bi. Vrijedi svom daru stvoriti privid lakoće, jer ako lakoće već nema u svakodnevnom propadanju, neka je bude na tvojim slikama. Na kraju, na primjeru Marija Mikulića učio sam isto što i na primjerima drugih darovitih i pametnih ljudi: ništa ne vrijede naše pripadnosti, ne vrijede te uniforme hrvatske kulture i umjetnosti, jer su ih krojili, uglavnom, šnajderi bez morala i dara. Dragocjenije je Mariju Mikuliću što njegove srdele žive i traju u oku jednoga sarajevskog dječaka, nego da mu mrtvome danas kažu kako je bio veliki hrvatski slikar.
Mario Mikulić
U staroj dalmatinskoj kući u kojoj sam rastao, u vikendici moga ujaka u Drveniku, na zidu konobe od kraja sedamdesetih visjelo je, uz Picassovu reprodukciju Žene koja pije absint, jedno maleno ulje na lesonitu: nekoliko srdelica na pjatu, plave se i srebre, kao da su, evo, maloprije izvađene iz mreže. Slikane su u obrisu i slutnji, lakom rukom slikara koji nije razmišljao o vječnosti i o trendovima, nego ih je naslikao iz čistoga užitka. Dok sam se uz njih igrao, i kasnije im se iz Sarajeva vraćao u svojim sve rjeđim dolascima u Drvenik, te su srdelice odgajale moje oko, moj pogled, i učile me kako postoji neka življa i tačnija slika svijeta od slike s razglednica i sa sitnorealističnih dalmatinskih suvenira. To je ulje naslikao Mario Mikulić, i poklonio ga mom ujaku, u znak zahvalnosti za neku usputnu uslugu. Čujem li riječ srdela, ili još izrazitije srdelica, pred oči mi i danas prije dođu Mikulićeve srdele, nego riba s peškarije. U njihovome srebru i modrini ima nečega što je stvarnije od stvarnosti.
Kao dječaku, činilo mi se da je slika nabrzinu naslikana. I to me je čudilo: kako nešto može biti tako tačno, a da skroz ne sliči, kako može biti tako dobro, a da je skroz nabrzinu? U toj sličnosti, koja nije realistična, i u brzini, koja nije olaka, bio je dječji smisao slikarstva Marija Mikulića. Naime, takve su bile i druge njegove slike, koje sam po sarajevskim galerijama i stanovima odrastajući vidio. On je bio ceremonijalni slikar: bezbroj puta je ponavljao isti motiv, koji se mijenjao onako kako su se mijenjala njegova raspoloženja ili kako su se mijenjale okolnosti. Dvije su Mikulićeve važne teme: pogled na sarajevsku Ulicu Vase Miskina, s prozora njegova ateljea, i dalmatinske ribarske i riblje teme. Bio je dobar crtač i vješt portretist. Jedan iz jugoslavenske slikarske elite, koja je odlazila u Bugojno, portretirati Tita.
Podrijetlom Korčulanin, rođenjem Omišanin, skoro cijeli je život proveo u Sarajevu. Došao je kao sedamnaestogodišnjak, 1941, pohađao je Prvu gimnaziju, a zatim tek otvorenu Državnu školu za likovnu umjetnost. Izrastao je iz hude sirotinje, odgojila ga je tetka Katica, radnica u omiškoj tvornici tjestenine Cetina, formirao se u vrijeme omladinskih radnih akcija i socijalističke izgradnje, ali nikada nije pokušao biti ništa ni manje, ni veće od slikara, koji sklapa i rasklapa štafelaj i svakodnevno slika. Nije osjećao potrebu da svoj talent osim u umjetničkom realizira i u socijalnom smislu. Umro je 1991, čas prije opsade Sarajeva. Bio je jak čovjek, koji je velikim bijelim brkovima sakrivao izraze lica i promjenu raspoloženja.
Mario Mikulić bio je jedan od najvećih bosanskohercegovačkih slikara. Pokušate li ga izguglati, nećete naći skoro ništa. U Hrvatskoj, da ne kažem u Zagrebu, on je, kao i većina bosanskih slikara, po nacionalnosti Hrvata, skoro savršeno napoznat. Prijestolnički kunsthistorici nisu za njega našli mjesta u svojim supermarketima. Po beogradskim prodajnim galerijama danas se još i može naći njegovih ulja i crteža, ali u Zagrebu ništa.
Ne zna se o kojim je i kakvim kriterijima riječ, ali Mario Mikulić nije hrvatski slikar. Jer da jest hrvatski, njegova bi neprisutnost morala značiti da je Mikulić – beznačajan slikar. A kako beznačajan nije, niti ikako može biti, onda nije – hrvatski. Možda je molučki, kavkaski, turkmenski, ali hrvatski ne, nikako. Tako je to odlučeno, jal estetskom procjenom, jal voljom kakvoga indolentnog mužeka, Rudimira Bombardirovića Šajkovskog, iz lude fantazije Ante Kovačića, to se zapravo i ne zna. Tako i moja fascinacija srebrom i plavilom njegovih srdelica ustvari nije hrvatska, nego je bosanska. Premda je Mikulić sve manje i bosanski slikar, budući da nimalo nije – čuje mu se to u imenu i prezimenu – bošnjački. A kako Alfred Nobel nije imao smisla za slikarstvo, pa nije predvidio Nobelovu nagradu za slikarstvo, nikada i nije postojala mogućnost da bude hrvatski slikar.
Sve u svemu, Mario Mikulić je ničiji. Ili je možda dalmatinski slikar. A dalmatinski je upravo stoga što Dalmacije, kao ni Mikulića, zapravo nema. Jer ni Dalmacija, kao ni Mikulić, u hrvatskome obzoru ne postoji. Njihovo je nepripadanje danas šifra jednog identiteta. Južna Hrvatska, to su kič razglednice, klempavo U, hiperrealistične marine Zvonimira Mihanovića i njegove sljedbe… Dalmacija, to su srebrene srdelice, ulje na lesonitu.
Odavno više ne idem u Drvenik. Ne znam što je bilo s tom slikom, nisam ju vidio barem dvadeset i pet godina. Konzervirana u sjećanju, ona, ipak, nije ljepša nego što u zbilji jest. I to je razlika između umjetnosti i svega što nije umjetnost: sjećanje na umjetnost nikada nije ljepše od nje same. No, živeći uz to Mikulićevo ulje, sazrijevajući pokraj srdelica, a zatim i unutar socijalne dinamike slikareva života u Sarajevu, naučio sam neke važne stvari. Vrijedi svakoga dana raditi ono za što si stvoren i što će ti život učiniti lakšim, ustrajno i marljivo, ceremonijalno poput Japanca kada pije čaj, ne nadajući se ničemu, ne očekujući ništa. Također, vrijedi to raditi na starinski način, onako kako mondeni svijet nikada ne bi. Vrijedi svom daru stvoriti privid lakoće, jer ako lakoće već nema u svakodnevnom propadanju, neka je bude na tvojim slikama. Na kraju, na primjeru Marija Mikulića učio sam isto što i na primjerima drugih darovitih i pametnih ljudi: ništa ne vrijede naše pripadnosti, ne vrijede te uniforme hrvatske kulture i umjetnosti, jer su ih krojili, uglavnom, šnajderi bez morala i dara. Dragocjenije je Mariju Mikuliću što njegove srdele žive i traju u oku jednoga sarajevskog dječaka, nego da mu mrtvome danas kažu kako je bio veliki hrvatski slikar.