Predvečernja šetnja, bez rumenila ostaje nebesko lice,
Zimski dan gutaju sjene.
Treće zvono. Požuri, putnice,
Ne zaboravi na mene!
Čeka te morski val smaragdni,
Pljesak vesla plava,
Živjeti naš život prizeman, radni
Ti nisi prihvaćala.
Hajde, idi, ako naša borba mračna
U naš ne zove svijet,
Ako ti je privlačnija vlaga prozračna,
Galebova srebrnastih let!
Suncu toplom, svijetlom, žarkom –
Predaj moj zagovor.
Ulog tvoj neka je pitanje svemu silnom, jarkom –
Dobit ćeš odgovor!
Predvečernja šetnja, bez rumenila ostaje nebesko lice,
Zimski dan gutaju sjene.
Treće zvono. Požuri, putnice,
Ne zaboravi na mene!
1909.
*
Die stille Strasse
Die stille Strasse: iz lišća vreba
Svjetlo koje šušti nad ogradom,
Kod kuće sam, snena. Nad gradom
Vidim gdje tamni plavetnilo neba.
S tupim licem ponavljati treba
Iza Fräulein riječi, s njemačkim skladom,
I zrak je tih, pospan, ispunjen nadom,
Tih zvuk zvona u tami se koleba.
Zvuče odmjereni koraci tamom,
Die stille Strasse oprašta se s danom
I mirno već spava pod šúmom grana.
Uzdišemo, tu su sjećanja znana,
O njoj, dalekoj, sred Moskve beskrajne;
Ime joj ostalo pod velom tajne.
1909.
*
Ispovijed
Uz smiješak mrvicom su me zvale,
U igri stavljale u svoja krila…
Drhtao sam od njihova dodira
I nisam smio otići, nisu mi dale.
A one su tvrdoglavca radi šale
Cjelivale!
U njihovim očima vidio sam oceane,
U njihovu govoru pjev sam noći čuo.
“Ti si naš pjesnik! Na koga si se umetnuo?”
Koliko žara ta pitanja nose!
Ta na mene se naginjao, tamne kose,
Lik Tatjane!
Bukete donosim dok jutarnja zvona zvone,
S vrata šapćem, strah me snaži:
“Ako je da – zašto me mučiti laži?
Ako je ne – zašto ste me cjelivale?”
A one bi mi uz smiješak davale
Bombone.
1910.
*
Rouge et bleue
Djevojčica u crvenom i djevojčica u plavom
Zajedno šetale livadom.
“Odlučimo, Aljina, svojom glavom,
Skinimo se i osvježimo u potoku vodom?”
Strogo će na to tada reći,
Prijeteći prstom, djevojčica u plavom:
“Preko toga mama ne bi mogla preći.”
– – –
Djevojka u crvenom i djevojka u plavom
Navečer šetale uz polje raži.
“Hajde, Aljina, krenimo sada u pravcu pravom,
Hoćeš da pobjegnemo od kuće? Kaži!”
Odgovor strog, po tonu skroman,
Dala je s uzdahom djevojka u plavom:
“Ne luduj! Živimo život – a ne roman…”
– – –
Žena u crvenom i žena u plavom
Šetale skupa perivojem.
“Vidiš, Aljina, venemo, svojim smo se stavom
Zarobile u sretnom stanju svojem…”
Odgovorila joj iz tamne sjene
S gorkim osmijehom žena u plavom:
“A što bi drugo? Pa mi smo žene!”
1910.
*
Mačke
Maksu Vološinu
Onda kada dolaze k nama
U našim očima nema boli.
Dođe bol – i više te ne voli:
U mačjem srcu nema srama.
Priznaj, pjesniče, smiješna je tema
Kad ih privikavaju na kućne uloge.
Ne žele robovlasničke naloge:
U mačjem srcu ropstva nema!
Zovi ih k sebi na način ubavi,
Nudi im stvari koje im gode,
Samo tren – već bježe do slobode:
U mačjem srcu nema ljubavi!
1911.
*
Ani Ahmatovoj
Uski, neruski mlin –
Nad listovima.
Šal iz Turske, fin,
Pada ko haljina.
Ocrtati vas može
Izlomljena linija.
U veselju – topli sjaj kože,
Hladnoća je melankolija.
Sav život vam je sijelo,
Znate li mu kraja?
Tmurno je vaše čelo
Mladoga zmaja.
Kad treba, bolji ste od svih,
Nadmudriti – za vas su trice.
Svakog razoruža vaš stih
Kad mu ga bacite u lice.
U jutarnji sunčan čas,
– Četvrt pet – kucanje satova,
Zavoljela sam vas,
Ana Ahmatova.
1. veljače 1915.
*
Ciganska strast rastanka…
Ciganska strast rastanka!
Tek se sretneš – već moraš poć!
S licem u dlanovima, Ciganka,
Ja mislim, gledajući noć:
Nitko u našim pismima pravo
Prepoznao smisao ne bi,
Kako smo vjerolomni, a zapravo –
Kako smo vjerni sami sebi.
Listopad 1915.
*
Židovima
Tko nije gazio ili zalijevao,
Jasenkova cvijeta i lista!
Jedino što je odolijevalo
Vremenima nakon Krista:
Izraele! Sada drugo predstoji
Kraljevstvo tvoje. Baš svi novci
Plaćeni su krvlju: Heroji!
Izdajice! Proroci! Trgovci!
U svakom, kad uz svjetlost ugarka
Zlatnike broji iz ruke,
Isus jasnije govori nego kod Marka,
Mateja, Ivana i Luke.
Od jednoga do drugog kraja zemlje
Svud su raspela ista.
S posljednjim tvojim sinom, Izraele,
Zauvijek ćemo sahraniti Krista!
13. listopada 1916.
*
Emigrant
Ovdje, među vama svima: domovima, dugovima, dimovima
Damama, Dumama,
Nesljubljen sa svima, nesjedinjen sa svima.
Nekim –
Schumannom pronoseći pod skut proljeće:
Više! Iz vida!
Slavujevim tremolom na vagi –
Neki – izabrani.
Najbojazniji, samo s rukama vezanim na leđima –
Noge ližete!
Izgubljen među kilama i glibovima
Bog u bludištu.
Suvišan! Uzvišen! Izbjeglica! Izazov! Uvis
Ne odmetnuvši se… Vješala
Ne prihvativši… U razderotini valuta i viza
Bježi – izbjeglice.
9. veljače 1923.
*
Jedan časnik
U Sudetima, na šumovitoj češkoj granici, časnik s 20 vojnika, ostavivši vojnike u šumi, izašao je na put i počeo pucati po nadirućim Nijemcima. Nije poznat njegov kraj. ____________________________________________(Iz rujanskih novina 1938.)
Šumice Češke,
Šumske padine,
I to one teške
Trideset i osme godine.
Dan i mjesec? – Jeka preuzima:
Dan kada su Nijemci došli k Česima!
Šuma – kao sa slika,
Dan – siv, bijedan.
Dvadeset vojnika,
Časnik jedan.
Široko čelo na okruglastu licu.
Časnik čuva državnu granicu
Šumu čuvam na svom,
Grm čuvam na svom,
Dom čuvam na svom,
Svoj jedini dom.
Šume ne dam,
Doma ne dam,
Kraja ne dam,
Ni pedlja ne dam!
Lišće prepuno mraka.
Srce brže kuca:
Zvuk pruskih koraka
Ili tek kucanje srca?
Šumo, sretno ostaj!
Mladosti, sretno ostaj!
Zavičaju, sretno ostaj!
Meni je došao kraj!
Neprijateljska će zgaziti noga
Baš svaku stopu krajine!
Ali ispod stopala moga –
Moj dio ne!
Čizme i vika.
– Nijemci! – listić se drma.
Štropot čelika.
– Nijemci! – sva šuma.
– Nijemci! – kroz ćuvike
Jeka je glasnik.
Ostavio vojnike
Jedan časnik.
Iz šumice, kao na obuci,
Časnik s pištoljem u ruci!
Pucnjeva tresak
Kroz šumu svira.
Čuje se pljesak!
Sva šuma aplaudira!
Mrvi tanad Nijemca u triješće
Dok cijela mu šuma plješće.
Grab, bor, breza,
Javor, brijest, klen –
Uspostavlja se veza
Kroz sav šumski teren –
Lišćem maše
Šumski hrast:
Spašena je
Češka čast!
Znači – češka strana
Nije tek predana,
Otpor se zbio,
Rat je ipak bio.
– Vivat! – čuje se vika,
Pronosi je glasnik.
…Dvadeset vojnika
I tek jedan časnik.
listopad 1938. – travanj 1939.
*
Marina Cvjetajeva – život u zagrljaju poezije, poezija u zamci života
Marina Ivanovna Cvjetajeva (1892. – 1941.) ubraja se danas među najznačajnija pjesnička imena dvadesetog stoljeća. Počela je pisati kao dijete pa je prema nekim podacima prvu pjesmu napisala kao šestogodišnja djevojčica. Kao iznimno senzibilna i samosvojna osamnaestogodišnjakinja objavljivala je već zrelu poeziju uokvirenu poetikom i stilskim razdobljem simbolizma. I kvantiteta i kvaliteta tih pjesama jasno ukazuje na originalan stvaralački duh koji će u poeziji naći svoj životni izraz. U tim svojim najranijim pjesničkim ostvarenjima Cvjetajeva je jasno iskazala svoj nesvakidašnji talent i zacrtala pravce svoga ukupnog stvaralaštva, a moglo bi se reći – i nagovijestila krivudavi put svog života.
Cvjetajeva svojoj poeziji ne postavlja pretjerano ambiciozne zahtjeve u pogledu forme. Njezine se pjesme najčešće realiziraju upotrebom strofa od četiri stiha, sa sasvim tradicionalnim rimama abab cdcd… ili jednako konvencionalnim sličnim rasporedom rima. Ni u pogledu metra Cvjetajeva ne postavlja svojoj poeziji apriori stroge zahtjeve; metar je pojedinih stihova upravo onoliko koliko u pojedinim slučajevima odgovara ritmu poetskoga govora: šesterci se izmjenjuju s osmercima, deseterci s osmercima, dvanaestercima, trinaestercima i stihovima druge slogovne dužine. Jedino u pjesmama koje su više vezane uz folklornu tradiciju metar se podređuje čvršćoj shemi – takva je primjerice izmjena osmeraca i šesteraca u pjesmi Kraj kamina… iz 1917. Ipak, sve to ne dovodi u pitanje svježinu i originalnost njezine poezije; temelj posebne originalnosti njezine poezije jest izbor i korištenje sintagmi. Ponekad je odabrana sintagma izvrnuti frazem pa se konvencionalno značenje transponira u nešto novo zajedno s novim poretkom članova, dajući tekstu novu asocijativnu vrijednost. Nerijetko se može zaključiti da je slaganjem takvih neobičnih, sasvim svojih sintagmi, podređenih odabranom obrascu rima, Cvjetajeva ne samo stvarala značenja nego ih i tražila – naravno u okviru svoga emotivnog i svjetonazornog kruga. Taj se njezin postupak i traženje unekoliko može usporediti s pjesničkom praksom velikana suvremene hrvatske poezije Josipom Severom. Sever je naslijedio igre riječima i zvukovima od ruskih futurista, ali dok su oni stremili prema poricanju leksičkog značenja riječi, prema svođenju poezije na puki zvuk – zaumnaja poezija! – Sever je pronalazio i oblikovao složena značenja i sklad zvuka i smisla. Bilo je to u drugo vrijeme pa je Severova poezija slično činila na drugačiji način, često ostajući nerazotkrivena površnom čitanju. Ne težeći formalnom avangardizmu Cvjetajeva je svojim izborom i strukturiranjem sintagmi dolazila do svojih značenja i onda kada ona nisu bila unaprijed odabrana. Na početku već zrela i skladna – ta je poezija s vremenom odbacivala dio svoje zvukovne harmoničnosti, općeg sklada i glazbe za volju produbljivanja pjesničkog značenja. Autorica potiskuje lakoću i glatkoću da bi usporila čitanje, učinila ga analitičnijim, asocijativnijim. Za volju tih ciljeva u nekim će slučajevima Cvjetajeva odustati čak i od svojih ranije obaveznih rima. Mijenjajući svoju, prvenstveno unutrašnju fakturu, njezina je poezija osigurala pravo da se ciklički bavi relativno uskim krugom tema.
U svakoj fazi njezina poezija, zanimljiva i dopadljiva na svoj način, vrlo angažirano poseže za temama koje su bile koliko vječite teme poezije toliko i izricanje stavova i sudova ispred svog vremena i njegovih konvencija. Nekoliko se tematskih cjelina provlači kroz najveći dio pjesama. Štoviše, moglo bi se reći da tu prevladavaju četiri tematske cjeline.
Vjerojatno bi Cvjetajeva, da je u prilici, na prvo mjesto među tematskim cjelinama svoje poezije stavila ljubav. U njezinoj poeziji, kako izrijekom stihovi kažu, ljubav je jača i od smrti. U mnogo čemu ljubav se u njezinoj poeziji može poistovjetiti sa življenjem, odnosno sa životom koji je vrijedan življenja. Ali ljubav je u njezinoj poeziji naglašena kao strast, i poimanje ljubavi ispunjeno je strašću, pa ta ljubav ne podliježe okvirima koje bi joj mogle nametati tradicija i društvene konvencije. Poricanjem racionalnog, ljubav opstaje i kada negira samu sebe; njezina iskonska životna, ili čak nadživotna snaga vodi je u eksploziju paradoksa: i vječita ljubav, ako je dovoljno strasna, može biti nestalna i kratkotrajna. Ilustraciju dijela polivalentne vrijednosti takve animalističke ljubavi može nam predočiti pjesma Mačke. Od poezije se ne traži logičnost, ne traži se niti od ljubavi, pa taj životni žar u stihovima Cvjetajeve podliježe promjenama: dijakronija čini ljubav, kao i mnogo što drugo, apstraktnijom. Esencijalno životna, ljubav postaje kako nas upućuje primjerice pjesma Balkon – jača i od života. Ljubav ipak za Cvjetajevu nema monolitnost mita; za nju je ljubav proživljavanje pa je time neizbježno kontroverzna: u jednom trenutku Cvjetajeva će, poistovjećujući se s mačkom, konstatirati: “Zovi ih k sebi na način ubavi, / Nudi im stvari koje im gode, / Samo tren – već bježe do slobode: / U mačjem srcu nema ljubavi!” (pjesma Mačke, iz 1911.). Ali Cvjetajeva u tome vjerojatno nije vidjela nedosljednost. Potpunije svoje shvaćanje ljubavi prikazala je posredno u pjesmi Ciganska strast rastanka… iz 1915.: “Nitko u našim pismima pravo / Prepoznao smisao ne bi, / Kako smo vjerolomni, a zapravo / – Kako smo vjerni sami sebi.”
Sljedeću tematsku cjelinu poezije Marine Cvjetajeve predstavlja njezina samosvijest žene. Cvjetajeva je stalno svjesna svoje posebnosti, a ta se posebnost ogleda i u tome što se želi odrediti kao žena i kao djevojčica istodobno; prerano sazrela djevojčica u ženu, ali takvu koja se ne želi odreći svoje prirode djevojčice nikada. U njezinu je poeziju utkan i položaj žene u društvu, od onog u kojem je žena ukras i ljepota, okružena zlatom i brokatom u jednom trenutku u raskoši Escoriala, do apsurdno komplementarnog položaja zatočenice u samostanu koja ispašta svoje prethodno zatočeništvo u dvorcu (pjesma Zarobljenica, iz 1909.). Dio je ženske prirode i u tome da njezina obična ženska sreća počiva u nesumnjivo privlačnom zarobljeništvu zipke (pjesma U Luksemburškom parku, iz 1909. – 1910.). Ženska je sudbina određena i odsustvom prava na izbor; u pjesmi Rouge at bleu (iz 1910.) žena u crvenom govori svojoj drugarici kako su se obje našle zarobljene u sreći svojoj, a žena u plavom odgovara joj: “A što bi drugo? Pa mi smo žene!”
Žena u poeziji Cvjetajeve baladičan je lik poput Hasanaginice, unaprijed određen da bude tragičan, jer je opterećen svojom društveno uskom uokvirenošću, ali i svojom plamenom strašću za životom, za pustolovinom, za ljubavlju, za krajnjim izazovima; jer je opterećena izvana, tradicijom koja je na svaki način nastoji ukrotiti, i jer je opterećena iznutra, konfliktima svoje neukrotive prirode.
Odnos prema književnosti također je jedna od bitnih tema poezije Marine Cvjetajeve. Vrlo rano ona je učvrstila svijest o svome talentu (“Mojim stihovima kao dragocjenim krivicama – Doći će pravo vrijeme.”) koja se gotovo nikada nije pokolebala, ali ipak se ne bi moglo reći da je to gotovo jedino tematsko područje prema kojem se odnosila nekontroverzno. Već na prvom koraku kontroverzno je moglo izgledati to što se mlada pjesnikinja izjednačava s najvećim pjesnicima, čak i s onim u ruskoj svijesti nedostižnim – Aleksandrom Sergejevičem Puškinom. Puškin je za nju bio prvenstveno buntovnik, a i drugi su njezini pjesnički miljenici bili obilježeni otporom konvencijama. Njezino oduševljenje Majakovskim, pjesnikom sovjetske revolucije, nije bilo dobro primljeno u emigrantskim krugovima na Zapadu gdje se u vrijeme objavljivanja stihova posvećenih sovjetskom pjesniku Cvjetajeva također nalazila. Mnogim je pjesnicima posvećivala svoje stihove, a s nekima se i dopisivala. Dugotrajno dopisivanje s Pasternakom i Anom Ahmatovom urodilo je i fizičkim poznanstvom nakon desetljeća dopisnog. Kako Cvjetajeva priznaje u svojoj prozi, ona je u pjesnika koji joj je bio blizak – bila istinski zaljubljena, voljela ga je i kao stvarnu osobu, i ta ljubav nije bila za nju u koliziji s ljubavlju prema nekoj drugoj osobi. Svojim je ljubimcima Cvjetajeva posvetila cijele nizove, cikluse pjesama, a posebno su emotivni oni upućeni Ani Ahmatovoj, iako se Cvjetajeva nije svrstala uz akmeiste kojima je Ahmatova pripadala. Uostalom, ni njezina veza sa simbolizmom nije bila toliko izražena da bismo je bez rezerve uvrstili u pripadnike toga pjesničkog pravca.
Najveću povezanost u tome tematskom području izražavala je Cvjetajeva prema svojim vlastitim stihovima. Sve što se u životu događalo, bilo je za nju povod stihova – koji su sivilo svakodnevice pretvarali u stvarnost vrijednu življenja, vrijednu umjetničkog oblikovanja; oni su pobuna protiv života bez jakih emocija, pobuna protiv ravnodušnosti prema životu: “Kad prolaze ravnodušni, sivi su svjetovi njihovi, / Tada uzvikujem: – Nastat će stihovi!”
Velik dio poezije Marine Cvjetajeve posvećen je i zemljama u kojima je živjela. Među njima posebno mjesto zauzima Rusija, jedina prava domovina, koja uvijek ostaje svetinjom, a njezin se ponešto tajanstven, nostalgičan i topao smisao pojačava udaljenošću od nje. Pjesme posvećene sredinama u kojima je živjela odlikuju se vrlo širokom skalom emocija. Kroz dio njezina književna opusa, uključujući tu i dnevničke i druge prozne tekstove, provlači se ljubav prema Njemačkoj. Moglo bi se zaključiti da je Cvjetajeva od stranih zemalja najviše bila vezana upravo za Njemačku, za njezinu kulturu, umjetnost i nacionalni duh. Utoliko je veće njezino razočaranje i ogorčenje prema eksploziji nacizma. Stihovi koji su nastali nakon nacističkog osvajanja Češke svojom angažiranošću i estradnim, gotovo marševskim ritmom približavaju se domoljubnoj ruskoj poeziji matice sovjetske književnosti, ali se ipak ne iscrpljuju ritmiziranim verbalnim angažmanom.
U svim tim pjesmama može se osjetiti duboka proživljenost onoga što je oblikovano stihovima, onoga što je Cvjetajeva živjela, jer njezina poezija i njezin život isprepleteni su u čarobni koloplet u kojem je prepoznatljiva činjenica da je Cvjetajeva i izvan svoga pisanja bila prvenstveno pjesnikinja i da je i njezina poezija bila prvenstveno dio dramatičnog i punokrvnog života.
***
Povezanost književnikova života i njegova djela, ako se može promatrati kao naglašena, najčešće je jednosmjerna. Elementi biografije prelaze u književnost. Čini se da kod Marine Cvjetajeve možemo govoriti o dvosmjernoj povezanosti. Njezina nekonvencionalnost, osobna hijerarhija temeljnih vrijednosti, njezine preferencije i sve što je uokvirivalo njezin pristup književnosti – u velikoj su mjeri postali dio njezini životnih izbora, ili su barem bili komplementarni s mogućnostima koje je život nudio.
U njezinim biografijama bilježi se mogući utjecaj oca visoko kultiviranoga klasičnog filologa i povjesničara umjetnosti i majke koja je očekivala da će Marina postati glazbenicom. Vjerojatno je da su jasna i čvrsta opredjeljenja roditelja potencirala njezinu buntovnost pa se od najranijeg uzrasta u svome individualizmu osjećala od njih otuđeno; od djetinjstva živjela je u svome svijetu pročitanih knjiga. Može se zaključiti da je jedna od njezinih klasnih privilegija bila dostupnost obrazovanja i znanja: godine 1903. bila je u francuskom internatu u Lozani, godine 1904. i 1905. školovala se sa sestrom u njemačkom pansionu u Freiburgu, u ljeto 1909. otputovala je u Pariz gdje je na Sorboni slušala kolegij stare francuske književnosti. Ali već i prije toga okruženost knjigama pridonijela je ranim rezultatima; stihove je, kako je na početku rečeno, počela pisati u šestoj godini, i to na ruskom, njemačkom i francuskom jeziku, a godine 1906. prevela je na ruski Rostandovu dramu Orlić.
Prva samostalna knjiga stihova Večernji album iz 1910. predstavljala je i ulaznicu Cvjetajeve u književno društvo. Uz priznanja afirmiranih ruskih pisaca uslijedio je i poziv jednog od njih – Maksimilijana Vološina – na Krim. Ondje je osamnaestogodišnja Marina Cvjetajeva upoznala sedamnaestogodišnjeg kadeta Sergeja Jakovljeviča Efrona, a ljubav je bila dio njezina životnoga programa. Godinu dana kasnije stupili su u brak u kojem će Marina roditi prvo dvije kćeri, Ariadnu, koju su nazivali Alja (1912.) i Irinu (1917.). Alju je, po svemu sudeći, Marina jako voljela, ali je obje u revolucionarnim godinama prepustila brizi internata jer je živjela u najvećoj bijedi pa se nadala da im ondje ne prijeti glad. Alju je uskoro izvukla iz internata, a Irina je u internatu umrla od gladi. Pet godina nakon Irinine smrti doći će u Pragu na svijet i sin, Georgij, koga su zvali Mur, s kojim je bila gotovo patološki vezana, i koji je vjerojatno egocentričnošću razmažena adolescenta pridonio njezinoj smrti.
Prvi svjetski rat rastavio je Marinu od muža, ruskog časnika, koji će se nakon Oktobarske revolucije pridružiti bijelima, carskoj vojsci koja je branila srušeni režim. I u tom razdoblju Marina intenzivno stvara, piše stihove, ali i brojne drame i narativne poeme. Revoluciju nije prihvatila. S obzirom na svoje podrijetlo i neposredno iskustvo činilo joj se logičnim da je revolucija samo isprika i povod neukim i divljim masama da pljačkaju. Godine 1922. uspjela je emigrirati iz Sovjetskog saveza s kćeri Aljom u Prag kako bi se pridružila Efronu koji je ondje studirao i primao neveliku stipendiju. Njihovu ljubav nisu uspjele uništiti emotivne veze koje je Marina održavala u međuvremenu – primjerice s Osipom Mandeljštamom i, oko sedam godina, s pjesnikinjom Sofijom Parnok; iako je, kako se bilježi, Efron teško podnio njezinu vezu s bivšim ruskim časnikom Konstantinom Boleslavovičem Rodževičem. Ali od ljubavi se ne živi – to je nešto poput popratnog lajtmotiva mnogih pjesničkih života – baš kao što se nije moglo živjeti ni od stihova, pjesama, poema, dramskih tekstova koje je Marina neumorno pisala. Pokušaj preseljenja u Berlin, u sredinu koja je za Marinu zračila čarolijom privlačnosti – nije uspio, iako njezina ljubav prema njemačkoj sredini i kulturi još uvijek nije bila zasjenjena mračnim razvojem društvenih prilika.
Pariz, kamo se Cvjetajeva s obitelji preselila 1925. godine, bio je nekako neizbježan fokus ruskih emigrantskih sudbina, baš kao što je i tuberkuloza, od koje se Marina u to vrijeme razboljela, bila dio pjesničkih. Pariz je mogao i opet imati privlačnost njezina intimna izbora, privlačnost povratka u vrijeme rane mladosti i velikih očekivanja. Tamo su bili i mnogi sunarodnjaci s kojima je mogla dijeliti uvjerenja i svjetonazor. Ispalo je drugačije. Iako je u vrijeme revolucionarnih previranja u Rusiji pisala vatrene pro-bijele stihove, pariška ruska emigracija nije ju najbolje prihvatila. Razlog je bar djelomično mogao biti i u tome što se Cvjetajeva nije ustezala javno iskazati svoje oduševljenje sovjetskim pjesnikom Majakovskim. Ni ondje joj stoga velika pjesnička produktivnost nije donosila prijeko potreban prihod, a stipendija koju je dobivala neko vrijeme od Čehoslovačke nije bila dovoljna za pokrivanje osnovnih životnih potreba.
Među paradokse vremena i karakterističnih sudbina može se vjerojatno ubrojiti i to što je Efron, koji se riskirajući život borio protiv sovjetske vlasti, postao suradnik NKVD-a (zloglasna skraćenica označava Narodni komitet unutrašnjih djela, tj. poslova). Čini se da je u toj transformaciji bilo i idealizma, i nostalgije, i naivne proračunatosti. Rast fašizma, nacizma i približavanje događaja koji će se pretvoriti u Drugi svjetski rat mijenjali su sliku Europe, mijenjali su dojučerašnje ideale. Efron je čak sudjelovao i u jednom atentatu sovjetske tajne policije na nekog emigranta/sovjetskog prebjega, a pripisuje mu se i sudjelovanje u likvidaciji sina Lava Trockog. Njega je sve to neizbježno vodilo u Sovjetski Savez. Marina vjerojatno nije znala da joj je muž bio postao sovjetskim špijunom, ali su je emigrantski krugovi ipak držali odgovornom.
Njezin odlazak u Sovjetski Savez 1939. godine više nije bio samo pitanje slobodna izbora, ali i tu je posrijedi mogla biti ona karakteristična ruska emotivnost prema beskonačno velikoj i uvijek ne do kraja shvatljivoj Rusiji. Mogla se možda prepustiti svome nostalgičnom snu, svojoj neprekinutoj žudnji za svojom poetskom Rusijom. Nije mogla ni slutiti što je ondje čeka. Vjerojatno nikada prije nije taj san bio u većoj diskrepanciji sa stvarnošću. Kratko vrijeme obitelj je živjela u vili NKVD-a, ali su za tadašnje sovjetske vlasti svi koji su prethodno živjeli u inozemstvu bili potencijalni špijuni i neprijatelji. Aljin zaručnik, pokazalo se, bio je zapravo agent NKVD-a koji je imao nadzirati obitelj. Efron je osuđen za špijunažu i strijeljan 1941. Alja je dospjela u zatvor gdje će ostati više od osam godina. Marina je sa sinom bila evakuirana u rusku provinciju. Uzalud je tražila pomoć književnih fondova kako bi uspjela barem prehraniti sina i sebe. Uzalud je očekivala pomoć svojih brojnih književnih prijatelja i uzora; barem neki od njih bili su gotovo jednako bespomoćnom igračkom stvarnosti. Shrvana teškoćama, sinovim predbacivanjem da je kriva za sve što ih je snašlo, oslabljena glađu i očajna, ali još uvijek dovoljna odlučna za vlastiti izbor – objesila se 31. kolovoza 1941. godine. Grob joj nije poznat. Brodolom svoga vremena, brodolom svega što je mogla, znala, htjela, čemu je težila – uspjela je ipak sažeto i precizno, pjesnički potresno artikulirati:
Vrijeme je jantar skidati,
Vrijeme je rječnik mijenjati,
Vrijeme je fenjer gasiti
Nad vratima…
(1941)
Pretvara li to poraz čovjeka, osobe, individue u pobjedu pjesnikinje?
Marina Cvjetajeva: Pjesme
U prijevodu Ludwiga Bauera
*
Asji
Predvečernja šetnja, bez rumenila ostaje nebesko lice,
Zimski dan gutaju sjene.
Treće zvono. Požuri, putnice,
Ne zaboravi na mene!
Čeka te morski val smaragdni,
Pljesak vesla plava,
Živjeti naš život prizeman, radni
Ti nisi prihvaćala.
Hajde, idi, ako naša borba mračna
U naš ne zove svijet,
Ako ti je privlačnija vlaga prozračna,
Galebova srebrnastih let!
Suncu toplom, svijetlom, žarkom –
Predaj moj zagovor.
Ulog tvoj neka je pitanje svemu silnom, jarkom –
Dobit ćeš odgovor!
Predvečernja šetnja, bez rumenila ostaje nebesko lice,
Zimski dan gutaju sjene.
Treće zvono. Požuri, putnice,
Ne zaboravi na mene!
1909.
*
Die stille Strasse
Die stille Strasse: iz lišća vreba
Svjetlo koje šušti nad ogradom,
Kod kuće sam, snena. Nad gradom
Vidim gdje tamni plavetnilo neba.
S tupim licem ponavljati treba
Iza Fräulein riječi, s njemačkim skladom,
I zrak je tih, pospan, ispunjen nadom,
Tih zvuk zvona u tami se koleba.
Zvuče odmjereni koraci tamom,
Die stille Strasse oprašta se s danom
I mirno već spava pod šúmom grana.
Uzdišemo, tu su sjećanja znana,
O njoj, dalekoj, sred Moskve beskrajne;
Ime joj ostalo pod velom tajne.
1909.
*
Ispovijed
Uz smiješak mrvicom su me zvale,
U igri stavljale u svoja krila…
Drhtao sam od njihova dodira
I nisam smio otići, nisu mi dale.
A one su tvrdoglavca radi šale
Cjelivale!
U njihovim očima vidio sam oceane,
U njihovu govoru pjev sam noći čuo.
“Ti si naš pjesnik! Na koga si se umetnuo?”
Koliko žara ta pitanja nose!
Ta na mene se naginjao, tamne kose,
Lik Tatjane!
Bukete donosim dok jutarnja zvona zvone,
S vrata šapćem, strah me snaži:
“Ako je da – zašto me mučiti laži?
Ako je ne – zašto ste me cjelivale?”
A one bi mi uz smiješak davale
Bombone.
1910.
*
Rouge et bleue
Djevojčica u crvenom i djevojčica u plavom
Zajedno šetale livadom.
“Odlučimo, Aljina, svojom glavom,
Skinimo se i osvježimo u potoku vodom?”
Strogo će na to tada reći,
Prijeteći prstom, djevojčica u plavom:
“Preko toga mama ne bi mogla preći.”
– – –
Djevojka u crvenom i djevojka u plavom
Navečer šetale uz polje raži.
“Hajde, Aljina, krenimo sada u pravcu pravom,
Hoćeš da pobjegnemo od kuće? Kaži!”
Odgovor strog, po tonu skroman,
Dala je s uzdahom djevojka u plavom:
“Ne luduj! Živimo život – a ne roman…”
– – –
Žena u crvenom i žena u plavom
Šetale skupa perivojem.
“Vidiš, Aljina, venemo, svojim smo se stavom
Zarobile u sretnom stanju svojem…”
Odgovorila joj iz tamne sjene
S gorkim osmijehom žena u plavom:
“A što bi drugo? Pa mi smo žene!”
1910.
*
Mačke
Maksu Vološinu
Onda kada dolaze k nama
U našim očima nema boli.
Dođe bol – i više te ne voli:
U mačjem srcu nema srama.
Priznaj, pjesniče, smiješna je tema
Kad ih privikavaju na kućne uloge.
Ne žele robovlasničke naloge:
U mačjem srcu ropstva nema!
Zovi ih k sebi na način ubavi,
Nudi im stvari koje im gode,
Samo tren – već bježe do slobode:
U mačjem srcu nema ljubavi!
1911.
*
Ani Ahmatovoj
Uski, neruski mlin –
Nad listovima.
Šal iz Turske, fin,
Pada ko haljina.
Ocrtati vas može
Izlomljena linija.
U veselju – topli sjaj kože,
Hladnoća je melankolija.
Sav život vam je sijelo,
Znate li mu kraja?
Tmurno je vaše čelo
Mladoga zmaja.
Kad treba, bolji ste od svih,
Nadmudriti – za vas su trice.
Svakog razoruža vaš stih
Kad mu ga bacite u lice.
U jutarnji sunčan čas,
– Četvrt pet – kucanje satova,
Zavoljela sam vas,
Ana Ahmatova.
1. veljače 1915.
*
Ciganska strast rastanka…
Ciganska strast rastanka!
Tek se sretneš – već moraš poć!
S licem u dlanovima, Ciganka,
Ja mislim, gledajući noć:
Nitko u našim pismima pravo
Prepoznao smisao ne bi,
Kako smo vjerolomni, a zapravo –
Kako smo vjerni sami sebi.
Listopad 1915.
*
Židovima
Tko nije gazio ili zalijevao,
Jasenkova cvijeta i lista!
Jedino što je odolijevalo
Vremenima nakon Krista:
Izraele! Sada drugo predstoji
Kraljevstvo tvoje. Baš svi novci
Plaćeni su krvlju: Heroji!
Izdajice! Proroci! Trgovci!
U svakom, kad uz svjetlost ugarka
Zlatnike broji iz ruke,
Isus jasnije govori nego kod Marka,
Mateja, Ivana i Luke.
Od jednoga do drugog kraja zemlje
Svud su raspela ista.
S posljednjim tvojim sinom, Izraele,
Zauvijek ćemo sahraniti Krista!
13. listopada 1916.
*
Emigrant
Ovdje, među vama svima: domovima, dugovima, dimovima
Damama, Dumama,
Nesljubljen sa svima, nesjedinjen sa svima.
Nekim –
Schumannom pronoseći pod skut proljeće:
Više! Iz vida!
Slavujevim tremolom na vagi –
Neki – izabrani.
Najbojazniji, samo s rukama vezanim na leđima –
Noge ližete!
Izgubljen među kilama i glibovima
Bog u bludištu.
Suvišan! Uzvišen! Izbjeglica! Izazov! Uvis
Ne odmetnuvši se… Vješala
Ne prihvativši… U razderotini valuta i viza
Bježi – izbjeglice.
9. veljače 1923.
*
Jedan časnik
U Sudetima, na šumovitoj češkoj granici, časnik s 20 vojnika, ostavivši vojnike u šumi, izašao je na put i počeo pucati po nadirućim Nijemcima. Nije poznat njegov kraj.
____________________________________________(Iz rujanskih novina 1938.)
Šumice Češke,
Šumske padine,
I to one teške
Trideset i osme godine.
Dan i mjesec? – Jeka preuzima:
Dan kada su Nijemci došli k Česima!
Šuma – kao sa slika,
Dan – siv, bijedan.
Dvadeset vojnika,
Časnik jedan.
Široko čelo na okruglastu licu.
Časnik čuva državnu granicu
Šumu čuvam na svom,
Grm čuvam na svom,
Dom čuvam na svom,
Svoj jedini dom.
Šume ne dam,
Doma ne dam,
Kraja ne dam,
Ni pedlja ne dam!
Lišće prepuno mraka.
Srce brže kuca:
Zvuk pruskih koraka
Ili tek kucanje srca?
Šumo, sretno ostaj!
Mladosti, sretno ostaj!
Zavičaju, sretno ostaj!
Meni je došao kraj!
Neprijateljska će zgaziti noga
Baš svaku stopu krajine!
Ali ispod stopala moga –
Moj dio ne!
Čizme i vika.
– Nijemci! – listić se drma.
Štropot čelika.
– Nijemci! – sva šuma.
– Nijemci! – kroz ćuvike
Jeka je glasnik.
Ostavio vojnike
Jedan časnik.
Iz šumice, kao na obuci,
Časnik s pištoljem u ruci!
Pucnjeva tresak
Kroz šumu svira.
Čuje se pljesak!
Sva šuma aplaudira!
Mrvi tanad Nijemca u triješće
Dok cijela mu šuma plješće.
Grab, bor, breza,
Javor, brijest, klen –
Uspostavlja se veza
Kroz sav šumski teren –
Lišćem maše
Šumski hrast:
Spašena je
Češka čast!
Znači – češka strana
Nije tek predana,
Otpor se zbio,
Rat je ipak bio.
– Vivat! – čuje se vika,
Pronosi je glasnik.
…Dvadeset vojnika
I tek jedan časnik.
listopad 1938. – travanj 1939.
*
Marina Cvjetajeva – život u zagrljaju poezije, poezija u zamci života
Marina Ivanovna Cvjetajeva (1892. – 1941.) ubraja se danas među najznačajnija pjesnička imena dvadesetog stoljeća. Počela je pisati kao dijete pa je prema nekim podacima prvu pjesmu napisala kao šestogodišnja djevojčica. Kao iznimno senzibilna i samosvojna osamnaestogodišnjakinja objavljivala je već zrelu poeziju uokvirenu poetikom i stilskim razdobljem simbolizma. I kvantiteta i kvaliteta tih pjesama jasno ukazuje na originalan stvaralački duh koji će u poeziji naći svoj životni izraz. U tim svojim najranijim pjesničkim ostvarenjima Cvjetajeva je jasno iskazala svoj nesvakidašnji talent i zacrtala pravce svoga ukupnog stvaralaštva, a moglo bi se reći – i nagovijestila krivudavi put svog života.
Cvjetajeva svojoj poeziji ne postavlja pretjerano ambiciozne zahtjeve u pogledu forme. Njezine se pjesme najčešće realiziraju upotrebom strofa od četiri stiha, sa sasvim tradicionalnim rimama abab cdcd… ili jednako konvencionalnim sličnim rasporedom rima. Ni u pogledu metra Cvjetajeva ne postavlja svojoj poeziji apriori stroge zahtjeve; metar je pojedinih stihova upravo onoliko koliko u pojedinim slučajevima odgovara ritmu poetskoga govora: šesterci se izmjenjuju s osmercima, deseterci s osmercima, dvanaestercima, trinaestercima i stihovima druge slogovne dužine. Jedino u pjesmama koje su više vezane uz folklornu tradiciju metar se podređuje čvršćoj shemi – takva je primjerice izmjena osmeraca i šesteraca u pjesmi Kraj kamina… iz 1917. Ipak, sve to ne dovodi u pitanje svježinu i originalnost njezine poezije; temelj posebne originalnosti njezine poezije jest izbor i korištenje sintagmi. Ponekad je odabrana sintagma izvrnuti frazem pa se konvencionalno značenje transponira u nešto novo zajedno s novim poretkom članova, dajući tekstu novu asocijativnu vrijednost. Nerijetko se može zaključiti da je slaganjem takvih neobičnih, sasvim svojih sintagmi, podređenih odabranom obrascu rima, Cvjetajeva ne samo stvarala značenja nego ih i tražila – naravno u okviru svoga emotivnog i svjetonazornog kruga. Taj se njezin postupak i traženje unekoliko može usporediti s pjesničkom praksom velikana suvremene hrvatske poezije Josipom Severom. Sever je naslijedio igre riječima i zvukovima od ruskih futurista, ali dok su oni stremili prema poricanju leksičkog značenja riječi, prema svođenju poezije na puki zvuk – zaumnaja poezija! – Sever je pronalazio i oblikovao složena značenja i sklad zvuka i smisla. Bilo je to u drugo vrijeme pa je Severova poezija slično činila na drugačiji način, često ostajući nerazotkrivena površnom čitanju. Ne težeći formalnom avangardizmu Cvjetajeva je svojim izborom i strukturiranjem sintagmi dolazila do svojih značenja i onda kada ona nisu bila unaprijed odabrana. Na početku već zrela i skladna – ta je poezija s vremenom odbacivala dio svoje zvukovne harmoničnosti, općeg sklada i glazbe za volju produbljivanja pjesničkog značenja. Autorica potiskuje lakoću i glatkoću da bi usporila čitanje, učinila ga analitičnijim, asocijativnijim. Za volju tih ciljeva u nekim će slučajevima Cvjetajeva odustati čak i od svojih ranije obaveznih rima. Mijenjajući svoju, prvenstveno unutrašnju fakturu, njezina je poezija osigurala pravo da se ciklički bavi relativno uskim krugom tema.
U svakoj fazi njezina poezija, zanimljiva i dopadljiva na svoj način, vrlo angažirano poseže za temama koje su bile koliko vječite teme poezije toliko i izricanje stavova i sudova ispred svog vremena i njegovih konvencija. Nekoliko se tematskih cjelina provlači kroz najveći dio pjesama. Štoviše, moglo bi se reći da tu prevladavaju četiri tematske cjeline.
Vjerojatno bi Cvjetajeva, da je u prilici, na prvo mjesto među tematskim cjelinama svoje poezije stavila ljubav. U njezinoj poeziji, kako izrijekom stihovi kažu, ljubav je jača i od smrti. U mnogo čemu ljubav se u njezinoj poeziji može poistovjetiti sa življenjem, odnosno sa životom koji je vrijedan življenja. Ali ljubav je u njezinoj poeziji naglašena kao strast, i poimanje ljubavi ispunjeno je strašću, pa ta ljubav ne podliježe okvirima koje bi joj mogle nametati tradicija i društvene konvencije. Poricanjem racionalnog, ljubav opstaje i kada negira samu sebe; njezina iskonska životna, ili čak nadživotna snaga vodi je u eksploziju paradoksa: i vječita ljubav, ako je dovoljno strasna, može biti nestalna i kratkotrajna. Ilustraciju dijela polivalentne vrijednosti takve animalističke ljubavi može nam predočiti pjesma Mačke. Od poezije se ne traži logičnost, ne traži se niti od ljubavi, pa taj životni žar u stihovima Cvjetajeve podliježe promjenama: dijakronija čini ljubav, kao i mnogo što drugo, apstraktnijom. Esencijalno životna, ljubav postaje kako nas upućuje primjerice pjesma Balkon – jača i od života. Ljubav ipak za Cvjetajevu nema monolitnost mita; za nju je ljubav proživljavanje pa je time neizbježno kontroverzna: u jednom trenutku Cvjetajeva će, poistovjećujući se s mačkom, konstatirati: “Zovi ih k sebi na način ubavi, / Nudi im stvari koje im gode, / Samo tren – već bježe do slobode: / U mačjem srcu nema ljubavi!” (pjesma Mačke, iz 1911.). Ali Cvjetajeva u tome vjerojatno nije vidjela nedosljednost. Potpunije svoje shvaćanje ljubavi prikazala je posredno u pjesmi Ciganska strast rastanka… iz 1915.: “Nitko u našim pismima pravo / Prepoznao smisao ne bi, / Kako smo vjerolomni, a zapravo / – Kako smo vjerni sami sebi.”
Sljedeću tematsku cjelinu poezije Marine Cvjetajeve predstavlja njezina samosvijest žene. Cvjetajeva je stalno svjesna svoje posebnosti, a ta se posebnost ogleda i u tome što se želi odrediti kao žena i kao djevojčica istodobno; prerano sazrela djevojčica u ženu, ali takvu koja se ne želi odreći svoje prirode djevojčice nikada. U njezinu je poeziju utkan i položaj žene u društvu, od onog u kojem je žena ukras i ljepota, okružena zlatom i brokatom u jednom trenutku u raskoši Escoriala, do apsurdno komplementarnog položaja zatočenice u samostanu koja ispašta svoje prethodno zatočeništvo u dvorcu (pjesma Zarobljenica, iz 1909.). Dio je ženske prirode i u tome da njezina obična ženska sreća počiva u nesumnjivo privlačnom zarobljeništvu zipke (pjesma U Luksemburškom parku, iz 1909. – 1910.). Ženska je sudbina određena i odsustvom prava na izbor; u pjesmi Rouge at bleu (iz 1910.) žena u crvenom govori svojoj drugarici kako su se obje našle zarobljene u sreći svojoj, a žena u plavom odgovara joj: “A što bi drugo? Pa mi smo žene!”
Žena u poeziji Cvjetajeve baladičan je lik poput Hasanaginice, unaprijed određen da bude tragičan, jer je opterećen svojom društveno uskom uokvirenošću, ali i svojom plamenom strašću za životom, za pustolovinom, za ljubavlju, za krajnjim izazovima; jer je opterećena izvana, tradicijom koja je na svaki način nastoji ukrotiti, i jer je opterećena iznutra, konfliktima svoje neukrotive prirode.
Odnos prema književnosti također je jedna od bitnih tema poezije Marine Cvjetajeve. Vrlo rano ona je učvrstila svijest o svome talentu (“Mojim stihovima kao dragocjenim krivicama – Doći će pravo vrijeme.”) koja se gotovo nikada nije pokolebala, ali ipak se ne bi moglo reći da je to gotovo jedino tematsko područje prema kojem se odnosila nekontroverzno. Već na prvom koraku kontroverzno je moglo izgledati to što se mlada pjesnikinja izjednačava s najvećim pjesnicima, čak i s onim u ruskoj svijesti nedostižnim – Aleksandrom Sergejevičem Puškinom. Puškin je za nju bio prvenstveno buntovnik, a i drugi su njezini pjesnički miljenici bili obilježeni otporom konvencijama. Njezino oduševljenje Majakovskim, pjesnikom sovjetske revolucije, nije bilo dobro primljeno u emigrantskim krugovima na Zapadu gdje se u vrijeme objavljivanja stihova posvećenih sovjetskom pjesniku Cvjetajeva također nalazila. Mnogim je pjesnicima posvećivala svoje stihove, a s nekima se i dopisivala. Dugotrajno dopisivanje s Pasternakom i Anom Ahmatovom urodilo je i fizičkim poznanstvom nakon desetljeća dopisnog. Kako Cvjetajeva priznaje u svojoj prozi, ona je u pjesnika koji joj je bio blizak – bila istinski zaljubljena, voljela ga je i kao stvarnu osobu, i ta ljubav nije bila za nju u koliziji s ljubavlju prema nekoj drugoj osobi. Svojim je ljubimcima Cvjetajeva posvetila cijele nizove, cikluse pjesama, a posebno su emotivni oni upućeni Ani Ahmatovoj, iako se Cvjetajeva nije svrstala uz akmeiste kojima je Ahmatova pripadala. Uostalom, ni njezina veza sa simbolizmom nije bila toliko izražena da bismo je bez rezerve uvrstili u pripadnike toga pjesničkog pravca.
Najveću povezanost u tome tematskom području izražavala je Cvjetajeva prema svojim vlastitim stihovima. Sve što se u životu događalo, bilo je za nju povod stihova – koji su sivilo svakodnevice pretvarali u stvarnost vrijednu življenja, vrijednu umjetničkog oblikovanja; oni su pobuna protiv života bez jakih emocija, pobuna protiv ravnodušnosti prema životu: “Kad prolaze ravnodušni, sivi su svjetovi njihovi, / Tada uzvikujem: – Nastat će stihovi!”
Velik dio poezije Marine Cvjetajeve posvećen je i zemljama u kojima je živjela. Među njima posebno mjesto zauzima Rusija, jedina prava domovina, koja uvijek ostaje svetinjom, a njezin se ponešto tajanstven, nostalgičan i topao smisao pojačava udaljenošću od nje. Pjesme posvećene sredinama u kojima je živjela odlikuju se vrlo širokom skalom emocija. Kroz dio njezina književna opusa, uključujući tu i dnevničke i druge prozne tekstove, provlači se ljubav prema Njemačkoj. Moglo bi se zaključiti da je Cvjetajeva od stranih zemalja najviše bila vezana upravo za Njemačku, za njezinu kulturu, umjetnost i nacionalni duh. Utoliko je veće njezino razočaranje i ogorčenje prema eksploziji nacizma. Stihovi koji su nastali nakon nacističkog osvajanja Češke svojom angažiranošću i estradnim, gotovo marševskim ritmom približavaju se domoljubnoj ruskoj poeziji matice sovjetske književnosti, ali se ipak ne iscrpljuju ritmiziranim verbalnim angažmanom.
U svim tim pjesmama može se osjetiti duboka proživljenost onoga što je oblikovano stihovima, onoga što je Cvjetajeva živjela, jer njezina poezija i njezin život isprepleteni su u čarobni koloplet u kojem je prepoznatljiva činjenica da je Cvjetajeva i izvan svoga pisanja bila prvenstveno pjesnikinja i da je i njezina poezija bila prvenstveno dio dramatičnog i punokrvnog života.
***
Povezanost književnikova života i njegova djela, ako se može promatrati kao naglašena, najčešće je jednosmjerna. Elementi biografije prelaze u književnost. Čini se da kod Marine Cvjetajeve možemo govoriti o dvosmjernoj povezanosti. Njezina nekonvencionalnost, osobna hijerarhija temeljnih vrijednosti, njezine preferencije i sve što je uokvirivalo njezin pristup književnosti – u velikoj su mjeri postali dio njezini životnih izbora, ili su barem bili komplementarni s mogućnostima koje je život nudio.
U njezinim biografijama bilježi se mogući utjecaj oca visoko kultiviranoga klasičnog filologa i povjesničara umjetnosti i majke koja je očekivala da će Marina postati glazbenicom. Vjerojatno je da su jasna i čvrsta opredjeljenja roditelja potencirala njezinu buntovnost pa se od najranijeg uzrasta u svome individualizmu osjećala od njih otuđeno; od djetinjstva živjela je u svome svijetu pročitanih knjiga. Može se zaključiti da je jedna od njezinih klasnih privilegija bila dostupnost obrazovanja i znanja: godine 1903. bila je u francuskom internatu u Lozani, godine 1904. i 1905. školovala se sa sestrom u njemačkom pansionu u Freiburgu, u ljeto 1909. otputovala je u Pariz gdje je na Sorboni slušala kolegij stare francuske književnosti. Ali već i prije toga okruženost knjigama pridonijela je ranim rezultatima; stihove je, kako je na početku rečeno, počela pisati u šestoj godini, i to na ruskom, njemačkom i francuskom jeziku, a godine 1906. prevela je na ruski Rostandovu dramu Orlić.
Prva samostalna knjiga stihova Večernji album iz 1910. predstavljala je i ulaznicu Cvjetajeve u književno društvo. Uz priznanja afirmiranih ruskih pisaca uslijedio je i poziv jednog od njih – Maksimilijana Vološina – na Krim. Ondje je osamnaestogodišnja Marina Cvjetajeva upoznala sedamnaestogodišnjeg kadeta Sergeja Jakovljeviča Efrona, a ljubav je bila dio njezina životnoga programa. Godinu dana kasnije stupili su u brak u kojem će Marina roditi prvo dvije kćeri, Ariadnu, koju su nazivali Alja (1912.) i Irinu (1917.). Alju je, po svemu sudeći, Marina jako voljela, ali je obje u revolucionarnim godinama prepustila brizi internata jer je živjela u najvećoj bijedi pa se nadala da im ondje ne prijeti glad. Alju je uskoro izvukla iz internata, a Irina je u internatu umrla od gladi. Pet godina nakon Irinine smrti doći će u Pragu na svijet i sin, Georgij, koga su zvali Mur, s kojim je bila gotovo patološki vezana, i koji je vjerojatno egocentričnošću razmažena adolescenta pridonio njezinoj smrti.
Prvi svjetski rat rastavio je Marinu od muža, ruskog časnika, koji će se nakon Oktobarske revolucije pridružiti bijelima, carskoj vojsci koja je branila srušeni režim. I u tom razdoblju Marina intenzivno stvara, piše stihove, ali i brojne drame i narativne poeme. Revoluciju nije prihvatila. S obzirom na svoje podrijetlo i neposredno iskustvo činilo joj se logičnim da je revolucija samo isprika i povod neukim i divljim masama da pljačkaju. Godine 1922. uspjela je emigrirati iz Sovjetskog saveza s kćeri Aljom u Prag kako bi se pridružila Efronu koji je ondje studirao i primao neveliku stipendiju. Njihovu ljubav nisu uspjele uništiti emotivne veze koje je Marina održavala u međuvremenu – primjerice s Osipom Mandeljštamom i, oko sedam godina, s pjesnikinjom Sofijom Parnok; iako je, kako se bilježi, Efron teško podnio njezinu vezu s bivšim ruskim časnikom Konstantinom Boleslavovičem Rodževičem. Ali od ljubavi se ne živi – to je nešto poput popratnog lajtmotiva mnogih pjesničkih života – baš kao što se nije moglo živjeti ni od stihova, pjesama, poema, dramskih tekstova koje je Marina neumorno pisala. Pokušaj preseljenja u Berlin, u sredinu koja je za Marinu zračila čarolijom privlačnosti – nije uspio, iako njezina ljubav prema njemačkoj sredini i kulturi još uvijek nije bila zasjenjena mračnim razvojem društvenih prilika.
Pariz, kamo se Cvjetajeva s obitelji preselila 1925. godine, bio je nekako neizbježan fokus ruskih emigrantskih sudbina, baš kao što je i tuberkuloza, od koje se Marina u to vrijeme razboljela, bila dio pjesničkih. Pariz je mogao i opet imati privlačnost njezina intimna izbora, privlačnost povratka u vrijeme rane mladosti i velikih očekivanja. Tamo su bili i mnogi sunarodnjaci s kojima je mogla dijeliti uvjerenja i svjetonazor. Ispalo je drugačije. Iako je u vrijeme revolucionarnih previranja u Rusiji pisala vatrene pro-bijele stihove, pariška ruska emigracija nije ju najbolje prihvatila. Razlog je bar djelomično mogao biti i u tome što se Cvjetajeva nije ustezala javno iskazati svoje oduševljenje sovjetskim pjesnikom Majakovskim. Ni ondje joj stoga velika pjesnička produktivnost nije donosila prijeko potreban prihod, a stipendija koju je dobivala neko vrijeme od Čehoslovačke nije bila dovoljna za pokrivanje osnovnih životnih potreba.
Među paradokse vremena i karakterističnih sudbina može se vjerojatno ubrojiti i to što je Efron, koji se riskirajući život borio protiv sovjetske vlasti, postao suradnik NKVD-a (zloglasna skraćenica označava Narodni komitet unutrašnjih djela, tj. poslova). Čini se da je u toj transformaciji bilo i idealizma, i nostalgije, i naivne proračunatosti. Rast fašizma, nacizma i približavanje događaja koji će se pretvoriti u Drugi svjetski rat mijenjali su sliku Europe, mijenjali su dojučerašnje ideale. Efron je čak sudjelovao i u jednom atentatu sovjetske tajne policije na nekog emigranta/sovjetskog prebjega, a pripisuje mu se i sudjelovanje u likvidaciji sina Lava Trockog. Njega je sve to neizbježno vodilo u Sovjetski Savez. Marina vjerojatno nije znala da joj je muž bio postao sovjetskim špijunom, ali su je emigrantski krugovi ipak držali odgovornom.
Njezin odlazak u Sovjetski Savez 1939. godine više nije bio samo pitanje slobodna izbora, ali i tu je posrijedi mogla biti ona karakteristična ruska emotivnost prema beskonačno velikoj i uvijek ne do kraja shvatljivoj Rusiji. Mogla se možda prepustiti svome nostalgičnom snu, svojoj neprekinutoj žudnji za svojom poetskom Rusijom. Nije mogla ni slutiti što je ondje čeka. Vjerojatno nikada prije nije taj san bio u većoj diskrepanciji sa stvarnošću. Kratko vrijeme obitelj je živjela u vili NKVD-a, ali su za tadašnje sovjetske vlasti svi koji su prethodno živjeli u inozemstvu bili potencijalni špijuni i neprijatelji. Aljin zaručnik, pokazalo se, bio je zapravo agent NKVD-a koji je imao nadzirati obitelj. Efron je osuđen za špijunažu i strijeljan 1941. Alja je dospjela u zatvor gdje će ostati više od osam godina. Marina je sa sinom bila evakuirana u rusku provinciju. Uzalud je tražila pomoć književnih fondova kako bi uspjela barem prehraniti sina i sebe. Uzalud je očekivala pomoć svojih brojnih književnih prijatelja i uzora; barem neki od njih bili su gotovo jednako bespomoćnom igračkom stvarnosti. Shrvana teškoćama, sinovim predbacivanjem da je kriva za sve što ih je snašlo, oslabljena glađu i očajna, ali još uvijek dovoljna odlučna za vlastiti izbor – objesila se 31. kolovoza 1941. godine. Grob joj nije poznat. Brodolom svoga vremena, brodolom svega što je mogla, znala, htjela, čemu je težila – uspjela je ipak sažeto i precizno, pjesnički potresno artikulirati:
Vrijeme je jantar skidati,
Vrijeme je rječnik mijenjati,
Vrijeme je fenjer gasiti
Nad vratima…
(1941)
Pretvara li to poraz čovjeka, osobe, individue u pobjedu pjesnikinje?