Marija Ludvigovna Moravska, porijeklom Poljakinja, rođena u Varšavi 1889. godine, iz Petrograda, u kojem je do svoje 18. objavila šest knjiga poezije, emigrirala je 1917. u SAD, gdje pisala isključivo prozu, što je objasnila u inervuju jednoj od majamskih novina: „Pitali su me o mojoj profesiji, i ja sam im rekla da sam bila pjesnik. Po izrazu lica oko mene shvatila sam da je u Americi poezija neunosno zanimanje, i zatim riješila pisati prozu“.
A u pismu Ilji Erenburgu 1946. kaže: „Ja, Marija Moravska, bila sam pjesnik u Rusiji, a sad sam se gotovo odučila govoriti ruski. Pišem isključivo engleski… Živim kao mrtva, mrtva za poeziju, zato što ovdje ne vrijedi pisati stihove.“
Ta rafinirana petrogradska vlastelinska kći, pjesnikinja i prevoditeljica, prijateljica čuvenih pjesnika, među kojim je bila cijenjena, i stalna posjetiteljka književno-umjetničkog kabarea “Pas lutalica” (“Бродячaя собакa”)koji je bio jedan od kulturnih centara Srebrnog vijeka, 1950-tih godina udala se u Čileu za poštara i živjela s njim do svoje smrti, čija godina nije pouzdano utvrđena, ali ne prije 1957.
MARIJA MORAVSKA (1889 – 1957)
VOZOVI KOJI ODLAZE
Tu mutnu maglu ponad grada
Ko oblak sparan i trajan vidim.
Na stanicu ću poći sada
Tim što odlaze da zavidim.
Opraštanja žurna slušati.
Signale kroz maglu pratiće zena,
I šapatom ću opetovati
Najdaljih zemalja imena.
I bljesnuti će signal zeleni,
Ko južnoj zvijezdi sjaj mu jak…
Na stanicu je sad poći meni
Da volim svaki u odlasku vlak.
U KRILATOM VIJEKU
Do starosti ću, možda, doživjeti
Aeroplansku ne taknuv papuču,
Kao da neću nikad proživjeti
Svoj dan pobjede te teže zemljine!
Do starosti ću, možda, doživjeti
Ni jednu kulu ne vidjev s visine.
Zemlja iz oka bježati ne mora,
Nit srce kucat u taktu motora,
Nadoblačnog neću vidjeti obzora,
Ni tren se neću zemlji otrgnuti…
Kakvu tugu, Bože, kakvu tugu ćutim!
ZAPRAŠENA SANJA
Ja sam ogrtač putnički kupila,
I k tom plavetni od sukna kačket i
Da beskrajna ću, tako jesam snila,
Beskrajna mora i stepe vidjeti!
Ali, prašina dok na njega pada,
Visi moj kačket o ramu zrcalnom,
No zamrli su i studeni sada
Svi moji sni o putovanju daljnom.
Zar sam predugo nemoćna maštala,
Zar sam postala izdajnik prostora?
Sa zida kačket – na nj prašina pala –
Gleda u mene sa puno ukora…
PISMO
Htjedoh na stanci pismo da napišem –
Jer sam na Sjeveru moj drug ostao je.
Prodavci hartije kraj ulaza stoje,
S korpom pod voštanim platno, ispod kiše.
Sive su koverte, hartija svlažena,
Ko da na olujni dan pismo miriši…
Dobro je otići od maja maglena,
Teško je poslati pismo po toj kiši.
Svako slovo ko da razlile su suze,
Zakletve rastanka – svaka je jalova…
Posta srce hladno, kao da vlak ovaj
Ka Sjeveru nježnost svu sa sobom uze.
ZAROBLJENIK
Od jutra bio doma je blagdanom,
Na okovani sanduk kada sjedne
Žalio se da ovdje je sve znano:
Kuće i grane sa skvera dojedne…
Otišao je daleko uskoro:
U Sibiru će kožom trgovati…
I kad po platnu veze šare sporo,
Podrugljivo se smiješila mati.
Za koljena smo njemu se kvačili…
Ah, mnogo ruku, čvrste i malene.
On je ćutao, dok polako čili
Žar u njegovoj muštikli od pjene…
I svi smo znali: tata s nama biće,
Mi tuđem kraju nećemo ga dati.
A on očima tužnim nastaviće
Taj kržljav kaktus prozorski gledati.
<1914.>
***
Samo zbog zaborava trebam tvoje usne i oči
Kojima dna nije.
Ljubav ne ljubim, u vjerolomstvo vazda kroči,
Na nevjerstvo misli uvijek.
Ljubav ne ljubim – vječno drže u ropstvu ljubljeni,
Slobodu ljubavnu tek za sebe žudeći.
No svake godine zimi takve su studeni…
I ja se grijem – poljupcima dušu mrveći.
<1915.>
BIJELA NOĆ
Ponajbliskija zdanja
Postala magleno-dalekima,
Ponajjasnije kule
Postale oblačno-krhkima.
I najcrnjemu kamenju
Velika milost je darivana –
Biti prosvijetljeno-plavima,
Lako se slivati s nebom.
Tamo, na onoj obali
Kuće su, crkve, fabrika
Ili niz ljubičnih planina?
Istina? Lilave planine
S letom grimizno-plavkastim
S vrhovim čudno-škrbavim,
Neznani kraj čuvaju.
Neva, proširena maglom,
Postala ogromnim morem.
Veliko nevsko more je
Van granice i van države.
Grimizno-plavkasto more,
Dimno, blijedo, sneno,
Pojavilo se kao kratko čudo
U bijeloj noći.
Vazdušasto tanki tornjići
Čudno istočnjačkog hrama,
I uski tornji-džamije
I zvjezdana kupola.
Tajanstveni sjeverni zamak
I stara siva tvrđava
I šiljak, što leti u nebo
Ko ružičasta tanka strijela.
Kraj sivih stepenica prirečnih
Vječno, vječno vlažnih,
Nježne mrgodne sfinge
Iz daleke, bezvodne pustinje.
Njima, starim, više nije tužno
Stajati na tuđoj zemlji,
Njih, stare uljuljkava
Irisno-plavkasta magla.
1916.
Preveo Marko Vešović
(Iz neobjavljene knjige prepjeva “69 ruskih pjesnika”.)
Marija Ludvigovna Moravska
Marija Ludvigovna Moravska, porijeklom Poljakinja, rođena u Varšavi 1889. godine, iz Petrograda, u kojem je do svoje 18. objavila šest knjiga poezije, emigrirala je 1917. u SAD, gdje pisala isključivo prozu, što je objasnila u inervuju jednoj od majamskih novina: „Pitali su me o mojoj profesiji, i ja sam im rekla da sam bila pjesnik. Po izrazu lica oko mene shvatila sam da je u Americi poezija neunosno zanimanje, i zatim riješila pisati prozu“.
A u pismu Ilji Erenburgu 1946. kaže: „Ja, Marija Moravska, bila sam pjesnik u Rusiji, a sad sam se gotovo odučila govoriti ruski. Pišem isključivo engleski… Živim kao mrtva, mrtva za poeziju, zato što ovdje ne vrijedi pisati stihove.“
Ta rafinirana petrogradska vlastelinska kći, pjesnikinja i prevoditeljica, prijateljica čuvenih pjesnika, među kojim je bila cijenjena, i stalna posjetiteljka književno-umjetničkog kabarea “Pas lutalica” (“Бродячaя собакa”) koji je bio jedan od kulturnih centara Srebrnog vijeka, 1950-tih godina udala se u Čileu za poštara i živjela s njim do svoje smrti, čija godina nije pouzdano utvrđena, ali ne prije 1957.
MARIJA MORAVSKA (1889 – 1957)
VOZOVI KOJI ODLAZE
Tu mutnu maglu ponad grada
Ko oblak sparan i trajan vidim.
Na stanicu ću poći sada
Tim što odlaze da zavidim.
Opraštanja žurna slušati.
Signale kroz maglu pratiće zena,
I šapatom ću opetovati
Najdaljih zemalja imena.
I bljesnuti će signal zeleni,
Ko južnoj zvijezdi sjaj mu jak…
Na stanicu je sad poći meni
Da volim svaki u odlasku vlak.
U KRILATOM VIJEKU
Do starosti ću, možda, doživjeti
Aeroplansku ne taknuv papuču,
Kao da neću nikad proživjeti
Svoj dan pobjede te teže zemljine!
Do starosti ću, možda, doživjeti
Ni jednu kulu ne vidjev s visine.
Zemlja iz oka bježati ne mora,
Nit srce kucat u taktu motora,
Nadoblačnog neću vidjeti obzora,
Ni tren se neću zemlji otrgnuti…
Kakvu tugu, Bože, kakvu tugu ćutim!
ZAPRAŠENA SANJA
Ja sam ogrtač putnički kupila,
I k tom plavetni od sukna kačket i
Da beskrajna ću, tako jesam snila,
Beskrajna mora i stepe vidjeti!
Ali, prašina dok na njega pada,
Visi moj kačket o ramu zrcalnom,
No zamrli su i studeni sada
Svi moji sni o putovanju daljnom.
Zar sam predugo nemoćna maštala,
Zar sam postala izdajnik prostora?
Sa zida kačket – na nj prašina pala –
Gleda u mene sa puno ukora…
PISMO
Htjedoh na stanci pismo da napišem –
Jer sam na Sjeveru moj drug ostao je.
Prodavci hartije kraj ulaza stoje,
S korpom pod voštanim platno, ispod kiše.
Sive su koverte, hartija svlažena,
Ko da na olujni dan pismo miriši…
Dobro je otići od maja maglena,
Teško je poslati pismo po toj kiši.
Svako slovo ko da razlile su suze,
Zakletve rastanka – svaka je jalova…
Posta srce hladno, kao da vlak ovaj
Ka Sjeveru nježnost svu sa sobom uze.
ZAROBLJENIK
Od jutra bio doma je blagdanom,
Na okovani sanduk kada sjedne
Žalio se da ovdje je sve znano:
Kuće i grane sa skvera dojedne…
Otišao je daleko uskoro:
U Sibiru će kožom trgovati…
I kad po platnu veze šare sporo,
Podrugljivo se smiješila mati.
Za koljena smo njemu se kvačili…
Ah, mnogo ruku, čvrste i malene.
On je ćutao, dok polako čili
Žar u njegovoj muštikli od pjene…
I svi smo znali: tata s nama biće,
Mi tuđem kraju nećemo ga dati.
A on očima tužnim nastaviće
Taj kržljav kaktus prozorski gledati.
<1914.>
***
Samo zbog zaborava trebam tvoje usne i oči
Kojima dna nije.
Ljubav ne ljubim, u vjerolomstvo vazda kroči,
Na nevjerstvo misli uvijek.
Ljubav ne ljubim – vječno drže u ropstvu ljubljeni,
Slobodu ljubavnu tek za sebe žudeći.
No svake godine zimi takve su studeni…
I ja se grijem – poljupcima dušu mrveći.
<1915.>
BIJELA NOĆ
Ponajbliskija zdanja
Postala magleno-dalekima,
Ponajjasnije kule
Postale oblačno-krhkima.
I najcrnjemu kamenju
Velika milost je darivana –
Biti prosvijetljeno-plavima,
Lako se slivati s nebom.
Tamo, na onoj obali
Kuće su, crkve, fabrika
Ili niz ljubičnih planina?
Istina? Lilave planine
S letom grimizno-plavkastim
S vrhovim čudno-škrbavim,
Neznani kraj čuvaju.
Neva, proširena maglom,
Postala ogromnim morem.
Veliko nevsko more je
Van granice i van države.
Grimizno-plavkasto more,
Dimno, blijedo, sneno,
Pojavilo se kao kratko čudo
U bijeloj noći.
Vazdušasto tanki tornjići
Čudno istočnjačkog hrama,
I uski tornji-džamije
I zvjezdana kupola.
Tajanstveni sjeverni zamak
I stara siva tvrđava
I šiljak, što leti u nebo
Ko ružičasta tanka strijela.
Kraj sivih stepenica prirečnih
Vječno, vječno vlažnih,
Nježne mrgodne sfinge
Iz daleke, bezvodne pustinje.
Njima, starim, više nije tužno
Stajati na tuđoj zemlji,
Njih, stare uljuljkava
Irisno-plavkasta magla.
1916.
Preveo Marko Vešović
(Iz neobjavljene knjige prepjeva “69 ruskih pjesnika”.)