_____________________________________________Gradu Bologni, u spomen _____________________________________________na poginule 2. kolovoza 1980.
Prije podne 2. kolovoza 1980., nepoznat neki terorista odložio je kovčeg pun eksploziva u jedan od kutova čekaonice II. razreda na kolodvoru u Bologni. Eksploziv je bio spojen na satni mehanizam. Kolodvor je prepun svijeta: bilo je to vrijeme godišnjih odmora i, k tome, dan iznimno pogodan za polaske i dolaske, zbog izmjene turista u odmaralištima, budući da je to bila prva subota u kolovozu.
Eksplozija se dogodila u 10.25: toga časa zaustavile su se kazaljke na kolodvorskom satu, čija slika, umnožena nebrojeno puta po svim novinama, postade gotovo simbolom toga užasnoga događaja.
Jedno krilo zgrade posve je razoreno.
Broj mrtvih i ranjenih bijaše previsok: daleko najveći koji se ikada dogodio za terorističkog atentata u Europi.
Tri mjeseca nakon toga, prvih dana studenog, zatekoh se kao gost u Bologni kod svoga sina koji je tada tamo stanovao. Uspomenu na tu nesreću naknadno je pojačavao, posvuda tužan, spomendan Mrtvih, koji se točno poklapao s istekom trećega mjeseca od tragedije u kolovozu.
Ujutro 3. studenog probudih se pogođena neobičnom tišinom koja je, u inače pretihom stanu moga sina (mansardica posred krovova, u srcu drevne Bologne), bila nekako drukčija. Otvorih prozor i ugledah krovove prekrivene povisokim slojem snijega. Nebo nisko i nabreklo, bjeličasto smeđe, ukazivalo se s jasnom nakanom da gradom prospe barem još toliko snijega. I stvarno je, neprekidno i gusto, sniježilo cijeloga dana. Bio je to zbilja izuzetan snijeg, kako zbog preuranjenoga datuma, tako i zbog siline.
Dok sam, prikovana za prozor, upijala taj neočekivani prizor, iznenada mi se u sjećanje vrati posljednja stranica Joyceovih Dablinaca, sa snijegom koji pada “po svim živima i po svim
mrtvima”. I, istoga časa, spopade me želja da sastavim Requiem za ljude koji su prije par mjeseci tako tragično poginuli u gradu gdje sam se zatekla.
Dva sam ulomka napisala istoga dana. Pisanje se nastavilo s prekidima, pomalo zato što sam bila zatrpana neposrednim obvezama, pomalo zato što sam se bojala suočiti s temom.
Prvih dana veljače bila sam dospjela do polovice otprilike i pitala se hoću li znati nastaviti: bojala sam se da sam stvarno zapela. Međutim, baš toga mjeseca, zbog spleta izvanjskih i nutarnjih okolnosti, uspjela sam nastaviti odlučno s radom, i privedoh ga kraju u samo četiri dana.
Model koji sam nastojala oponašati jest Uffizio delle Tenebre, koji je dio veličajne liturgije Velikoga tjedna.
Slijedila sam ga u njegovom drevnom obliku: onom koji je, da se razumijemo, upotrebljavao latinski iz Vulgate. Osobito sam imala na pameti Prvu Večernju srijede, četvrtka i petka u Velikom tjednu: kada se mole Lamentacije i Klanjanja proroka Jeremije, kojega sam ja oponašala u svome Propheta sine nomine. Latinski u didaskalijama koje se tiču njega trebao bi biti spona s tim drevnim Časoslovom, a jednako tako i krik Alepha i drugih slova iz hebrejskoga alfabeta, sukladno početnim slovima svakoga stiha.
Časoslovu Velikoga tjedna vodi nas i slika Krista u Vrtu (uzeta iz Lukina evanđelja, 22. poglavlje) i ona “patničkoga sluge Božjega”, uzeta iz Izaijina 53. poglavlja.
Ostale biblijske reference (a da nisu preuzete izravno iz Časoslova) jesu: na početku, prizor Kaina i Abela (Knjiga Postanka, 4. poglavlje) i, u molitvi Bezimenoga proroka, podsjećanje na Behemot i Levijatan, koji se u Bibliji imenuju kao dvije ogromne zvijeri, prva kao vjerojatni predak slona, a druga — kita.
Sve ostalo odnosi se samo na suvremene događaje i nema potrebe za tumačenjem.
*
SAT
Taj krug što sadržavao je vrijeme,
njegovo nezamjetljivo kucanje, njegovi lagani koraci
na putu prema jednostavnim ovozemaljskim ciljevima
(praznici ili povratak, slobodna pustolovina
ili planirani susret starih prijatelja)
sada sadrži negibljivu kretnju
koju više ništa ne prekida, koja se ne mijenja niti se briše:
kretnja kao ona mramornog anđela
koja nad grobnicom podiže ruku uvis
da naznači nepoznato
dok drugu upire odlučno prema zemlji.
Tu kod nas, gdje je lice kojemu odgovaraju te ruke?
Lice s crtama, bezizražajno, prekriveno,
samo je lice bijeloga neba, ravnice
s koje se uzdižu pare i kužno isparavnaje u kolovoškoj sparini.
Očekujući odgovor pogleda zaludu uprta
u brojčanike iznad kojih nikada više nećemo uspjeti
vidjeti drugu neku uru.
Smrt se ugnijezdila u svim našim satovima.
Nedužni putnici, koje će beskorisno
čekati na kolodvorima svih ključnih točaka,
dospjeli su na drugo jedno odredište, ono krajnje,
a da ni krenuli nisu.
*
PRASAK I ISKAPANJE
Bude li svijet morao skončati u tutnjavi, ovo mu je bio samo najvaljaniji dokaz.
Zadrhtao je grad, njegove ulice, za tih užasnih trenutaka, ukazaše se kao poludjeli _____________________________________________________mravinjak.
Ali više od tutnjave plašila nas je tišina u koju se ta tutnjava, za mnoge, odmah _____________________________________________________preobrazila.
Više od druga joj plamena, tog poodmakla kolovoškog jutra,
plašila nas je ta neposredna noć koja je premnoge progutala.
Više od odronâ i ruševinâ iz kojih smo bez počinka iskopavali,
zbijena nepokretnost koju smo tamo ispod, prečesto slutili.
Više od žarke vreline u kojoj smo se izmoždeni batrgali ne bi li našli koga živog
neuklonjivu studen premnogih naših iznašašća.
I više od izobličenih tjelesa koja podigosmo usred rasula
izobličene duše koje su to zamislile i htjele.
*
KAIN I ABEL (I)
Kain reče Abelu: “Dođi sa mnom u njive”.
A nakon što su zajedno malo hodali,
zaleti se na nj svojom toljagom, krupnom granom bez lišća,
na kojoj su samo oštri čvorovi stršili.
Bijaše to prvo oružje, tako slabo razvijeno,
a ipak je u sebi sadržavalo cijelo
svoje potomstvo strijelâ mačevâ bodežâ
te pušakâ i topovâ, bombâ i kovčegâ s tritolom,
jer je bilo dostatno da prokrči put smrti.
I smrt se pojavi na zemlji, silazeći
niz Abelove vene, kao što se život
bio spustio niz Adamove slabine:
prva zemljska smrt, koja je bila nasilna
te prekinula prirodni tijek stvari
još prije negoli je bio uspostavljen.
Kršenje je preteklo red:
i Adam u propadanju koji se nad njim nadvilo
(morte morieris), lagano taljenje
njegova ljudskoga voska, na kojem se plamen
polagano gasio, ugleda odjednom ugaslo
svoje najmlađe dijete,
i zaplakaše zajedno ubojica i ubijeni.
*
KAIN I ABEL (II)
Kada je Abel zadobio smrtonosni udarac, ista začudnost i strah
obuze na čas dva mlada lica,
čovjeka na nogama i onoga koji na zemlju padaše nauznak,
obojica u nevjerici da se upravo to dogodilo.
A onda blijed spokoj prekri Abelovo lice,
zagonetan snijeg koji briše svaki izraz.
No Kainovo se lice skameni u tupo
i očajničko uskraćivanje: “Jesam li ja čuvar brata svojega?”,
dok je u njemu drugi glas vikao: “Ti si njegov ubojica.
I ova zemlja što je otvorila usta da se napije Abelove krvi, koju si ti prosuo,
ti ćeš gledati da iz nje pobjegneš, od svakoga ćeš bježati, ali od sebe sama nećeš moći ___________________________________________________________pobjeći.
Krv kamo god ti krenuo, krvlju će biti natopljene staze tvoje i one tvojih sinova.
Od prve krvave zvijezde rađa se čitav svod nebeski”.
*
INVENTURA NESREĆE
Djevojka slomljene kičme, izgorjela dječica,
osamdesetogodišnjak kome bi pravno pripalo
da umre u miru u svojoj postelji, a ne ovaj besmisleni kraj,
razvaline tjelesâ među ruševinama zidova,
muka najnižih stvari, naočale još nedirnute,
ilustrirane novine, kovčeg s ljetnom odjećom,
kalupi u obliku cvjetova i leptirova
koji više neće biti ispunjeni pijeskom,
sve ono što su naše ruke iznosile na svjetlo, ranjavajući se
među krhotinama betona i šiljastom savinutom armaturom,
sve ono što su naše oči vidjele a pamet ne uspijeva pojmiti
jer ljudska pamet ne poima neljudsko,
sve to ostaje kao neizmjerivi jecaj
koji se iz tog istog kamenja ovoga grada
podiže da izmoli pravednost. Sada mrtvi imaju mir,
ali za žive, bez pravednosti, kakav mir može postojati?
*
KAIN I ABEL (III)
“Zbog tvoga grijeha zemlja će biti prokleta, zbog tvoga grijeha rijeke će
presušiti, okužit će se svaki grumen
a žitna će se polja pretvoriti u polja kostiju.
Kao noć, prema kojoj podešavaš svoje potajne korake,
ti kročiš svijetom, ali je tvoj pečat od vatre
i tama ga ne može izbrisati.
Protiv tebe kriči Abelova krv, krv svih ubijenih”.
*
POGREB
Evo gdje prema nama klize odozgor
oni koji točno dolaze na krilima smrti
i nikad ne izostaju sa pogrebnih povorki.
Pojave se sivi
poput posljednje, hitre sjene u smiraj
i odmah odu. Odložili su cvijet
na zemlju natopljenu krvavom kišom,
mrmljajući isprazne riječi, zaboravljene
prije negoli se dospjelo do ikakva odredišta
i koje nitko u sebi ne bi mogao zadržati makar to i htio,
jer slične mjehurićima zraka prsnu čim nastanu.
Njihove su ruke tražile ruke koje su se portretirale.
Njihove oči dvosmislene i oklijevajuće
tražile su druge oči, zaslijepljene suzama
ili krute poput stijena nakon što su istrošene.
Svi smo odbacili srcem
a neki i naglas njihovu samilost:
valja se pomagati živjeti, a ne plakati!
Ali između redova mrtvih i redova ne-postojećih
raste dotle prostor u kojem bjesni krvološtvo.
*
INCIPIT LAMENTATIO PROPHETAE SINE NOMINE
Alef
A visoko se diže žalopojka iznad naših puteva
koji su putevi grijeha, muke i boli.
Mem
Mnogima je pravda na usnama, malobrojnima u djelima.
Tko je neiskvaren nema vlasti. Tko je iskvaren ima vlast za zlo.
Lamed
Lakovjeran čovjek nesigurno napreduje poput slijepe krti,
izgubljen u labirintu podzemnih rovova.
Ali opaki pogađa sigurno i otvoreno,
urušavajući se kao sokol usred podneva.
Beth
Beštije gmižuće opsijedaju nas dok ljudsko lice blijedi.
Ispod svakog kamena uvijaju se crvi.
Svaki grm prikriva zmijsko leglo.
Iz svake pukotine na zidu proviruju škorpioni.
Vau
Varanje i nasilje posvuda. Pošten čovjek
ne može ni korak maknuti a da ne upadne u zasjedu.
Nad njim se bespomoćnim zatvaraju mreže
kojima opaki uzmiču s porugom.
Kaf
Ko će nam podariti odvažnost? Gdje je naša nada?
Samo u tebi, Bože, jer pastiri narodâ
ne podižu torovâ niti bdiju za obranu:
sjete se stada samo kad je za strižu.
*
ČASOVI MUKE (I)
Na Maslinskoj gori, Isus reče trojici učenika
koje je poveo sa sobom: “Ostanite ovdje bdjeti
i molite da ne padnete u napast”.
Ali oni ne umjedoše poslušati ga, već u tren padoše
u jedinu napast koja je tada bila moguća:
predubok san, skoro kao nesvijest,
kamen sišao okomito u jezersku vodu
gdje se rastakahu i poništavahu
neodgonetljivi znakovi koji ih uznemiriše.
On, odmaknuvši malo, stade pred svoj kalež
tako strašan da mu krvavi znoj
izbrazda obraze krupnim kapima, bolnijima
od onih koje mu kasnije izazva trnova kruna.
Ugledao je u stvari sadržaj kaleža!
Ne samo svo zlo koje je počinjeno
dotad u svijetu, od Adamova grijeha
do umorstva Ivana Krstitelja,
već ono koje će budućnost nagomilati
sve do svršetka danâ, Njemu svejednako razvidno:
svaka čovjekova uvreda Bogu, božanskome liku
otisnutu u braći. Crvenio se
od svake naše turobne jematve na svim pokoljima
i na svim tajim mučilištima.
Oćutje vonj Lagerâ i Gulagâ;
a i strahote koje danas oplakujemo
bijaše tek srk iz njegova kaleža
zajedno s onima koje još ne možemo oplakivati.
I u Očevim očima oćutje kako se preobražava
u svo to zlo: jer će kao takav biti pogođen,
On nevini, u zamjenu za grešnike.
Pretpostavka okrutnija od samog ispunjenja!
Nad Njim srdžba, nad Njim napuštanje.
*
DE LAMENTATIONE
Vau
Vjerovnici zaborava stižu, nude svoju robu, uvjereni u dobit:
jer um opijen mukom i mučenjem traži samo zaborav.
Alef
A na križanju uskih puteva ili u sjeni trijemova
oprezno obavljaju razmjenu, a navala smrtnoga oduševljenja širi se u krvi.
Jod
Jest: po stadionima, perivojima i kazalištima, u vrtlogu svjetala i zastava,
pred okićenim tribinama ili u zaglušenim arenama
pristiže pokorno mnoštvo koje u sebi skriva buduće žrtve.
Dalet
Do u naše kuće, na jednostavnu zapovijed,
promiču crnobijeli snovi ili uprljano obojeni
da nas odvrate od svjetova koji se drobe.
Alef
Ali zašto priređivati veselice na brodu koji tone?
Možda će orkestar prigušiti šum,
ali neće umanjiti težinu vode koja je ušla kroz pukotinu.
Samek
Savjest odvraćati od zla drugo je zlo
i zbraja se s prvim, ne pruža mu lijeka.
*
ČASOVI MUKE (II)
“Niste umjeli bdjeti i moliti jedan sat tu sa mnom.
Hajde, ustajte, krenimo ususret onome što nas čeka.
Srce mi je evo spremno za bičeve.
Moja mi je bol uvijek pred očima”.
ČASOVI MUKE (III)
Bez krasote i krepčine. Suhi grm, povijen
od pustinjskoga vjetra, koji ga prekriva sivim pijeskom.
Zvijer dovedena na klanje,
tijelo zgrčena tjeskoba, pogled nijemo drhtanje.
Htjeli bismo da je daleko, odgurnuli smo ga iz našega svijeta!
Ne podnosimo njegov pogled ni uspomenu na nj.
Zašto nas dakle stalno progoni, zašto se vraća svijetliti nam pred očima
poput mača koji ranjava i prosvjetljuje?
Zašto nam pripada više nego što sami sebi pripadamo?
Zaludu zatvaramo oči: i najcrnja tama,
poput čedna Veronikina sukna,
samo je pozadina bolnome licu
Sina Čovječjega.
ORATIO PROPHETAE SINE NOMINE
Moj krik, Gospodine, iz progonstva je. A ipak kročim putevima
kojima sam uvijek hodio, gdje poznajem svaki pravac, svako skretanje.
Bliski su mi trgovi, crvemi profil tornjeva,
na obzoru brežuljak sa svetištem. I osobe što ih susrećem
govore moj jezik: zaustavim li kojeg prolaznika
mogu zatražiti i ishoditi odgovor.
Zašto se dakle osjećam u progonstvu? I zašto je iza svakog lica koje spazim
duša koja se, poput moje, osjeća strancem?
Tvoj drevni narod, Gospodine, koji je četrdeset godina lutao pustinjom,
bio je manje prognanik od nas, jer je u srcu imao ljubljenu zemlju,
prepoznatu kao svoju, premda neviđenu, još nedosegnutu.
Mi nastavamo našu zemlju, ali je naše srce bilo u pustinji,
u starhovitoj samoći gdje se u čas podižu čudovišta;
Behemot, sličan velikoj mračnoj hridi, koja čeka u zasjedi pa se iznenada pokrene i _____________________________________________________napadne nas,
Levijatan koji se uspravi poput tornja sa dna gorkih voda.
Oni nisu tvoji stvorovi, objavitelji tvoje snage i tvojih nedokučivih sudova,
već je sam čovjek postao Behemot i Levijatan
drugim ljudima. Zato se osjećamo otuđeni,
i pobrkale su se sve naše granice,
i ne znamo ih opet naći: tu je svaka nada umrla,
ljubav strahuje objaviti se, pa caruju mržnja i podozrivost.
Čovjekova je domaja čovjek i svi smo mi u progonstvu!
Ali ti koji si nas jednom stvorio, ti nas možeš iznova stvoriti.
Iz toga bezdana, gorega od ništavila iz kojega si nas izvukao,
povedi nas u život, učini da opet budemo ljudski.
Skrši kameno srce, podari nam srce od puti.
*
ZAVRŠNI ODJECI
Od prve krvave zvijezde rađa se čitav svod nebeski.
Smrt se ugnijezdila u svim našim satovima.
Moja mi je bol uvijek pred očima.
Djevojka slomljene kičme, izgorjela dječica,
Razvaline tjelesâ među ruševinama zidova.
Ko će nam podariti odvažnost? Gdje je naša nada?
A visoko se diže žalopojka iznad naših puteva.
Čovjekova je domaja čovjek i svi smo mi u progonstvu!
Ali ti koji si nas jednom stvorio, Gospodine, ti nas možeš iznova stvoriti.
Margherita Guidacci: Sat u Bolonji
_____________________________________________Gradu Bologni, u spomen
_____________________________________________na poginule 2. kolovoza 1980.
Prije podne 2. kolovoza 1980., nepoznat neki terorista odložio je kovčeg pun eksploziva u jedan od kutova čekaonice II. razreda na kolodvoru u Bologni. Eksploziv je bio spojen na satni mehanizam. Kolodvor je prepun svijeta: bilo je to vrijeme godišnjih odmora i, k tome, dan iznimno pogodan za polaske i dolaske, zbog izmjene turista u odmaralištima, budući da je to bila prva subota u kolovozu.
Eksplozija se dogodila u 10.25: toga časa zaustavile su se kazaljke na kolodvorskom satu, čija slika, umnožena nebrojeno puta po svim novinama, postade gotovo simbolom toga užasnoga događaja.
Jedno krilo zgrade posve je razoreno.
Broj mrtvih i ranjenih bijaše previsok: daleko najveći koji se ikada dogodio za terorističkog atentata u Europi.
Tri mjeseca nakon toga, prvih dana studenog, zatekoh se kao gost u Bologni kod svoga sina koji je tada tamo stanovao. Uspomenu na tu nesreću naknadno je pojačavao, posvuda tužan, spomendan Mrtvih, koji se točno poklapao s istekom trećega mjeseca od tragedije u kolovozu.
Ujutro 3. studenog probudih se pogođena neobičnom tišinom koja je, u inače pretihom stanu moga sina (mansardica posred krovova, u srcu drevne Bologne), bila nekako drukčija. Otvorih prozor i ugledah krovove prekrivene povisokim slojem snijega. Nebo nisko i nabreklo, bjeličasto smeđe, ukazivalo se s jasnom nakanom da gradom prospe barem još toliko snijega. I stvarno je, neprekidno i gusto, sniježilo cijeloga dana. Bio je to zbilja izuzetan snijeg, kako zbog preuranjenoga datuma, tako i zbog siline.
Dok sam, prikovana za prozor, upijala taj neočekivani prizor, iznenada mi se u sjećanje vrati posljednja stranica Joyceovih Dablinaca, sa snijegom koji pada “po svim živima i po svim
mrtvima”. I, istoga časa, spopade me želja da sastavim Requiem za ljude koji su prije par mjeseci tako tragično poginuli u gradu gdje sam se zatekla.
Dva sam ulomka napisala istoga dana. Pisanje se nastavilo s prekidima, pomalo zato što sam bila zatrpana neposrednim obvezama, pomalo zato što sam se bojala suočiti s temom.
Prvih dana veljače bila sam dospjela do polovice otprilike i pitala se hoću li znati nastaviti: bojala sam se da sam stvarno zapela. Međutim, baš toga mjeseca, zbog spleta izvanjskih i nutarnjih okolnosti, uspjela sam nastaviti odlučno s radom, i privedoh ga kraju u samo četiri dana.
Model koji sam nastojala oponašati jest Uffizio delle Tenebre, koji je dio veličajne liturgije Velikoga tjedna.
Slijedila sam ga u njegovom drevnom obliku: onom koji je, da se razumijemo, upotrebljavao latinski iz Vulgate. Osobito sam imala na pameti Prvu Večernju srijede, četvrtka i petka u Velikom tjednu: kada se mole Lamentacije i Klanjanja proroka Jeremije, kojega sam ja oponašala u svome Propheta sine nomine. Latinski u didaskalijama koje se tiču njega trebao bi biti spona s tim drevnim Časoslovom, a jednako tako i krik Alepha i drugih slova iz hebrejskoga alfabeta, sukladno početnim slovima svakoga stiha.
Časoslovu Velikoga tjedna vodi nas i slika Krista u Vrtu (uzeta iz Lukina evanđelja, 22. poglavlje) i ona “patničkoga sluge Božjega”, uzeta iz Izaijina 53. poglavlja.
Ostale biblijske reference (a da nisu preuzete izravno iz Časoslova) jesu: na početku, prizor Kaina i Abela (Knjiga Postanka, 4. poglavlje) i, u molitvi Bezimenoga proroka, podsjećanje na Behemot i Levijatan, koji se u Bibliji imenuju kao dvije ogromne zvijeri, prva kao vjerojatni predak slona, a druga — kita.
Sve ostalo odnosi se samo na suvremene događaje i nema potrebe za tumačenjem.
*
SAT
Taj krug što sadržavao je vrijeme,
njegovo nezamjetljivo kucanje, njegovi lagani koraci
na putu prema jednostavnim ovozemaljskim ciljevima
(praznici ili povratak, slobodna pustolovina
ili planirani susret starih prijatelja)
sada sadrži negibljivu kretnju
koju više ništa ne prekida, koja se ne mijenja niti se briše:
kretnja kao ona mramornog anđela
koja nad grobnicom podiže ruku uvis
da naznači nepoznato
dok drugu upire odlučno prema zemlji.
Tu kod nas, gdje je lice kojemu odgovaraju te ruke?
Lice s crtama, bezizražajno, prekriveno,
samo je lice bijeloga neba, ravnice
s koje se uzdižu pare i kužno isparavnaje u kolovoškoj sparini.
Očekujući odgovor pogleda zaludu uprta
u brojčanike iznad kojih nikada više nećemo uspjeti
vidjeti drugu neku uru.
Smrt se ugnijezdila u svim našim satovima.
Nedužni putnici, koje će beskorisno
čekati na kolodvorima svih ključnih točaka,
dospjeli su na drugo jedno odredište, ono krajnje,
a da ni krenuli nisu.
*
PRASAK I ISKAPANJE
Bude li svijet morao skončati u tutnjavi, ovo mu je bio samo najvaljaniji dokaz.
Zadrhtao je grad, njegove ulice, za tih užasnih trenutaka, ukazaše se kao poludjeli
_____________________________________________________mravinjak.
Ali više od tutnjave plašila nas je tišina u koju se ta tutnjava, za mnoge, odmah
_____________________________________________________preobrazila.
Više od druga joj plamena, tog poodmakla kolovoškog jutra,
plašila nas je ta neposredna noć koja je premnoge progutala.
Više od odronâ i ruševinâ iz kojih smo bez počinka iskopavali,
zbijena nepokretnost koju smo tamo ispod, prečesto slutili.
Više od žarke vreline u kojoj smo se izmoždeni batrgali ne bi li našli koga živog
neuklonjivu studen premnogih naših iznašašća.
I više od izobličenih tjelesa koja podigosmo usred rasula
izobličene duše koje su to zamislile i htjele.
*
KAIN I ABEL (I)
Kain reče Abelu: “Dođi sa mnom u njive”.
A nakon što su zajedno malo hodali,
zaleti se na nj svojom toljagom, krupnom granom bez lišća,
na kojoj su samo oštri čvorovi stršili.
Bijaše to prvo oružje, tako slabo razvijeno,
a ipak je u sebi sadržavalo cijelo
svoje potomstvo strijelâ mačevâ bodežâ
te pušakâ i topovâ, bombâ i kovčegâ s tritolom,
jer je bilo dostatno da prokrči put smrti.
I smrt se pojavi na zemlji, silazeći
niz Abelove vene, kao što se život
bio spustio niz Adamove slabine:
prva zemljska smrt, koja je bila nasilna
te prekinula prirodni tijek stvari
još prije negoli je bio uspostavljen.
Kršenje je preteklo red:
i Adam u propadanju koji se nad njim nadvilo
(morte morieris), lagano taljenje
njegova ljudskoga voska, na kojem se plamen
polagano gasio, ugleda odjednom ugaslo
svoje najmlađe dijete,
i zaplakaše zajedno ubojica i ubijeni.
*
KAIN I ABEL (II)
Kada je Abel zadobio smrtonosni udarac, ista začudnost i strah
obuze na čas dva mlada lica,
čovjeka na nogama i onoga koji na zemlju padaše nauznak,
obojica u nevjerici da se upravo to dogodilo.
A onda blijed spokoj prekri Abelovo lice,
zagonetan snijeg koji briše svaki izraz.
No Kainovo se lice skameni u tupo
i očajničko uskraćivanje: “Jesam li ja čuvar brata svojega?”,
dok je u njemu drugi glas vikao: “Ti si njegov ubojica.
I ova zemlja što je otvorila usta da se napije Abelove krvi, koju si ti prosuo,
ti ćeš gledati da iz nje pobjegneš, od svakoga ćeš bježati, ali od sebe sama nećeš moći
___________________________________________________________pobjeći.
Krv kamo god ti krenuo, krvlju će biti natopljene staze tvoje i one tvojih sinova.
Od prve krvave zvijezde rađa se čitav svod nebeski”.
*
INVENTURA NESREĆE
Djevojka slomljene kičme, izgorjela dječica,
osamdesetogodišnjak kome bi pravno pripalo
da umre u miru u svojoj postelji, a ne ovaj besmisleni kraj,
razvaline tjelesâ među ruševinama zidova,
muka najnižih stvari, naočale još nedirnute,
ilustrirane novine, kovčeg s ljetnom odjećom,
kalupi u obliku cvjetova i leptirova
koji više neće biti ispunjeni pijeskom,
sve ono što su naše ruke iznosile na svjetlo, ranjavajući se
među krhotinama betona i šiljastom savinutom armaturom,
sve ono što su naše oči vidjele a pamet ne uspijeva pojmiti
jer ljudska pamet ne poima neljudsko,
sve to ostaje kao neizmjerivi jecaj
koji se iz tog istog kamenja ovoga grada
podiže da izmoli pravednost. Sada mrtvi imaju mir,
ali za žive, bez pravednosti, kakav mir može postojati?
*
KAIN I ABEL (III)
“Zbog tvoga grijeha zemlja će biti prokleta, zbog tvoga grijeha rijeke će
presušiti, okužit će se svaki grumen
a žitna će se polja pretvoriti u polja kostiju.
Kao noć, prema kojoj podešavaš svoje potajne korake,
ti kročiš svijetom, ali je tvoj pečat od vatre
i tama ga ne može izbrisati.
Protiv tebe kriči Abelova krv, krv svih ubijenih”.
*
POGREB
Evo gdje prema nama klize odozgor
oni koji točno dolaze na krilima smrti
i nikad ne izostaju sa pogrebnih povorki.
Pojave se sivi
poput posljednje, hitre sjene u smiraj
i odmah odu. Odložili su cvijet
na zemlju natopljenu krvavom kišom,
mrmljajući isprazne riječi, zaboravljene
prije negoli se dospjelo do ikakva odredišta
i koje nitko u sebi ne bi mogao zadržati makar to i htio,
jer slične mjehurićima zraka prsnu čim nastanu.
Njihove su ruke tražile ruke koje su se portretirale.
Njihove oči dvosmislene i oklijevajuće
tražile su druge oči, zaslijepljene suzama
ili krute poput stijena nakon što su istrošene.
Svi smo odbacili srcem
a neki i naglas njihovu samilost:
valja se pomagati živjeti, a ne plakati!
Ali između redova mrtvih i redova ne-postojećih
raste dotle prostor u kojem bjesni krvološtvo.
*
INCIPIT LAMENTATIO PROPHETAE SINE NOMINE
Alef
A visoko se diže žalopojka iznad naših puteva
koji su putevi grijeha, muke i boli.
Mem
Mnogima je pravda na usnama, malobrojnima u djelima.
Tko je neiskvaren nema vlasti. Tko je iskvaren ima vlast za zlo.
Lamed
Lakovjeran čovjek nesigurno napreduje poput slijepe krti,
izgubljen u labirintu podzemnih rovova.
Ali opaki pogađa sigurno i otvoreno,
urušavajući se kao sokol usred podneva.
Beth
Beštije gmižuće opsijedaju nas dok ljudsko lice blijedi.
Ispod svakog kamena uvijaju se crvi.
Svaki grm prikriva zmijsko leglo.
Iz svake pukotine na zidu proviruju škorpioni.
Vau
Varanje i nasilje posvuda. Pošten čovjek
ne može ni korak maknuti a da ne upadne u zasjedu.
Nad njim se bespomoćnim zatvaraju mreže
kojima opaki uzmiču s porugom.
Kaf
Ko će nam podariti odvažnost? Gdje je naša nada?
Samo u tebi, Bože, jer pastiri narodâ
ne podižu torovâ niti bdiju za obranu:
sjete se stada samo kad je za strižu.
*
ČASOVI MUKE (I)
Na Maslinskoj gori, Isus reče trojici učenika
koje je poveo sa sobom: “Ostanite ovdje bdjeti
i molite da ne padnete u napast”.
Ali oni ne umjedoše poslušati ga, već u tren padoše
u jedinu napast koja je tada bila moguća:
predubok san, skoro kao nesvijest,
kamen sišao okomito u jezersku vodu
gdje se rastakahu i poništavahu
neodgonetljivi znakovi koji ih uznemiriše.
On, odmaknuvši malo, stade pred svoj kalež
tako strašan da mu krvavi znoj
izbrazda obraze krupnim kapima, bolnijima
od onih koje mu kasnije izazva trnova kruna.
Ugledao je u stvari sadržaj kaleža!
Ne samo svo zlo koje je počinjeno
dotad u svijetu, od Adamova grijeha
do umorstva Ivana Krstitelja,
već ono koje će budućnost nagomilati
sve do svršetka danâ, Njemu svejednako razvidno:
svaka čovjekova uvreda Bogu, božanskome liku
otisnutu u braći. Crvenio se
od svake naše turobne jematve na svim pokoljima
i na svim tajim mučilištima.
Oćutje vonj Lagerâ i Gulagâ;
a i strahote koje danas oplakujemo
bijaše tek srk iz njegova kaleža
zajedno s onima koje još ne možemo oplakivati.
I u Očevim očima oćutje kako se preobražava
u svo to zlo: jer će kao takav biti pogođen,
On nevini, u zamjenu za grešnike.
Pretpostavka okrutnija od samog ispunjenja!
Nad Njim srdžba, nad Njim napuštanje.
*
DE LAMENTATIONE
Vau
Vjerovnici zaborava stižu, nude svoju robu, uvjereni u dobit:
jer um opijen mukom i mučenjem traži samo zaborav.
Alef
A na križanju uskih puteva ili u sjeni trijemova
oprezno obavljaju razmjenu, a navala smrtnoga oduševljenja širi se u krvi.
Jod
Jest: po stadionima, perivojima i kazalištima, u vrtlogu svjetala i zastava,
pred okićenim tribinama ili u zaglušenim arenama
pristiže pokorno mnoštvo koje u sebi skriva buduće žrtve.
Dalet
Do u naše kuće, na jednostavnu zapovijed,
promiču crnobijeli snovi ili uprljano obojeni
da nas odvrate od svjetova koji se drobe.
Alef
Ali zašto priređivati veselice na brodu koji tone?
Možda će orkestar prigušiti šum,
ali neće umanjiti težinu vode koja je ušla kroz pukotinu.
Samek
Savjest odvraćati od zla drugo je zlo
i zbraja se s prvim, ne pruža mu lijeka.
*
ČASOVI MUKE (II)
“Niste umjeli bdjeti i moliti jedan sat tu sa mnom.
Hajde, ustajte, krenimo ususret onome što nas čeka.
Srce mi je evo spremno za bičeve.
Moja mi je bol uvijek pred očima”.
ČASOVI MUKE (III)
Bez krasote i krepčine. Suhi grm, povijen
od pustinjskoga vjetra, koji ga prekriva sivim pijeskom.
Zvijer dovedena na klanje,
tijelo zgrčena tjeskoba, pogled nijemo drhtanje.
Htjeli bismo da je daleko, odgurnuli smo ga iz našega svijeta!
Ne podnosimo njegov pogled ni uspomenu na nj.
Zašto nas dakle stalno progoni, zašto se vraća svijetliti nam pred očima
poput mača koji ranjava i prosvjetljuje?
Zašto nam pripada više nego što sami sebi pripadamo?
Zaludu zatvaramo oči: i najcrnja tama,
poput čedna Veronikina sukna,
samo je pozadina bolnome licu
Sina Čovječjega.
ORATIO PROPHETAE SINE NOMINE
Moj krik, Gospodine, iz progonstva je. A ipak kročim putevima
kojima sam uvijek hodio, gdje poznajem svaki pravac, svako skretanje.
Bliski su mi trgovi, crvemi profil tornjeva,
na obzoru brežuljak sa svetištem. I osobe što ih susrećem
govore moj jezik: zaustavim li kojeg prolaznika
mogu zatražiti i ishoditi odgovor.
Zašto se dakle osjećam u progonstvu? I zašto je iza svakog lica koje spazim
duša koja se, poput moje, osjeća strancem?
Tvoj drevni narod, Gospodine, koji je četrdeset godina lutao pustinjom,
bio je manje prognanik od nas, jer je u srcu imao ljubljenu zemlju,
prepoznatu kao svoju, premda neviđenu, još nedosegnutu.
Mi nastavamo našu zemlju, ali je naše srce bilo u pustinji,
u starhovitoj samoći gdje se u čas podižu čudovišta;
Behemot, sličan velikoj mračnoj hridi, koja čeka u zasjedi pa se iznenada pokrene i
_____________________________________________________napadne nas,
Levijatan koji se uspravi poput tornja sa dna gorkih voda.
Oni nisu tvoji stvorovi, objavitelji tvoje snage i tvojih nedokučivih sudova,
već je sam čovjek postao Behemot i Levijatan
drugim ljudima. Zato se osjećamo otuđeni,
i pobrkale su se sve naše granice,
i ne znamo ih opet naći: tu je svaka nada umrla,
ljubav strahuje objaviti se, pa caruju mržnja i podozrivost.
Čovjekova je domaja čovjek i svi smo mi u progonstvu!
Ali ti koji si nas jednom stvorio, ti nas možeš iznova stvoriti.
Iz toga bezdana, gorega od ništavila iz kojega si nas izvukao,
povedi nas u život, učini da opet budemo ljudski.
Skrši kameno srce, podari nam srce od puti.
*
ZAVRŠNI ODJECI
Od prve krvave zvijezde rađa se čitav svod nebeski.
Smrt se ugnijezdila u svim našim satovima.
Moja mi je bol uvijek pred očima.
Djevojka slomljene kičme, izgorjela dječica,
Razvaline tjelesâ među ruševinama zidova.
Ko će nam podariti odvažnost? Gdje je naša nada?
A visoko se diže žalopojka iznad naših puteva.
Čovjekova je domaja čovjek i svi smo mi u progonstvu!
Ali ti koji si nas jednom stvorio, Gospodine, ti nas možeš iznova stvoriti.
Skrši kameno srce, podari nam srce od puti.
*
S talijanskog izvornika preveo Tvrtko Klarić